Prošli tjedan - a ima tomu možda i nešto malo više, izgubila sam pojam o vremenu - cijeli sam se dan osjećala kao da adminiram amalgam tportala i 24sata: stavila sam link na neki celebrity trailer s klikabilnim ključnim riječima, a vi klikate li klikate, broj lajkova raste, a proporcionalno tome i broj prilično neumjesnih komentara. Stvaraju se pro i con tabori, a stavovi od prvotno umjerenih postaju sve radikalniji - jer opće je poznato da se ono vlastito, ako ne najuvjerljivije, onda najefektnije obrani ako se udari po tuđem. Ustaše i partizane nitko u komentarima nije spomenuo, ali mislim da je i to samo pitanje vremena.

Među komentarima koji su se - jer sam ja to tražila - osvrnuli na slučaj Gruica-Šalković, u kojem su glumica i pisac, kaže Story, "otišli preko oceana na zasluženi predah od roditeljskih i poslovnih obveza, na toplu Floridu", a sin od pet mjeseci ostao je "dobro zbrinut kod kuće", više se puta pojavila etiketa "sanctimommy". Liberalne mame otvorenih nazora, kakva i sama želim biti, tako su označile one mame koje su osudile postupak aktera celebrity priče, nazvavši Anu i Hrvoja u najmanju ruku krajnje sebičnima, a u najveću ne-roditeljima od kojih se ništa drugo - s obzirom na modus roditeljevanja u koji javnost ima dobar uvid - nije moglo ni očekivati. Pa smo onda malo pričali o tome je li to zato što su nam oni nesimpatični ljudi, ili je to zato što su poznati i pod povećalom, i bilo je i tu mnogo zanimljivih opservacija, ali ja bih sad htjela napokon maknuti fokus s ovog pojedinačnog slučaja i pozabaviti se malo s formom i sadržajem sanctimommy-fenomena.

Amerikanci imaju te neologizme za past u nesvijest: prema njihovim roditeljskim filozofijama, paušalno i nepravedno generalno rečeno, osjećam blagi do intenzivni zazor, ali zato prema portmanteauima poput "sanctimommy" osjećam lingvističku ekstazu. Ali skrećem s teme. Riječ je sastavljena od dvije riječi: sanctimonious i mom(my) i označava mamu koja progovara s visoke moralizatorske pozicije. To je mama koja zna najbolje, i  osuđuje ostale koje ne znaju isto što i ona, i ne rade stvari na isti način kao i ona. Dakle, sve smo takve, samo neke latentno, a neke manifestno. Ali preciznije, sanctimommy će reći da je "bolesno", "neprirodno" i "sebično" ostaviti dijete od pet mjeseci kod kuće dok se roditelji odmaraju, jer ona sama to nikad ne bi učinila. Čini se dosta jasno definiran pojam, i kriteriji zvuče jednoznačno, ali ja sa sanctimommy-etiketom ipak imam problem. Točnije, dva problema.

Prvi je problem nešto što se često zaboravlja, a što je ključni dio sanktimamizma: vi ne samo da mislite da to nešto nije u redu, već to i govorite i dijelite svoju mudrost u odgoju djece onima koji to od vas nisu tražili. Zaboravljate pri tome da je svaka obitelj specifična situacija i kontekst - skoro sam ugurala Tolstoja, ali nije baš relevantno za užu temu -  i da se sva djeca - kao i roditelji, uostalom - razlikuju međusobno. Zaboravljate zato što je to lako zaboraviti i što ste uronjeni u svoj kontekst, grcate u njemu svaki dan, emotivni ste i hormonalni i baš se stvarno morate podsjećati da nije svima isto kao vama. Ja se barem moram podsjetiti. Jer mada zazirem od pametovanja i dijeljenja savjeta koje me nisu tražili u privatnom životu i nastojim se ograditi tu na blogu (dvojbeno uspješno, katkad), imam uvijek emocionalan odgovor na stvari koje nisu dio moje roditeljske filozofije ili koje odstupaju od mog iskustva. I mislim da je to normalno. Ali računa li se to kao prosipanje pameti? Uglavnom da.

Racionalna i liberalna ja zna da je sretna mama jednako sretno dijete, i ako je Florida sreća, vratit će se punih baterija i biti najbolji što mogu biti. Ljudi i roditelji. Ali emotivna i instinktivna ja prvo je pomislila: jebote, pa kako može? Ne zato što mislim da će bebi nešto faliti, jer najvjerojatnije neće, već zato što je prva reakcija za mene dvostruko visceralna i iskustvena, a to iskustvo se ne da pomiriti s opuštanjem bilo gdje dalje od doma u kojem se netko drugi brine za moje petomjesečno dijete. Imam, dakle, onda u sebi uvijek na prvu loptu jednu malu sanctimommy kojoj najčešće ne dam van i protiv koje se borim. Ali isplivala ili ne, sa sigurnošću tvrdim da ona progovara s pozicije koju nikad ne bih nazvala jedinom pravom, moralnom i apsolutno ispravnom.

Iza mojih stavova o djeci i odgoju - a vjerujem da to vrijedi za mnoge roditelje - mnogo je nesigurnosti. Ispričala sam si priču o sebi i toj svojoj ulozi i vjerujem u nju, većinu vremena. I mislim da većina sanktimama nisu zle babaroge, već tek mame koje su glasne u svojoj samoafirmaciji i (ne)sigurnosti, i potrazi za potvrdom da će biti okej to što rade. To je nalik ponašanju djece u novim situacijama i na novim mjestima: neka se povuku i sramežljivo šute, a neka su napadna, naporna i glasna. A zajedničko im je to da se pokušavaju snaći u novoj situaciji. U sprezi biologije i psihologije, ja sam sebi objasnila da sam ja njihov svijet to neko kratko vrijeme dok ne izgrade vlastiti. I da to što samo roditelj ima s djecom mora biti nešto veliko da vrijedi svijet obrnuti naopako i pritisnuti pauzu i zamrznuti svoje ostale funkcije.

To je prvi problem, nepotpuna definicija i osobna borba upitna ishoda. A drugi je iritantna tendencija koju zamjećujem, a koja iskrivljuje preciziranu definiciju na način da sve što vi ne radite i s čim se ne slažete i što vam je "overparenting" - proglasite sanktimamizmom čim se osoba oglasi o tome. Ne oglasi se možda s namjerom da vama soli pamet, nego oglasi se jer je to sad tema. Ili zato što je to netko pitao. Recimo, da sam ja na post o odmor bez petomjesečnog sina, gdje me netko PITAO što mislim o tome, rekla: ako oni to mogu, super, good for them, to bi bilo okej. Ali ako tomu dodam da se ja još nisam na više od jedne noći odvojila od svog trogodišnjeg djeteta, i ne više od jednog radnog dana od ovog jednogodišnjeg, to zvuči malo sanctimonious. Ali istinito je. Često sam sretna što je to tako, i što sam stvari posložila - ili su mi se posložile - na taj način, ali daleko od toga da sam uvjerena u ispravnost svog izbora. Jučer sam po tko zna koji put, izluđena otporom koji pruža moja todlerica, nakon njezinog pa mog ispada, razmišljala bi li bilo zdravije i bolje za nju da smo manje skupa i da se više i strpljivije volimo u tom vremenu.

Ovaj post zapravo nije o Božiću, već o njegovu nezaobilaznom dijelu, gotovo pa sinonimu za najveći kršćanski i konzumeristički blagdan: o darovima. Bilo da ste po prirodi topli, brižni i željni uveseliti one koji vam toliko znače, ili možda samo gledate reklame, pratite otvorene i zatvorene fejsbučke grupe i posjećujete šoping centre, ili ste oboje od navedenoga, dvojbe nema - darovi moraju pasti. I to mi se čini u redu. Donekle. Ja volim misliti da sam iz ove prve, tople i brižne grupe, ali vjerojatno sam u podjednakoj mjeri inficirana potrošačkim virusom. Što je isto u redu. Kod mene doma bor je uvijek bio big deal, zamotuljci s imenima ispod njega isto, ali čarolija božićnog jutra (ovo zvuči kao američki film i Coca Colin Djed Mraz) uvijek je bila više u traženju imena po mahovini i po jaslicama nego u onome što je u smotuljku bilo. 

Darove je nekih godina donosio Djed Mraz, pa onda Mali Isus, pa su se onda izmjenjivali, ali mi djeca im se nikad nismo miješali u posao. U to vrijeme pisma su se još često pisala, ali nijedno nisam uputila ni Isusu ni Djedu. Lagala bih kad bih rekla da je to zato što sam znala da oni najbolje znaju što mi treba, a vjerojatno bih malo iskrivila istinu da kažem da nisam imala nekih prevelikih želja. Ali samo malo. Količina stvari koje su u osamdesetima bile dostupne nije ni blijeda sjenka svega što se djeci nudi danas, ali ne bih rekla da je to jedini razlog zašto nisam pripremala teren za velike darove niti snatrila o njima. Stvari mi jednostavno nisu bile tolike bitne. Voljela sam ih, naučila sam ih cijeniti, ali sasvim lijepo sam mogla i bez njih.

Jedan od velikih problema u svim tvrdnjama o odgoju djece jest što nikad zapravo ne znate i ne možete biti sigurni je li se dijete takvo rodilo, je li to njegov ili njezin KARAKTER, ili ste vi, kao roditelj, nečemu pridonijeli, svjesnim i promišljenim naporima ili nesvjesnim ponašanjem. To je ujedno i velika roditeljska frustracija koja vam je, vjerujem, svima poznata - ono kad netko sa strane kaže, blago tebi što je takav ili takva, implicirajući da se dijete s time rodilo, a vi znate cijeli tijek stanja, znate da nije takvo rođeno, i na kraju krajeva, želite da vam netko kaže BRAVO!. Za dosljednost. Za napore. Za trud i rad. A to rijetko tko vidi i primjećuje, osim kad je negativno ponašanje posrijedi - za to su većinom roditelji krivi. But I digress.

Koliko god frustrirajuće i problematično bilo, istina jest da točan lanac prirode i odgoja, uzroka i posljedice nikad nije moguće utvrditi. Nema kontrolne skupine: ne postoji dijete identično vašemu koje odgaja netko drugi u drukčijim okolnostima pa da se može točno vidjeti što je urođeno, a što stečeno. Tako ni ja ne mogu tvrditi da moj karakter nema veze s racionalnošću i određenom skromnošću vezanom uz prohtjeve - ima možda, donekle, ali veći dio je odgoj i usađene vrijednosti. I to želim prenijeti svojoj djeci - svjesno, kad razmišljam o tome, a nesvjesno to zapravo stalno radim, preslikavajući usvojene obrasce. Ovakva formulacija često se susreće u negativnim kontekstima i ima veze s lošim navikama i ponašanjem, ali ja je koristim u najpozitivnijem mogućem kontekstu.

Kako sam sad samoproglašena ekspertica za dobnu skupinu od 0 do 3, u ovoj božićnoj diskusiji o darovima zadržat ću se na tome rasponu. To je u osnovi prekrasna predkonzumeristička dob, potpuno neosjetljiva na penetrantne medijske poruke - reklama, da, može, hvala, hipnotičko šarenilo je zakon - ali tu fascinacija prestaje. Jer, ispravite me ako griješim, dijete od 2 godine ne zna da se sve što vidi na televiziji može živo i opipljivo materijalizirati pred njegovim očima i u dnevnoj sobi. Ako zna, to je zato što ste mu vi to priopćili. Dakle, malci od 0-3 nisu nikakva ciljna skupina, ali zato su njihovi roditelji skupina ciljna da ciljnija ne može biti. Jer volimo svoju djecu i hoćemo da imaju SVE. Po dvaput. I stalno. Kad sam ja bila klinka, darove smo dobivali za Božić i za rođendan. Zašto danas djeca bivaju darovana za Svetog Nikolu, Svetu Lucu, Tri kralja i Valentinovo, potpuni mi je misterij. Gledam neki dan na Instagramu, maloj od poznanice Sveti Nikola dovezao bicikl. Ne smijem ni pomisliti što će joj ispred garaže parkirati Djed za Božić, a ni koji će sve superheroji biti pozvani na feštu da obilježe njezin Veliki Treći.

Ne znam hoće li ta naša današnja djeca postati bezumni odrasli potrošači, a iskreno, to me i ne mori. Više me brine kad čitam kako jadni roditelji s prosječnim i ispodprosječnim plaćama zdvajaju nad popisom dječjih želja koje uključuju LEGO, Elzu i Anu u prirodnoj veličini plus dodatno njihove haljine i uskotračnu željeznicu. Razumijem potrebu da se ne slome mala srca. I znam da smo mi u ovoj našoj zemlji navikli živjeti iznad svojih mogućnosti i trošiti novce koje nemamo. Ali zar to nije divan moment za učenje i zbližavanje, reći da mama i tata nemaju toliko novca, a da je Djed Božićnjak u opakoj recesiji? To za dobnu skupinu oko i iznad 3 godine. A za ovu od 0-3... Ne znam, možda su vaša djeca drukčija i mudrija, ali ja na osnovu svog ograničenog iskustva mogu reći - they don't know and don't care. Vole kutiju i šuškavi papir, a što je unutra, uopće ih ne zanima. Niste loši roditelji ako uzmete neku igračku koju su već od nekog dobili, zamotate u svjetlucavi papir i stavite ispod bora, stvarno. Been there, done that.

  

I možda ću sad uvrijediti sve borce za dječje pravo na kompleksne emocije, ali ako dvogodišnjakinja traži Elzin dvorac, to nije zato što želi baš to i ništa drugo, i nije vaša sveta roditeljska dužnost da prevrnete sve Muellere od Grada Zagreba do Krapinsko-zagorske županije da ga nađete. Ako vas to veseli i imate sredstva, to je okej, ali vrlo je vjerojatno da to radite za sebe, a ne za dijete. Što je isto u redu, ali samo dok nije izvor muke i frustracije. 

Posvuda je - posebno u ovo blagdansko vrijeme - ta iritantna i besmislena obveza darivanja male, male, male djece: mame ispituju druge mame što da poklone svojoj jednogodišnjoj kćerki? Ne komentiram inače takve postove, pa ću sada: newsflash! dijete od jedne godine ne kuži koncept dara ni darovanja. A i da kuži, tko bi s foruma mogao znati što tvoje dijete voli? Kad je već dovoljno napredno da već profilira vlastiti ukus. Razumijem, želiš fotke s prvog rođendana s darom, to je super. U te svrhe svaka prazna kutija i mašna mogu poslužiti. S tim će se ekšli igrati. Za razliku od shizofrene Fisherprice plastike koju ćeš platiti koliko mjesečni radnički pokaz, koja će joj biti zanimljiva ravno 30 sekunda. Uspomena na prvi Božić? Ionako se neće sjećati, vi ćete joj pričati što je dobila - možete i slagati, ako je baš bitno. Zapravo, kad malo bolje razmislim, tematika darova i djece od 0-3 može se svesti na dva glagola i dvije negacije: ne kuže i neće se sjećati.

Mislim da za djecu - tako od 0 do 3 malu, a i onu veću, jako vrijedi ono što Mariah Carrey nariče cijeli prosinac: All I Want For Christmas Is You. I mislim isto tako, za koju se god strategiju darivanja odlučili, da nikad nije dovoljno rano govoriti djeci o odnosu novca - koji treba zaraditi - i stvari koje žele da im se kupe. I to da ima gladne djece u Africi. Naučena skromnost može samo pridonijeti karakteru, kakav god on bio. 

P.S. Sve ovdje navedeno vrijedi za vlastitu djecu. Tuđu djecu smijete darovati skupim i/ili besmislenim stvarima, jer u osnovi darujete njihove roditelje.

Stjecajem okolnosti, zadnjih dana, računalo mi je puno pelikana. I svidjeli su mi se, pa razmišljam, dok mogu, da napišem nešto o tome, doslovce s nogu. (Kraj dometa mojih rima kako nailazi tekstualna plima.) Bavim se, dakle, nekim žanrovski nebliskim tekstom, pa dok prevodim i korigiram, bajam bajke za malene, i bajke za velike, da mi brže prođu slova.

Pelikan je velika čudna ptica, s kljunom u koji stane više hrane nego u želudac. Pelikan ne treba razmišljati o vrećici kad ide u nabavku, jer uvijek ima jednu ispod kljuna. Kad ide u šoping, pelikan kupuje isključivo ribu. Puno ribe. Na ručak uvijek pozove ekipu jer ne voli jesti sam. Ali malo je isključiv što se tiče društva: uvijek su to isključivo pelikani. Dok nosi hranu iz dućana, onako krilat i krakat, prate ga male čigre, ptičji lopovi, i kradu mu ribu kad otvori kljun. Zato se ne smije žvakati otvorenih usta, a ni previše pričati za stolom. Jer čigre ti mogu ukrasti hranu i možeš ostati gladan. Ili gladna.

Kad zahladi, pelikan namiriši snijeg i led izdaleka i odluči pobjeći u toplije krajeve. Nitko ne zna koji su to krajevi točno, ali spominju se sjeverna mora, mitske rijeke i neki levanti koji uvijek u misli prizovu buru, mada s njom vjerojatno nemaju nikakve veze. Pelikanska jata odlete nekad i do Bengala, tamo gdje žive tigrovi. Putem se vole zadržati na jezerima dok se ova ne pretvore u Snježno kraljevstvo. Onda idu dalje, još dalje od svojih praznih gnijezda, i planiraju se vratiti. Jer znaju da gnijezda čekaju.

Pelikani se odazovu i kad ih zovemo nesitima, ali intimno im je draži općepoznati internacionalizam. Poznato je da u sezoni parenja opće i po deset puta dnevno, s tim da ženka bira mjesto. Mali pelikanski ptići izlegu se iz bijelih, glatkih, povelikih jaja, na kojima leže i mužjaci i ženke. To je posebno zanimljivo. Mladi se izlegu i dok su jako mali, roditelji im u gnijezdo serviraju poluprobavljenu hranu. Vrlo brzo, kroz tjedan dana, maleni nauče sami jesti: guraju glavu u vrećicu ispod kljuna i posluže se sami. Literatura kaže da su pelikani monogamni i da ostaju zajedno dok su ptići mali. Literatura ne kaže što se točno zbiva kad ptići odrastu. 

Moje bajke za malu i bajke za veliku djecu mogu se skriti pred fantastičnim fotografijama brojnih australskih pelikana, osiromašenog fonda grčkih, turskih i albanskih i rijetkih crnobijelih svjedočanstava o tome da je ih je i kod nas nekad bilo.
Osim fotografija, tu su i legende - ipak je ovo mjesto za pripovijedanje pa ih ne mogu. Jedna od njih kaže da je pri gradnji Ćabe u Meki ponestalo vode, i ne bi bilo hodočasničkog mjesta da nije bilo pelikana: na molbu Proroka, na tisuće njih je u grlenim vrećicama donosilo vodu dok posao nije bio završen. Druga legenda kaže da ženka pelikana, kad ne može naći hranu za mlade, zarije kljun u svoje grudi i nahrani ptiće svojom krvlju. Ta mi posebno teško i iracionalno sjeda u kontekstu životinjskih i ljudskih majki i djece pa više volim zamišljati nebo nad Mekom puno divovskih ptica. I prizvati ih tu i tamo da mi u kljunu donesu nešto da me vrati u stvarnost u kojoj moram završiti ne ovaj, već potpuno drugi tekst.

Možete se vi truditi koliko hoćete, biti svjesni svega, odraditi školski i misliti da ste uzeli sve u obzir, ali simbioza vam traje deset mjeseci. Akomerazumite. Rekao nam je pedijatar kad smo se na redovnom pregledu potužili na regresiju s pelenama kod kćeri od 24 mjeseca, dva mjeseca nakon rođenja malca, i nakon što se punih mjesec dana činilo da je sve okej i da je jako dobro i začuđujuće besposljedično primila bratovo ateriranje u svoj život.

Doktor Strangelove i imao je, i nije imao pravo. Stvar s pelenama riješila se nakon iznimno napornih i izuzetno mokrih mjesec dana, i poslije toga nije bilo nikakvih kapitalnih simbiotičkih momenata niti mučnih i ljubomornih prilagodbi. Prolazili smo različite faze, i tko zna kakve nas još čekaju, ali sad, više od 9 mjeseci poslije, mogu reći da cijeli put od nepodijeljene roditeljske pažnje do dijeljenja iste od sad pa u vječnost izgleda dosta perspektivno.

Ne znam da li u pravilu starija ili mlađa djeca bolje reagiraju, odnosno manje burno reagiraju na dolazak brata ili sestre, ali tješim se da je ovo s dvije godine razlike čak bolja opcija. Ispočetka je teže jer imate dvije bebe, ali beba broj jedan se - kad odraste - neće ni sjećati života bez bebe broj dva. Možda. Bilo kako bilo, volim misliti da smo najgore pregurali. I volim misliti da sam nekim svjesnim postupcima tomu pridonijela, barem u ovoj ranoj fazi privikavanja. A ako i nisam, barem sam temeljito o svemu promislila i sve osvijestila, što i jest i nije bilo korisno: stalno nešto kombiniraš i planiraš pa onda napraviš ono što u datom trenutku prvo padne na pamet, tebi ili djeci.

Za početak, morala sam prelomiti u sebi činjenicu da prvo dijete više nema moju nepodijeljenu pažnju. Znala sam da se ne smijem skrivati niti truditi pred kćeri zanijekati postojanje brata, već ga što prije integrirati u život. Nekad jesam bila u iskušenju odglumiti Svijet Prije Njega, ali shvatila sam da to dugoročno gledano nije dobro ni za nju - svi neprekidno ističu koliko djeca profitiraju kad nisu jedinci, i zato doista ne vidim smisao u održavanju iluzije da je dijete i dalje jedino, od samoga početka.

Bilo mi je jasno i da kćeri moram pokazati da ničim nije ugrožena i da sam i dalje tu za nju kad god me treba i za što god me treba - a istovremeno sam isto htjela i za novu bebu (da, i ja mrzim taj doslovan prijevod, ali ovdje mi se baš uklapa) - da apsolutno ničim ne bude zakinut zbog činjenice što dolazi drugi, i u kaotičnije okruženje. Ne volim inače šale na račun drugog djeteta, smijeh na račun što je sve prvo imalo, a što drugo nije ha-ha, te natruhe ideje da smo svi to već prošli pa više nije uzbudljivo. Nije mi to fer, i to sam pokazivala stalno, i na razne načine. Što je obično značilo da se jednom posvetim po danu, a drugom po noći. Ili da prvo stavljam na WC dok je drugo u marami,. Ili ih nosim oboje na četvrti kat bez lifta i osjećam kako mi se svod maternice urušava i propada (ako takvo što uopće postoji, but you get the picture).

Osim onog školskog uključivanja u brigu o bebi - što s dvogodišnjakinjom zna bizarno zvučati i pomalo začudno izgledati - stalno sam ponavljala i pričala velikoj o malom. Objašnjavala zašto plače (želeći neprekidno da i meni to netko objasni), pokazivala kako spava i kako jede, i pričala kako je to bilo kad je ona bila mala (vidite kamo ide s tim bizarnim i začudnim).Jedna stvar koja je bila dosta učinkovita je to što sam joj često priopćavala što joj braco govori, i onda skupa s njom odgovarala. Probudio se prije tebe i odmah je pitao gdje si (ne bi da je spavao ha-ha). On tebe jako voli i odmah prestane plakati čim mu ti nešto kažeš (stopostotna istina). I još nešto što je uglavnom nailazilo na neodobravanje, a ja sam smatrala jako bitnim: izložila sam ga, da ga dodirne i pogladi kad god želi, pogleda što radi, doda mu igračku. Izvana gledano izgleda kao dosta opasna metoda, ravna izlaganju nejakog mladunca todlerskom predatoru, ali svi znamo da ti mladunci uopće nisu toliko nejaki, i da todleri vole prilike i osjećaj samostalnosti. Naravno da sam cijelo vrijeme vrebala iznad njih, ali istinski sam htjela da od najmanjih nogu počnu razvijati vlastiti odnos, u koji im se nitko neće upletati.

I to je dobro ispalo. Curka je uglavnom u najmanju ruku benevolentna, a u najveću jako brižna. Od ljubavi, a nekad i od ljutnje zna ga malo prigušiti ili prinječiti, ispitujući granice. Najveći se ispadi događaju kad nikako drukčije ne može privući pozornost - zna da je braco karta koja uvijek pali. Naravno da prva mora pregaziti sve njegove igračke - kao i čiste dekice, pelene, odjeću, ovo drugo doslovno. Spavanje i uspavljivanje njega dok je ona budna sve su donedavno bili nemoguća misija - spasila sam se kad sam uopće prestala pokušavati. Tek jučer sam prvi put sam čula - pst, braco spava! - popraćeno tapkanjem na prstima.

I ima doista toliko dobrih stvari koje dijete broj 1 dobije dolaskom djeteta broj dva. Prve lekcije iz empatije. Osjetljivost na njega i zaštitnički porivi: on je mali, i cijeli popis stvari koje smije, i koje ne. Učenje dijeljenja - vječna lekcija u nastajanju: prvi impuls je i dalje "ne, moje!", ali sve se češće i sve brže predomisli. I divni pozitivni momenti, o kojima zapravo rijetko pišem jer radosti imaju mnogo manji narativni potencijal od tuga i frustracija - njihovi trenuci zajedno. Kad ujutro čuje da se probudio i ostavi sve što radi da mu kaže dobro jutro. Kad mu "čita" slikovnicu. Kad kaže "moram ga poljubiti i zagrliti". Kad smo nas dvije vani i čuje kako beba plače i kaže "braco je gladan, moramo ići kući". I njegovo ozareno lice i najširi krezubi osmijeh kad nju ugleda, čak i usred noći. Da blogam američki, i pronatalitetno, rekla bih, it makes it all worth it. Ovako kaže, teško je za popizdit, ali  -lijepo je, i vrijedno.

U jeku debate o slučaju Doris Pinčić broj dva, daleko skandaloznijem od slučaja Doris Pinčić broj jedan, nalazim se na moru, ograničeno umrežena i bezgranično posvećena pokušaju da petnaest slobodnih minuta u danu ne provedem prikovana za jedni ekran koji sam povela. Svejedno, loše mi ide. Najprije tek ovlaš pratim što se zbiva jer me se, kao, medijska pompa i preuveličani naslovi ne tiču, a onda ipak čitam sve članke na temu - mada znam da je gubitak vremena i da sam si obećala da neću. I stvarno jest bio gubitak vremena - jer sve što se imalo za reći na temu djece i kažnjavanja kao metode odgoja napisano je u prva dva objavljena teksta. Sve ostalo su reprize i copy paste iz dva tabora, pro i con. I sve je rečeno, i obećala sam si da neću, ali kako, čujem, danas o svemu treba imati mišljenje, pa i o trudnoći Jelene Veljače i uzgoju nojeva u Obrovcu - a ja imam tu neku platformu gdje vi dijelite svoje mišljenje sa mnom pa je pristojno da se i ja oglasim. (Lakše mi je kad to nazovem pristojnošću, a ne svojim ventiliranjem ni opsesivnokompulzivnom potrebom za reagiranjem, so bear with me).

U jeku debate o slučaju Doris Pinčić broj dva, koju, dakle, pratim, a rekla sam da neću, nalazim se na moru i nastojim disciplinirati vlastito dijete od 2,8 mjeseci. Karakterom je dosta slobodna, neustrašiva, neplačljiva, svojeglava, na vrhuncu zašto-kako-koga faze, koncentrirana - u skladu s razvojnom fazom - na vlastite ciljeve i impulse puno više nego na moj pokušaj da uvedem red i kontrolu i svakodnevnicu. Taj red postoji, inače, i inače se nas dvije lijepo slažemo, razgovaramo normalnim tonom, ne tučemo se i dosta dobro izlazimo na kraj jedna s drugom, ali LJETO je - bake, djedovi, tetke, tetci, ujaci - i okolnosti - kad legnu na već opisani karakter, dobije se poprilična raspojasanost. Na kvadrat. Blago rečeno. Nema živa mira, a ima propeler u guzici. I razumljivo da nema nikakvu namjeru reagirati kad joj "prestroga" majka kaže da ne ulazi u šumu iz koje viri kućica od KESKA i čokolade iz koje onako na lepezu ko u profesoru Baltazaru iskače mnogobrojna rodbina i mami sirenskim sladolednim pjevom. Ja sam tu kao neki uvrnuti Odisej, plutam na Meduzinoj splavi i shvaćam da je najbolje staviti čepiće u uši i povez na oči i distancirati se od ekstremne situacije, a odgoj ostaviti za kraj ljeta i normalnu kućnu situaciju. Shvaćam to, naravno, nakon duljeg razdoblja očajavanja, pokušaja i pogrešaka, što je već poslovično moja omiljena metoda.

Kuliram se dakle i stajem na loptu, ali dok to radim, aktivno promišljam svoje metode i stavove o disciplini i odgoju. Prisjećam se što sam prije vlastite djece dosta pogrešno mislila o raspojasanoj drugoj djeci i načinima na koje bih ja tu uvela reda, i shvaćam da bi, kao što jedna umna tetka moga muža reče, "svak tuđu djecu mlatio". Ali ne, ne smiješ u trenutku kad joj primarni impuls kaže da to nešto napravi  ti vikati "ne!" i očekivati rezultat, Nespretni pokušaji blagih kazni i praznih prijetnji slabo pale, i ako se nakon njih "pomirimo" i zaključimo "nećemo se svađati", to je ne sprječava da drugi put napravi isto. Moje reakcije variraju: nekad sam bila jako strpljiva i obzirna prema dobi, pshomotornim kapacitetima, razvojnim skokovima, ali u zadnje vrijeme često gubim živce - iscrpljena nespavanjem, drugim djetetom, pokušajem da se sastanem s drugima i sa samom sobom. A njezin neposluh je vrlo tendenciozan, i često preraste u dernjavu i kapric, a nekad zna i lupiti, nogom o pod ili rukom po meni, ili po kome god tko se nađe u blizini. 

Da se vratim na dob i razvojnu fazu koju sam spomenula, jer to mi se čini jako bitno i u slučaju Broj Dva i inače. Iz perspektive majke djeteta od skoro tri godine, koja se još jako dobro sjeća kakvo je to dijete bilo s godinom i pol, smiješno mi je zatvaranje u sobu na 20 min, a tužno udaranje po guzi, tj. po peleni. Nisam imala takve porive sve donedavno, jer mi je bilo kristalno jasno da nije produktivno i da dijete ne kuži uzrok i posljedicu te da iz toga neće ništa naučiti. Ali vremenom se stvari mijenjaju, i za dijete i za roditelje. Jer jednako kao što postoji razlika između plača bebe od dva mjeseca i bebe od 12 mjeseci, i onda 22 mjeseca, tako postoji razlika u "neposluhu". Kad je dijete od 2,5 godine neposlušno, ono izgleda kao mini-odrasla osoba koja vas je došla jbti u zdrav mozak. (Cijelo vrijeme razmisljam kako bih opisala taj osjećaj onima koji nisu doživjeli, ali nedostaju mi verbalne i neverbalne vještine za tu stand up točku.) Međutim - to nije odrasla osoba i ona to ne radi namjerno. Radi ono što u datom trenutku najbolje zna, i nosi se s tim što osjeća na način na koji joj karakter i impulsi dozvoljavaju. Ne radi to vama i ne radi to namjerno i proračunato, bez obzira na to što se tako čini. I to cijelo vrijeme treba imati na umu, a užasno je teško.

Tako sam razmišljala i shvatila očigledno: moram najprije umiriti sebe da bih umirila nju, a dok umirujem nju, trebam imati plan. Taktiku. I dosljedno je se pridržavati, unatoč pritiscima situacija koje nisu kućne (kao sada, bez okvira), i unatoč pritiscima okoline (koji se dijele na dva tabora - izlemaj je pa neće više i pusti je, to je dijete - sve jedan neproduktivniji od drugoga). I kako ja uvijek moram imati teoriju da uokvirim praksu, i uvijek se tu neka knjiga mora naći da mi pomogne da posložim misli, našla se i sada, i zove se ovako:

Glavna premisa sadržana je u naslovu: disciplina bez pretjerane drame, za sve uključene. Nije instant rješenje, zahtijeva strpljenje i dosljednost, i ima temelje u neuroznanosti; prati razvoj djeteta i njegova mozga i odgovara na pitanja što zapravo dijete određene dobi može, a što ne može - i kako roditelji često ovo "ne može" interpretiraju kao "neće", u čemu leži najveći postotak roditeljskih frustracija i šiza. Cilj pristupa nije postići da te dijete bezpogovorno posluša kad mu kažeš da nešto ne smije - mada je i to divno kad se dogodi - već se ide prema tome da se sustavno modelira arhitektura mozga u razvoju. I nije nimalo ekstremno kao što zvuči. 

Svi znamo koliko su impulsivna djeca, a to je zato što koriste tzv. donji mozak, koji je odgovoran za impulse i primordijalne instinkte, nerafinirane emocije, i orjentiran ka preživljavanju. "Gornji" je mozak onaj koji se stvara socijalizacijom i odgaja učenjem, i do njega treba doći - uspinjanje stepenicama od dole do gore događa se razvojem i sazrijevanjem i prvenstveno učenjem. A najbolje se uči strpljivim i dosljednim ponavljanjem. U tom kontekstu jako mi se sviđa što autori svjesno rehabilitiraju riječ "disciplina", zamjećujući da se danas ona sve češće koristi kao sinonim za kažnjavanje. A ne bi trebalo biti tako: u korijenu je latinska riječ koja se od 11. stoljeća koristi u značenju učenja, podučavanja i davanja uputa. Disciplinirati tako ne bi bilo "kazniti", već naučiti djecu kako inhibirati impulse, nositi se s velikim emocijama poput ljutnje i bijesa i naučiti ih da njihovo ponašanje utječe na njihovu okolinu. Ili, riječima autora: "Rather than simply telling them what to do and demanding that they conform to your requests, you'll be giving them experiences that strengthen their executive functions and develop skills related to emphaty, personal insight and morality."Ali naravno da ih to sve ne možemo naučiti odjednom, i dok ne navrše tri godine. Recept je vrijeme, dosljednost, strpljenje i promišljena taktika smirenog roditelja. 

Stil pisanja je dovoljno znanstven i uvjerljiv da me vrlo brzo kupio, bez obzira na auru američkog slobodnoodgojnog pristupa koji mi nije nimalo blizak. I kad je u tekstu krenulo s tim da treba priznati i prihvatiti legitimitet osjećaja uznemirenog i tantrumičnog djeteta i povezati se s njim ili s njom - taj famozni connection - skeptično sam digla obrve - jer ja stvarno ne želim odgajati dijete koje mene preodgaja i kojeg moram pitati mogu li na kavu ili u kino. Ali i taj dio s connectionom me kupio kad sam shvatila da se autori apsolutno zalažu za postavljanje čvrstih granica dozvoljenog i nedozvoljenog ponašanja, ali u kombinaciji s pristupom koji uvažava dijete. I dalje se ne smije ono što se ne smije, ali djeca puno brže počnu surađivati ako osjećaju bliskost i povezanost s nama, kroz način na koji im kažemo, recimo, da je vrijeme za spavanje. Ili da nešto ne mogu dobiti. Ostaje čvrsto postavljena granica, ali se priopći na malo drukčiji način, koji neće odmah u djetetu aktivirati "donji" mozak i emocije koje je teško kontrolirati.

Taj connection ima smisla i zato što naglašava ono što mnogi iz prakse znaju: uznemireno dijete nije nikakav materijal za rad, objašnjavanje i razjašnjavanje. Uznemireno dijete možete jedino pokušati umiriti, i onda ono, iz mirne, sigurne i utješene pozicije postaje receptivno i možete mu pokušati dokazati što se smije, a što ne smije. Neuroznanost to opet objašnjava strukturom mozga i podjelom n gorni i donji - donji je reaktivan i instinktivan, divlji, a gornji receptivan, kultiviran i spreman učiti. I do gornjeg dijela treba doći, i naučiti dijete kako da se ubuduće samo popne do mjesta gdje će, kako raste, sve više i bolje moći kontrolirati samo sebe. Ono što je ključno, opet, jest da jedno ne ide bez drugoga: samo uvažavanje djeteta i priznavanje njegovih ili njezinh osjećaja, i postavljanje čvrstih granica. 

Ravnotežu je uvijek najteže postići. Meni u zadnje vrijeme pomažu usporedbe između vrlo različitih, a opet nekako sličnih faza kroz koje moja djeca prolaze. Sin mi je bio prava fussy hiperosjetljiva beba i plakao je i vrištao gotovo pet mjeseci. Bilo bi skandalozno i pomisliti da tako malo dijete kažnjavate ili lupate po peleni - ono što radite jest da ga strpljivo tješite, pazite, mazite, nosate i čekate da prestane. I isti princip se stvarno trudim primijeniti na svojoj "velikoj" kćeri. Ne zna drukčije, sad, i moje je da je naučim. Teško jest vjerovati da ona ne zna i ne kuži, tako mini-odrasla. Ali dovoljno je da se osvrnete oko sebe i vidite koliki odrasli nisu sposobni učiniti ono što zahtijevate od svog trogodišnjeg djeteta: kontrolirati osjećaje i potrebe, poslušati mudrije i iskusnije, biti strpljivi, razmišljati kad su gladni, umorni, prestrašeni, usamljeni. 

(Iz elektronske verzije knjige No-Drama Discipline)

A ako ni to ne pomogne... nemam pojma. Nemam recept, ja samo prepričavam svoje iskustvo i nisam sigurna da imam pravo. Ali sigurna sam da s jedne strane, previše očekujemo od djece jer to sve traje predugo - dok ne usvoje ove i one vještine, prvo skuže, pa počnu primjenjivati, pa uvježbaju primjenjivanje. A nama se uvijek jako žuri. 

Ako išta iz slučaja Doris Pinčić broj dva - koji je ipak bio indirektan povod ovome tekstu - treba apostrofirati jest: ljudi koji znaju lupiti dijete po guzi ili ga stjerati u kaznu velikom većinom nisu monstrumi bez srca i mozga, niti takvo ponašanje - ukoliko nije trajna i dosljedna odgojna metoda - mora imati trajnog učinka na dječju psihu. Treba se educirati i informirati - i djeca nas mogu jako puno naučiti, o sebi, nama samima i svijetu oko nas. 

Oduvijek slutim, a sad sam napokon sigurna: ljeto nije godišnje doba. Ljeto je nešto kao i doček Nove godine, Valentinovo i svi veći katolički blagdani - medijski konstrukt. Počnu vas nabrijavati već u rano proljeće, ludim provodom i još luđim odmorom na predivnim plažama i predivnom moru s fantastičnim aksesoarima na božanskim tijelima. I onda svi čekamo i brojimo dane i trošimo novce da nam bude što ljepše i nezaboravnije, to ljeto i taj godišnji. Često nije baš tako kako smo zamišljali - prebrzo prođe i zabava nije toliko luda ni po danu ni po noći. Ali ne kažemo e-neš-me-dogodine, nego pomislimo da je u nama problem. I da će dogodine posve sigurno biti puno puno bolje, i više u skladu sa spotovima Maje Šuput i Lane Jurčević.

Moja ljeta bez djece nisu bila tako divna kao Majina i Lanina, ali bilo je skroz u redu. Ja sam fino odgojena, što je, usputbudirečeno, jedna od mojih većih životnih nesreća, pa sam najprije ispunjavala dva reda roditeljskih i red rodbinskih očekivanja. Za to vrijeme su me na televiziji nonstop podsjećali da se na Zrću intravenski uzimaju kokteli dok ja pijem kavu kod tetke, i to mi je malo bio bed dok sam bila mlada i dok nisam pročitala McLuhana koji mi je objasnio kako mediji ne prepričavaju stvarne događaje, već ih stvaraju i oblikuju i serviraju da ti misliš da su stvarni. Imam tu nesreću da mi je matični dom blizu moru pa mi se ljeto stalno isprepletalo s familijom - a duplu nesreću jer nisam na moru, već blizu moru. Pa je to ona onaj neki limb, najgora od svih pozicija, kad se moraš jednodnevno zaputiti na more, a ne da ti se baš jer najprije ti ne daju auto i ne daju da se vozikaš sa svima, a nakon toga imaš auto, ali ti se više ne da vozikati sebe, sve i svakoga. I te zakrčene plaže i nemaš gdje ručnik i masovni turizam i ćevapi i pomfrit i znate već tu tužaljku koja se aktualizira svake godine u isto vrijeme i služi popunjavanju sezonskih tegli s kiselim krastavcima. Za razliku od ljetnih dana, uz koje me oduvijek vežu ambivalentni stavovi i još ambivalentnije uspomene, o ljetnim noćima imam samo riječi hvale i lakoće postojanja. Ljetna jutra pak nakon njih živi su napor, sličan ovome kojemu sam trenutačno izložena.

Jer fizičko stanje u koje te dovede cjelonoćno cuclanje alkohola, isprekidan san i rano ustajanje dok ti sunce bije u glavu već u sedam ujutro i znojiš se kao da je podne jer imaš najbolju namjeru, ali nemaš snage spustiti roletu, dobro se dade usporediti sa stanjem u koje dođeš kad tebe netko cijelu noć cucla, i ustaneš se rano - a nisi baš ni spavala - i sunce ti peče u glavu, i oblije te onaj isti znoj iz prvog primjera. Nalijevaš se vodom u oba slučaja, kavom samo u drugom, jer u drugom ne možeš vegetirati ostatak dana kao u prvom (slučaju) - kad te već čeka hiperaktivno dijete koje visi sa stropa, s vrećom ideja i zahtjeva. A nisu djeca kriva, stvarno, oni rade ono što znaju u okvirima koji im se zadaju. Kao da oni znaju da je ljeto i da se ljeti treba kao odmarati, brčkati, ići na more i UŽIVATI. 

Ljeto je najveća tlaka od svih godišnjih doba. Za početak, sve se poremeti. Od rutine ostanu samo oni iritantni dijelovi  koje na svakodnevoj bazi trpim kao kolateralnu štetu, jer biramo bitke, jel tako?

Recimo, rano se ustaju jer idu rano u krevet, ali sad ih ne uspijem strpati toliko rano u krevet koliko bih htjela, a i dalje su budni s kokošima, prvim napornim pticama. I pčelama. Majkemi, ne biste vjerovali koliko glasne pčele mogu biti neispavanom mozgu. Mutirane kukcolike tvorbe koje ovdje letaju od podne do šest ujutro neiskusno bi oko možda nazvala komarcima, ali ja znam da su sigurno pobjegli iz nekog labosa ili se skrivali i bujali u nekom skloništu iz devedesetdruge, sve dok nisu uzgojili zube pirana i dosegli veličinu lastavica.

Na odlazak s djecom na plažu i koliko to naporno može biti neću ni trošiti riječi, to je sve već višestruko opjevano. Ali nije čak ni plaža problem, na plaži ste realno par sati dnevno, ako i toliko. Što, što raditi po cijeli dan u kući? Pinterest kaže kako je divno praviti papirnate brodove i baviti se bojankama na temu ljeta, a ja si mislim, pa daj mi pokaži tu djecu koja bojaju bojanke i mijese domaću glinu s motivima morskih konjića od 10 ujutro do 5 popodne, u rasponu kad Svjetska zdravstvena organizacija, UNICEF, Rode i Svjetska meteorološka te klimatološka organizacija ne preporučuju boravak na plaži.

Al nema to ništa veze i sve bi se to nekako moglo da nije onoga što mi i u životu i u ljetu najteže pada, a to je prazan hod. Pri tome ne mislim da ležanje i ne bavljenje ničim, spavanje ili buljenje u strop - to nije prazan hod, već prekrasne pasivnosti o kojima sad mogu samo sanjati. Nego ono kad ste kao došli da vam pomognu i da vas rasterete, pa pet ljudi krajnje neučinkovito čuva djecu i nema nikakav plan. Svi bi nešto, a ne znaju što bi, a sve je to različito od onoga što bi vi - al ne možete jer niste sami s djecom nego imate "pomoć" - i onda na kraju svi skupa sjedite bezveze i ne radite ništa osim što gledate kako djeca vise sa stropova, ili stabala, u ljetnoj varijanti. I pri tome neučinkovitom praznohodanju više puta - implicitno i eksplicitno - bivate optuženi za nedovoljnu ležernost i preveliku strogoću. I kažu vam da se malo opustite, popustite, odmorite, "radite svoje", ali ne kažu djeci da je takav plan, pa oni, očekivano, osim sa stabala i stropova, vise i s vas, u koju god sobu ili kućicu na drvetu se sakrili.

Eto takva su ta ljeta koja su miks rodbine, djece i nas, blizu mora i rijeke, a tako daleko od jednog i drugog na plus 44 stupnja u autu s dvije autosjedalice, popularno nazvane Šta-će-vam-to-to-vam-treba-u-Zagrebu-ne-tu (za starije dijete) i to-ti-je-on-prerastao-i-vruće-mu-je (za mlađe dijete). A možda to zapravo ni nije tako, nego mi je nespavanje i mikromenadžiranje spržilo mozak, a vrućina i njezini nusproizvodi pretvorili trenutačnu stvarnost u jednu obimnu fatamorganu. Kako god okrenete, ljeto je ipak napor, jer zapravo radimo sve što radimo i po ostalim godišnjim dobima, samo to dodatno platimo, izmučimo se i operiramo u ekstremnim uvjetima, na plus 40. I nije samo napor za ljude s malom djecom - vidim da se žale i oni koji nemaju djece. Neki se žale da im smetaju tuđa djeca, a neki se jednostavno žale. Ostarili smo i čangrizavi smo i sve nam smeta. Ove godine ljeto, dogodine vjerojatno zima. Pa će vrijediti sve što sam tu napisala, samo s minus temperaturnim predznakom.

U moru predimenzioniranih plišanaca, histeričnih mobila, nezgrapnih zvečki, prevelikih i premalih bodića, nepraktičnih, ali lijepih suknjica i nepotrebnih cipelica, našla se i mreža za snove: dovoljno velika da obuhvati svijet male djevojčice, i dovoljno mala da ne smeta kad djevojčica naraste velika. Metalno klecanje zvončića oduševilo je mamu, u nekom prošlom životu ljubiteljicu glazbe koju proizvodi poljubac propuha i štapićastog metala, a dijete se najviše oduševilo perjem zataknutim s obje strane čvrsto opletene mreže: u puzalačkom oduševljenju i energičnoj želji da ustima, jezikom i bezubim čeljustima prouči cijeli svijet, očerupala je jednom (ne)prilikom čarobnu napravicu, naivno preblizu postavljenu na odgovarajuće mjesto, uz krevet. Snovolovka nije ni znala što ju je snašlo, a mama se, promatrajući prizorište i razmišljajući o prehrambenim benefitima ptičjeg pokrova i dohrani koja uključuje perje prisjetila neke stare sličice iz vlastite predpotopne slikovnice: lisica se pogostila kokoškom, a ne bi se to ni znalo da liji nije iz usta izvirilo kokino pero.

Želeći sačuvati simbiozu od perlica, tanke užadi, metalnih zvončića i okljaštrenih perca dok djevojčica malo ne stasa, i ne sazriju joj prehrambene navike, mama je do daljnjega snovolovku umirovila na dnu ormara. Prolazili su dani, djevojčica je rasla, snovi su joj postajali sve brojniji i živopisniji, i rituali pred spavanje sve verbalniji. I dalje malena, ostavila je kinderbet iza sebe i uselila u veliki bijeli krevet, na kojem je bilo baš jedno posebno mjesto za hvatačicu snova. Koja se jedne večeri, malena i samo s jednim setom perja, ali i dalje graciozna i lijepa, vratila se na velika vrata.

Sad ću ti nešto pokazati, mama bi tako uvijek započela kad bi htjela pažnju. Još je zvecnula zvoncima da je zarobi i zadrži, i ispričala priču:

Ovo se zove snovolovka, i to je mreža koja hvata snove. Ti legneš u svoj krevet, zaspiš i sanjaš. Kad sanjaš nešto lijepo, taj se san uhvati u ovu mrežu i čeka te kad se ujutro probudiš pa ostane s tobom cijeli dan. A kad sanjaš nešto što nije lijepo, neke ružne snove, oni se spuste po ovom perju kao po toboganu, i odu daleko od tebe, da se više nikada ne vrate.

Svidjela joj se priča, mreža, tobogan, zvončići, a perje još i davno prije. I stalno je uzimala stvarčicu u ruke i zveckala, ali uvijek bi je vratila na mjesto, jer ne radi na daljinu, i snovi se love jedino kad si u krevetu i kad je mreža na svom mjestu, tako to funkcionira.

Onda je nekoliko dana nakon što je otvorila sezonu lova na snove, na ceduljici prikvačenoj za obruč , mama pročitala drukčiju priču. To stvarno jest mreža koja ščepa sve što sanjaš, ali princip je drukčiji: ružni su snovi ti koji se hvataju u mrežu i ne dopiru do tebe, a lijepe sanje skliznu perjem i okruže te u snu i na javi. Moram sad okrenuti tu priču, pomislila je, i to odmah večeras, u pripremama za spavanje i noćni snovolov. Nije to nikakv problem, izmisliš i ponavljaš, nova verzija postane jedina, i dijete se ubrzo više ne sjeća one stare. 

Ali odlučila je da ipak to neće učiniti. Razmislila je, prisjetila se da je istina problematična tvorba i da je opasno vjerovati u crnobijeli svijet i jednu jedinu priču, i vidjela scenarij: jednom će - možda - djevojčica postati žena i nekom ovo poželjeti ispričati, i započet će sa sad-ću-ti-nešto-pokazati, i reći će, priča ide ovako, ali moja je mama pričala da...