U ovoj vlastitoj fazi u životima svoje djece imam premnogo tema o kojima želim pisati (životima dvoje djece, da, obavezan plural, da se ne pomisli da njihova dva života imaju nešto zajedničko, jer to bi bilo prelako, tretirati ih kao da su sličniji nego različitiji samo na temelju toga što su brat i sestra, to potire njihovu individualnost, i što bi GDPR rekao o tome). I sve su redom preozbiljne teme i muče me više nego što ću u brzim blogovskim crticama uspjeti ispisati pa bih ipak možda krenula jedne laganije - od teme koja je čak i u mojoj aktualnoj apokaliptičnoj abecedi pod M – Manjeozbiljna - i koja, nadam se, ima veze s njihovim sazrijevanjem i nasušnom potrebom za igrom.

Ne igrom na igralištu, ne, to smo prerasli.

Ne ni igrom neke od 230 društvenih igara koje poziraju u polici, ne, to nas nikad nije ni zanimalo.

Igrom mojim živcima i vitalnim organima dominantno.

Ovo je ona faza u životu roditelja kad vam je jasno da je sve što ste sistematično i uvjereno radili kad su imali 6, 12, 18 i 24 mjeseca, i smatrali da će se svijet srušiti ako tako ne napravite – jer gle kako ja odlično znam roditeljevati, našla sam način! – e sad vam je jasno da je sve što je palilo zapravo bila puka slučajnost (a ono što ste se nadali da je neobjašnjivi izgred zapravo je postalo trajno stanje).

Hrana, na primjer. Dojila sam ih po dvije godine, doslovce su sa sise sjeli za stol. Za stolom sam im servirala komadiće skuhane hrane, i lijepo su to jeli, bebe vođe dohrane - kakva ironija u samom nazivu metode; tu i tamo bi nešto palo na pod. Žlica i tanjur juhe s dvije godine, majke mi, imam video dokaze, više je juhe završilo u ustima nego na podlošku, a gotovo ništa na podu.

Za razliku od danas.

Fleke po odjeći, mrve po podu, hrana do laktova u restoranu u kojem pire jedu rukama. Ali moram reći da im rijetko tko od finih gostiju zamjeri, jer pet minuta prije toga su na sav glas vikali kako umiru od gladi. A znamo da glad ne pita za filtere, a posljedično ni za žlice i vilice.

Izuzetak je kineski restoran, jer štapićima se služe besprijekorno, tako da, mada zvučim očajna, ipak imam nade da će ovladati vilicom i nožem. Tek imaju 9 i 11.

Vječne mrve i fleke po kući, i premnoge i previsoke planine stvari koje su se upeterostručile u zadnjih deset godina, i koje nitko ne posprema dok im ne stigne kraljevski dekret s molbom, urudžbenicom i naknadom.

Znam, prije nego išta kažete, dijelite se na dvije skupine.

Prva kaže, ne bi oni meni tako, sredila bih to ja.

Druga kaže, ma ajde, djeca su to, pusti ih, ko da je važno.

Prije nego se formira treća skupina, poznatija kao A jesi probala…, da odmah skratim, jesam.

Ne tražim rješenje, samo se žalim, u nadi da ima još onih koji su nekad pomislili, evo, svačija su djeca pristojnija, motiviranija, empatičnija od moje.

A stvarno sam se jako trudila, i pišem to s punom sviješću gramatike i leksikologije svih načina na koje bi me psiholozi profilirali na temelju te jedne rečenice.

Nedavno sam osvijestila da se burn-out, koji se tipično događa na poslu, i te kako može dogoditi i u obitelji, a uzroci i simptomi vrlo su isti kao i ovi poslovni. Jer koliko-toliko funkcionalna obitelj s dvoje djece zapravo je firma. U kojoj rukovoditelji nemaju pojma ko ih je izabrao i postavio, jer radije bi radili negdje drugdje, a zaposlenici-hulkovi  svaki dan tresu zgradu i dezavuiraju sve napore uprave.

Svačije druge obiteljske firme rade mirnije od naše, i samo zahvaljujući iznimno tolerantnim i dragim susjedima još nemamo nijednu prijavu za narušavanje kućnog reda i mira. Koliko znam.

Sve druge obiteljske firme rade s višim higijenskim standardima. Nas bi svaka inspekcija zatvorila. I spalila nam sanitarne knjižice.

I kao što uprava nije valjda u dovoljno ranoj dobi dovoljno inzistirala na tome da ne možeš baš sjesti na svaki pločnik, kolnik, u svaki pijesak i u svaku blečku – tako nismo dovoljno rano razjasnili da sve ono što radimo doma ne možemo baš raditi kod kuće. I da, općenito, ne možemo vječno raditi samo ono što nam se radi baš u trenutku kad nam se radi, i na mjestu na kojem nam se radi. A pritom sam mislila da sam baš tu zadnju lekciju fantastično obradila, imam i powerpoint.

Znam i zašto se to dogodilo – previše smo ravnopravno razgovarali, uvažavali djelatnike, i nakon svakog smo projekta radili temeljitu analizu umjesto da kažnjavamo one koji su uprskali. I sad se evo divim sebi kako sam finu riječ našla i napisala, mada ima toliko glagola radnje i glagolskih imenica koje bolje prenose koncept na koji mislim. I koji bi se uklopili u moj novonađeni vulgarni registar, ne mogu vam to objasniti, nikad u životu nisam psovala, sve do prije par godina, kad sam shvatila da mi to dođe na točno isti efekt kao nekome uzeti normabel, instant me smiri.

Osim toga, u skladu sa svojim stečenim sekularnim uvjerenjima, nismo u firmu uveli Boga kao nekoga na čiji se bijes i korektiv možemo pozvati, a problem je bio i u ravnopravnom roditeljstvu tj. voditeljstvu pa nitko nema asa u rukavu, tipa, samo čekaj, sad ti CEO, ili tata, ili mama dolazi doma.

Ostali smo, kao i mnogi naši vršnjaci s dvoje potpuno različite, a teško odgojive djece, rekla bih, zaglavljeni između odgojnih metoda vlastitih roditelja (koje zapravo želimo replicirati, jer gle kako smo dobro mi ispali) i prijezira prema mnogima od tih metoda na platformi od potrebe da s djecom gradimo dijaloški odnos kakav bi nam u ovoj fazi odraslog života odgovarao – puno topline, razgovora, team buildinga u prirodi i u kulturi, ravnopravnosti na radnom mjestu, dogovora oko misije i vizije, općih i pojedinačnih ciljeva poslovanja, i sigurno do sad kužite apsurd pregovaračkog stola za kojim imamo člana uprave u odijelu, i članicu uprave u hranilici, skupa s nadzornim odborom koji se igra ispod stola.

Osim što smo zaglavili između boomera i zoomera, izgorjeli smo ko šibice, ne toliko zbog visokog intenziteta radnih zadataka, koliko zbog desetljeća emocionalne iscrpljenosti, koje bi još bilo okej kad bi trenutačni saldo naše bilance stanja barem naginjao prema pozitivnom.

A oni ispod stola sastavljaju stečajnu nagodbu, dok ekipa za stolom baca hranu, tantrume i uvrede.

A ja, koja se spašavam tekstovima, nemam knjiga na tu temu koje mogu pročitati, o tome kako su svačija djeca pristojnija i odgojivija od naše.