Oduvijek slutim, a sad sam napokon sigurna: ljeto nije godišnje doba. Ljeto je nešto kao i doček Nove godine, Valentinovo i svi veći katolički blagdani - medijski konstrukt. Počnu vas nabrijavati već u rano proljeće, ludim provodom i još luđim odmorom na predivnim plažama i predivnom moru s fantastičnim aksesoarima na božanskim tijelima. I onda svi čekamo i brojimo dane i trošimo novce da nam bude što ljepše i nezaboravnije, to ljeto i taj godišnji. Često nije baš tako kako smo zamišljali - prebrzo prođe i zabava nije toliko luda ni po danu ni po noći. Ali ne kažemo e-neš-me-dogodine, nego pomislimo da je u nama problem. I da će dogodine posve sigurno biti puno puno bolje, i više u skladu sa spotovima Maje Šuput i Lane Jurčević.

Moja ljeta bez djece nisu bila tako divna kao Majina i Lanina, ali bilo je skroz u redu. Ja sam fino odgojena, što je, usputbudirečeno, jedna od mojih većih životnih nesreća, pa sam najprije ispunjavala dva reda roditeljskih i red rodbinskih očekivanja. Za to vrijeme su me na televiziji nonstop podsjećali da se na Zrću intravenski uzimaju kokteli dok ja pijem kavu kod tetke, i to mi je malo bio bed dok sam bila mlada i dok nisam pročitala McLuhana koji mi je objasnio kako mediji ne prepričavaju stvarne događaje, već ih stvaraju i oblikuju i serviraju da ti misliš da su stvarni. Imam tu nesreću da mi je matični dom blizu moru pa mi se ljeto stalno isprepletalo s familijom - a duplu nesreću jer nisam na moru, već blizu moru. Pa je to ona onaj neki limb, najgora od svih pozicija, kad se moraš jednodnevno zaputiti na more, a ne da ti se baš jer najprije ti ne daju auto i ne daju da se vozikaš sa svima, a nakon toga imaš auto, ali ti se više ne da vozikati sebe, sve i svakoga. I te zakrčene plaže i nemaš gdje ručnik i masovni turizam i ćevapi i pomfrit i znate već tu tužaljku koja se aktualizira svake godine u isto vrijeme i služi popunjavanju sezonskih tegli s kiselim krastavcima. Za razliku od ljetnih dana, uz koje me oduvijek vežu ambivalentni stavovi i još ambivalentnije uspomene, o ljetnim noćima imam samo riječi hvale i lakoće postojanja. Ljetna jutra pak nakon njih živi su napor, sličan ovome kojemu sam trenutačno izložena.

Jer fizičko stanje u koje te dovede cjelonoćno cuclanje alkohola, isprekidan san i rano ustajanje dok ti sunce bije u glavu već u sedam ujutro i znojiš se kao da je podne jer imaš najbolju namjeru, ali nemaš snage spustiti roletu, dobro se dade usporediti sa stanjem u koje dođeš kad tebe netko cijelu noć cucla, i ustaneš se rano - a nisi baš ni spavala - i sunce ti peče u glavu, i oblije te onaj isti znoj iz prvog primjera. Nalijevaš se vodom u oba slučaja, kavom samo u drugom, jer u drugom ne možeš vegetirati ostatak dana kao u prvom (slučaju) - kad te već čeka hiperaktivno dijete koje visi sa stropa, s vrećom ideja i zahtjeva. A nisu djeca kriva, stvarno, oni rade ono što znaju u okvirima koji im se zadaju. Kao da oni znaju da je ljeto i da se ljeti treba kao odmarati, brčkati, ići na more i UŽIVATI. 

Ljeto je najveća tlaka od svih godišnjih doba. Za početak, sve se poremeti. Od rutine ostanu samo oni iritantni dijelovi  koje na svakodnevoj bazi trpim kao kolateralnu štetu, jer biramo bitke, jel tako?

Recimo, rano se ustaju jer idu rano u krevet, ali sad ih ne uspijem strpati toliko rano u krevet koliko bih htjela, a i dalje su budni s kokošima, prvim napornim pticama. I pčelama. Majkemi, ne biste vjerovali koliko glasne pčele mogu biti neispavanom mozgu. Mutirane kukcolike tvorbe koje ovdje letaju od podne do šest ujutro neiskusno bi oko možda nazvala komarcima, ali ja znam da su sigurno pobjegli iz nekog labosa ili se skrivali i bujali u nekom skloništu iz devedesetdruge, sve dok nisu uzgojili zube pirana i dosegli veličinu lastavica.

Na odlazak s djecom na plažu i koliko to naporno može biti neću ni trošiti riječi, to je sve već višestruko opjevano. Ali nije čak ni plaža problem, na plaži ste realno par sati dnevno, ako i toliko. Što, što raditi po cijeli dan u kući? Pinterest kaže kako je divno praviti papirnate brodove i baviti se bojankama na temu ljeta, a ja si mislim, pa daj mi pokaži tu djecu koja bojaju bojanke i mijese domaću glinu s motivima morskih konjića od 10 ujutro do 5 popodne, u rasponu kad Svjetska zdravstvena organizacija, UNICEF, Rode i Svjetska meteorološka te klimatološka organizacija ne preporučuju boravak na plaži.

Al nema to ništa veze i sve bi se to nekako moglo da nije onoga što mi i u životu i u ljetu najteže pada, a to je prazan hod. Pri tome ne mislim da ležanje i ne bavljenje ničim, spavanje ili buljenje u strop - to nije prazan hod, već prekrasne pasivnosti o kojima sad mogu samo sanjati. Nego ono kad ste kao došli da vam pomognu i da vas rasterete, pa pet ljudi krajnje neučinkovito čuva djecu i nema nikakav plan. Svi bi nešto, a ne znaju što bi, a sve je to različito od onoga što bi vi - al ne možete jer niste sami s djecom nego imate "pomoć" - i onda na kraju svi skupa sjedite bezveze i ne radite ništa osim što gledate kako djeca vise sa stropova, ili stabala, u ljetnoj varijanti. I pri tome neučinkovitom praznohodanju više puta - implicitno i eksplicitno - bivate optuženi za nedovoljnu ležernost i preveliku strogoću. I kažu vam da se malo opustite, popustite, odmorite, "radite svoje", ali ne kažu djeci da je takav plan, pa oni, očekivano, osim sa stabala i stropova, vise i s vas, u koju god sobu ili kućicu na drvetu se sakrili.

Eto takva su ta ljeta koja su miks rodbine, djece i nas, blizu mora i rijeke, a tako daleko od jednog i drugog na plus 44 stupnja u autu s dvije autosjedalice, popularno nazvane Šta-će-vam-to-to-vam-treba-u-Zagrebu-ne-tu (za starije dijete) i to-ti-je-on-prerastao-i-vruće-mu-je (za mlađe dijete). A možda to zapravo ni nije tako, nego mi je nespavanje i mikromenadžiranje spržilo mozak, a vrućina i njezini nusproizvodi pretvorili trenutačnu stvarnost u jednu obimnu fatamorganu. Kako god okrenete, ljeto je ipak napor, jer zapravo radimo sve što radimo i po ostalim godišnjim dobima, samo to dodatno platimo, izmučimo se i operiramo u ekstremnim uvjetima, na plus 40. I nije samo napor za ljude s malom djecom - vidim da se žale i oni koji nemaju djece. Neki se žale da im smetaju tuđa djeca, a neki se jednostavno žale. Ostarili smo i čangrizavi smo i sve nam smeta. Ove godine ljeto, dogodine vjerojatno zima. Pa će vrijediti sve što sam tu napisala, samo s minus temperaturnim predznakom.