Stjecajem okolnosti, zadnjih dana, računalo mi je puno pelikana. I svidjeli su mi se, pa razmišljam, dok mogu, da napišem nešto o tome, doslovce s nogu. (Kraj dometa mojih rima kako nailazi tekstualna plima.) Bavim se, dakle, nekim žanrovski nebliskim tekstom, pa dok prevodim i korigiram, bajam bajke za malene, i bajke za velike, da mi brže prođu slova.

Pelikan je velika čudna ptica, s kljunom u koji stane više hrane nego u želudac. Pelikan ne treba razmišljati o vrećici kad ide u nabavku, jer uvijek ima jednu ispod kljuna. Kad ide u šoping, pelikan kupuje isključivo ribu. Puno ribe. Na ručak uvijek pozove ekipu jer ne voli jesti sam. Ali malo je isključiv što se tiče društva: uvijek su to isključivo pelikani. Dok nosi hranu iz dućana, onako krilat i krakat, prate ga male čigre, ptičji lopovi, i kradu mu ribu kad otvori kljun. Zato se ne smije žvakati otvorenih usta, a ni previše pričati za stolom. Jer čigre ti mogu ukrasti hranu i možeš ostati gladan. Ili gladna.

Kad zahladi, pelikan namiriši snijeg i led izdaleka i odluči pobjeći u toplije krajeve. Nitko ne zna koji su to krajevi točno, ali spominju se sjeverna mora, mitske rijeke i neki levanti koji uvijek u misli prizovu buru, mada s njom vjerojatno nemaju nikakve veze. Pelikanska jata odlete nekad i do Bengala, tamo gdje žive tigrovi. Putem se vole zadržati na jezerima dok se ova ne pretvore u Snježno kraljevstvo. Onda idu dalje, još dalje od svojih praznih gnijezda, i planiraju se vratiti. Jer znaju da gnijezda čekaju.

Pelikani se odazovu i kad ih zovemo nesitima, ali intimno im je draži općepoznati internacionalizam. Poznato je da u sezoni parenja opće i po deset puta dnevno, s tim da ženka bira mjesto. Mali pelikanski ptići izlegu se iz bijelih, glatkih, povelikih jaja, na kojima leže i mužjaci i ženke. To je posebno zanimljivo. Mladi se izlegu i dok su jako mali, roditelji im u gnijezdo serviraju poluprobavljenu hranu. Vrlo brzo, kroz tjedan dana, maleni nauče sami jesti: guraju glavu u vrećicu ispod kljuna i posluže se sami. Literatura kaže da su pelikani monogamni i da ostaju zajedno dok su ptići mali. Literatura ne kaže što se točno zbiva kad ptići odrastu. 

Moje bajke za malu i bajke za veliku djecu mogu se skriti pred fantastičnim fotografijama brojnih australskih pelikana, osiromašenog fonda grčkih, turskih i albanskih i rijetkih crnobijelih svjedočanstava o tome da je ih je i kod nas nekad bilo.
Osim fotografija, tu su i legende - ipak je ovo mjesto za pripovijedanje pa ih ne mogu. Jedna od njih kaže da je pri gradnji Ćabe u Meki ponestalo vode, i ne bi bilo hodočasničkog mjesta da nije bilo pelikana: na molbu Proroka, na tisuće njih je u grlenim vrećicama donosilo vodu dok posao nije bio završen. Druga legenda kaže da ženka pelikana, kad ne može naći hranu za mlade, zarije kljun u svoje grudi i nahrani ptiće svojom krvlju. Ta mi posebno teško i iracionalno sjeda u kontekstu životinjskih i ljudskih majki i djece pa više volim zamišljati nebo nad Mekom puno divovskih ptica. I prizvati ih tu i tamo da mi u kljunu donesu nešto da me vrati u stvarnost u kojoj moram završiti ne ovaj, već potpuno drugi tekst.