U ona pretpotopna vremena koja je i Noa zaboravio, živjela sam sretno, bezbrižno i vrlo samouvjereno. U odrasloj dobi nikad se nisam voljela družiti s djecom: nisam znala s njima razgovarati i nisam ih razumjela, ali smatrala sam da mi je plus što sam toga svjesna (za razliku od mnogih roditelja te pisaca i spisateljica za djecu).

Unatoč svjesnim naporima da se malima i mladima uklonim s puta, staze bi nam se tu i tamo ukrstile pa sam tako znala, unutar vlastite proširene obitelji, svjedočiti razgovorima djece s njihovim roditeljima. Koji su bili grozni. Razgovori, prvenstveno, a onda i akteri. Još se sjećam šoka kad sam na svoje uši čula kako moj 13-godišnji nećak svome ocu kaže: Ajde ti šuti! Izbezumljeno sam pogledala prema pater familiasu i očekivala eksploziju, ćušku, ili oboje, da bi jadni patrijarh samo tužno i rezignirano zavrtio glavom, odmahnuo rukom, vjerojatno slegnuo ramenima, ne sjećam se točno – i ne rekao ništa.

Zato se tako i ponaša, mislila sam ja, jer mu dopuštate. Sramota. Ti roditelji, pa dokle to ide, kad će postaviti GRANICE?

Premotajmo sad deset godina u budućnost, 2024. je godina, imamo umjetnu inteligenciju i potpunu društvenu demenciju. Moj je nećak fin dečko, pristojan tiktoker, voli sve što vole mladi i navodno više ne viče na oca, ili viče bitno manje, danas se čovjek veseli malim stvarima. Ja, s druge strane, imam devetogodišnjaka koji se redovito izderava na mene, na što tužno i rezignirano vrtim glavom, odmahujem rukom, slegnem ramenima i…

(Voljela bih reći da ne kažem ništa, jer bi to vjerojatno u slučaju moga sina bilo produktivnije. Ali ja se evidentno s nekim svojim predodžbama o odgoju te omjeru uloženog i dobivenog nisam do kraja oprostila pa zato redom  urlam, bacam stvari za njim po kući, natječem se s njim tko će glasnije zalupiti vratima, jurim ga s kuhačom po stanu i kroz prozor bacam stvari koje mi se nađu na putu, posebno ako mi kaže 'ma nećeš ti to baciti'. Nekad i plačem od muke i jada, često od nevjerice, a katkad i od čiste tuge i nespremnosti na rani pubertet? njegov karakter? vlastitu nespremnost?

Ali efekt je u dlaku isti kao i da nisam rekla ništa pa slobodno možemo reći da ni nisam.)

Ako imate problem kao što ja imam, a to je da od svoga devetogodišnjaka čujete stvari zbog kojih biste sa svakom drugom osobom u svom životu – da vam to izgovori – prekinuli sve odnose zavazda, navodno se tu radi o postavljanju granica.

I to je sve što vam trenutačno mogu reći.

Jeste li ih postavili previše pa je to reakcija, ili premalo (pa je reakcija), ili niste uopće (pogađate, reakcija), to vam ne znam reći, morat ćete sami doznati. Pa mi javite.

Kao i uvijek, ne znam što treba činiti, ali znam što nikako ne treba: a to je tražiti savjet o tome što učiniti od vlastitih roditelja (pogotovu ako vas obuzima miks tahikardije i srama pri pomisli da biste vi njima rekli nešto od toga što čujete od svoga djeteta). Radije odite drito kod psihologa, jer za razliku od vaših roditelja, koji dosad nisu ni ČULI da takva djeca postoje, psiholozi su ih sigurno i vidjeli, šta vidjeli, terapirali, pa vam mogu nešto reći na temelju iskustva, a ne pretpostavki poput

Ne bi on meni tako

Pokazala bih ja njemu

Ja bi poludio

Nema tu granica

Eto vam vaše demokracije, samo vi njih pitajte i razgovarajte

(I apsolutni top topova):

Pa zar se ni ćaće ne boji?

(Sori, nažalost smo se oboje jednako uključili i bili jednako prisutni pa nismo stigli plašiti djecu ovim neprisutnim, shvaćam sad koji je to bed, jednako kao i neuvođenje boga, babaroge i belzebuba.)

Ne znam više ništa ni o čemu, ali nagađam da moj sin sa mnom, s nama tako razgovara jer smo ga odgojili kao ravnopravno ljudsko biće za čije smo se želje raspitivali i čije smo potrebe uvažavali. Negdje u tom našem prisnom odnosu on je očigledno dobio dojam da su roditelji i djeca - isti. 

***Dakle, ne možeš tako… -A kako ti možeš?!

Tako se ne razgovara… -A kako ti razgovaraš?!

Idi u sobu! -Idi ti u sobu!***

Granice, kažem vam. Uvijek najviše roka u pograničnom području, i u ratu i u miru; znam, ja sam s granice.

Kad smo svi normalni, što je sve rjeđe, onda i dalje puno pričamo, o osjećajima prema drugim ljudima, o lijepom ponašanju, o tome da riječi znaju jako povrijediti, da sugovornike treba uvažavati, i da treba pokušati stati i promisliti, a ne se ispričavati poslije. Nekad mi se čini da će imati efekta, ali češće da je voz sa specijalnim efektima prošao i odvezao eksploziv do prve okuke.

Barem više nema iznenađenja.

Mada, iskreno, ja se uvijek iznenadim kad opali. To je već u rangu one situacije kad sami sebi odlučite poslati mail da nešto sačuvate u istom inboksu iz kojega pišete.

1. Odlučim sebi poslati mail.

2. Pišem mail.

3. Pišem vlastitu adresu.

4. Kliknem 'send'

5. Joj, gle, ko mi sad šalje mail...

Bum!