Ovaj post zapravo nije o Božiću, već o njegovu nezaobilaznom dijelu, gotovo pa sinonimu za najveći kršćanski i konzumeristički blagdan: o darovima. Bilo da ste po prirodi topli, brižni i željni uveseliti one koji vam toliko znače, ili možda samo gledate reklame, pratite otvorene i zatvorene fejsbučke grupe i posjećujete šoping centre, ili ste oboje od navedenoga, dvojbe nema - darovi moraju pasti. I to mi se čini u redu. Donekle. Ja volim misliti da sam iz ove prve, tople i brižne grupe, ali vjerojatno sam u podjednakoj mjeri inficirana potrošačkim virusom. Što je isto u redu. Kod mene doma bor je uvijek bio big deal, zamotuljci s imenima ispod njega isto, ali čarolija božićnog jutra (ovo zvuči kao američki film i Coca Colin Djed Mraz) uvijek je bila više u traženju imena po mahovini i po jaslicama nego u onome što je u smotuljku bilo. 

Darove je nekih godina donosio Djed Mraz, pa onda Mali Isus, pa su se onda izmjenjivali, ali mi djeca im se nikad nismo miješali u posao. U to vrijeme pisma su se još često pisala, ali nijedno nisam uputila ni Isusu ni Djedu. Lagala bih kad bih rekla da je to zato što sam znala da oni najbolje znaju što mi treba, a vjerojatno bih malo iskrivila istinu da kažem da nisam imala nekih prevelikih želja. Ali samo malo. Količina stvari koje su u osamdesetima bile dostupne nije ni blijeda sjenka svega što se djeci nudi danas, ali ne bih rekla da je to jedini razlog zašto nisam pripremala teren za velike darove niti snatrila o njima. Stvari mi jednostavno nisu bile tolike bitne. Voljela sam ih, naučila sam ih cijeniti, ali sasvim lijepo sam mogla i bez njih.

Jedan od velikih problema u svim tvrdnjama o odgoju djece jest što nikad zapravo ne znate i ne možete biti sigurni je li se dijete takvo rodilo, je li to njegov ili njezin KARAKTER, ili ste vi, kao roditelj, nečemu pridonijeli, svjesnim i promišljenim naporima ili nesvjesnim ponašanjem. To je ujedno i velika roditeljska frustracija koja vam je, vjerujem, svima poznata - ono kad netko sa strane kaže, blago tebi što je takav ili takva, implicirajući da se dijete s time rodilo, a vi znate cijeli tijek stanja, znate da nije takvo rođeno, i na kraju krajeva, želite da vam netko kaže BRAVO!. Za dosljednost. Za napore. Za trud i rad. A to rijetko tko vidi i primjećuje, osim kad je negativno ponašanje posrijedi - za to su većinom roditelji krivi. But I digress.

Koliko god frustrirajuće i problematično bilo, istina jest da točan lanac prirode i odgoja, uzroka i posljedice nikad nije moguće utvrditi. Nema kontrolne skupine: ne postoji dijete identično vašemu koje odgaja netko drugi u drukčijim okolnostima pa da se može točno vidjeti što je urođeno, a što stečeno. Tako ni ja ne mogu tvrditi da moj karakter nema veze s racionalnošću i određenom skromnošću vezanom uz prohtjeve - ima možda, donekle, ali veći dio je odgoj i usađene vrijednosti. I to želim prenijeti svojoj djeci - svjesno, kad razmišljam o tome, a nesvjesno to zapravo stalno radim, preslikavajući usvojene obrasce. Ovakva formulacija često se susreće u negativnim kontekstima i ima veze s lošim navikama i ponašanjem, ali ja je koristim u najpozitivnijem mogućem kontekstu.

Kako sam sad samoproglašena ekspertica za dobnu skupinu od 0 do 3, u ovoj božićnoj diskusiji o darovima zadržat ću se na tome rasponu. To je u osnovi prekrasna predkonzumeristička dob, potpuno neosjetljiva na penetrantne medijske poruke - reklama, da, može, hvala, hipnotičko šarenilo je zakon - ali tu fascinacija prestaje. Jer, ispravite me ako griješim, dijete od 2 godine ne zna da se sve što vidi na televiziji može živo i opipljivo materijalizirati pred njegovim očima i u dnevnoj sobi. Ako zna, to je zato što ste mu vi to priopćili. Dakle, malci od 0-3 nisu nikakva ciljna skupina, ali zato su njihovi roditelji skupina ciljna da ciljnija ne može biti. Jer volimo svoju djecu i hoćemo da imaju SVE. Po dvaput. I stalno. Kad sam ja bila klinka, darove smo dobivali za Božić i za rođendan. Zašto danas djeca bivaju darovana za Svetog Nikolu, Svetu Lucu, Tri kralja i Valentinovo, potpuni mi je misterij. Gledam neki dan na Instagramu, maloj od poznanice Sveti Nikola dovezao bicikl. Ne smijem ni pomisliti što će joj ispred garaže parkirati Djed za Božić, a ni koji će sve superheroji biti pozvani na feštu da obilježe njezin Veliki Treći.

Ne znam hoće li ta naša današnja djeca postati bezumni odrasli potrošači, a iskreno, to me i ne mori. Više me brine kad čitam kako jadni roditelji s prosječnim i ispodprosječnim plaćama zdvajaju nad popisom dječjih želja koje uključuju LEGO, Elzu i Anu u prirodnoj veličini plus dodatno njihove haljine i uskotračnu željeznicu. Razumijem potrebu da se ne slome mala srca. I znam da smo mi u ovoj našoj zemlji navikli živjeti iznad svojih mogućnosti i trošiti novce koje nemamo. Ali zar to nije divan moment za učenje i zbližavanje, reći da mama i tata nemaju toliko novca, a da je Djed Božićnjak u opakoj recesiji? To za dobnu skupinu oko i iznad 3 godine. A za ovu od 0-3... Ne znam, možda su vaša djeca drukčija i mudrija, ali ja na osnovu svog ograničenog iskustva mogu reći - they don't know and don't care. Vole kutiju i šuškavi papir, a što je unutra, uopće ih ne zanima. Niste loši roditelji ako uzmete neku igračku koju su već od nekog dobili, zamotate u svjetlucavi papir i stavite ispod bora, stvarno. Been there, done that.

  

I možda ću sad uvrijediti sve borce za dječje pravo na kompleksne emocije, ali ako dvogodišnjakinja traži Elzin dvorac, to nije zato što želi baš to i ništa drugo, i nije vaša sveta roditeljska dužnost da prevrnete sve Muellere od Grada Zagreba do Krapinsko-zagorske županije da ga nađete. Ako vas to veseli i imate sredstva, to je okej, ali vrlo je vjerojatno da to radite za sebe, a ne za dijete. Što je isto u redu, ali samo dok nije izvor muke i frustracije. 

Posvuda je - posebno u ovo blagdansko vrijeme - ta iritantna i besmislena obveza darivanja male, male, male djece: mame ispituju druge mame što da poklone svojoj jednogodišnjoj kćerki? Ne komentiram inače takve postove, pa ću sada: newsflash! dijete od jedne godine ne kuži koncept dara ni darovanja. A i da kuži, tko bi s foruma mogao znati što tvoje dijete voli? Kad je već dovoljno napredno da već profilira vlastiti ukus. Razumijem, želiš fotke s prvog rođendana s darom, to je super. U te svrhe svaka prazna kutija i mašna mogu poslužiti. S tim će se ekšli igrati. Za razliku od shizofrene Fisherprice plastike koju ćeš platiti koliko mjesečni radnički pokaz, koja će joj biti zanimljiva ravno 30 sekunda. Uspomena na prvi Božić? Ionako se neće sjećati, vi ćete joj pričati što je dobila - možete i slagati, ako je baš bitno. Zapravo, kad malo bolje razmislim, tematika darova i djece od 0-3 može se svesti na dva glagola i dvije negacije: ne kuže i neće se sjećati.

Mislim da za djecu - tako od 0 do 3 malu, a i onu veću, jako vrijedi ono što Mariah Carrey nariče cijeli prosinac: All I Want For Christmas Is You. I mislim isto tako, za koju se god strategiju darivanja odlučili, da nikad nije dovoljno rano govoriti djeci o odnosu novca - koji treba zaraditi - i stvari koje žele da im se kupe. I to da ima gladne djece u Africi. Naučena skromnost može samo pridonijeti karakteru, kakav god on bio. 

P.S. Sve ovdje navedeno vrijedi za vlastitu djecu. Tuđu djecu smijete darovati skupim i/ili besmislenim stvarima, jer u osnovi darujete njihove roditelje.