Amerikanci piju kavu da bi mogli raditi, a Hrvati da bi mogli ljenčariti, tako nekako je utvrđeno u ovom sjajnom postu Zablogreba. Nije baš rekao da smo lijeni, ali jest da strašno volimo kafenisati, i da je kava više institucija nego napitak. To je sve dobro skužio.

Danas je bio zadnji dan mog rodiljnog dopusta. Od sutra, dakle, po definiciji istoga, ja napokon počinjem raditi, pa sam evo odlučila, prije nego pozatvaram sve prozore i sve uređaje, zapisati kako mi je proteklo danas. Ovo će biti jedan dosadan post, inventurskog tipa i s subjekt-predikat-objekt rečenicama. Svakodnevnica svedena na repetitivne radnje, bez zadržavanja na momentima koji su doista spomena vrijedni jer ovo je pisanje pomalo funkcionalizirano, gotovo pa programatsko. Post će biti dosadan, između ostalog i zato što sam preumorna za glancanje i čitanje po drugi ili treći put. A pričekam li do sutra, to više neće biti to. Sutra je radni dan, za razliku od današnjeg neradnog.

U pet ujutro sam, dakle, izmolila sve molitve kojih se još sjećam i zahvalila Bogu i ostalim višim silama što mi je dijete nakon sisanja okrenulo svoju malu guzu i odlučilo još spavati. Probudila sam se dva sata kasnije, i to samo zato što mi je skočila na glavu i zarila prste u kosu. Vidno osvježena s dva sata sna za koja nikad ne znam hoće li se ili neće dogoditi, skočila sam iz kreveta. Presvukla sam dijete, skuhala kavu, doručkovala, preletjela vijesti i mailove, odgovorila na nekoliko njih. Onda sam njoj napravila doručak i nahranila je te odgovorila na jos par mailova poslije doručka, dok se zabavljala u stolcu pored mene. Izvadila sam je iz stolca i pripremila složenu operaciju rezanja noktiju - ona crtić, ja škarice, i ubaci u petu. E onda smo sjele na pod i igrale se kockama, nakon čega sam ipak odlučila raskrčiti košaru opranog veša koja stoji u hodniku već par dana pa sam donijela taj veš u igraonicu i skupa smo ga slagale. Ja u košaru, ona iz košare, zabavna igra. Prije toga sam sklonila suđe sa stola i uključila mašinu. Nakon što sam je ispraznila. Unaprijed sam razmislila je li pametnije pozavršavati kućne poslove ili malo prevoditi dok dijete odrađuje jutarnji san, pa sam se ipak odlučila za ovo prvo. Prevodit ću popodne i/ili navečer.

Prije jutarnjeg spavanja još smo se jednom presvukle i jedva zaspale. Kad sam je stavila spavati, pokupila sam ostatak veša, ispeglala jedan dio, drugi neispeglan složila u ormare i uključila još jednu mašinu za veš. Još jednu kavu, par mailova i dvije fakture kasnije, obavila sam tri telefonska poziva i pripremila svoju i njezinu torbu za izlazak, sklopila kolica i odnijela ih u auto i provjerila je li u gepeku mei tai, ako mi slucajno bude trebao. Prije svega toga pripremila sam međuobrok i ručak za dijete i smislila i poluzgotovila ručak za nas.

Onda se dijete probudilo pa je htjelo sisu za međuobrok pa sam ja rekla, ajde, malo ću za to vrijeme predahnuti. Nakon predaha sam obukla i spremila sebe i nju pa smo sjele - opet ja, nju i sebe, u auto, i otišle smo u grad po tatu nakon posla. Onda je on preuzeo volan i dijete, a ja sam prionula na obavljanje administrativnih poslova po gradu. Sat vremena poslije, baš smo turboučinkoviti, bili smo na autoputu za doma i uskoro parkirali ispred kuće - ti uzmi nju, ja idem u kuću, pristavljam vodu i uključujem štednjak i prije nego što skidam čizmice, ti ovo, ja ono, ručak je na stolu za 15 minuta, hranimo nauzmjence sebe i dijete. Popodnevno spavanje trajalo je jako kratko, nisam ni stigla uz treću kavu porazmisliti o tome jel bi bilo bolje da spavam ili nešto čitam ili radim. Popodnevna tura igranja. Pužemo po podu i kad vidimo kakva su nam svima koljena odlučujemo da je stvarno vrijeme da počistimo stan. Prevoditi očigledno neću dok nju ne stavimo na spavanje. Usisavanje i ribanje u petoj brzini, hvala Bogu što nemamo previše kvadrata. Nakon toga kupanje, oblačenje, večernji rituali i malo više večernje anksioznosti nego inače, ali prilično je brzo zaspala.

Hoćemo nešto naručiti ili da ja složim večeru? Kad god pregledamo letke i dostave, zaključim da ću ja to brže i finije. Pa slažem večeru, gledamo Homeland S03E09, joj jadan Brody, može li ući u Ustav da bi ga stvarno trebalo pustiti na miru? Nakon Homelanda tjeram muža na spavanje, a ja sjedam za komp. Prevoditi. Napravim 50 titlova serije koju nitko ne gleda i koja me jako deprimira, i odlučim da bih mogla, mada bi bilo pametnije da idem spavati, sve ovo zapisati. Jer od sutra više nisam "na dopustu" kao što sam dosad bila, i na račun mi više neće sjedati 2500 kn dok ja sjedim doma i ne radim ništa. Želim da ovo uđe u Ustav - cijeli ovaj post - ili barem sažetak, barem u ZOR, pa da malo revidiramo satnicu za sve navedeno, i to kako smo došli do kuna, dvije i pol tisuće. Moguće da bih trebala malo bolje obrazložiti svoj stav, ali trenutačno mi radi samo kroničarski, ali ne i analitički centar u mozgu. Znam samo da treba što hitnije raspisati referendum po tom pitanju.

A sad me ispričajte, malo mi trnu ekstremiteti i poslušnost otkazuju vratna kralježnica i lijeva strana. Izgleda da ipak nemam supermoći. Ili mi je netko u kiflice s marcipanom - evo, završavam kutiju - podvalio kriptonit. 

"D" kao dojenje, ali ovaj put samo D jer je to toliko ogromna, da ne kažem (lektorski ispravno) golema tema da u jednom podugom i poširokom postu mogu pokriti doslovce samo D. Ne jamčim da će biti sva slova od D do E, ali još par će ih sigurno biti. Slova i postova.

Golema je tema, da, ne znam jesam li to već spomenula, ali ne dam se zastrašiti, samo ne znam odakle krenuti. Pa moguće da će me kronološki pristup spasiti. Vraćam se stoga u ljeto prošle godine, kad sam u hladovini i na svom ne-terminskom trbuhu imala ovu knjigu duhovite naslovnice:

Rekla sam, ne zanimaju me sentimentalni američki priručnici, self-help udžbenici za buduće majke i zbližavanje s nerođenim djetetom u deset laganih koraka, pa me Marija opskrbila štivom francuske feministice. I doslovce sve sam vrlo brzo progutala, i tekst i ideje. Baš sam se nabrijala i sve mi se činilo jako logičnim, iz iskustva meni bliskih osoba i moga ograničenog iskustva, ako još ne kao majke, onda kao žene u prvom redu, a buduće majke tek u drugom ili trećem. Redu.

Neću sad ulaziti u prikaz teksta, ali ukratko, glavna premisa mu je sadržana već u naslovu: moderno majčinstvo, tj. prirodno majčinstvo izlaže žene velikom pritisku i tako zapravo postaje još jedan u nizu fenomena koji im ugrožava ionako fragilan društveni položaj. Žena je, naravno, ravnopravna sa svojim partnerom, davno su prohujala vremena kad je glava obitelji bio On, ali ta je obitelj dobila novog gospodara, a to je dijete. Dobra majka, kaže Badinter pomalo radikalno, zapravo pristaje robovati svom djetetu: i taman kad je položaj žena barem u globalu postao nešto bolji i kad su stvari bar prividno sjele na svoje mjesto, kad žene same kontroliraju svoju reprodukciju (opet u globalu rečeno) i majčinstvo je izbor, a ne neizbježnost, one su opet - promoviranjem trenda prirodnog roditeljstva - vezane uz kuću i dijete. Isti je trend odgovoran, autorica kaže, i za udaljavanje muškaraca iz prvih mjeseci djetetova života, a nekad i duže: upravo kad su se ovi aktivnije uključili u roditeljevanje, dugotrajno dojenje učinilo ih je manje korisnima u toj najranijoj dobi, koja se uglavnom vrti oko zadovoljavanja djetetovih primarnih potreba.  

Godinu i kusur kasnije, čini mi se da je Elizabeth dosta oštra i isključiva, ali neke njezine premise važne su i istinite. Činjenica da ja (i dalje) dojim svoje skoropajednoogodišnje dijete i da smatram da je to dobro za nju, mene, nas - ne umanjuje istinitost tvrdnje da to isto dojenje ženu prikuje uz kuću i uz dijete. Sad, kuća više-manje, to je relativno, ali uz dijete više-više, tu relativnosti nema. 

I tada, dok sam čitala u hladovini, i prije toga, dok još sa bebljim svijetom nisam imala nikakve veze, nervirala me agresivna pro-dojenje kampanja. U ginekološkoj ordinaciji. U bolnici i rodilištu. Na tečaju za trudnice. Uvijek "kad" budete dojile i "dok" budete dojile, nikad "ako" budete dojile. Nisam ni u jednom trenutku prije nego što sam rodila odlučila - dojit ću ili neću dojiti svoje dijete, odlučila sam jedino da ćemo vidjeti kako će sve to ići. I da moramo ići redom, prvo roditi pa onda dojiti ili ne dojiti. Ali revoltirali su me ti imperativi u vremenu i prostoru kad mi svi govore da imam glas i izbor, a ja svakom svojom novom ulogom i životnom fazom uviđam da su izbori, ukoliko ih uopće ima, vrlo ograničeni.

Militantni pristup imali su i u rodilištu - prijatelju djece: svakih sat do sat i pol u sobu su upadale ove sestre i one sestre, savjetnice za dojenje, pedijatri i ini koji su provjeravali kako ide, kako beba prihvaća dojku, pregledavali bradavice i dnevnike dojenja. Budući da sam svakako htjela pokušati, fokusirala sam se na ono bitno: izvukla sam iz njihove napadnosti najviše što sam mogla - puno sugestija koje sam pretvorila u korisne savjete i došla doma nakon tri dana puna samopouzdanja i uvjerena da to sve ide točno kako treba ići. Zahvaljujući toj fokusiranosti, hormonima valjda i općoj iscrpljenosti, čak se nisam ni uzrujala kad je noćna sestra uletjela u sobu i iznapadala me što drijemam dok mi je dijete na dojci, a nisam je vratila u kolijevku. Znate, teško mi je stalno dizati i spuštati, boli me... Nema veze! Onda trebate pozvoniti, a ne dijete izlagati opasnosti od gušenja (!) Pričekala sam malo pa sam joj onda počela zvoniti svakih pola sata. Da mi pomogne, jel.

U istoj je sobi sa mnom ležala žena koja je odlučila da ne želi dojiti. Čak je i moje neiskusno oko moglo vidjeti da su joj dojke već drugi dan bile pune mlijeka, ali stalno je ponavljala da to neće ići i da ih, kad dođu kući, čeka bebimil i bočica. To joj je bilo drugo dijete, tek godinu i pol nakon prvog, i imala je očigledno iskustvo koje nije htjela ponoviti. Ne znam o čemu se radilo: možda je zbog bolnih i nabreklih grudi kad mlijeko poteče, možda zbog onoga što od grudi i okolne kože (ne) ostane kad se s dojenjem prestane, možda zbog izgriženih i bolnih bradavica, prvih bolnih gutljaja koji istovremeno jako stežu maternicu što podsjeća na upravo pretrpljenu porođajnu bol, možda zbog čestih prvih dojenja. Možda se htjela ranije vratiti na posao, a možda samo malo više delegirati posao ovaj put, i predahnuti. I to je sve i više nego u redu, ako mene pitate.

Ja isto nisam požalila zbog svoga izbora - osim mnogih prednosti za dijete, koje svi znamo napamet i kojima nas stalno bombardiraju, dojenje ima prednosti i za majku, onih kojima nas također bombardiraju, i onih doista praktičnih, koje uvidite kad dijete malo poodraste, a vi se naviknete na novu svakodnevicu. Uvidite to kad ga počnete hraniti na žlicu, ili kad tek pokušate, koliko je zgodno što mlijeko uvijek i svugdje imate sa sobom, i ništa ne morate pripremati, i sve je uvijek na idealnoj temperaturi. Kad prođete pored polica s adaptiranim mlijekom i bacite pogled na cijene, isto tako uvidite koliko je olakšanje za kućni budžet.

Dojiti je divno, ali ne treba ga uzimati zdravo za gotovo - kako sam ja to vrlo brzo kad smo se uštelili počela. Ima sve te prednosti koje sam navela, i u mojoj računici te su prednosti nadvladale nedostatake, kojih također ima, ali uvijek ćete ispasti sebični kad od njima govorite. U ovom trenutku ne bih se mijenjala, satisfakcija mi je zdravo, veselo i divno dijete, i mada se okolina većinom ponaša kao da sam je takvu "dobila", volim vjerovati da je moja, naša, fokusiranost na nju i bonding koji dojenje na zahtjev omogući tome pridonio. Nekad ne mogu da se ne upitam što sam još u vlastitom razvoju mogla napraviti u ovih godinu dana, ali to je moje legitimno pravo i nastavit ću ga koristiti i gađati okolinu upitnicima kad god i koliko god stignem. I istaknuti tu i tamo američki podatak da žena koja rodi jedno dijete u svom radnom vijeku izgubi milijun dolara.

Dojenje nikako ne bi trebalo, kako Marija u svom članku kaže, od dobronamjernog savjeta postati žestoka ideologija koja ne prihvaća alternativu, niti bi način na koji se dijete hrani trebalo biti još jedan izvor opterećivanja majčinstva dodatnom grižnjom savjesti, koja je ionako tu i uvijek prisurna. Nema pravog i pogrešnog rješenja, kao i u svemu vezanom uz roditeljstvo. Izbor i stvar onoga što vam najviše odgovara. Što možete i što želite izdržati. Jer, da citiram, "treba nam vesela i zadovoljna mama", pa onda sve ostalo.

Posve sam sigurna da svi imamo neke svoje opsesije, a prilično sigurna da se te opsesije mijenjaju kako se mijenjamo mi - ili naše životne okolnosti - ovisno o tome koje interpretacije promjena ste pobornik. Ja sam nekako više pobornica ove škole o životnim okolnostima, i da mijena stalna jest, ali da ne utječe na neke fundamentalne crte formirane ličnosti. Pa slijedom toga izjavljujem da sam u ovim i ovdje okolnostima opsesivno fiksirana na - kutije.

Počelo je u sklopu gniježđenja, pod parolom dovođenja ormara, polica i pretinaca u red. Nastavilo se, opako, nakon poroda, pod parolom lakše kategorizacije i funkcionalizacije predmeta te uređenja prostora, a sad je već, nakon tih fizičkih, poprimilo metafizičke - i metanarativne - razmjere.

Najprije sam kupila posude za sve moguće u kuhinjskim ormarićima. Koje sam razdijelila na više polica i popunila ovim spomenutim posudicama i kutijicama. Onda sam se dočepala kategorizacije frižidera. U vrijeme pr. Ku.* jedino je maslac bio pospremljen, sad sam skućila, redom, sir, jaja i povrće. S tim da su se s povrćem otvorile neslućene posudice i mogućnosti: luk ima svoj apartman, bijeli luk svoj, kao i rajčica, a dvoumim se još treba li mi ovaj za papriku. 

Nekad sam bila ljubiteljica eklektičnog stila uređenja interijera, s puno malih i velikih gluposti na policama, uz knjige i slike i štajaznamštosvene. Sad, u moru igračaka i kocaka i dječje opreme, sve te sitnice i krupnice, koje još i skupljaju prašinu (zašto mi to prije nije smetalo?), odlučila sam zatvoriti. Đinđe i figurice - sve u kutiju. Knjige koje loše izgledaju na policama - nelijepih hrptova, papiri, skripte - pravac kutija. Muž ozbiljno strahuje da ću i njega strpati u jednu onakvu iz Konzuma, koja baš dobro izgleda, a stvarno nije skupa.

Osim staklenih posuda s poklopcima, plastičnih kutija, i platnenih kutija u dvije-tri neutralne boje i dvije-tri veličine, nabrusila sam se i na košare, srednje i veće. Tu si malo dam oduška s bojama - prevladavaju bijele i lila i u njima su čaše za Cosmo - koje nisu vidjele usta ni jezika već barem tri godine, negdje je i šejker za koktele, a ove lila pune su memorabilija, karata za remi i suvenira s putovanja i služe kao vreća tj. košara mamilica za ispodjednogodišnje dijete. Namjerno ih nisam sklonila, iz dva razloga. Prvi je zato što još nisam naišla na dovoljno veliku i lijepu kutiju u koju bi stale, a drugi zato što pomoću njih vježbamo što se smije, a što NE! Never too early to start.

Kad sam Mili ispričala o svojoj opsesiji, on se nasmijao i konstatirao da je uvijek mislio da ja razmišljam out-of-the-box. Malo me zamislio, ali onda smo se složili da je to samo faza. Lakše je kad stvari i pojave utrpaš u kategorije. Ili u kutije.

* pr. Ku. - prije kutija

Naslutila sam da je tako prateći obrazac prvih presvlačenja: koliko god se ja trudila postaviti gaze i pelene na strateška mjesta, skinuti dijete od glave do pete da ne pokaka mene kompletnu i sebe djelomičnu, uvijek bi na kraju dana imala mašinu manje ili više zaflekanog veša. Ona bi pronašla način. Da se olakša i usput meni oteža.



Ili, spremamo se van između hranjenja. Dok karavana krene s mjesta A i razapne šator na mjestu B, znam da ću, taman kad je vrijeme za moj predah i zasluženu kavu, morati nju hraniti, podrigivati i presvlačiti. Pa sam par puta lukavo htjela obaviti sve to prijevremeno, da sam mirna. Čak je u nekoliko navrata izgledalo kao da bi moglo upaliti: ta ne odbija ponuđenu hranu, posebno ne sisu, jer sisa nije samo hrana. Ali mlijeko jest hrana, i piće. Pa bi se u toj situaciji prejela, i prenapila - jer je bilo prijevremeno - i ekspresno riješila viška. Po sebi i/ili meni, i toliko o pojednostavljivanju stvari. Onda ja usput, kad joj već skidam odjeću, presvučem i pelenu da ne moram čim dođemo do mjesta B. Ali naravno da moram i čim dođemo tamo jer uslijedi istovar. U skladu s bebinim rasporedom, moj ko fućka.

Preventivna djelovanja, osim što mogu biti jalova, mogu stvoriti i neke navike kojih se, pričaju mi - ja ne bih točno znala - teško riješiti. Recimo situacije kad se dijete vozi u kolicima i miruje, spava ili gleda oko sebe. Pa vi, čim sjednete, u strahu da ne podivlja, počnete tresti kolica da ne zaplače. A još nije zaplakalo, a kad će i hoće li, ne zna se. Ili kad pretpostavite da će zbog jednog cmizdrenja u ogradici tj. onom kućnom kakoligavećzovete vrtiću danas, dijete i sutra mrziti biti u tom zatvoru pa ga više nikad unutra ne stavite jer ste loša majka (ili otac) ako vam je dijete iza ograde. 

I nekako sam došla do poučka o prevenciji u majčinstvu i roditeljstvu: reagirajte na ono što jest, a ne što bi moglo biti. I ne skačite odmah, već dajte djetetu priliku da se predomisli. A i inače, pratite dijete i frustracije će biti manje, a živaca više. Odustanite od bilo kakvog planiranja, stavite se na danonoćno raspolaganje i bit ćete okej. Možda.

Bila je ta jedna žena imenom Mariarosa Dalla Costa, Talijanka - nemojte je tražiti na Google Images, izgleda malo kao Gadafi pa se nećete moći otresti dojmu, a stvar je ozbiljna. Bila je, dakle, a mislim da i dalje jest, Mariarosa Dalla Costa, koja je u Italiji sedamdesetih godina pod utjecajem marksističke teorije rastavila taj isti marksizam na proste faktore. Rad se ne može definirati samo kao doprinos općoj ekonomiji, rekla je, jer taj je rad gotovo pa isključivo muški, i što ćemo onda s radom žena kod kuće? U rad žena kod kuće uključila je reprodukciju i kućanske poslove, i u nizu pamfleta, par važnijih tekstova i javnih istupa potpuno preuzela retoriku pokreta za radnička prava i pozvala žene zaposlene u kućanstvima na štrajk. Što ne bi bilo ništa čudno ni revolucionarno da je mislila na kućne pomoćnice. Ali ona je mislila na žene koje crnče u vlastitim kućanstvima, i pozvala ih je da zahtijevaju, redom, kraće radno vrijeme, godišnji odmor i veću plaću za svoj kućni rad. Kad rade izvan kuće, žene rade u gorim uvjetima nego muškarci, a kad rade kod kuće, ne dobivaju plaću. Ukratko, platite nam kućne poslove. Pranje suđa - toliko. Pranje veša - ta i ta svota. Slaganje i peglanje tog istog veša - XY sitnica. Kuhanje i posluživanje skuhanoga za nevjerojanih toliko i toliko (dodaj valutu). A djeca i sve oko djece, može po stavkama na rate, a može i sve u paketu - preporučamo ovo prvo, jer nakupi se tu. To je bilo 1974., i poprimilo je razmjere kampanje nazvane "Plaće za kućni rad".

I sad bih ja produbila raspravu s Pat Mainardi i Politikom kućnih poslova te dodala  fusnote, linkove i popis literature, ali nisam htjela o tome pisati. Htjela sam pisati o peglanju to jest glačanju, nastavno na gniježđenje iz prethodnog posta i na jednu raspravu na fejsbuku o tome treba li beblju opremu i tetrapelene, ako su oprane na 95, još i peglati. Ovaj uvod je samo da post bude pametan i intelektualan umjesto banalan.

Ne da ima nečeg banalnog u peglanju. To je umjetnost, oduvijek mi je jasno, samo što se prije nisam njome bavila. Kod nas svatko pegla svoje košulje: ja onu jednu svoju koja se pegla (uglavnom rukave i kragnu), a muž svojih trideset i sedam. Imam i tih nekih par majica - sviđa mi se ovaj baggy trend - pa ako ih ne uspijem razvući po dasci i opeglati na sebi onda ih svežem u čvor.

A onda je došlo dijete, otišao moj radni stol i na njegovo mjesto (stola, ne djeteta) došao stol za peglanje. Kao da mi nije dosta što nemam vlastitu sobu, ironična me sudbina još lijepo izglačala. I šta ću, kad je već taj stol tu, počela sam ga koristiti. Ne zato što sam pobornica teze da se sve dječje treba peglati iz sterilizacijskih razloga, nego zato što stvarno ne izgleda dobro kad mi je dijete zgužvano. A dobro izgleda kad se sve lijepo ispegla i složi pa je spremno za oblačenje. Ili te tetrapelene, jednostavno ih ne možeš lijepo složiti ako nisu popeglane. A u sklopu moje već spomenute opsesije strukturom i redom tj. brigom o gnijezdu i uklanjanjem bijele buke bitno je da je lijepo složeno. Nadam se da taj virus slaganja ne drži dulje od godinu dana ukupno.

A kakvu sam tek peglu kupila! Govori deset jezika s 2400 W i šišti paru na jedanaestom. Jeziku. I kad baš ono uđete u tu spiku, ima tu i aksesoara za kupiti: posude za destiliranu vodu, krpice i tubice za čišćenje površine pegle. Otkrila sam cijelu novu sekciju u Muelleru. Zabave nikad dosta. A kad smo već kod zabave, jeste vidjeli Tubieja? Suši, pegla, i sve za nevjerojatnih 7650 kuna. To je kao neko revolucionarno rješenje iz Njemačke. Jer da je iz Švedske, bilo bi jednako inteligentno, ali sigurno ne bi jadničak tako korpulentno izgledao. Ne znam kako bi mu obukla robicu broj 74.

Dobro se sjećam svoje skepse prema klasiku za buduće roditelje Što očekivati u trudnoći, nakon što sam pročitala predgovor i preletjela pitanja koje muče buduće mame, a trebala bi valjda, samim time što sam trudna, i mene mučiti. Ti Amerikanci!, bio je moj najčešći mentalni komentar. Najviše sam se nasmijala kad sam pročitala odgovor na pitanje kako se oblačiti u trudnoći - pa kaže, mrtvoozbiljno, ako dosad niste nosili široke haljine s cvjetnim uzorkom, nema razloga da sad počnete. I mada se spomenuti priručnik i njegova koncepcija na kraju našla među najsuvislijim i najkorisnijim tekstovima koje sam u trudnoći pročitala, često sam citirala baš taj dio: naravno da ću nositi široko i cvjetno, i heklati i plesti ću naučiti - pa Severina je to radila dok je bila trudna - i kupit ću si i stolac za ljuljanje i pleteni prsluk kao s naslovnice, i svašta nešto, ionako neću iz kuće izlaziti.

Moguće da sam upravo tu negdje prvi put čula za gniježđenje izvan ptičjeg konteksta. Pisalo je, uz cvjetne široke haljine, vjerojatno će vas dohvatiti i sindrom gniježđenja - neodoljiva potreba da čistite, pospremate, organizirate ladice, ormare i prostore u koje već mjesecima i godinama niste zavirili, a sve kako biste pripremili svoj dom za bebu.

Bilo mi je to smiješno jer nisam htjela ni vidjeti malu robicu ni opremicu ni krevetić prvih sedam mjeseci. Onda su uletjele neke zgodne akcije pa smo kupili krevetić u Lesnini. Pa me Nina - i sad mi je jasno zašto - počela moliti da dođem do nje i riješim je opreme i odjeće koju više ne koristi. Odugovlačila sam i odugovlačila, a onda sam dva mjeseca pred porod skužila da imam još... dva mjeseca pred porod. U najboljem slučaju. Ili manje, jer brijala sam da će dijete doći možda i tjedan-dva ranije, ako je na mamu, jer ja na dogovore uvijek stižem ranije.

I tako, mic po mic, s prvim stvarima koje smo počeli dovlačiti, što iz dućana, što od rodbine i prijatelja, postalo je jasno da je postojeći prostor nerastezljiva kategorija i da to s čim raspolažemo treba optimizirati. A ja kad nešto moram, ne postavljam podpitanja nego prionem. A kad sam prionula, bilo je by the book. By the above-mentioned book.

Našla sam neočekivano zadovoljstvo u izboru iverice za nove ormare, ručkica za kupaonski ormar i rošadiranju postojećeg namještaja. Koji mi se uglavnom više nije sviđao pa sam ga htjela osvježavati, farbati i kaširati, ali sva sreća da je muž, kojega nije zarazio virus gnijezda, zaustavio pokušaje - i da to napravim sama, i da platim nekomu da izvede bijesne gliste po namještaju umjesto mene. Takva interijerska preuređenja izvrstan su trenutak da se napravi revizija prepunih ormara, polica i ladica, pa sam i oko toga počela opsesirati. Danima sam punila vreće za smeće, premiještala, grupirala, slagala i divila se mogućnosti da - za razliku od svega čime sam se prije bavila - odmah vidim uredne i organizirane rezultate svoga rada. Kao i u masi drugih svojih životnih faza i aktivnosti, nisam to zvala nikakvim imenom, jednostavno sam radila, sve dok mi Nina nije rekla - to je to, gnijezdiš se. A ja se sjetila. I shvatila da se uklapam u definiciju. I slegnula ramenima i nastavila skupljati i organizirati travke, lišće, perje i blato.

Kad se dijete rodilo, nakon početnog perioda uhodavanja i ulaska u rutinu, gniježđenje je zamijenila briga o gnijezdu. Sad doma boravim više, ali i na drukčiji način, i stvari su često nepredvidive, kao i dnevni raspored i ritam pa mi je u svemu tome struktura još i bitnija. Postalo mi je bitno u kakvoj posudi držim kruh i kakva mi je košara za veš. Tanjuri više ne mogu stajati na polici jedni u drugima, trebamo - istog treba - posebnu pregradu za duboke, plitke, desertne i one od kave. Pobacala sam stare žičane vješalice i kupila prekrasne nove, ima divnih 3 u 1 i onih za hlače i odijela u kik-u. Kupila sam brdo novih lijepih kutija, s poklopcima i bez, da zatvorim sav clutter figurica i memorabilija koji sam prije obožavala po policama, ali sad jednostavno ne mogu gledati prašinu na njima. I osim toga, stvaraju mi previše bijele buke dok tako sjede posvuda po policama. Sigurna sam da feng shui ima neko poglavlje o tome.

Kako su ovo natukničasti i činjenično, a ne interpretacijski bazirani postovi, neću ulaziti u psihologiju gnijezda, i svoga gnijezda. Radije ću riješiti perje kojim se napunio dječji krevetić kad se dijete probudilo, u tišini skočilo na koljena i dokopalo se snovolovke. Mislim da nije previše progutala, a i snovolovka je samo djelomično okljaštrena. Hvala, Tanja, it was a gift that keeps on giving.

Igračke na podu, na stolu, u krevetu, vrtić iliti ogradica puna igračaka, pijukanje na kauču, zavijanje sirene iz kade, zečevi i medvjedi na ljuljačci u vrtu - šta ću, sjednem s njima redovito, kažem, ja sam Alisa, možemo li umjesto čaja popit kavu - i još jedna dvije tri hrpe svijetleće zveckave ciktave plastike na parketu i na pločicama. Uobičajen prizor u stambenim jedinicama u kojima obitavaju djeca. I neizbježan k tome - industrija razvijena oko dječje igre nalaže vam da kupujete i kupujete igračke, i da ih kupujete još i još i još. I ne samo sebi, već i svojim bližnjima s djecom. I kad vam se učini da dijete ima previše, ili barem dovoljno, onda skužite da im je istekao rok trajanja (piše na kutiji i na etiketi za koju su dob). Pa onda bržebolje u šoping, jer nećete valjda dopustiti da se vaše dijete od 7 mjeseci muči s igračkama koje su od 0 do 6?

Svi znamo da preobilje igračaka nije dobro za stambeni prostor ni za novčanik, ali nije baš dobro ni za bebače. Mama mi je prva skrenula pozornost, onda sam to skužila po djetetu, i na kraju pronašla u literaturi - to je obično redoslijed kojim se kod mene stvari odvijaju.

Da izvučem par pametnih iz svoje praktičnoteorijske riznice: kažu, prve igračke trebale bi biti što jednostavnijih boja i oblika, kad dijete vidi samo na blizu i još ne registrira boje. Tješilice su super stvar - mi smo prvu naslijedili od Matije: potpuno bijeli polu-zeko hipnotičkih očiju na križiće i dugih ušiju, mekanog krpastog tijela - i curka ga je vrlo brzo počela registrirati i u budnom stanju pomno motriti. Poslije, kad je dijete počelo doživljavati boje, imali smo šarenu neman, neku wannabe kravicu s ogledalcem, ringovima i zvečkicom - od otprilike dva mjeseca pa sve do neki dan, mogla se time zabavljati pola sata u komadu, na podu ili u kolicima. Nakon te prve dvije igračke, posebno kad sam skužila da odlično reagira na plišance, počela sam raspakiravati i prati jednog po jednog medu-zeku-macu i okruživati je time. I točno sam vidjela što je moja mama mislila kad je rekla da je ne treba zatrpavati: veselje je bivalo sve veće, ali attention span sve kraći. Isto je bilo i kad je igračke počela hvatati i premetati po rukama: drži jednu, daš joj drugu, odmah ispusti i zaboravi prvu. Pa si mislim dok to gledam, ovo je ekvivalent cyberspaceu i shizofrenom kliktavom okruženju i otvaranju petnaest prozora odjedanput, samo što mjesto radnje nije ekran mog računala, već didaktička dekica. Možda je primjedba pretjerana, ali nema ništa loše u tome da dijete - koje je još beba, kao što me nekad znaju podsjetiti, što god to značilo - pustim da se koncentrira na jednu stvar prije nego mu uvalim drugu, treću i četvrtu. To je kao s onim vječnim pitanjem kako ih obući dok su mali, i najboljim odgovorom - kao sebe. Jel mu hladno toplo vruće - ako vi imate kratke rukave, nema razloga da dijete ima bundu. Ako vama gomila podražaja zveckanja boja zvukova glasova ometa koncentraciju, zamislite tek kako je djetetu u svakodnevnom sveobuhvatnom procesu učenja.

Od tada imam princip da joj dajem iste igračke dok se ne izguštira, a onda ih maknem sa strane i dam joj nove. Ima tih fora koje su igračke dobre za koju dob, i u ovoj knjizi - koje se još nisam uspjela temeljito dokopati - ima dobrih smjernica. Dosta sam toga zanimljivoga našla i u ovom članku o stimuliranju psihomotornog razvoja djece - ideje su super, a još je bolje i za roditeljsko samopouzdanje sjajno kad skužite da ste već sami, instinktivno ili angažirajući se u igri s djetetom, došli do toga. (Hvala, Monika. I sori još jedanput što smo ti s tri zuba dekapitirali kornjaču.)

U knjizi iz većspomenutog naslijeđenog paketa koja se vodi principima razvojne psihologije i počiva na tzv. Praškom programu za djecu i roditelje - Razvoj djece kroz igru - spominje se zgodna razlika između kronološke i razvojne dobi. Jer, mada je redoslijed razvojnih faza kod sve djece manje-više isti, ne razvijaju se sva djeca istom brzinom, i to je posve normalno. Zato pri igri i ostalim aktivnostima više treba pratiti djecu i voditi računa o njihovom razvojnom stupnju, a ne toliko kronološkoj dobi. Ista knjiga podupire i ideju o igračkama i izlaganju djece višku podražaja: djetetu treba nuditi jedan po jedan predmet i pospremati ih redovito kad mu prestanu biti zanimljivi.

To je to o podražajima - a što se spomenute knjige tiče, vrijedi u nju zaviriti, brzo se čita i ima zgodnih sugestija za igre i razvojne poticaje. Prijevod nije loš. Doduše, profitirao bi od brušenja, ali božemoj, uzmi ili ostavi. Ili čitaj na njemačkom.

Jednom davno u dalekom kraljevstvu živjela sam ja, i živio je jedan on. Zapravo smo živjeli drukčijim redoslijedom jer je on bio stariji od mene. Ja sam se družila s njegovom sestrom, a on se htio malo više družiti sa mnom, i to mi je na originalan način davao do znanja. Mada mi je bilo 17, odlučio je da su najprikladniji darovi za mene plišane igračke. One predimenzionirane, naravno. Onda smo od plišanih igračaka evoluirali do slikovnica, mahom bajki. Nesumnjivo je u njegovom literarnom izboru darova bilo podrugljive infantilizacije mene kao takve, ali posvete bi je uvijek ublažile, ili poništile potpuno.

U sljedećih skoro pa 17 godina smetnula sam s uma tu epizodu, i u naletu slova, a ne slika, i neke drukčije literature zaboravila šarene knjižice i posvete u njima. Arsenal sam sad aktivirala kroz priče za laku noć - imam tih 12 zlatnih bajki koje dijete najradije žvače, i kad god ih otvorim iskoči, plavom kemijskom 1997. napisano: "Najljepše bajke za djevojku iz bajke". I onda brzo prebacim na prvu psihodelično šarenu stranicu, jer curku ta plava kemijska na plavoj podlozi baš previše i ne zanima.

Osim što je jako velika, tvrdih korica i žvakljivih rubova te ekstremno šarena, ta knjiga bajki nema ostalih djeci primamljivih karakteristika, da ne kažem kvaliteta. Ilustracije su svakako neodgovarajuće za dijete ispod godine dana jer ono u toj šarenoj šumi teško može razabrati neke likove. Vuk nije loš, u odnosu na Crvenkapicu, ima jedna predimenzionirana princeza koja doslovce iskače sa stranice, i div u Palčiću je isto pozamašan, i to je otprilike to. Životinje - koje su recimo zgodan način za animirati dijete dok lista ili mu listate - mahom su skrivene ispod lišća, vire iz bačvi ili su u vrtlogu smeđih i zelenih nijansi. U redu, nije to za tako malu djecu, više je za 17-ogodišnjake? E pa nije. Tekst? Datemajkabožja sačuva. Trebalo je tu skratiti bajke, jel, pa je to netko napravio po principu zatvorit-ću-oči-označiti-tekst-i-stisnuti-par-puta-delete-pa-što-ostane. Aha, bila je 1997? Onda je možda netko uzeo analogne škare i zatvorio oči.

Osim što su te bajke lišene sadržaja - jer kraćenje je podcijenjena rabota, i kratiti je teško ako želite da vam ostane neka veza između kraćenoga i skraćenoga - sintaksa je takva da je ne možete u jednom dahu glasno reproducirati. Odabir riječi nije baš kao u slikovnicama iz edicije Večernjeg lista, ali zato se iritantno mnogo puta ponavlja u jednoj rečenici. Para uši i lomi jezik. I feel the pain, doslovce.

Pokušala sam ja i Matovilku čitati naglas, ali vrlo brzo sam skužila da najprije moram u sebi ako želim naglas bez pogreške. Ponavljajte za mnom: "Nego, svaki put kad dođeš ovamo, donesi sa sobom POVJESMO svile: od nje ću plesti ljestve, pa kad budu opletene, sići ću po njima, a ti ćeš me onda vrgnuti na svoga konja." Ha?! Moj cijenjeni kolega Josip Tabak malo je sa svojim istinski predivnim leksikom zabrijao.

Da, moguće da sam se namjerila na pogrešne slikovne tekstove - s neadekvatnim kako slikama, tako i tekstovima. Pa sam se dala u potragu za onim što bi moglo poslužiti svrsi, i ta potraga dosad nije bila pretjerano uspješna. Ima tih nekih "slikovnica za bebe" koje su zgodne i na pravom tragu, ali imaju jako mnogo mana, i to onih iz kojih je vidljivo da izdavači misle da je sve što ima sliku + tekst - dječja slikovica: za manju djecu mora biti (redovito nadasve glupa i nategnuta) rima, za onu malo veću neki okljaštreni, silovani odnosno kopipejstani tekst, i to je to. Nitko da stane, razmisli, napravi plan pa napravi dobi i razvojnoj fazi prilagođenu slikovnicu. Pa da stvarno bude vizualno i tekstualno poticajno, od najranije dobi.

Nisam se temeljito informirala o ponudi kod raznih izdavača niti pomno istražila tržište - ako se izuzmu jednosatna zadržavanja na policama sa slikovnicama, ali sad dok ovo pišem pogledala sam što na tu temu kaže web stranica prve nacionalne kampanje za poticanje čitanja naglas djeci, Čitaj mi, i naišla na nešto što se zove "lista dobrih knjiga za bebe i djecu rane dobi". Pa možda vrijedi baciti oko. 

Kao da je jučer bilo, a zapravo prije dvije i pol godine, čekala sam red u ugodno hladnom podrumskom wc-u negdje oko Castelo de Sao Jorge i kratila vrijeme - znate već kakvi su ti redovi u ženskim wc-ima - čavrljajući sa simpatičnom ženom iz Zagreba koja je bila na istoj ruti kao i mi, u društvu svoje dvije kćerkice. Je, krasan je Portugal, jako je vruće za ovo doba godine, a čime se vi bavite, nemate djece? Da, da, izlasci, društvo, je, tako smo i mi, a onda krene ekipa s djecom, promijeni se forma i sadržaj druženja. Ne mogu točno rekonstruirati nastavak razgovora, ali sjećam se točno da sam taman bila na redu kad je zaključila: Kad netko iz ekipe dobije dijete, najbolje da ih ostali u stopu prate, lakše je i praktičnije.  

Poslije sam se puno puta toga sjetila jer to iskustvo koje je iz nje govorilo bilo je uvjerljivo, i imalo je pravo. Večeras sam se toga sjetila jer gledam u jednu iz nasljeđenog paketa knjiga i materijala koje idu uz dob 0-1. Najprije ih je prikupljala i čitala i podcrtavala Tanja, koja ih je onda predala Nini, od nje sam ih dobila ja, a od mene skoro idu dalje. Mašala, baby eksplozija.

Nasljeđeno štivo za kojim sam prošli tjedan posegnula je ovo:

Kako s nježnošću pomoći svom djetetu da spava tijekom noći - to je podnaslov i povod da umalo odustanem od čitanja. Odnosno, odustala bih da mi tijelom pojačano kolaju neke od Galenovih tjelesnih tekućina umjesto hormona. Ovako sam zagrizla.

O spavanju sam već pisala OVDJE, i od tog posta ponešto se promijenilo. Negdje s 4 i pol mjeseca curka se počela više buditi i više sisati, umjesto da sisa manje i ide prema tome da prospava noć, kako u teoriji kažu da bi trebalo, a u praksi nisam još ni od koga čula da se to događa. Ili barem ne samo od sebe. Istovremeno se u sljedećih par mjeseci ustalio ritam dnevnog spavanja - jedno prijepodnevno i jedno poslijepodnevno, po sat ili više, a sukladno tome i raspoloženje je na nivou - velika je i na prvi pogled vidljiva razlika između naspavane i umorne bebe. Isto tako, i dalje je stavljam budnu u krevet i zaspi vrlo brzo sama, i prilično sam sigurna da se sljedeća najmanje 4 sata neće probuditi, što je poprilično zgodan prostor za moje i naše dodatne aktivnosti.

E, sad, taj isprekidani noćni san bio je razlog što sam posegnula za knjigom Elizabeth Pantley, Amerikanke i "edukatorice roditelja" - whatever. Budući da sam prilično sigurna da dijete noću ne plače zbog gladi, isprobala sam par načina umirivanja, alternativa stavljanju na prsa, ali svi su bili prilično neuspješni i vodili su isključivo razbuđivanju mene, njega i nje same, plačnom krešendu, pojačanoj nervozi i većem umoru sljedeći dan. Te su metode bilo vrlo soft- nisam se odlučila ni na kakav sleep training, puštanje da plače dok ne zaspi i slično. Da odmah spomenem, znam za sjajne i uspješne pokušaje učenja djeteta da zaspi i da spava, ali nije to za mene. Možda nema trauma za dijete, ali mislim da ima za roditelje. (Ili samo još nisam došla do kritične točke? Možda!). Osim toga, budući da ima dana kad su obroci rjeđi, i nisam sto posto sigurna koliko pojede (sisa nema dozimetar, jel), može biti i da je dijete fakat gladno: ima mi smisla kad Pantley kaže da se čak i stručnjaci za spavanje koji su najzagriženiji zagovornici "pusti da se isplače" metode slažu oko toga da ima djece koja su do godine dana doista gladna nakon 4 sata spavanja.

Spomenuta Elizabeth Pantley žestoka je protivnica spomenutog sleep traininga, i u knjizi detaljno obrazlaže zašto. Međutim, bila je i žestoko neispavana pa je tražila alternativu puštanju djeteta da se isplače. I našla ju je, nakon opsežnih teorijskih i empirijskih istraživanja, i razradila je kroz niz koraka, točnije, deset. I uz dosljednu primjenu uspjela postići da joj dijete spava cijelu noć pa me zanimalo kako.

Tekst je pristupačno napisan, američki personalno, ifyouknowwhatImean, brzo se čita, i čak ako nećete raditi dnevnik spavanja pa potom njegovu analizu i plan i deset koraka svakih deset dana i što sve ne, može vam dati dobre ideje. Ili možete biti zadovoljni jer ste se njezinih dobrih ideja već sami sjetili. Osim toga, zgodan je i dio gdje su opisane činjenice o spavanju te sve po čemu se ciklus spavanja bebe do godinu dana razlikuje od ciklusa spavanja odrasle osobe.

Prije nego knjigu odložim na policu, odnosno vratim u pročitani dio paketa za prosljeđivanje, zaokružit ću čitanje i ovaj tekst, vrlo školski, da ne kažem štreberski, s dvije spoznaje. 

Prvo, doznala sam da mi metode uspavljivanja i treninga spavanja ne trebaju, jer moje dijete zapravo spava cijelu noć. Kad sam počela čitati, mislila sam da se budi 1-3 puta, ovisno o tome kakva je noć, ali onda sam doznala da se ne računa ako se ona probudi pa je staviš na prsa pa za par minuta opet zaspi i ne probudi se kad je vratiš u krevetac. To se JA budim 1-3 puta svake noći (ako ne računamo ona djetetom neisprovocirana buđenja), a ONA zapravo spava. Nadalje, i pod kišobranom iste spoznaje, ispada da spavati cijelu noć za dijete staro 6 mjeseci znači spavati 5 sati u komadu. So, there you go.

I drugo, ali nikako manje važno, opet sam naišla na loš prijevod. Ili prijevod koji bi i te kako profitirao od poboljšanja. Ne pati toliko od materijalnih pogrešaka koliko je stilom vrlo neadekvatan. Ali dobro, od izdavača koji kasapi kapitalna djela novije suvremene književnosti ne može se ni u ovom resoru očekivati više. Nažalost. Nemojte kupiti njihovu knjigu, posudite je u knjižnici.

"When Sylvia was first born, John and I took great pains to be gender neutral, without drawing too much attention to these pains, and for a while, it seemed to be working. Her favorite toys were a wooden toolbox and some baby approximation of whack-a-mole, and she had no qualms about tumbling in the dirt, building fortresses with Legos, or picking up dead bees on the playground - all those ridiculously stereotypical categories we have for "boy" things. Then, somewhere around age four, the Pink Princess Phase snuck upon us, and it was all pink and all princesses all the time. "Mommy, who's your favourite princess?" she would ask me with the utmost seriousness. After discovering that there was really no avoiding the question, I finally gave in. "Belle," I answered, "because she loves to read." Whenever possible, I tried to inject my own helpfully subversive comments, but it was like doggy paddling against a tsunami - a powerful pink tidal wave of commercialism.
"I kind of like Maleficent," I said cheerily after watching Sleeping Beauty for about hundredth time. "At least she has personality, you know? And that black cape and that headdress with the horns? Very cool."
Sitting on the other couch, John tried not to laugh too hard.



"Mommy," Sylvia said, sighing, as if dealing with a dimwitted child, "she's the Mistress of All Evil."
"Yeah, she's evil, Steph," John said, enjoying every minute of this exchange. "Get with the program."
"Hey, John," I shot back with fake sweetness. "Weren't you saying you wanted to play a game of Pretty, Pretty Princess after the movie?"
Sylvia clapped her hands in glee at the prospect of dressing her daddy up like a princess, then snuggled up next to me and rewound to her favourite scene: Prince Charming coming across the long-haired, funnel-waisted Aurora singing in the forest with all the cute, furry animals.
"Well, maybe Maleficent is just misunderstood," I mumbled, in vain. "She was the only fairy not invited to Sleeping Beauty's coronation - her feelings were hurt!" This is what I have been reduced to, defending a villain in a Disney movie and making my poor husband play princess games. But what else was a feminist mother to do?"

Stephanie Staal: Reading Women. How the great books of feminism changed my life. 224-225.

Kao i mnoga aktualna literatura na temu dječjeg razvoja i prehrane, i ova smatra da s uvođenjem obroka krute hrane ne treba krenuti prije 6. mjeseca, ali ne ni mnogo kasnije, budući da je to proces koji traje. Navodno se većina savjeta roditeljima o dječjoj prehrani i dalje temelji na sposobnostima tro- i četvoromjesečnih beba, što je nekad bila preporučena dob za uvođenje krute hrane, pa se zato rijetko u obzir uzimaju vještine koje imaju šestomjesečne bebe. Kaže dalje, tih prvih mjeseci uzimanja nemliječne hrane, primarni su zabava i istraživanje okusa, hrane, žvakanja, jer tek oko 10. mjeseca života dijete zapravo počinje jesti i shvaća da hrana služi da utaži glad. U međuvremenu je mlijeko, bilo majčino ili adaptirano, izvor svega što treba djetetu koje je zdravo i dobro napreduje. 

Ne bi bilo točno reći da me do prije godinu dana u ovo doba djeca nisu zanimala, ali ne bi bilo ni posve pogrešno. Nikad nisam bila tip koji gleda tuđu djecu niti koji se raznježi na prizor djeteta, ako takvi tipovi uopće postoje kao što se meni čini da postoje. A možda su to samo muški i ženski ljudi u određenim životnim fazama u kojima zamjećuju djecu. Kao ja sada.

I nije problem to što ja zamjećujem djecu dok im se smješkam u šoping centru, na tržnici i na ulici, jer ta djeca redovito imaju roditelje i staratelje sa sobom, izgledaju nahranjeno, odjeveno i manje ili više zadovoljno, čak i kad urlaju jer im nešto nije po volji. Problem nastaje kad vidim, pročitam ili čujem djecu koja su premala za velike probleme koji su ih snašli. Empatije nisam bila lišena ni prije, i uvijek bi me štrecnulo, i bilo bi mi žao i sve to, ali sad je reakcija na jadna i nezaštićena mala bića visceralna i prilično nekontrolirana. Posebno na mala bića u dobnoj skupini od 0-6 mjeseci.

Bit će da su hormoni, jer ne mogu drukčije objasniti zašto ridam ko ljuta godina kad Horatio Caine Miamski na mjestu zločina majku nalazi mrtvu, a nedaleko od nje bebača koji niti ne plače, jer ne zna što ga je snašlo. Ako u nekom drugom filmu - ili seriji - pronađeni ili nedajbože ostavljeni bebač tuli, onda i ja tulim još glasnije. Hormoni su vjerojatno krivi i što sam neki dan dok sam čekala ispred kioska Tiska na Kukuljevićevom trgu nekoj nemladoj prosjakinji s jako malim djetetom zamalo ostavila 100 kn za nahraniti bebu. Jer nisam imala sitno. Nema veze što je dijete očigledno sisalo, bilo fino odjeveno i zbrinuto, i djelovalo zadovoljno. Posve sigurno mu nije mu mjesto na ulici, možda da ga doma povedem?

Bila sam uvjerena da su hormoni u kombinaciji sa zimom, snijegom do trepavica i siječanjskim sivilom kad sam plakala čitajući svejedan tekst u novoj zbirci priča Romana Simića Bodrožića, malo od sreće, još više od ganuća, a najviše od nedefiniranog emotivnog miksa koji bi se uzvrtložio na određene ključne riječi. Više mjeseci poslije i dalje krivim hormone, dok iz zanimljive feminističke vizure čitam o dnevniku i sudbini mlade subverzivne Rimljanke Perpetue Vibije. Sjajno je to što je autorica teksta uvela Perpetuu kao suvremenicu svetog Augustina, ženski glas koji direktno i iz prvog lica kontrira svemu što je Augustin svalio na sve hude Eve, ali ja sam opet više zabrijala na sluškinju Feliciju koja je uhićena trudna i bačena u zatvor i tamo je rodila i uzeli su joj dijete i to je bilo nadasve grozno i obavijeno opipljivom agonijom. I na dva, tri, četiri trenutka me više od ženskog pitanja zabrinulo što će biti s Perpetuinim malim sinom.

I taman kad sam uvježbala bez suza i skoro bez štrecanja pročitati rečenicu u kojoj su obje spomenute protagonistice gole bačene u arenu, Felicity's breasts still dripping with milk from her recent childbirth, sve dok me nije prestalo štrecati, upalim televizor i naiđe beba 59. Naravno da medijski diskurs ne pomaže, mada priča ima sretan kraj. Kao. Baka i djed brinut će se za #ostavljenu #bebu #iz cijevi. Ajme.

Uz doručak, kavu i RSS feedove koji mi već dugo i uspješno glume novine, subotom ujutro najviše volim naslove i slikovne sadržaje. Pa sam tako pokušavajući odlučiti trebaju li mi još jedne tajice, ili dvoje, ili tenisice, ili troje, nabasala na još jedan hodnik u labirintu potrošačkog bezdana koji prodaje aksesoare za roditelje i bebe. I klikam ja tako klik klik, čitam opet naslove i gledam slike bez naslova, i naiđem na ovo:




Prva asocijacija mi je bila - trudna žena kod frizera - al malo me zbunila rupa ispod vrata, kao i blaženi pogled žene usmjeren prema rupi. Onda sam pročitala što piše ispod: My Brest Friend Nursing Cover. I bilo mi je tek malo jasnije.
O dojenju u javnosti već sam pisala OVDJE, i to je stvar odabira, kao i dojenje samo. Dok nisam rodila, mislila sam da m ineće biti apsolutno nikakav problem staviti svoju visokofunkcionaliziranu sisu, tj, dojku na izvol'te gdje god bila, jer to je najprirodnija i najnormalnija stvar na svijetu. U prvim tjednima nakon poroda, dok smo se uhodavali sa silnim procedurama, entuzijazam oko javnog hranjenja malko mi je splasnuo. Bilo mi je bitno da mi je udobno, opušteno, i nisam mogla zamisliti da sjedim, recimo, u kafiću ili restoranu i hranim dijete. Ne zbog drugih ljudi, već zbog sebe same. Pa što ću obući i kako ću se diskretno raskopčati a gdje ću sa stvarima i kako ću namjestiti dijete kad ga inače dojim ležeći a ne bi baš bilo zgodno da tu sad u separe legnem i sebe i dijete, ili sebe na stolac, a dijete na stol, ili šank, mislim. Ali to je bilo na početku, i bili smo još mali i zeleni i temperature su bile ispod nule i snijeg posvuda, i gotovo nismo ni izlazili iz kuće. Kad je granulo sunce, a izlasci sa silnom gomilom stvari, radnji i predradnji postali rutina, više mi nije padalo na pamet da izlazak ograničavam dojenjem, već sam dijete počela hraniti kad je bilo gladno na mjestu na kojem smo se u tom trenutku nalazili. I od prvog puta je to bilo jako prirodno i normalno, i iznenađujuće opušteno. Sad je već toliko opušteno da ne tražim više ni bre(a)st-friendly odjeću - sve se da podvrnuti, pomaknuti i maknuti te zamotati u pašminu ili maramu. Tres chic, i doista nitko ni ne primijeti da je mliječni restoran otvoren, osim ako baš ne zuri. Diskretno je, za razliku od ovog nursing covera koji, ako ćemo pravo, upravo kliče: ja dojim, ja dojim! Osim što mi se raspoloživi uzorci pregača za dojenje ne sviđaju, ne sviđa mi se ni ideja da radim šator od sebe i djeteta. Ali možda to ima neke prednosti kojih nisam svjesna, neke tajne pretince. Hm. Zanima me, ali ne toliko da naručim jedan.