Priznajem, zajebala sam se, i to žestoko. Nije prvi put, a sigurno ni zadnji. Ali baš jesam. Kad god su mi stvarni ljudi i virtualne forumske i fejsbučke osobe govorili o regresiji kod djece kao ideji vezanoj uz "traumatske doživljaje", ili, blaže, neke prijelomnice u njihovim malim životima, bila sam u najmanju ruku skeptična, a u najveću sam smatrala da je to još jedna izmišljotina modernog, izrazito djecocentričnog roditeljevanja koje mi nije idejno blisko.

Među primjerima traumatičnih događaja za dvogodišnjake redovito prednjači dolazak mlađeg brata ili sestre na mjesto dotad nepodijeljene roditeljske pažnje, da ne kažem - pozornosti. Prvi put sam se s time susrela kad sam prvi put bila u rodilištu: cimerica je imala sina od godinu i pol i sva tri dana koliko je provela u bolnici organizirala je provedbu već prije razrađene strategije kako novorođenu kćer dovesti doma a da mali sin ne poludi od ljubomore. Pa je izdavala upute na telefon. Mužu, mami i svekrvi. Pa su joj donijeli poklone u rodilište koje će ona opet iznijeti iz rodilišta jer su, kao, od seke za bracu. Bilo mi je to sve smiješno i mislila sam da će u toj situaciji, bude li problema, njih biti zato što roditelji kompliciraju. Jer onda dijete skuži da je to nešto potencijalno kompliciranja vrijedno pa i ono počne komplicirati. Da se razumijemo, isto mislim i danas, bez obzira što sad imam neposredno iskustvo koje me potencijalno osporava i koje nije onako kakvo sam očekivala.

Mi smo taj uvodni dio odradili školski: svjesni da postoji potencijalni triger i da će biti potrebno da prođe vrijeme navikavanja, najavili smo promjene. Jezikom za koji smo mislili da razumije dvogodišnje dijete. Braco je bio u pupi i onda će izaći iz pupe i doći doma. Bit će mali i ti ćeš ga čuvati, paziti, maziti i ljubiti. A kad naraste, igrat će se s njim, i učit će ga pričati i hodati i sve.

Prvih mjesec dana nije bilo nikakvih problema. Piece of cake. Voli bacu, ljubi bacu, nosi bacu, baco plješće kad si sretan i kruži rukama u Wheels on the Bus stilu. Jer nema razloga da s pet dana starosti ne zna kako horn on the bus ide beep beep beep i money kaže clink clink clink. Ja sam nekako mislila da nije fer i da nije produktivno malca staviti pod stakleno zvono i iza zaključanih vrata da ga starija, a još jako mala sestra ne bi u zanosu ljubavi ili nekom ispadu opalila ili zgnječila - nekako mi je bilo draže da osjeti da je izložen i da ga može dotaknuti i podragati kad god poželi. Naravno da sam kao kobac vrebala i pratila svaki pokret; imam vrlo malo zajedničkih fotografija njih dvoje jer sam uvijek jednom rukom i jednom nogom spremna za last minute skok bude li potrebno. A utješno je i što iz neposrednog i bliskog iskustva znam da tako male bebe uopće nisu krhke kao što se čini, već vrlo žilave. I elastične. Bilo kako bilo, nakon mjesec dana navikavanja, ekstaze i ljubavi, uz povremene i rijetke te prilično bezazlene ispade usmjerene isključivo individualnom privlačenju pažnje, cura je valjda skužila da braco nije na privremenom boravku, već je došao da ostane. I počelo je. Na nekoliko razina.



Prva i najbezazlenija: oponašanje.  Ne znate biste li plakali ili bi se smijali kad curetak od dvije godine i zavidnih dimenzija legne na trbuh i počne roniti nosom po prostirci i, kao, s mukom dizati glavu. Ili ugura cijelu šaku u usta. Ili - my personal non-favorite - isplazi jezik do poda, uz popratno neartikulirano glasanje.
Onda je počelo brljavljenje za stolom i vrlo neuredno jedenje, blago rečeno. Žlica i vilica kao batovi, tanjur kao bubanj, a pod kao tanjur. Taj dio s hranom nije, sva sreća, dugo trajalo, jer hrana joj je vrlo dragocjena.

I treće - i najgore - regresija s pelenama. Da, čujem sve vas kako I-told-you-so pjevate.

Skinuli smo pelene nekih mjesec i pol prije nego se braco rodio, izvijestila sam što i kako. Sve je išlo kako treba, dnevno sto posto, noćno, kako kad, ali s pozitivnim trendom. Nakon dva i pol mjeseca, uvjereno i provjereno imam dijete koje kontrolira sfinktere, koje zna što se radi na wc-u i na tuti i koje bez problema traži ići i kad smo doma i kad smo vani, uključujući to da ako se, recimo, vozimo autom, i kaže da joj se piški, ja kažem pričekaj, sad ćemo doći kući pa ćeš onda na wc - ona kaže dobro, i izdrži do doma. Bez problema. Danas imam to, a sutra imam dijete koje kaže da ne mora na wc pa se popiša pored njega. I na parket. I krevet, svoj i moj. I kauč, i na stolicu. Svaku po dvaput. I što joj čovjek može?

Razgovorali smo i bili strpljivi, tjedan dana. Ja šizim jer sve moramo opet ispočetka, ali govorim si da ne smijem šiziti jer ona je još mala i upotrebljava te mehanizme za koje zna i koje ima da se nosi s tim što osjeća. Što god to bilo. Presvlačim je 30 puta dnevno, i kad vidim da se u roku od sat vremena popiški četiri puta na četiri različita mjesta - doslovce malo po malo - mislim da me zajebava, a kad je odvedem k ujaku na cijeli dan, i kod njega pita na wc i sve je skroz normalno, onda sam sigurna da me zajebava. Ali ima dijete na to pravo, valjda.  Razgovaram s pedijatrom, kažem mu, znam što ćete reći, ali ona dobiva individualnu pažnju, i kolektivnu pažnju, i trudimo se da ne osjeti nikakav gubitak, i uključujemo je da nam pomaže u brizi oko brata, sve kako forumi i guglovi i grupe po fejsu kažu blablabla. A čujte, kaže on, ako me razumite - možete vi raditi što hoćete, ali simbioza (tako se to zove) traje i do desetak mjeseci. Pustite je malo, budite strpljivi, a ako vam je problem prati, vratite joj pelenu.

Da sad ne pričam o svakom koraku i svakoj dvojbi, premišljanju, promišljanu, teoriji i praksi i vešmašini koja se triput u godinu dana preselila na Ahiret i misteriozno uskrsnula - potrajalo je mjesec dana, 10 kila deterdzenta i puno kilovata struje i hektolitara vode za koje mi okoliš neće zahvaljivati, mada sam uštedjela na pelenama. Sad smo opet suhi i bez pelena i u stanju od prije, a što smo svi skupa iz toga naučili, vrijeme će pokazati. Za sad svi djelujemo dosta zdravo, veselo i neistraumatizirano. Dobro, ja imam male traume od mokrih kauča i kreveta.

Bez obzira na tu regresiju, i bez obzira na to što sam rekla da braci neću skidati pelene dok SAM NE ODLUČI i da me on neće - šta? - zajebavati! - i dalje smatram da je koncept čekaj-da-dijete-bude-spremno pogrešno protumačen. Istina je da ništa ne možeš forsirati i da je njihova sutradnja prijeko potrebna, ali smatram da je to prije svega roditeljska odluka. Koja ovisi o nizu čimbenika, i uvijek je ispravna i prava s obzirom na okolnosti. I na taj se način najbolje može objasniti ono što me cijelo vrijeme kopka: zašto sam ja i svi vi koji ovo čitate s godinu ili malo više bila bez pelena, a za našu djecu je okej ako ih nose i s navršene četiri? U trideset i kusur godina sve se promijenilo. Možda će djeca imati traume ako im prerano ogolimo guze, nije sigurno. Ali ono što jest sigurno je da je odvikavanje proces ako se s njim krene rano, a svi imamo puno manje vremena, puno više umora i stresa u životu, i puno udobnije pelene. Pa odlučujemo da ćemo čekati. Mi, ne klinci. Jer kad krenemo s 4 godine, lako se dogovorimo, i za par dana sve gotovo. A kad krenemo s 2, hm, da, znate kako je s dvogodišnjacima, svi odreda bipolarni, pa to zna potrajati. Ali meni su oduvijek bili draži procesi od brzih rješenja. Ako su i vama, krenite ranije, a ako nisu, pričekajte da se ne traumatizirate. Djeca ionako uvijek budu okej.