Prošli tjedan - a ima tomu možda i nešto malo više, izgubila sam pojam o vremenu - cijeli sam se dan osjećala kao da adminiram amalgam tportala i 24sata: stavila sam link na neki celebrity trailer s klikabilnim ključnim riječima, a vi klikate li klikate, broj lajkova raste, a proporcionalno tome i broj prilično neumjesnih komentara. Stvaraju se pro i con tabori, a stavovi od prvotno umjerenih postaju sve radikalniji - jer opće je poznato da se ono vlastito, ako ne najuvjerljivije, onda najefektnije obrani ako se udari po tuđem. Ustaše i partizane nitko u komentarima nije spomenuo, ali mislim da je i to samo pitanje vremena.

Među komentarima koji su se - jer sam ja to tražila - osvrnuli na slučaj Gruica-Šalković, u kojem su glumica i pisac, kaže Story, "otišli preko oceana na zasluženi predah od roditeljskih i poslovnih obveza, na toplu Floridu", a sin od pet mjeseci ostao je "dobro zbrinut kod kuće", više se puta pojavila etiketa "sanctimommy". Liberalne mame otvorenih nazora, kakva i sama želim biti, tako su označile one mame koje su osudile postupak aktera celebrity priče, nazvavši Anu i Hrvoja u najmanju ruku krajnje sebičnima, a u najveću ne-roditeljima od kojih se ništa drugo - s obzirom na modus roditeljevanja u koji javnost ima dobar uvid - nije moglo ni očekivati. Pa smo onda malo pričali o tome je li to zato što su nam oni nesimpatični ljudi, ili je to zato što su poznati i pod povećalom, i bilo je i tu mnogo zanimljivih opservacija, ali ja bih sad htjela napokon maknuti fokus s ovog pojedinačnog slučaja i pozabaviti se malo s formom i sadržajem sanctimommy-fenomena.

Amerikanci imaju te neologizme za past u nesvijest: prema njihovim roditeljskim filozofijama, paušalno i nepravedno generalno rečeno, osjećam blagi do intenzivni zazor, ali zato prema portmanteauima poput "sanctimommy" osjećam lingvističku ekstazu. Ali skrećem s teme. Riječ je sastavljena od dvije riječi: sanctimonious i mom(my) i označava mamu koja progovara s visoke moralizatorske pozicije. To je mama koja zna najbolje, i  osuđuje ostale koje ne znaju isto što i ona, i ne rade stvari na isti način kao i ona. Dakle, sve smo takve, samo neke latentno, a neke manifestno. Ali preciznije, sanctimommy će reći da je "bolesno", "neprirodno" i "sebično" ostaviti dijete od pet mjeseci kod kuće dok se roditelji odmaraju, jer ona sama to nikad ne bi učinila. Čini se dosta jasno definiran pojam, i kriteriji zvuče jednoznačno, ali ja sa sanctimommy-etiketom ipak imam problem. Točnije, dva problema.

Prvi je problem nešto što se često zaboravlja, a što je ključni dio sanktimamizma: vi ne samo da mislite da to nešto nije u redu, već to i govorite i dijelite svoju mudrost u odgoju djece onima koji to od vas nisu tražili. Zaboravljate pri tome da je svaka obitelj specifična situacija i kontekst - skoro sam ugurala Tolstoja, ali nije baš relevantno za užu temu -  i da se sva djeca - kao i roditelji, uostalom - razlikuju međusobno. Zaboravljate zato što je to lako zaboraviti i što ste uronjeni u svoj kontekst, grcate u njemu svaki dan, emotivni ste i hormonalni i baš se stvarno morate podsjećati da nije svima isto kao vama. Ja se barem moram podsjetiti. Jer mada zazirem od pametovanja i dijeljenja savjeta koje me nisu tražili u privatnom životu i nastojim se ograditi tu na blogu (dvojbeno uspješno, katkad), imam uvijek emocionalan odgovor na stvari koje nisu dio moje roditeljske filozofije ili koje odstupaju od mog iskustva. I mislim da je to normalno. Ali računa li se to kao prosipanje pameti? Uglavnom da.

Racionalna i liberalna ja zna da je sretna mama jednako sretno dijete, i ako je Florida sreća, vratit će se punih baterija i biti najbolji što mogu biti. Ljudi i roditelji. Ali emotivna i instinktivna ja prvo je pomislila: jebote, pa kako može? Ne zato što mislim da će bebi nešto faliti, jer najvjerojatnije neće, već zato što je prva reakcija za mene dvostruko visceralna i iskustvena, a to iskustvo se ne da pomiriti s opuštanjem bilo gdje dalje od doma u kojem se netko drugi brine za moje petomjesečno dijete. Imam, dakle, onda u sebi uvijek na prvu loptu jednu malu sanctimommy kojoj najčešće ne dam van i protiv koje se borim. Ali isplivala ili ne, sa sigurnošću tvrdim da ona progovara s pozicije koju nikad ne bih nazvala jedinom pravom, moralnom i apsolutno ispravnom.

Iza mojih stavova o djeci i odgoju - a vjerujem da to vrijedi za mnoge roditelje - mnogo je nesigurnosti. Ispričala sam si priču o sebi i toj svojoj ulozi i vjerujem u nju, većinu vremena. I mislim da većina sanktimama nisu zle babaroge, već tek mame koje su glasne u svojoj samoafirmaciji i (ne)sigurnosti, i potrazi za potvrdom da će biti okej to što rade. To je nalik ponašanju djece u novim situacijama i na novim mjestima: neka se povuku i sramežljivo šute, a neka su napadna, naporna i glasna. A zajedničko im je to da se pokušavaju snaći u novoj situaciji. U sprezi biologije i psihologije, ja sam sebi objasnila da sam ja njihov svijet to neko kratko vrijeme dok ne izgrade vlastiti. I da to što samo roditelj ima s djecom mora biti nešto veliko da vrijedi svijet obrnuti naopako i pritisnuti pauzu i zamrznuti svoje ostale funkcije.

To je prvi problem, nepotpuna definicija i osobna borba upitna ishoda. A drugi je iritantna tendencija koju zamjećujem, a koja iskrivljuje preciziranu definiciju na način da sve što vi ne radite i s čim se ne slažete i što vam je "overparenting" - proglasite sanktimamizmom čim se osoba oglasi o tome. Ne oglasi se možda s namjerom da vama soli pamet, nego oglasi se jer je to sad tema. Ili zato što je to netko pitao. Recimo, da sam ja na post o odmor bez petomjesečnog sina, gdje me netko PITAO što mislim o tome, rekla: ako oni to mogu, super, good for them, to bi bilo okej. Ali ako tomu dodam da se ja još nisam na više od jedne noći odvojila od svog trogodišnjeg djeteta, i ne više od jednog radnog dana od ovog jednogodišnjeg, to zvuči malo sanctimonious. Ali istinito je. Često sam sretna što je to tako, i što sam stvari posložila - ili su mi se posložile - na taj način, ali daleko od toga da sam uvjerena u ispravnost svog izbora. Jučer sam po tko zna koji put, izluđena otporom koji pruža moja todlerica, nakon njezinog pa mog ispada, razmišljala bi li bilo zdravije i bolje za nju da smo manje skupa i da se više i strpljivije volimo u tom vremenu.