U jeku debate o slučaju Doris Pinčić broj dva, daleko skandaloznijem od slučaja Doris Pinčić broj jedan, nalazim se na moru, ograničeno umrežena i bezgranično posvećena pokušaju da petnaest slobodnih minuta u danu ne provedem prikovana za jedni ekran koji sam povela. Svejedno, loše mi ide. Najprije tek ovlaš pratim što se zbiva jer me se, kao, medijska pompa i preuveličani naslovi ne tiču, a onda ipak čitam sve članke na temu - mada znam da je gubitak vremena i da sam si obećala da neću. I stvarno jest bio gubitak vremena - jer sve što se imalo za reći na temu djece i kažnjavanja kao metode odgoja napisano je u prva dva objavljena teksta. Sve ostalo su reprize i copy paste iz dva tabora, pro i con. I sve je rečeno, i obećala sam si da neću, ali kako, čujem, danas o svemu treba imati mišljenje, pa i o trudnoći Jelene Veljače i uzgoju nojeva u Obrovcu - a ja imam tu neku platformu gdje vi dijelite svoje mišljenje sa mnom pa je pristojno da se i ja oglasim. (Lakše mi je kad to nazovem pristojnošću, a ne svojim ventiliranjem ni opsesivnokompulzivnom potrebom za reagiranjem, so bear with me).

U jeku debate o slučaju Doris Pinčić broj dva, koju, dakle, pratim, a rekla sam da neću, nalazim se na moru i nastojim disciplinirati vlastito dijete od 2,8 mjeseci. Karakterom je dosta slobodna, neustrašiva, neplačljiva, svojeglava, na vrhuncu zašto-kako-koga faze, koncentrirana - u skladu s razvojnom fazom - na vlastite ciljeve i impulse puno više nego na moj pokušaj da uvedem red i kontrolu i svakodnevnicu. Taj red postoji, inače, i inače se nas dvije lijepo slažemo, razgovaramo normalnim tonom, ne tučemo se i dosta dobro izlazimo na kraj jedna s drugom, ali LJETO je - bake, djedovi, tetke, tetci, ujaci - i okolnosti - kad legnu na već opisani karakter, dobije se poprilična raspojasanost. Na kvadrat. Blago rečeno. Nema živa mira, a ima propeler u guzici. I razumljivo da nema nikakvu namjeru reagirati kad joj "prestroga" majka kaže da ne ulazi u šumu iz koje viri kućica od KESKA i čokolade iz koje onako na lepezu ko u profesoru Baltazaru iskače mnogobrojna rodbina i mami sirenskim sladolednim pjevom. Ja sam tu kao neki uvrnuti Odisej, plutam na Meduzinoj splavi i shvaćam da je najbolje staviti čepiće u uši i povez na oči i distancirati se od ekstremne situacije, a odgoj ostaviti za kraj ljeta i normalnu kućnu situaciju. Shvaćam to, naravno, nakon duljeg razdoblja očajavanja, pokušaja i pogrešaka, što je već poslovično moja omiljena metoda.

Kuliram se dakle i stajem na loptu, ali dok to radim, aktivno promišljam svoje metode i stavove o disciplini i odgoju. Prisjećam se što sam prije vlastite djece dosta pogrešno mislila o raspojasanoj drugoj djeci i načinima na koje bih ja tu uvela reda, i shvaćam da bi, kao što jedna umna tetka moga muža reče, "svak tuđu djecu mlatio". Ali ne, ne smiješ u trenutku kad joj primarni impuls kaže da to nešto napravi  ti vikati "ne!" i očekivati rezultat, Nespretni pokušaji blagih kazni i praznih prijetnji slabo pale, i ako se nakon njih "pomirimo" i zaključimo "nećemo se svađati", to je ne sprječava da drugi put napravi isto. Moje reakcije variraju: nekad sam bila jako strpljiva i obzirna prema dobi, pshomotornim kapacitetima, razvojnim skokovima, ali u zadnje vrijeme često gubim živce - iscrpljena nespavanjem, drugim djetetom, pokušajem da se sastanem s drugima i sa samom sobom. A njezin neposluh je vrlo tendenciozan, i često preraste u dernjavu i kapric, a nekad zna i lupiti, nogom o pod ili rukom po meni, ili po kome god tko se nađe u blizini. 

Da se vratim na dob i razvojnu fazu koju sam spomenula, jer to mi se čini jako bitno i u slučaju Broj Dva i inače. Iz perspektive majke djeteta od skoro tri godine, koja se još jako dobro sjeća kakvo je to dijete bilo s godinom i pol, smiješno mi je zatvaranje u sobu na 20 min, a tužno udaranje po guzi, tj. po peleni. Nisam imala takve porive sve donedavno, jer mi je bilo kristalno jasno da nije produktivno i da dijete ne kuži uzrok i posljedicu te da iz toga neće ništa naučiti. Ali vremenom se stvari mijenjaju, i za dijete i za roditelje. Jer jednako kao što postoji razlika između plača bebe od dva mjeseca i bebe od 12 mjeseci, i onda 22 mjeseca, tako postoji razlika u "neposluhu". Kad je dijete od 2,5 godine neposlušno, ono izgleda kao mini-odrasla osoba koja vas je došla jbti u zdrav mozak. (Cijelo vrijeme razmisljam kako bih opisala taj osjećaj onima koji nisu doživjeli, ali nedostaju mi verbalne i neverbalne vještine za tu stand up točku.) Međutim - to nije odrasla osoba i ona to ne radi namjerno. Radi ono što u datom trenutku najbolje zna, i nosi se s tim što osjeća na način na koji joj karakter i impulsi dozvoljavaju. Ne radi to vama i ne radi to namjerno i proračunato, bez obzira na to što se tako čini. I to cijelo vrijeme treba imati na umu, a užasno je teško.

Tako sam razmišljala i shvatila očigledno: moram najprije umiriti sebe da bih umirila nju, a dok umirujem nju, trebam imati plan. Taktiku. I dosljedno je se pridržavati, unatoč pritiscima situacija koje nisu kućne (kao sada, bez okvira), i unatoč pritiscima okoline (koji se dijele na dva tabora - izlemaj je pa neće više i pusti je, to je dijete - sve jedan neproduktivniji od drugoga). I kako ja uvijek moram imati teoriju da uokvirim praksu, i uvijek se tu neka knjiga mora naći da mi pomogne da posložim misli, našla se i sada, i zove se ovako:

Glavna premisa sadržana je u naslovu: disciplina bez pretjerane drame, za sve uključene. Nije instant rješenje, zahtijeva strpljenje i dosljednost, i ima temelje u neuroznanosti; prati razvoj djeteta i njegova mozga i odgovara na pitanja što zapravo dijete određene dobi može, a što ne može - i kako roditelji često ovo "ne može" interpretiraju kao "neće", u čemu leži najveći postotak roditeljskih frustracija i šiza. Cilj pristupa nije postići da te dijete bezpogovorno posluša kad mu kažeš da nešto ne smije - mada je i to divno kad se dogodi - već se ide prema tome da se sustavno modelira arhitektura mozga u razvoju. I nije nimalo ekstremno kao što zvuči. 

Svi znamo koliko su impulsivna djeca, a to je zato što koriste tzv. donji mozak, koji je odgovoran za impulse i primordijalne instinkte, nerafinirane emocije, i orjentiran ka preživljavanju. "Gornji" je mozak onaj koji se stvara socijalizacijom i odgaja učenjem, i do njega treba doći - uspinjanje stepenicama od dole do gore događa se razvojem i sazrijevanjem i prvenstveno učenjem. A najbolje se uči strpljivim i dosljednim ponavljanjem. U tom kontekstu jako mi se sviđa što autori svjesno rehabilitiraju riječ "disciplina", zamjećujući da se danas ona sve češće koristi kao sinonim za kažnjavanje. A ne bi trebalo biti tako: u korijenu je latinska riječ koja se od 11. stoljeća koristi u značenju učenja, podučavanja i davanja uputa. Disciplinirati tako ne bi bilo "kazniti", već naučiti djecu kako inhibirati impulse, nositi se s velikim emocijama poput ljutnje i bijesa i naučiti ih da njihovo ponašanje utječe na njihovu okolinu. Ili, riječima autora: "Rather than simply telling them what to do and demanding that they conform to your requests, you'll be giving them experiences that strengthen their executive functions and develop skills related to emphaty, personal insight and morality."Ali naravno da ih to sve ne možemo naučiti odjednom, i dok ne navrše tri godine. Recept je vrijeme, dosljednost, strpljenje i promišljena taktika smirenog roditelja. 

Stil pisanja je dovoljno znanstven i uvjerljiv da me vrlo brzo kupio, bez obzira na auru američkog slobodnoodgojnog pristupa koji mi nije nimalo blizak. I kad je u tekstu krenulo s tim da treba priznati i prihvatiti legitimitet osjećaja uznemirenog i tantrumičnog djeteta i povezati se s njim ili s njom - taj famozni connection - skeptično sam digla obrve - jer ja stvarno ne želim odgajati dijete koje mene preodgaja i kojeg moram pitati mogu li na kavu ili u kino. Ali i taj dio s connectionom me kupio kad sam shvatila da se autori apsolutno zalažu za postavljanje čvrstih granica dozvoljenog i nedozvoljenog ponašanja, ali u kombinaciji s pristupom koji uvažava dijete. I dalje se ne smije ono što se ne smije, ali djeca puno brže počnu surađivati ako osjećaju bliskost i povezanost s nama, kroz način na koji im kažemo, recimo, da je vrijeme za spavanje. Ili da nešto ne mogu dobiti. Ostaje čvrsto postavljena granica, ali se priopći na malo drukčiji način, koji neće odmah u djetetu aktivirati "donji" mozak i emocije koje je teško kontrolirati.

Taj connection ima smisla i zato što naglašava ono što mnogi iz prakse znaju: uznemireno dijete nije nikakav materijal za rad, objašnjavanje i razjašnjavanje. Uznemireno dijete možete jedino pokušati umiriti, i onda ono, iz mirne, sigurne i utješene pozicije postaje receptivno i možete mu pokušati dokazati što se smije, a što ne smije. Neuroznanost to opet objašnjava strukturom mozga i podjelom n gorni i donji - donji je reaktivan i instinktivan, divlji, a gornji receptivan, kultiviran i spreman učiti. I do gornjeg dijela treba doći, i naučiti dijete kako da se ubuduće samo popne do mjesta gdje će, kako raste, sve više i bolje moći kontrolirati samo sebe. Ono što je ključno, opet, jest da jedno ne ide bez drugoga: samo uvažavanje djeteta i priznavanje njegovih ili njezinh osjećaja, i postavljanje čvrstih granica. 

Ravnotežu je uvijek najteže postići. Meni u zadnje vrijeme pomažu usporedbe između vrlo različitih, a opet nekako sličnih faza kroz koje moja djeca prolaze. Sin mi je bio prava fussy hiperosjetljiva beba i plakao je i vrištao gotovo pet mjeseci. Bilo bi skandalozno i pomisliti da tako malo dijete kažnjavate ili lupate po peleni - ono što radite jest da ga strpljivo tješite, pazite, mazite, nosate i čekate da prestane. I isti princip se stvarno trudim primijeniti na svojoj "velikoj" kćeri. Ne zna drukčije, sad, i moje je da je naučim. Teško jest vjerovati da ona ne zna i ne kuži, tako mini-odrasla. Ali dovoljno je da se osvrnete oko sebe i vidite koliki odrasli nisu sposobni učiniti ono što zahtijevate od svog trogodišnjeg djeteta: kontrolirati osjećaje i potrebe, poslušati mudrije i iskusnije, biti strpljivi, razmišljati kad su gladni, umorni, prestrašeni, usamljeni. 

(Iz elektronske verzije knjige No-Drama Discipline)

A ako ni to ne pomogne... nemam pojma. Nemam recept, ja samo prepričavam svoje iskustvo i nisam sigurna da imam pravo. Ali sigurna sam da s jedne strane, previše očekujemo od djece jer to sve traje predugo - dok ne usvoje ove i one vještine, prvo skuže, pa počnu primjenjivati, pa uvježbaju primjenjivanje. A nama se uvijek jako žuri. 

Ako išta iz slučaja Doris Pinčić broj dva - koji je ipak bio indirektan povod ovome tekstu - treba apostrofirati jest: ljudi koji znaju lupiti dijete po guzi ili ga stjerati u kaznu velikom većinom nisu monstrumi bez srca i mozga, niti takvo ponašanje - ukoliko nije trajna i dosljedna odgojna metoda - mora imati trajnog učinka na dječju psihu. Treba se educirati i informirati - i djeca nas mogu jako puno naučiti, o sebi, nama samima i svijetu oko nas.