Kristiana Novaka ne možete uloviti nigdje. Kad mu ne dodjeljuju književne nagrade – a to je otprilike jednom mjesečno, onda nastupa po cijeloj Hrvatskoj. Kad nije na turneji, onda daje intervjue, kad ne radi ni to, onda predaje na faksu u Rijeci. Ili je na probama zbora. 

Po društvenomrežnim odredištima nije bogznakako aktivan, i dnevni rasporedi znaju mu biti gusti i katkad nepredvidivi, ali jedno mjesto gotovo nikad ne propušta, a to je dječje igralište. Slučajno, isto ono koje ne propuštam ni ja. Družimo se tako pored ljuljački i klackalica koliko nam djeca dopuste, ispod tobogana, a nekad i u pješčaniku. Ne stignemo završiti ni misli, a kamoli rečenice. Angažirani je otac i puno vremena provodi sa svoje dvije kćeri. I kad razgovaramo, čini mi se da imamo jednake dvojbe i probleme, ali da on nekako ipak uspije izbalansirati kreativni rad i roditeljstvo. 

Htjela sam ga upitati kako, prvo zato što žudim za receptom, a drugo, zato što ga u svim tim silnim intervjuima to nitko nikad nije pitao. Kako balansirate karijeru i očinstvo – to muške autore ne pitaju. Pa sam ja odlučila pitati njega.

Ulovila sam ga na prepad, nije očekivao pa je u trenu pristao. Još u vrućem, vrućem svibnju sjeli smo pod suncobran na Trešnjevci, između moga razvoženja djece po vrtićima i titlanja filma i njegovih ispravljanja studentskih radova i fotkanja za Vijenac. Prošlo je pola godine, i nisam sto posto sigurna jer snimalica nije zabilježila, ali mislim da me prvo upitao…

Koja nam je tema?

Pa tema nam je odrasli razgovor izvan pješčanika. A baš smo bili u pješčaniku kad sam ti rekla kako sam te slušala u Signaturi na Hrvatskom radiju i kako je bilo sjajno, a ti si samo odmahnuo rukom i rekao da stalno vrtiš iste stvari. I onda mi je palo na pamet da te nitko dosad nije pitao kako pomiruješ taj život s djecom i karijeru. Žene se uvijek ljute kad ih to pitaju, kažu, a moje muške kolege to nikad ne pitate. Onda ja sad tebe pitam, kako to ide? Posebno me zanima ovaj kreativni dio – autorski. Jer to nije nešto što možeš sjesti i odraditi u 20 minuta ili pola sata, koliko imaš između kuhanja ručka i vrtića. Puno se zvijezda mora poklopiti. A djeca su više brzokružeći sateliti nego u mjestu trepereće zvjezdice.

Ja sam jako htio obitelj, oduvijek. A budući da smo supruga i ja dugo bili u sportu, bavili smo se karateom, ona čak do 2013., to je zapravo odgodilo cijelu priču. Ritam je zahtjevan, puno sati provedeš u dvorani. Lijepo je, i super je što ti je taj sport, ili bilo koji drugi sport zapravo nastavak adolescencije. Puno putuješ, puno se družiš, ali odgodi ti ovaj dio s obitelji. Većina ljudi prestane se aktivno baviti sportom nakon što diplomira, ali ako imaš dobre rezultate onda se to produži još 3, 4, 5 godina. Tako da smo i ona i ja istodobno radili i trenirali. I onda ti to odgodi planiranje obitelji, tako da dobiješ dijete kad si već „unutra“. Ja sam doktorirao, bavio se ozbiljnim stvarima, projektima. I želio sam to jako, ali nisam bio spreman da će mi oduzeti toliko vremena.

Sjećam se, kad je Mirna bila trudna, čitali smo te neke knjigice, i onda smo u jednoj pronašli – baš smo se razveselili – dijete spava osam sati noću, osam sati je aktivno, i još osam sati sporadično spava, ostatak vremena. I ja u glavi: fenomenalno! Po noći ću se naspavati, stići ću preko dana i raditi i odmoriti se, a još ću se malo baviti i djetetom. I onda dobiješ dijete. Koje znači angažman od 0-24. I onda odjednom, potpuno nekakav novi ritam i potpuno drugačije planiranje posla. Jer što: ja sam imao priliku pisati doktorat gdje me nitko nije dirao. Pa sam još napisao Črnu mati zemlu, i cijelo sam vrijeme imao privilegiju prilično fleksibilnog istraživačkog rada na fakultetu – u smislu da jedan dan možeš raditi malo manje, a sutradan nadoknaditi.

To je dobar posao za biti uključen roditelj.

Da. Nitko ti neprestano ne visi nad glavom, ako si discipliniran, sve to uspiješ riješiti. Črnu mati zemlu pisao sam tako da bih ujutro sjeo raditi tri sata, pa se onda bavio stvarima vezanima za faks, i onda još navečer dva sata. E to je bio luksuz! S Ciganinom je bilo malo teže zato što je Lana već bila tu, i zato mi se oduljilo.

Ali već si imao dobar dio stvari u glavi.

Imao sam stvari u glavi, da. Kod mene taj dio planiranja traje dosta dugo. Ma čak ne bih rekao ni da je to planiranje – planiranje zvuči prestrateški. Više maštanje. Imam nekakav lik koji me užasno zaintrigira pa stavim par stvari na papir, možda nekakav komadić dijaloga. I onda razmišljam o tome, to mi se cijelo vrijeme vrti, tako da rad na romanu nije samo kad sjednem i pišem, već podsvijest stalno radi. Pa mi nešto užasno dobro padne na pamet, ili u razgovoru s nekim ili kad se vozim u autu. Ali ti trebaš imati dnevno minimalno dva i pol sata da to staviš na papir, usustaviš, i da od toga konačno nastane nekakav narativni tekst. U ovoj situaciji mi je jasno da moram iskoristiti svaku minutu. Prije ne bih ni sjedao raditi ako bih vidio da imam manje od sat i pol. Sad, kad nađem 15 minuta…

Znam. Napraviš čuda. To je ono što kažu – opet vezano uz žene, ali to je moja vječna tema – da poslodavci jako griješe kad marginaliziraju majke, i skeptični su prema ženama s djecom zbog potencijalnih bolovanja i privatnog života koji će se jako odraziti na ovaj profesionalni. A to je pogrešno zato što su takve žene mahom puno učinkovitije jer znaju od jako malo vremena napraviti jako puno. One zapravo vode projekte na dnevnoj bazi. Puno projekata. Odjedanput.

Da, u životu prije djece, kad god bih nešto dobro napravio, nikad to nije bilo slučajno, već uz puno rada, pripreme, strategije, užasno puno promišljanja svega. I sad sam odjednom u situaciji da radim gerilsku varijantu, hvatam dijagonale, ništa više ne odrađujem onako kako sam prije mislio da treba. I pomirio sam se s tom situacijom, što mi drugo preostaje?

Ne multitaskam, jer sam se puno puta uvjerio da nisam dobar u tome. S tim da meni multitasking ne znači da radim 10 stvari, već da radim dvije. Odvojim poslove: uzmem jedan dan i radim jedno, drugi dan drugo, jer kad prespavam, resetiram se, i u stanju sam prebacit se na drugi problem. I pomaže mi to što imam sposobnost da se isključim – ako mi to o čemu se trenutno radi nije u fokusu, slušam, ali ne čujem.

A jel imaš osjećaj da ti roditeljstvo promijeni mozak? Ili utrobu barem? Ono što se meni dogodilo zovem visceralni obrat. U startu je vjerojatno bilo pod utjecajem hormona, ali onda su, čini mi se, i u mozgu nastupile neke promjene, i ja sam gotovo prestala čitati beletristiku i gledati filmove, jer izazivaju mi preintenzivne osjećaje kad je riječ o djeci. Iz toga razloga nisam pročitala ni tvoje knjige niti sam pogledala predstave. Naravno, nije istina da baš ne čitam, to mi ulazi u opis posla, ali moram se jako usredotočiti da me teške teme ne slome, i izostaju katarzična, spoznajna iskustva koja sam imala čitajući teške teme i gledajući filmove prije djece. Recimo, odem u kino nakon sto godina, gledamo Arrival, prva scena, žena izgubi kćer. Nisam se oporavila do kraja filma.

Čak ne mora ni biti ništa tragično u igri -  i kad je sretna priča, nešto me podsjeti na moju djecu i gane do suza.  S jedne strane mi je to grozno jer mi je cijeli jedan korpus umjetnosti uskraćen, a s druge strane, aj dobro, sad istražujem neka mjesta na koja ne bih došla bez tog svoga visceralnog obrata. Ali zanimljivo mi je jer se događa protiv moje volje, otkad sam postala majka. Zvuči poznato?

Ista stvar. Imam puno više empatije, i burnije reagiram na takve situacije, u filmovima, recimo. Gledao sam Arrival, kužim što hoćeš reći, ista stvar je i sa mnom. Prije bih gledao takve scene s neke distance. Osjetiš tu povezanost, jer pristao si biti uz tu priču, ali ovo osjetiš kao da se tebi događa.

Dobro, to je s recipijentske strane, ali kako pišeš o tome? Ne konkretno o tome, ali o teškim stvarima – o djeci, o silovanju maloljetnika? Je li ti drukčije to iskustvo, sada, za razliku od vremena i stanja uma prije djece?

Pa ovako, ja imam potrebu pisati o stvarima koje me duboko pogađaju, a ne o stvarima koje me zabavljaju. Shvaćam da je i ovo drugo legitimno, i ja sam konzumiram laka štiva i to mi je zanimljivo, ali sama moja potreba, moja dvojba koju razrješavam u tekstu uvijek je nešto što me duboko pogađa. Ili nešto što me duboko pogodilo kad sam bio dijete, u formativnim godinama. Sve ovo o čemu pišem i u Ciganinu i u Črnoj mati zemli, a i u onom prvom romanu, to je zapravo ili nešto što se meni dogodilo ili nešto što mi je bilo blisko, nešto što sam čuo, nešto što sam vidio pa nisam reagirao. To su uvijek neke dosta jake i dosta negativne emocije.

Jedan tekst ima 300 stranica, drugi 400 stranica, ima tu puno dijelova, i neke dijelove, kad ih raspišeš – a nisi ni znao da to imaš u sebi, kao da si ih izvukao iz podsvijesti. I onda osjetiš – to je to! Sam si sebe raskopao. Zašto to radim, nemam pojma. Baš čitam sjajnu knjigu – The Storytelling Animal. Nije uputa za pisanje niti za pričanje, nego rasprava o tome kako su nam priče došle. Dakle, ljudski rod ima sposobnost jezičnog izražavanja, procjenjuje se, zadnjih 50 000 godina, najviše pola milijuna, u tom rasponu, a mi kao organizmi postojimo puno dulje. Podsvijest ne barata verbalnim znakovima i velik dio našeg mišljenja uopće nije verbalan, već se mi trudimo prevesti to mišljenje u jezik koji nam je, evolucijski gledano, došao vrlo, vrlo kasno. Prvo su bile emocije i slike. I čini se da je psihologija dugo potiskivala tu nekakvu intuiciju, koja postoji, i prilično je bitna. I čini mi se da onda, kad verbaliziram, i kad to napravim dobro, da sam nakratko u doticaju s Tim. Iako ne znam što je to, ne mogu to uhvatiti niti opisati, ali barem preko jezika, povremeno, uspijem. Tada sam u doticaju s tim dijelom sebe koji djeluje na nekakvoj drugoj razini, a ne na racionalnoj.

I super je knjiga. I pričaju o djeci, jako je to zanimljivo – kako djecu ne moraš posebno učiti da pričaju priče; oni sami imaju priče, i to su vrlo često vrlo brutalne priče.

Kad si već spomenuo te brutalne dječje priče – čini li se tebi da danas roditelji, recimo u usporedbi s vremenom kad smo mi rasli, previše štite djecu, od svega? Radiš li ti to svjesno, ili se prepuštaš? Recimo, hoćeš li svojoj kćeri ispričati da maćeha Snjeguljicu nije voljela pa je naručila ubojstvo, ili ćeš posegnuti za cenzorskim škaricama? Ili joj uopće nećeš čitati Grimmove bajke?

Pa ja svoju kćer na neki način još uvijek štitim jer ne bih htio da se previše boji svijeta. Htio bih da se boji onih stvari kojih se treba bojati: ceste, auta, djelomično nepoznatih ljudi. Ali ne želim je i ne volim plašiti, recimo, s policijom. I općenito mislim – to je moje iskustvo, a i iskustvo o kojem sam imao prilike čitati - da djeca do kraja osnovne škole dožive više agresije od svojih vršnjaka nego u cijelom životu poslije. I kad mi je to u glavi, onda želim da što dulje ostane otvorena prema ljudima. Jer ionako će do kraja osnovne škole naučiti koliko su ljudi bezobrazni, zli, kako manipuliraju.

Ona, recimo, voli priče o Grljenku – to je čudovište koje stalno grli svakoga koga vidi. I onda naiđe na neki problem – ne znam točno koji, mada sam pročitao priču 20 puta - ali na kraju se to izgladi, i on opet sve grli i svi ga vole. Dok ona voli takve priče, bez previše agresije, to ću joj i čitati. A kad po njezinim pričama vidim da to ide u drugom smjeru, onda ću se i ja prilagoditi.

S tim da - i to je naša velika evolucijska baština - djeca znaju što je zmaj. Oni neće iz priča naučiti da postoji zlo – to dubinski znaju i osjete. Prvi put kad je gledala neki crtić u kojem se pojavljuje antagonist, moje je dijete reklo – ovaj nije dobar. Prepoznala ga je po glasu, po facijalnoj ekspresiji. Ja nisam ništa morao objašnjavati.

Teško je generalizirati, djeca se jako razlikuju, ali mislim da je pogrešno pristupati im na način da moraš objasniti svaku sitnicu. Daj im, i oni će iz toga nešto izvući. Roditeljima često treba puno više objašnjavanja nego djeci. A kad smo već kod objašnjenja za roditelje, čitaš li puno o nekim aspektima roditeljstva, praktičnim ili teorijskim?

Čitam, da, ali ni približno toliko koliko moja žena čita. Pa mi onda ona da pregled.

A zašto je to tako? Uvijek je tako. Je li ženama danas teže hendlati obitelj i posao nego muškarcima, vrlo općenito govoreći?

Moja žena je očigledno neki superheroj, samo nikako da to prizna. Njoj je puno teže nego meni, iz nekoliko razloga. Kao prvo, dok je dijete jako malo, potpuno je vezano uz nju. Trenutačno zbog dojenja, ali vrlo vjerojatno su tu još neki razlozi. Mislim da dijete do neke dobi puno više treba majku. Sa starijom kćeri je sad drukčije, čak mi se čini da sad preferira mene, moje društvo joj je zabavnije, ali opet, kad joj je teško, kad se zareda par loših dana, kad je boležljiva, to je uvijek mama. I mama se ne može maknut iz te pozicije, ona je tu, i to odrađuje.

Drugi razlog zašto joj je teže je zbog branše u kojoj radi. Ona je ekonomistica i radi kao direktorica financija u jednoj farmaceutskoj firmi. Ja sam u obje svoje karijere mlad. Znanstvenici, barem u humanistici, koliko je meni poznato, svoj vrhunac doživljavaju kad se približe pedesetima. Što se tiče pisaca – autora, isto. Tako da ja imam tu privilegiju da će se kod mene još neke stvari dogoditi, da još imam puno vremena za učiti i napredovati. U njezinom je miljeu, kako mi je objasnila, potpuno drukčije. Gdje se pozicioniraš do svoje četrdesete, tu ostaješ. Teško da ćeš poslije 40. prijeći u, recimo, viši menadžment, ako dotad nisi.

Tu se cijeni svježina, mladost, ideje, da grizeš, da si ambiciozan.

I da si potpuno na raspolaganju. Vjerujem da se mnoge uspješne menadžerice zbog tog presinga nisu mogle ni stigle odlučiti na obitelj, mada su možda i htjele.

Za kreativni, autorski rad bolje je ne računati satnicu, zar ne? Jednako kao i za kućni rad, s tim da je ovaj drugi nužnost, a prvi intelektualna stimulacija i zadovoljstvo. A ni prvi ni drugi ne podmiruju kredite, režije, gorivo u autu, potrošačku košaricu, manje ili veće luksuze. Pokrene li se kod vas doma pitanje tko više radi plaćene, a tko neplaćene poslove? I tko je umorniji kad treba preuzeti djecu?

U našem kućanstvu moja žena zarađuje više od mene. Odluke donosimo ili zajednički ili njoj prepuštam. Mislim da nikad u životu nismo povukli pitanje tko više zarađuje. Možda da je situacija obrnuta, možda bih ja povukao, ona stvarno nije, i uvijek je pokazivala puno razumijevanja za moj rad. Kad bih sjeo tri sata i ona bi pitala, što radiš, ja bih rekao, pišem. E sad, to 2017., kad sam se ipak na neki način etablirao, nešto znači. 2012. nije značilo ništa. To je mogla biti knjiga bačena u bunar, četiri godine bačene u bunar. Čak i ne s te financijske strane. Ali opravdanje moga književnog rada je kad knjiga dobro prođe kod kritike i publike. A ishod je uvijek neizvjestan. I ne ovisi isključivo o autoru.

A da je situacija obrnuta, da si ti taj koji ima konkretan posao, više zarađuje, misliš da bi pitanje satnice, uloženog i dobivenog, konkretnog i apstraktnog bilo na tapetu?

Nadam se da bih u obrnutom slučaju bio jednako velika faca kao moja žena.

Vidim, zapravo, da ne stavljaš ljude, stvari i pojave u muško-ženske i rodno-spolne kategorije.

Ne. Nikad i nisam. Mene su odgojile tri žene – baka, sestra i mama. Od 7 nadređenih od 2005. 6 su bile žene. I što se mene tiče, neka tako zauvijek bude, nemam nikakav problem s tim. Jako dobro funkcionira.

A odgoj kćeri? Odgoj žena u Hrvatskoj? Imaš neke stavove o tome?

Čini mi se da je puno represivniji odgoj muške nego ženske djece. I da se pred mušku djecu postavljaju baš jako visoki zahtjevi. Budi muško, ne smiješ plakati, moraš ovo i ono. I definitivno pokušavam kćerima pokazati da ona kao žena nije određena da kuha, pere i obavlja kućanske poslove. Ja često kuham, često perem. To je bitno primjerom pokazivati. Jako se trudimo da ona ne vidi razliku u obvezama koje imaju muškarci i žene.

Zadovoljan sam i kako to u vrtiću funkcionira. Naše su tete sjajne, nema vidljivih podjela niti promicanja rodnih stereotipa. S jednom sam dugo razgovarao na tu temu, čitao sam neki članak. Ja, recimo, mislim da dečki i cure nisu isti, da se njihovi primarni interesi razlikuju – mada ne možemo nikako govoriti o homogenim situacijama. Imamo nekakav nazovi-centar, muško i žensko, i onda cijeli spektar oko njih. Osim toga, djeca prolaze kroz razne faze. Moja kći se u nekoj fazi igrala samo s autićima. I to je u redu. Ali ta teta mi je pričala kako imaju u vrtiću kutić u kojem su kuhinja, dnevni boravak, lutke i slično, i imaju kutić s autićima i „muškim“ igračkama. I onda imaju princip da djecu puste da se igraju gdje hoće. I nije da su dečki samo u jednom, a cure u drugom kutu, već se miješaju, ali prilagođavaju ta okruženja sebi. Kad djevojčica dođe u „muški“ dio, ona ga modificira na način da uključi odnose u obitelji, a ovi pak u drugom kutiću uzmu tavu i od nje naprave pištolj.

Da, postoje studije vezano uz to, ali puno ovisi o načinu postavljanja pitanja u istraživanjima i o očekivanjima, kako istraživača, tako i društva. Recimo, u ovoj situaciji se može kao problem postaviti i sama činjenica što postoje „muški“ i „ženski“ uređeni kutci. A tu je još i pritisak vršnjaka i dinamika grupe koji nisu zanemarivi. Ima sjajna knjiga koja račlanjuje znanost iza tih spolno-rodnih razlika, zove se Delusions of Gender, a autorica je psihologinja Cordelia Fine. 

To je publicistika koju ja čitam dok lijepa književnost čeka neke bolje dane ili drukčije obrate. Kako ti stojiš s čitanjem? U kontekstu ove naše teme, spajanja očinstva i autorstva, jesi li posegnuo za hvaljenim Knausgaardom i Mojom borbom?

Knausgaarda ću sigurno cijelog pročitati, jednoga dana kad svi budemo lijepo naspavani i posloženi. Sad čitam jako, jako malo. Trenutačno mi samo raste hrpa knjiga koje čekaju na čitanje, i povremeno je čeznutljivo gledam dok mi svu pažnju zaokupljaju ove moje dvije male. Ali jedan dio mene sluti da će doći dan kad ću se moći baviti tom hrpom, a možda čeznuti za ovim vremenom kad sam im toliko potreban.

Fotke: FB profil Kristiana Novaka