Što reći o školi, osim da sam presretna što od sutra neću morati par mjeseci o njoj govoriti ni misliti? 

Najviše bih zapravo voljela da ni prije kao ni nakon ljetnog raspusta ne govorim niti mislim o školi svoje djece ni manje ni više nego što je nužno - jednom u polugodištu na informacije, lijepo prepustim kolegicama i kolegama nastavnicima da rade svoj odgojno-obrazovni posao u školi, a ja ću korigirati i dalje usmjeravati kod kuće. Jer to mi je normalno, da surađujemo i nadopunjujemo se. Da si pomažemo sa zajedničkim ciljem, ali svatko na svom terenu - koji ova druga strana poštuje i u pravilu ne prekoračuje.

Ali ne.

Škola zove, traži, pače odlučno zahtijeva od mene da se angažiram.

Kao prvo, obrazovno. Školi je normalno da od 15 učenika u razredu dvoje učenika shvaća gradivo. Onda škola radi s tih dvoje, a ostali se snalaze ovisno o kućnoj, društvenoj, materijalnoj i intelektualnoj situaciji. Što u našem slučaju znači, sjedi i čitaj udžbenik pa pojasni, nacrtaj, pokaži i dokaži. I izbori se s otporom učenika-vlastitog djeteta, kojeg ne bi bilo da je predavanje gradiva ostalo u zgradi škole.

Je, znam, opet dvije grupe: 1) roditelji koji još nisu krenuli u školu i koji misle da su ovi što sjede i rade s djecom ludi, ambiciozni ili oboje (bila!) i 2) roditelji koji nisu ni ludi ni ambiciozni i ne žele ni sjediti ni raditi, ali nema druge (trenutno sam!). 

Vjerojatno ima i onih koji su samo ludi i ambiciozni, ali njima je dobro, oni rade onako kako su izvorno planirali, za razliku od svih nas ostalih.

Škola konstantno poziva na uključivanje roditelja. Trebate raditi doma s djecom, slušam od prvog razreda. Učitelji rade s njima ujutro pa u boravku popodne pa onda kad djeca dođu doma (ili kad dođu s aktivnosti), roditelji moraju preuzeti. Toliko sam pod stresom od konstantnog preuzimanja - krivnje, odgovornosti, zadaće, likovne kutije i projekta iz prirode - da se nisam ni sjetila pitati, pa što više toliko radimo s njima u prvom i drugom osnovne? Kad su niži razredi postali postdoc iz astrofizike, i zašto meni nitko nije na vrijeme uputio?

Ne znate matematiku za peti razred, mama? Logično, dečkima prirodne znanosti bolje idu, a i vrlo dobar je VRLO dobra ocjena. Ali možda je i vrijeme da s drugog stupa školstva, roditelja, prijeđemo na treći - sve one vrijedne ljude koji već od prvog razreda osnovne škole drže instrukcije. Njih je toliko i toliko puno rade da bi MZO-u vrijedilo razmisliti o tome da ih i formalno uključe u obrazovne politike. Jer sadržajno su već duboko unutra.

Ajmo dalje, malo na odgoj u sprezi s radnim navikama. Koliko ste puta čuli rečenicu "sve je to od kuće"? Kao roditelji, izvolite se zapitati. Učenica ne piše zadaću i ne donosi pribor? Zovi roditelja. Učenik radi nered U RAZREDU - nemojte zvati školske službe, zovite... No, znate već. 

Također, ako učenicima trebate priopćiti nešto nastavno relevatno, vezano uz školske projekte, aktivnosti, izlete, susrete, ali i štajaznam pribor koji treba ponijeti za likovni - krenite s idejom da su oni premali i da sigurno neće zapamtiti (i pri tom se jako čudite kad dođu do petog razreda i nisu dovoljno samostalni) Dragi roditelji, molim stoga da se pobrinete da vaše dijete ponese glinamol i geometrijski pribor. (Ja ga obično, ako baš moram, podsjetim samo za glinamol, a šestar ostavim sebi da se probodem ili samo ubodem kad nekad od zahtjeva i ideja pomislim da sanjam)

Zato se strašno veselim zadnjem danu škole, da se odmorim od ravnopravnog uključivanja. 

Druga stvar zbog koje me ushićuje što je sutra zadnji dan mog trećeg i petog razreda (furam paralelku) ima veze s prvom stvari, tom bespoštednom inkluzijom. Naime, da me na svim digitalnim i analognim platformama ne prisiljavaju da se uključujem, živjela bih u iluziji da nije to sve tako loše: taj sustav, ti udžbenici i taj način podučavanja koji je upao u najdublju provaliju između filanja reproduktivnim znanjem i glorifikacije razumijevanja (a bez učenja činjenica koje treba razumjeti). Smatrala bih da je problem u mom razmaženom djetetu koje čeka da mu-joj se zvijezde poklope pa da sjedne i nabifla gradivo.

I nije da vjerojatno nema i toga, tvrdoglavosti, prerano stečenog stava i osjećaja da imaju pravo i prava, često bez odgovornosti - ali nakon višegodišnjeg (a posebno ovogodišnjeg) proučavanja strukture nastavnih jedinica, strukture udžbenika, besmislenih zadaćnih zahtjeva, nepodučavanja jedinica koje treba podučiti ("Oni to moraju sami!") i razvlačenja osnovnih stvari koje jednostavno treba naučiti napamet unedogled (tablica množenja, morfološki nastavci) odgovorno tvrdim da bi se jedina reforma koja bi nešto u ovome trenu mogla promijeniti trebala provesti vrlo hitro i pod motom koji je jednom moj tata upotrijebio da opiše neki nefunkcionalan predmet ili građevinski kiks, ne sjećam se više što točno. Ali mota i ideje iza njega dobro se sjećam: Iscipat pa ponovo.

A škola neće iscipat, a neće ni ponovo.

Nego će škola pozvat roditelje. Da razgovaraju s djecom.

Nije li stoga divno što nam slijedi više od dva mjeseca neuključenosti, nepozivanja i nerazgovora?!

Sretan vam zadnji dan škole!