Nisam imala namjeru o ovome pisati - jer prije nego što zaboravim i prije nego postane totalno irelevantno moram pisati o kućnom masakru epruvetama i lancetama pod radnim nazivom GUK profil - ali by popular demand i to sve, raspisat ću se ipak pa možda nekom bude korisno.

Za početak, dijete ima 23 mjeseca, i ljetos smo, zbog famoznog ljeta kad je famozno lakše, pokušali maknuti pelenu. I nije išlo baš sjajno, detalji OVDJE. Glavni je problem bio što nije tražila tutu ni na WC kad je morala ići, i što je nije smetalo kad je bila mokra. Sad kad gledam unatrag, čini mi se da je velik dio problema bio i to što smo se odlučili na korak-po-korak kompromisno rješenje: pelenu nije imala preko dana, ali jest preko noći, i mislim da je i to izazvalo određenu konfuziju.

Već u toj prvoj epizodi odlučila sam da sljedeće ljeto neću čekati, a sad odlučih da ćemo probati opet. Naravno da sam visokomotivirana time da ću uskoro imati još jedne pelene u kući i da je neusporedivo lakše da se ovih riješimo, ali trudila sam se ne postavljati to kao imperativ i ne forsirati samo i isključivo zbog toga. Ali ono što sam napravila jest razgovor u više navrata, i napomene, i malo verbalno dosađivanje koje provodimo već zadnjih par mjeseci: ti si velika, pelene su za bebe, i za bracu, koji je mali, i dat ćeš mu svoje pelene, jelda? Yasmine je mala pa nosi pelene, ali Matija ne nosi pelene, i Mara ne nosi pelene, i Toma ne nosi pelene, i Jana nosi, ali neće ni ona uskoro. I onda smo o tome pričali svaki put kad smo je presvlačili, i to na njezinu inicijativu, majkemi.

Od početka studenog opet je vrijeme kad smo nas dvije stalno skupa, a kad nismo nas dvije, onda smo nas troje, koji podržavamo istu politiku i ideologiju (moju). Pa smo jedno jutro samo rekli hvala, doviđenja, obukli djetetu gaćice, i pelene bacili u smeće. Jer ne možeš prestati pušiti ako u ladici imaš kutiju za svaki slučaj.

Super fora ovo zadnje, jelda? Nije moje, popalila sam to od Johna Rosemonda, kao i još niz korisnih savjeta na ovom tripu. Knjiga je ovo:

A okosnica njegova pristupa - koji je ležeran, duhovit i nekompliciran, analitičan, ali ne pretjerano - više zdravoseljački - jest da je cijela procedura skidanje pelena, nekoć vrlo jednostavna i prirodna, postala najveća roditeljska noćna mora i predmet najgolemijih teorija od Freuda preko Brazeltona do naših dana. Pričekati izlazak iz analne faze, pričekati da dijete bude spremno, pričekati da prođu stresna razdoblja, pripaziti da pričekate da čekate. A u osnovi, kaže, odviknuti dijete od pelena isto je kao naučiti dijete da se koristi žlicom, ili da samo veže vezice na cipelama.

Autor kaže da je idealno vrijeme za odvikavanje - protivno svim najaktualnijim stavovima u Americi i u Hrvatskoj i inbetween - između 18 i 24 mjeseca. Naravno da kasnije nije prekasno, ali u tom slučaju preporučuje drukčije metode (tu je onaj dio koji pristalicama prirodnog roditeljstva izaziva sablazan, ali neću sad ulaziti u to - knjigu svakako preporučujem jer je vrlo praktična, s dosta Q&A dijelova i primjera iz prakse). Rosemond smatra - i ja se slažem - da je apsurdno da se svaka inicijativa s roditeljske strane smatra pritiskom i forsiranjem, i da su u konačnici roditelji oni koji trebaju donijeti odluku o izlasku djeteta iz pelena, a ne dijete samo. I tu se slažem. Kad navrši 18 godina, može se odlučiti vratiti u pampers ili puffies, što se mene tiče.

Nakon teorijskog ekskursa, natrag u praksu. Znači, bacili smo pelene, obukli gaćice po izboru (Minnie i Kitty), dogovorili se da nećemo pišati po omiljenoj mišici i maci. Usput, nije li indikativno - za današnju klimu i pompu oko pripreme i spremnosti za skidanje pelena - to što pelene imate kupiti za petogodišnjake, a gaćice za ispod-dvogodišnjake je poprilično teško naći? (H&M nema, C&A ima, just for the record) Rosemond kaže da dijete kad se krene s odvikavanjem treba biti golo od struka naniže ili u tankim gaćicama, jer svaka krpa ili deblja tkanina koja ne mora biti pelena asocira na pelenu, a time i na dozvolu za mokrenje ("a diaper invites wetting and soiling"). Pa smo maknuli bodije i sve slično što je oko struka i između nogu, gore obukli potkošulju i majicu, nafurili grijanje u stanu mada vanjske temperature baš i ne pozivaju na to, i udri.

Pisala sam pisala kako ona zapravo već dugo ide na tutu, a s tute smo se prebacili na wc još prije ljeta. Sad se opet trebalo vratiti na tutu - jer je ideja da joj ona stalno bude u vidnom polju i da se sama sjeti, a ne da joj mi dosađujemo - pa me malo brinulo hoće li je to i u kojoj mjeri zbuniti. Ali vrlo brzo se prešaltala, i bez problema. Postavljanje tute na vidljivo mjesto - ili više tuta na više mjesta - ima ulogu stvoriti kod djeteta ideju da samo odlučuje kad će je koristiti. Lagano potičete, ali ona se, kao, sama sjeti, što je idealno za ovu dob, jer uglavnom dobijete Neću! kao odgovor na sve što ste pitali, pitate i namjeravate pitati. Svrha je poticati samostalnost i u tom segmentu, i što manje kontrolfrikati i mikromenadžirati. I opustiti se. 

Prva dva dana išlo je tako-tako. Pričamo non-stop, pelene nema, ti si velika, ali nastojali smo ne dosađivati, već samo tu i tamo ležerno napomenuti da je tuta tu pa da je iskoristi, odnosno da kaže mami i tati kad joj se piški. I već prvi dan - aleluja - čuli smo famozno piš-piš! Ne baš svaki put, ali jedanput je bilo melem za uši! Ono što sad jest, a ljetos nije bilo, jest puno verbalniji moment, plus puno manje izražena negacijska faza i drastično manje ne-neću-nećuneću komentara.Prvi dan smo oprali i iskoristili sve gaćice, potkošulje, ali i čarape i papučice koje posjedujemo (zbog ovih potonjih nije loše čekati ljeto, da), i krevet je bio mokar i nakon dnevnog i nakon noćnog spavanja. Ali već sutra je bilo puno bolje, a preksutra i dan poslije smo je presvukli samo dvaput. Za tjedan dana - traži tutu ama baš svaki put preko dana, većina dnevnih spavanja prođe potpuno suho, a noć, ovisi koliko nemirno spava i koliko se inače budi, ali ako se popiški, to se uglavnom dogodi pred jutro i tada se probudi. Ali sigurna sam da će se i to brzo izregulirati, uz strpljenje s obje strane. I uz manje vode prije spavanja.

Znam sve priče o traumi i stresnim situacijama u životu dvogodišnjeg djeteta, ali iskreno, više me brine stres u mom tridesetčetverogodišnjem životu nego ova potonja vrsta stresa. Upozorena sam na regresiju prvog djeteta dolaskom drugog, i to je u redu, svi trebamo vremena za prilagodbu. Ne znam kako će to izgledati i što će donijeti, ali znam što neće - povratak u pelene. Jer njih sam bacila.

Što je naporno u cijeloj proceduri i na što trebate biti spremni, teško mi je reći, jer sa subjektivne strane me primila kombinacija pozitivnog uzbuđenja oko pothvata i neke divne smirenosti oko njegovih koraka i posljedica. Što bude, bit će, vidjet ćemo. Nikad u životu nisam imala više vremena nego sad. Ali objektivno, trebate biti spremni na zapišan stan, krevet, kauč, i na danonoćno pranje rublja, deka, prostirki. Mislim, dobra vijest je da rublje vjerojatno perete u perilici, a ne na obližnjem potoku, pa to malo pojednostavnjuje stvari. Tu je i pranje plišanih životinja kojih je pun krevet, pod uvjetom da dijete voli plišane životinje.

Inače, Rosemondov pristup - za koji i on sam kaže da je isti koji su koristile naše mame i bake - i koji sam eklektično koristila, zove se "Naked and 75". Zašto naked, objasnih već, od struka naniže, a 75 je zapravo 75$, iznos koji ćete platiti, kaže on, da očistite sagove, kauče i krevete nakon što istrenirate dijete. Ups, politički nekorektan glagol.

Nezgodno je i u prvim danima jer ste vezani za kuću, lakše je hendlati nepredvidiva curenja doma nego u parku, na igralištu ili šoping centru. Mi nismo izlazili prvih par dana, a onda smo se okuražili, ali s ruksakom rezervne odjeće i tetrapelenama za autosjedalicu. Koja nam uopće nije trebala, jer nekako nije bilo nezgoda van kuće. A onda nakon 7-10 dana traži piškiti i kad smo vani, ali isprva neće svugdje - veliki wc je zbunjuje, čak i onaj niski za djecu ako nema adaptera, pa jedno vrijeme nosimo nemali adapter sa sobom. Nevjerojatno što sve u moje torbe stane! Pa onda nakon malo više od 10 dana čučimo po parku, najprije bez uspjeha, a onda vrlo uspješno. I mada ja rikavam noseći je okolo po wcima i grmovima s dodatnom težinom u trbuhu, jako sam ponosna na nas. Na nju najviše, ali i na nas, u množini.