Sigurno ste puno puta čuli - a vjerojatno i sami izgovorili neku inačicu rečenice Najviše se isplati ulagati u djecu. Ja se ne sjećam da sam ikad to izgovorila, ali lako moguće da sam pomislila. Kako god, nikad mi nije palo na pamet da u tome ime nešto nelogično, neistinito ili pogrešno. A to je zato što nikad nisam napravila sintaktičku, semantičku ni kontekstualnu analizu te izjave. Sve do sad.

Uz preuzimanje razumnog rizika da ću promašiti neki lingvistički fudbal, zadržat ću se na glagolima, kao nositeljima radnje i indikatora stanja i zbivanja. Tu su dva glagola: isplatiti (se) i ulagati. Rječnik hrvatskog jezika kaže da "isplatiti se" (u ovakvom bezličnom obliku) znači "imati smisla" ili "biti od koristi". Pa navodi primjere: Upornost se uvijek isplati. Ili Isplati se vidjeti. Ili Ne isplati se ići tamo. 

Što se drugog glagola tiče, taj me malo razočarao jer njegova rječnička definicija ne ilustrira baš precizno moju poantu. "Ulagati" tj. "uložiti" prema rječniku znači "utrošiti na nešto - novac, trud, vrijeme i slično". To mi je značenje pomalo krnje jer ne uključuje očekivanje bilo kakvog povrata uloženoga, ali zato jedan precizniji sinonim spašava stvar. Djeca su najbolja investicija - i to ste sigurno čuli. A rječnik investiciju definira kao "ulaganje radi stjecanja određenih ekonomskih koristi, odnosno profita".

Sad kad smo to donekle precizirali s jezične strane, da parafraziramo tu floskulu. Ispada, dakle, da najviše smisla i/ili najviše koristi ima trošiti novac, trud i vrijeme na djecu. Je li to doista istina? Ako jest, zašto? I kako se točno manifestira, u kojem vam se obliku vrati, i što vi kao majka ili otac imate od toga?

Prošli tjedan smo se vratili doma nakon više od četiri tjedna ljetovanja (i "ljetovanja"; za one koji žele znati više, podsjetnik na moj stav o ljetu je OVDJE). Doputovali smo u ponedjeljak, polovica je mjeseca, muž radi, ja sam fleksibilna, nemam još dvjesto dedlajna za vratom pa rekoh, ajde, ništa nije hitno, nek se djeca još malo vuku po stanu, nećemo vrtić i čuvanje, ja ću pomalo raduckati i biti s njima. Jer ja sam divna majka i dam im vremena i prostora, i dam im sebe. Kažem frendici da sam sama s njima, ona kaže, a zašto? Kažem drugoj, s klincima sam, a ona mi kaže, zašto nisu u vrtiću? Pa ono, vrtić je ful prazan, ja kao ništa ne moram, pa neka ih malo sa mnom... 24 sata dnevno. A kad sam se još mužu požalila jedne večeri da ništa nisam stigla raditi i da sam mrtvamrtva, on mi je - velikodušno, u 1. licu množine, takozvano "MI iz sažaljenja" - rekao da smo si (mi) sami krivi i da smo ih (mi) trebali poslati u vrtić.

To je minijatura koja se nedavno dogodila. Ima ih još puno, i sve jednako dobro mogu ilustrirati poantu da je nešto što vi (dobro, ja) smatrate ulaganjem na polju roditeljstva često nepotrebno i besmisleno rasipanje resursa u očima drugih. Ili uopće nije primijećeno, ili će brzo biti zaboravljeno. Tri godine doma s njima - zaboravljeno. Rano skidanje pelena - sami su odlučili. Dobre prehrambene navike - takvi su se rodili. Prva slova, prve pjesme, dobri maniri - tete u vrtiću. Prve knjige i bilježnice - učiteljice u školi. Sve prije toga - svi mi, komunalno, zajedno, plus dječji karakter. Oni oko vas ne primjećuju, i mahom se ljute ili vrijeđaju ako previše ističete ono što smatrate svojom zaslugom i nezamjenjivom ulogom u obitelji, odgoju, kućanstvu. Djeca to ne vide dok su mala, a kad malo poodrastu, vidjet će još manje. Jer podrazumijeva se. Ili, da nije tako, bilo bi nekako.

I meni je to uglavnom okej, ali samo zato što ulažem ne očekujući povrat, na svu sreću. I nitko ne bi trebao - ne bi trebao prestati ulagati u sebe jer je najbolje ulagati u djecu. Povrat koji ima smisla očekivati, čini mi se, jest onaj u vidu osobnog razvoj i sazrijevanja. Tu je potencijal velik, i zadovoljstvo i ispunjenost i sijaset pozitivnih emocija. Ali samo ako ih znate dozvati i staviti na pravo mjesto u svojoj glavi. Bez pokušaja uključivanja drugih glava, jer samo nastane zbrka.

Da zaključimo: upornost (iz rječničkog primjera) doista se isplati jer može dovesti do nekog konkretnog cilja, materijaliziranog ili materijalnog. Isplati se uložiti u zlato, dijamante, Birkin torbu i Louboutaina jer ih možeš prodati i dobiti konkretan novac. Isplati se investirati i u djecu, ali jedino ako za sebe ne očekujete nikakav povrat, a njima, opet bez ikakvih očekivanja i nametanja obveza, dajete sve. Zato, čini mi se, treba u skrbi i brizi i odgoju - a valjda i u životu općenito - ići do mjesta koje nama ne predstavlja bol i neugodu i preveliko odustajanje od onoga što jesmo. Sve drugo je žrtva s velikim Ž, mahom nepotrebna, i potpuno beskorisna, ispada, osim iz mazohističkih i egoističnih pobuda.

Oduvijek slutim, a sad sam napokon sigurna: ljeto nije godišnje doba. Ljeto je nešto kao i doček Nove godine, Valentinovo i svi veći katolički blagdani - medijski konstrukt. Počnu vas nabrijavati već u rano proljeće, ludim provodom i još luđim odmorom na predivnim plažama i predivnom moru s fantastičnim aksesoarima na božanskim tijelima. I onda svi čekamo i brojimo dane i trošimo novce da nam bude što ljepše i nezaboravnije, to ljeto i taj godišnji. Često nije baš tako kako smo zamišljali - prebrzo prođe i zabava nije toliko luda ni po danu ni po noći. Ali ne kažemo e-neš-me-dogodine, nego pomislimo da je u nama problem. I da će dogodine posve sigurno biti puno puno bolje, i više u skladu sa spotovima Maje Šuput i Lane Jurčević.

Moja ljeta bez djece nisu bila tako divna kao Majina i Lanina, ali bilo je skroz u redu. Ja sam fino odgojena, što je, usputbudirečeno, jedna od mojih većih životnih nesreća, pa sam najprije ispunjavala dva reda roditeljskih i red rodbinskih očekivanja. Za to vrijeme su me na televiziji nonstop podsjećali da se na Zrću intravenski uzimaju kokteli dok ja pijem kavu kod tetke, i to mi je malo bio bed dok sam bila mlada i dok nisam pročitala McLuhana koji mi je objasnio kako mediji ne prepričavaju stvarne događaje, već ih stvaraju i oblikuju i serviraju da ti misliš da su stvarni. Imam tu nesreću da mi je matični dom blizu moru pa mi se ljeto stalno isprepletalo s familijom - a duplu nesreću jer nisam na moru, već blizu moru. Pa je to ona onaj neki limb, najgora od svih pozicija, kad se moraš jednodnevno zaputiti na more, a ne da ti se baš jer najprije ti ne daju auto i ne daju da se vozikaš sa svima, a nakon toga imaš auto, ali ti se više ne da vozikati sebe, sve i svakoga. I te zakrčene plaže i nemaš gdje ručnik i masovni turizam i ćevapi i pomfrit i znate već tu tužaljku koja se aktualizira svake godine u isto vrijeme i služi popunjavanju sezonskih tegli s kiselim krastavcima. Za razliku od ljetnih dana, uz koje me oduvijek vežu ambivalentni stavovi i još ambivalentnije uspomene, o ljetnim noćima imam samo riječi hvale i lakoće postojanja. Ljetna jutra pak nakon njih živi su napor, sličan ovome kojemu sam trenutačno izložena.

Jer fizičko stanje u koje te dovede cjelonoćno cuclanje alkohola, isprekidan san i rano ustajanje dok ti sunce bije u glavu već u sedam ujutro i znojiš se kao da je podne jer imaš najbolju namjeru, ali nemaš snage spustiti roletu, dobro se dade usporediti sa stanjem u koje dođeš kad tebe netko cijelu noć cucla, i ustaneš se rano - a nisi baš ni spavala - i sunce ti peče u glavu, i oblije te onaj isti znoj iz prvog primjera. Nalijevaš se vodom u oba slučaja, kavom samo u drugom, jer u drugom ne možeš vegetirati ostatak dana kao u prvom (slučaju) - kad te već čeka hiperaktivno dijete koje visi sa stropa, s vrećom ideja i zahtjeva. A nisu djeca kriva, stvarno, oni rade ono što znaju u okvirima koji im se zadaju. Kao da oni znaju da je ljeto i da se ljeti treba kao odmarati, brčkati, ići na more i UŽIVATI. 

Ljeto je najveća tlaka od svih godišnjih doba. Za početak, sve se poremeti. Od rutine ostanu samo oni iritantni dijelovi  koje na svakodnevoj bazi trpim kao kolateralnu štetu, jer biramo bitke, jel tako?

Recimo, rano se ustaju jer idu rano u krevet, ali sad ih ne uspijem strpati toliko rano u krevet koliko bih htjela, a i dalje su budni s kokošima, prvim napornim pticama. I pčelama. Majkemi, ne biste vjerovali koliko glasne pčele mogu biti neispavanom mozgu. Mutirane kukcolike tvorbe koje ovdje letaju od podne do šest ujutro neiskusno bi oko možda nazvala komarcima, ali ja znam da su sigurno pobjegli iz nekog labosa ili se skrivali i bujali u nekom skloništu iz devedesetdruge, sve dok nisu uzgojili zube pirana i dosegli veličinu lastavica.

Na odlazak s djecom na plažu i koliko to naporno može biti neću ni trošiti riječi, to je sve već višestruko opjevano. Ali nije čak ni plaža problem, na plaži ste realno par sati dnevno, ako i toliko. Što, što raditi po cijeli dan u kući? Pinterest kaže kako je divno praviti papirnate brodove i baviti se bojankama na temu ljeta, a ja si mislim, pa daj mi pokaži tu djecu koja bojaju bojanke i mijese domaću glinu s motivima morskih konjića od 10 ujutro do 5 popodne, u rasponu kad Svjetska zdravstvena organizacija, UNICEF, Rode i Svjetska meteorološka te klimatološka organizacija ne preporučuju boravak na plaži.

Al nema to ništa veze i sve bi se to nekako moglo da nije onoga što mi i u životu i u ljetu najteže pada, a to je prazan hod. Pri tome ne mislim da ležanje i ne bavljenje ničim, spavanje ili buljenje u strop - to nije prazan hod, već prekrasne pasivnosti o kojima sad mogu samo sanjati. Nego ono kad ste kao došli da vam pomognu i da vas rasterete, pa pet ljudi krajnje neučinkovito čuva djecu i nema nikakav plan. Svi bi nešto, a ne znaju što bi, a sve je to različito od onoga što bi vi - al ne možete jer niste sami s djecom nego imate "pomoć" - i onda na kraju svi skupa sjedite bezveze i ne radite ništa osim što gledate kako djeca vise sa stropova, ili stabala, u ljetnoj varijanti. I pri tome neučinkovitom praznohodanju više puta - implicitno i eksplicitno - bivate optuženi za nedovoljnu ležernost i preveliku strogoću. I kažu vam da se malo opustite, popustite, odmorite, "radite svoje", ali ne kažu djeci da je takav plan, pa oni, očekivano, osim sa stabala i stropova, vise i s vas, u koju god sobu ili kućicu na drvetu se sakrili.

Eto takva su ta ljeta koja su miks rodbine, djece i nas, blizu mora i rijeke, a tako daleko od jednog i drugog na plus 44 stupnja u autu s dvije autosjedalice, popularno nazvane Šta-će-vam-to-to-vam-treba-u-Zagrebu-ne-tu (za starije dijete) i to-ti-je-on-prerastao-i-vruće-mu-je (za mlađe dijete). A možda to zapravo ni nije tako, nego mi je nespavanje i mikromenadžiranje spržilo mozak, a vrućina i njezini nusproizvodi pretvorili trenutačnu stvarnost u jednu obimnu fatamorganu. Kako god okrenete, ljeto je ipak napor, jer zapravo radimo sve što radimo i po ostalim godišnjim dobima, samo to dodatno platimo, izmučimo se i operiramo u ekstremnim uvjetima, na plus 40. I nije samo napor za ljude s malom djecom - vidim da se žale i oni koji nemaju djece. Neki se žale da im smetaju tuđa djeca, a neki se jednostavno žale. Ostarili smo i čangrizavi smo i sve nam smeta. Ove godine ljeto, dogodine vjerojatno zima. Pa će vrijediti sve što sam tu napisala, samo s minus temperaturnim predznakom.

Ne znam jeste primijetili tekstove naslova "Genijalci spavaju malo", "Kreativni ljudi trebaju manje sna" ili "Umjetnici ne trate vrijeme spavajući". To su oni u kojima ce vas, ovisno o žanru, opširnije ili sažetije obavijestiti da je Salvador Dali spavao sa žlicom u ruci i metalnom tavom ispred sebe, e kako bi ga ta žlica na metalu probudila kad mu ispadne iz ruku čim zaspe. To se zove mikrosan. Ima i tzv. polifazno spavanje, a njega su prakticirali lumeni poput Michelangela, Da Vincija i Nikole Tesle: pravilo je više puta po malo tijekom dana i noći, nikad u "velikim" intervalima od 5, 6, 7 ili 8 sati.

Teško možemo utvrditi jesu li svi ovi veliki umovi zapravo malo spavali jer su bili genijalni ili su bili genijalni jer su malo spavali. Ono što se pak vrlo lako može utvrditi jest da su svi oni odreda dečki.

Jedina žena koje se sjećam iz priče o spavanju je Trnoružica, ali ona se nije baš proslavila, budući da su drugi ispričali njezinu priču dok je ona šutjela i bila lijepa narkoleptičarka.

Ista priča s tim ženama, u književnosti i u životu: o njima se smije sanjati, dok njihov san nije tema.

Jer kad ja i vi koje me sad čitate prakticirate spavanje u intervalima po 5 ili 10 minuta i periodi budnosti i sna vam se izmjenjuju tijekom dana i noći u dosta pravilnim razmacima, onda to nije ni polifazno spavanje ni mikrosan, a bogami ni genijalnost ni kreativnost s tim blage veze nemaju. Dali je bio amater s tom žlicom, trebao je imati malo dijete. A onda ne bi imao vremena stvarati genijalna djela, morao bi se brinuti o klincu, ahaaa. E tu smo ga! Valjda je o tome govorio Željko Senečić, ustvrdivši na predstavljanju novog romana Slavenke Drakulić i svoga filma o Dori Maar da genijalne žene - ne postoje. Snovi su izgleda muška tema, kako god okrenete, i taj prostor čak i ne moramo dirati. Otvorimo novi prostor, umjesto da drugovalno- i trećevalnofeministički gubimo vrijeme na podrivanje postojećih paradigmi. Jer ako su snovi muški, ženski može biti prostor buđenja. I o njima vam štošta mogu reći, iz iskustva, jer teorija tek treba nastati na tu temu.

Buđenja su, dakle, ujutro. Uz vesele i raspoložene glasiće uglavnom, katkad popraćene komešanjima, cviljenjima, a nerijetko i bunovnim urlanjima. Takvo je buđenje loš početak jutra, i dana općenito, i shvatila sam da ga pošto-poto treba izbjeći. Jedan od impretivnih postupaka u procesu zadržavanja hladne glave i čeličnih živaca te slonovskog strpljenja jest ustati prije djece. Kad god se djeca ustaju. Ako su na nogama u četiri, treba ustati u 3.30, popiti kavu i pripremiti se za prvi udar. Jer tko god ima posla s dvoje male djece ispod tri godine starosti zna da je to što vam se spava i što ste umorni a) vaš problem b) najmanji problem. Ma koliko loše i malo po noći spavala, sve je bolje kad jutro započnem aktivno umjesto reaktivno. Reaktivno je loše. Onda upadnem u sve zamke koje mi male nemani postave - počnem žustro raspravljati s dvoipolgodišnjakinjom ili uvjeravati i nagovarati petomjesečno dijete. Neuspjeh zajamčen, kao i prijepodnevni slom živaca, uz sve teorije na svijetu i usprkos njima.

Buđenja su i tijekom dana - sedam do četrnaest puta (on), i najviše devet minuta sna u komadu (ja). Najprije sam se pitala zašto uopće pokušavam spavati, a onda sam shvatila da je to valjda zbog te genijalke-mikrosanjalice koja čuči u meni, Uvečer nema buđenja kad jednom zaspu, i to je taj divni dio dana kad se bude želje da napravim, napišem, pročitam sve što tijekom dana nisam stigla. Nekad mi i uspije. Buđenja opet dođu po noći. Na wc bi, ili se popiškila, ili je loše sanjala, ili ima teperaturu i hoće me zagrliti i doći k nama u krevet, ili ga nešto frče i grči ili mu rastu zubi, ili je na djelu čisti larpurlartizam. I buđenja su kad me nitko ne probudi, ni žlica, ni metalna tava, ali odaberem se ustati u četiri i popiti kavu, pojesti tost s majonezom i prelistati Storybook ili nešto pročitati u miru. Prije nego krenem u novi genijalni dan.

Ima ta jedna vesela anegdota koju često prepričavamo. Mjesto radnje, Zagreb, potez NSK - hotel Antunović, vrijeme radnje, uvijek davnije nego što imam osjećaj i duplo od one tri, četiri godine koje su mi zadnjih sedam, osam uvijek prva i instinktivna mjera za prošlost. Vrijeme i mjesto znače manje od podatka da sam toga proljeća proživljavala prve stresne dane vožnje zagre-bačkim uli-cama i avenijama (ovo drugo baš gordo zvuči pa nek ostane). Radila sam tada cijele nizove zahtjevnih radionica i konsekutivnih prijevoda koje bi mi inače bile predmet latentne sekirancije, ali u svjetlu mentalnih priprema za pilotiranje Citroenom i osmišljavanja najpravocrtnijh ruta koje uključuju minimum prestrojavanja, kružnih tokova i semafora, radionice zapravo nisam ni doživjela. 

I tako sam se¸negdje usred jednog takvog adrenalinskog tjedna vukla nakon cijelog radnog dana šaptanja, bilježenja i reproduciranja bez mikrofona od FER-a prema Nacionalnoj, ispred koje sam parkirala, u ono zlatno doba kad je u Zagrebu još postojala kategorija parkinga koji se ne plaća, a nije u blatu, posred lokve ili travnate površine. Sjećam se dobro, vukla sam poveliku ručnu torbu, kožni fascikl nalik na aktovku, ogrtač, za koji je ionako bilo prevruće i sako koji sam u međuvremenu skinula. Naravno da su ključevi bili na dnu torbina dna kad sam došla do auta, i još sam se morala prezuti jer me tih 6-7 cm potpetice dekoncentriralo (kao uostalom i glasna glazba i sunčane naočale) pa sam sve odložila posvuda, pa pokupila, strpala u auto, i napokon nakon 15 min krenula.



Bila sam u razmišljanju jesam li nešto zaboravila i što još moram napraviti i taman sam, grčevito stišćući volan, milila Slavonskom prema zapadu kad sam skužila da mi vozač iza blica. Pojma nemam zašto. Onda sam njega ostavila iza sebe i skužila da mi ovaj u susjednoj traci maše, široko se osmjehujući. Ou-kej. Ulazim u podvožnjak, i kad vidim motociklista da mi trubi i gestikulira, već sam sigurna kako je cijeli Zagreb-Centar dobrano opalila južina. Ali tu nije stalo - motociklist se dovezao do mog prozora, i osim što se razmahao, počeo je pokazivati prstom prema gore. Ne srednjakom, kažiprstom. I još jednom zatrubio, i odjurio. Pa mislim stvarno, što je s tim ljudima? I ja vozim i vozim i lovim Ljubljansku, sadašnju Zagrebačku, i onda mi samo sine: fascikl! Ne, nije pored mene u autu. Da, vozim ga na krovu.

Često prepričavamo taj scenarij koji kao da sam popalila iz reklame za antisklerin, samo u junior-verziji, a ja ga se sad sjetim još posebno češće. Tada je redateljica spota iz života bila kombinacija stresa i umora, a sada scenarij piše isključivo umor, koji poprima epske dimenzije. Epske u značenju narativa za kojim vape. 

U ponedjeljak sam tako, nakon punih šest sati sna s četiri prekida, iz prve došla na radno mjesto, ali doma sam se vratila iz treće, nakon dva epski pogrešna skretanja. Epski, u značenju, golemih razmjera.

U utorak uvečer sam izašla, nakon cijelog intenzivnog kišnog dana s djetetom u stanu (minus 15 minuta šetnje po najvećoj kiši, da njoj demonstriram kompleksni odnos kiše i kišobrana, a sebi udahnem novi zrak u pluća i skuliram se malo), i toliko sam se već u autu opustila da sam pola puta do grada vozila s dugim svjetlima, a drugu polovicu bez svjetala, s pozicijom. 

U srijedu sam sjedila na parkingu i premiještala stvari iz jedne torbe u drugu, i dok sam se baš svojski trudila da ne zamijenim torbe i na posao ponesem pelene i kremu za guzu umjesto laptopa i maskare, skužila sam da se auto do mene, u kojem nije bilo nikoga, miče unazad. Najprije sam osupnuto gledala, a onda u panici povukla svoju ručnu. I susjedni se auto prestao micati. Bez brige, dijete nije bilo u autu.

U knjižnici sam na pult stavila dječju zvečku-slikovnicu i rekla da bih posudila Braću Sisters. Roman sam dobila, a Patkicu i prijatelje su mi vratili; uvjerena sam da ništa ne bi skužili da nije bila oglodana do plastike. Ženske su torbe na zlu glasu, ali vjerujte mi, dječje su torbe barem triput gore, a šest puta kad se u velikoj ženskoj nađe još i manja dječja. Nakon knjižnice sam otišla u poštu, u kojoj me uvijek gnjave s tim sitnišem - sitniš i količina artikala i usluga koje tamo možete dobiti, zaboravim na trenutak jesam li u Konzumu ili u Pošti. Ali bila sam dobro raspoložena pa sam prebrala torbu, vrećastu, veliku, kožnu, i iz nje izvukla - krumpir. Aha. Žao mi je, ništa sitno, ipak imam samo krupno.




Fotke: Photo by Tyler Nix on Unsplash, Photo by elizabeth lies on Unsplash

Danas je bio zadnji dan mog rodiljnog dopusta. Od sutra, dakle, po definiciji istoga, ja napokon počinjem raditi, pa sam evo odlučila, prije nego pozatvaram sve prozore i sve uređaje, zapisati kako mi je proteklo danas. Ovo će biti jedan dosadan post, inventurskog tipa i s subjekt-predikat-objekt rečenicama. Svakodnevnica svedena na repetitivne radnje, bez zadržavanja na momentima koji su doista spomena vrijedni jer ovo je pisanje pomalo funkcionalizirano, gotovo pa programatsko. Post će biti dosadan, između ostalog i zato što sam preumorna za glancanje i čitanje po drugi ili treći put. A pričekam li do sutra, to više neće biti to. Sutra je radni dan, za razliku od današnjeg neradnog.

U pet ujutro sam, dakle, izmolila sve molitve kojih se još sjećam i zahvalila Bogu i ostalim višim silama što mi je dijete nakon sisanja okrenulo svoju malu guzu i odlučilo još spavati. Probudila sam se dva sata kasnije, i to samo zato što mi je skočila na glavu i zarila prste u kosu. Vidno osvježena s dva sata sna za koja nikad ne znam hoće li se ili neće dogoditi, skočila sam iz kreveta. Presvukla sam dijete, skuhala kavu, doručkovala, preletjela vijesti i mailove, odgovorila na nekoliko njih. Onda sam njoj napravila doručak i nahranila je te odgovorila na jos par mailova poslije doručka, dok se zabavljala u stolcu pored mene. Izvadila sam je iz stolca i pripremila složenu operaciju rezanja noktiju - ona crtić, ja škarice, i ubaci u petu. E onda smo sjele na pod i igrale se kockama, nakon čega sam ipak odlučila raskrčiti košaru opranog veša koja stoji u hodniku već par dana pa sam donijela taj veš u igraonicu i skupa smo ga slagale. Ja u košaru, ona iz košare, zabavna igra. Prije toga sam sklonila suđe sa stola i uključila mašinu. Nakon što sam je ispraznila. Unaprijed sam razmislila je li pametnije pozavršavati kućne poslove ili malo prevoditi dok dijete odrađuje jutarnji san, pa sam se ipak odlučila za ovo prvo. Prevodit ću popodne i/ili navečer.

Prije jutarnjeg spavanja još smo se jednom presvukle i jedva zaspale. Kad sam je stavila spavati, pokupila sam ostatak veša, ispeglala jedan dio, drugi neispeglan složila u ormare i uključila još jednu mašinu za veš. Još jednu kavu, par mailova i dvije fakture kasnije, obavila sam tri telefonska poziva i pripremila svoju i njezinu torbu za izlazak, sklopila kolica i odnijela ih u auto i provjerila je li u gepeku mei tai, ako mi slucajno bude trebao. Prije svega toga pripremila sam međuobrok i ručak za dijete i smislila i poluzgotovila ručak za nas.

Onda se dijete probudilo pa je htjelo sisu za međuobrok pa sam ja rekla, ajde, malo ću za to vrijeme predahnuti. Nakon predaha sam obukla i spremila sebe i nju pa smo sjele - opet ja, nju i sebe, u auto, i otišle smo u grad po tatu nakon posla. Onda je on preuzeo volan i dijete, a ja sam prionula na obavljanje administrativnih poslova po gradu. Sat vremena poslije, baš smo turboučinkoviti, bili smo na autoputu za doma i uskoro parkirali ispred kuće - ti uzmi nju, ja idem u kuću, pristavljam vodu i uključujem štednjak i prije nego što skidam čizmice, ti ovo, ja ono, ručak je na stolu za 15 minuta, hranimo nauzmjence sebe i dijete. Popodnevno spavanje trajalo je jako kratko, nisam ni stigla uz treću kavu porazmisliti o tome jel bi bilo bolje da spavam ili nešto čitam ili radim. Popodnevna tura igranja. Pužemo po podu i kad vidimo kakva su nam svima koljena odlučujemo da je stvarno vrijeme da počistimo stan. Prevoditi očigledno neću dok nju ne stavimo na spavanje. Usisavanje i ribanje u petoj brzini, hvala Bogu što nemamo previše kvadrata. Nakon toga kupanje, oblačenje, večernji rituali i malo više večernje anksioznosti nego inače, ali prilično je brzo zaspala.

Hoćemo nešto naručiti ili da ja složim večeru? Kad god pregledamo letke i dostave, zaključim da ću ja to brže i finije. Pa slažem večeru, gledamo Homeland S03E09, joj jadan Brody, može li ući u Ustav da bi ga stvarno trebalo pustiti na miru? Nakon Homelanda tjeram muža na spavanje, a ja sjedam za komp. Prevoditi. Napravim 50 titlova serije koju nitko ne gleda i koja me jako deprimira, i odlučim da bih mogla, mada bi bilo pametnije da idem spavati, sve ovo zapisati. Jer od sutra više nisam "na dopustu" kao što sam dosad bila, i na račun mi više neće sjedati 2500 kn dok ja sjedim doma i ne radim ništa. Želim da ovo uđe u Ustav - cijeli ovaj post - ili barem sažetak, barem u ZOR, pa da malo revidiramo satnicu za sve navedeno, i to kako smo došli do kuna, dvije i pol tisuće. Moguće da bih trebala malo bolje obrazložiti svoj stav, ali trenutačno mi radi samo kroničarski, ali ne i analitički centar u mozgu. Znam samo da treba što hitnije raspisati referendum po tom pitanju.

A sad me ispričajte, malo mi trnu ekstremiteti i poslušnost otkazuju vratna kralježnica i lijeva strana. Izgleda da ipak nemam supermoći. Ili mi je netko u kiflice s marcipanom - evo, završavam kutiju - podvalio kriptonit. 

Posve sam sigurna da svi imamo neke svoje opsesije, a prilično sigurna da se te opsesije mijenjaju kako se mijenjamo mi - ili naše životne okolnosti - ovisno o tome koje interpretacije promjena ste pobornik. Ja sam nekako više pobornica ove škole o životnim okolnostima, i da mijena stalna jest, ali da ne utječe na neke fundamentalne crte formirane ličnosti. Pa slijedom toga izjavljujem da sam u ovim i ovdje okolnostima opsesivno fiksirana na - kutije.

Počelo je u sklopu gniježđenja, pod parolom dovođenja ormara, polica i pretinaca u red. Nastavilo se, opako, nakon poroda, pod parolom lakše kategorizacije i funkcionalizacije predmeta te uređenja prostora, a sad je već, nakon tih fizičkih, poprimilo metafizičke - i metanarativne - razmjere.

Najprije sam kupila posude za sve moguće u kuhinjskim ormarićima. Koje sam razdijelila na više polica i popunila ovim spomenutim posudicama i kutijicama. Onda sam se dočepala kategorizacije frižidera. U vrijeme pr. Ku.* jedino je maslac bio pospremljen, sad sam skućila, redom, sir, jaja i povrće. S tim da su se s povrćem otvorile neslućene posudice i mogućnosti: luk ima svoj apartman, bijeli luk svoj, kao i rajčica, a dvoumim se još treba li mi ovaj za papriku. 

Nekad sam bila ljubiteljica eklektičnog stila uređenja interijera, s puno malih i velikih gluposti na policama, uz knjige i slike i štajaznamštosvene. Sad, u moru igračaka i kocaka i dječje opreme, sve te sitnice i krupnice, koje još i skupljaju prašinu (zašto mi to prije nije smetalo?), odlučila sam zatvoriti. Đinđe i figurice - sve u kutiju. Knjige koje loše izgledaju na policama - nelijepih hrptova, papiri, skripte - pravac kutija. Muž ozbiljno strahuje da ću i njega strpati u jednu onakvu iz Konzuma, koja baš dobro izgleda, a stvarno nije skupa.

Osim staklenih posuda s poklopcima, plastičnih kutija, i platnenih kutija u dvije-tri neutralne boje i dvije-tri veličine, nabrusila sam se i na košare, srednje i veće. Tu si malo dam oduška s bojama - prevladavaju bijele i lila i u njima su čaše za Cosmo - koje nisu vidjele usta ni jezika već barem tri godine, negdje je i šejker za koktele, a ove lila pune su memorabilija, karata za remi i suvenira s putovanja i služe kao vreća tj. košara mamilica za ispodjednogodišnje dijete. Namjerno ih nisam sklonila, iz dva razloga. Prvi je zato što još nisam naišla na dovoljno veliku i lijepu kutiju u koju bi stale, a drugi zato što pomoću njih vježbamo što se smije, a što NE! Never too early to start.

Kad sam Mili ispričala o svojoj opsesiji, on se nasmijao i konstatirao da je uvijek mislio da ja razmišljam out-of-the-box. Malo me zamislio, ali onda smo se složili da je to samo faza. Lakše je kad stvari i pojave utrpaš u kategorije. Ili u kutije.

* pr. Ku. - prije kutija

Naslutila sam da je tako prateći obrazac prvih presvlačenja: koliko god se ja trudila postaviti gaze i pelene na strateška mjesta, skinuti dijete od glave do pete da ne pokaka mene kompletnu i sebe djelomičnu, uvijek bi na kraju dana imala mašinu manje ili više zaflekanog veša. Ona bi pronašla način. Da se olakša i usput meni oteža.



Ili, spremamo se van između hranjenja. Dok karavana krene s mjesta A i razapne šator na mjestu B, znam da ću, taman kad je vrijeme za moj predah i zasluženu kavu, morati nju hraniti, podrigivati i presvlačiti. Pa sam par puta lukavo htjela obaviti sve to prijevremeno, da sam mirna. Čak je u nekoliko navrata izgledalo kao da bi moglo upaliti: ta ne odbija ponuđenu hranu, posebno ne sisu, jer sisa nije samo hrana. Ali mlijeko jest hrana, i piće. Pa bi se u toj situaciji prejela, i prenapila - jer je bilo prijevremeno - i ekspresno riješila viška. Po sebi i/ili meni, i toliko o pojednostavljivanju stvari. Onda ja usput, kad joj već skidam odjeću, presvučem i pelenu da ne moram čim dođemo do mjesta B. Ali naravno da moram i čim dođemo tamo jer uslijedi istovar. U skladu s bebinim rasporedom, moj ko fućka.

Preventivna djelovanja, osim što mogu biti jalova, mogu stvoriti i neke navike kojih se, pričaju mi - ja ne bih točno znala - teško riješiti. Recimo situacije kad se dijete vozi u kolicima i miruje, spava ili gleda oko sebe. Pa vi, čim sjednete, u strahu da ne podivlja, počnete tresti kolica da ne zaplače. A još nije zaplakalo, a kad će i hoće li, ne zna se. Ili kad pretpostavite da će zbog jednog cmizdrenja u ogradici tj. onom kućnom kakoligavećzovete vrtiću danas, dijete i sutra mrziti biti u tom zatvoru pa ga više nikad unutra ne stavite jer ste loša majka (ili otac) ako vam je dijete iza ograde. 

I nekako sam došla do poučka o prevenciji u majčinstvu i roditeljstvu: reagirajte na ono što jest, a ne što bi moglo biti. I ne skačite odmah, već dajte djetetu priliku da se predomisli. A i inače, pratite dijete i frustracije će biti manje, a živaca više. Odustanite od bilo kakvog planiranja, stavite se na danonoćno raspolaganje i bit ćete okej. Možda.

Bila je ta jedna žena imenom Mariarosa Dalla Costa, Talijanka - nemojte je tražiti na Google Images, izgleda malo kao Gadafi pa se nećete moći otresti dojmu, a stvar je ozbiljna. Bila je, dakle, a mislim da i dalje jest, Mariarosa Dalla Costa, koja je u Italiji sedamdesetih godina pod utjecajem marksističke teorije rastavila taj isti marksizam na proste faktore. Rad se ne može definirati samo kao doprinos općoj ekonomiji, rekla je, jer taj je rad gotovo pa isključivo muški, i što ćemo onda s radom žena kod kuće? U rad žena kod kuće uključila je reprodukciju i kućanske poslove, i u nizu pamfleta, par važnijih tekstova i javnih istupa potpuno preuzela retoriku pokreta za radnička prava i pozvala žene zaposlene u kućanstvima na štrajk. Što ne bi bilo ništa čudno ni revolucionarno da je mislila na kućne pomoćnice. Ali ona je mislila na žene koje crnče u vlastitim kućanstvima, i pozvala ih je da zahtijevaju, redom, kraće radno vrijeme, godišnji odmor i veću plaću za svoj kućni rad. Kad rade izvan kuće, žene rade u gorim uvjetima nego muškarci, a kad rade kod kuće, ne dobivaju plaću. Ukratko, platite nam kućne poslove. Pranje suđa - toliko. Pranje veša - ta i ta svota. Slaganje i peglanje tog istog veša - XY sitnica. Kuhanje i posluživanje skuhanoga za nevjerojanih toliko i toliko (dodaj valutu). A djeca i sve oko djece, može po stavkama na rate, a može i sve u paketu - preporučamo ovo prvo, jer nakupi se tu. To je bilo 1974., i poprimilo je razmjere kampanje nazvane "Plaće za kućni rad".

I sad bih ja produbila raspravu s Pat Mainardi i Politikom kućnih poslova te dodala  fusnote, linkove i popis literature, ali nisam htjela o tome pisati. Htjela sam pisati o peglanju to jest glačanju, nastavno na gniježđenje iz prethodnog posta i na jednu raspravu na fejsbuku o tome treba li beblju opremu i tetrapelene, ako su oprane na 95, još i peglati. Ovaj uvod je samo da post bude pametan i intelektualan umjesto banalan.

Ne da ima nečeg banalnog u peglanju. To je umjetnost, oduvijek mi je jasno, samo što se prije nisam njome bavila. Kod nas svatko pegla svoje košulje: ja onu jednu svoju koja se pegla (uglavnom rukave i kragnu), a muž svojih trideset i sedam. Imam i tih nekih par majica - sviđa mi se ovaj baggy trend - pa ako ih ne uspijem razvući po dasci i opeglati na sebi onda ih svežem u čvor.

A onda je došlo dijete, otišao moj radni stol i na njegovo mjesto (stola, ne djeteta) došao stol za peglanje. Kao da mi nije dosta što nemam vlastitu sobu, ironična me sudbina još lijepo izglačala. I šta ću, kad je već taj stol tu, počela sam ga koristiti. Ne zato što sam pobornica teze da se sve dječje treba peglati iz sterilizacijskih razloga, nego zato što stvarno ne izgleda dobro kad mi je dijete zgužvano. A dobro izgleda kad se sve lijepo ispegla i složi pa je spremno za oblačenje. Ili te tetrapelene, jednostavno ih ne možeš lijepo složiti ako nisu popeglane. A u sklopu moje već spomenute opsesije strukturom i redom tj. brigom o gnijezdu i uklanjanjem bijele buke bitno je da je lijepo složeno. Nadam se da taj virus slaganja ne drži dulje od godinu dana ukupno.

A kakvu sam tek peglu kupila! Govori deset jezika s 2400 W i šišti paru na jedanaestom. Jeziku. I kad baš ono uđete u tu spiku, ima tu i aksesoara za kupiti: posude za destiliranu vodu, krpice i tubice za čišćenje površine pegle. Otkrila sam cijelu novu sekciju u Muelleru. Zabave nikad dosta. A kad smo već kod zabave, jeste vidjeli Tubieja? Suši, pegla, i sve za nevjerojatnih 7650 kuna. To je kao neko revolucionarno rješenje iz Njemačke. Jer da je iz Švedske, bilo bi jednako inteligentno, ali sigurno ne bi jadničak tako korpulentno izgledao. Ne znam kako bi mu obukla robicu broj 74.