Možete se vi truditi koliko hoćete, biti svjesni svega, odraditi školski i misliti da ste uzeli sve u obzir, ali simbioza vam traje deset mjeseci. Akomerazumite. Rekao nam je pedijatar kad smo se na redovnom pregledu potužili na regresiju s pelenama kod kćeri od 24 mjeseca, dva mjeseca nakon rođenja malca, i nakon što se punih mjesec dana činilo da je sve okej i da je jako dobro i začuđujuće besposljedično primila bratovo ateriranje u svoj život.

Doktor Strangelove i imao je, i nije imao pravo. Stvar s pelenama riješila se nakon iznimno napornih i izuzetno mokrih mjesec dana, i poslije toga nije bilo nikakvih kapitalnih simbiotičkih momenata niti mučnih i ljubomornih prilagodbi. Prolazili smo različite faze, i tko zna kakve nas još čekaju, ali sad, više od 9 mjeseci poslije, mogu reći da cijeli put od nepodijeljene roditeljske pažnje do dijeljenja iste od sad pa u vječnost izgleda dosta perspektivno.

Ne znam da li u pravilu starija ili mlađa djeca bolje reagiraju, odnosno manje burno reagiraju na dolazak brata ili sestre, ali tješim se da je ovo s dvije godine razlike čak bolja opcija. Ispočetka je teže jer imate dvije bebe, ali beba broj jedan se - kad odraste - neće ni sjećati života bez bebe broj dva. Možda. Bilo kako bilo, volim misliti da smo najgore pregurali. I volim misliti da sam nekim svjesnim postupcima tomu pridonijela, barem u ovoj ranoj fazi privikavanja. A ako i nisam, barem sam temeljito o svemu promislila i sve osvijestila, što i jest i nije bilo korisno: stalno nešto kombiniraš i planiraš pa onda napraviš ono što u datom trenutku prvo padne na pamet, tebi ili djeci.

Za početak, morala sam prelomiti u sebi činjenicu da prvo dijete više nema moju nepodijeljenu pažnju. Znala sam da se ne smijem skrivati niti truditi pred kćeri zanijekati postojanje brata, već ga što prije integrirati u život. Nekad jesam bila u iskušenju odglumiti Svijet Prije Njega, ali shvatila sam da to dugoročno gledano nije dobro ni za nju - svi neprekidno ističu koliko djeca profitiraju kad nisu jedinci, i zato doista ne vidim smisao u održavanju iluzije da je dijete i dalje jedino, od samoga početka.

Bilo mi je jasno i da kćeri moram pokazati da ničim nije ugrožena i da sam i dalje tu za nju kad god me treba i za što god me treba - a istovremeno sam isto htjela i za novu bebu (da, i ja mrzim taj doslovan prijevod, ali ovdje mi se baš uklapa) - da apsolutno ničim ne bude zakinut zbog činjenice što dolazi drugi, i u kaotičnije okruženje. Ne volim inače šale na račun drugog djeteta, smijeh na račun što je sve prvo imalo, a što drugo nije ha-ha, te natruhe ideje da smo svi to već prošli pa više nije uzbudljivo. Nije mi to fer, i to sam pokazivala stalno, i na razne načine. Što je obično značilo da se jednom posvetim po danu, a drugom po noći. Ili da prvo stavljam na WC dok je drugo u marami,. Ili ih nosim oboje na četvrti kat bez lifta i osjećam kako mi se svod maternice urušava i propada (ako takvo što uopće postoji, but you get the picture).

Osim onog školskog uključivanja u brigu o bebi - što s dvogodišnjakinjom zna bizarno zvučati i pomalo začudno izgledati - stalno sam ponavljala i pričala velikoj o malom. Objašnjavala zašto plače (želeći neprekidno da i meni to netko objasni), pokazivala kako spava i kako jede, i pričala kako je to bilo kad je ona bila mala (vidite kamo ide s tim bizarnim i začudnim).Jedna stvar koja je bila dosta učinkovita je to što sam joj često priopćavala što joj braco govori, i onda skupa s njom odgovarala. Probudio se prije tebe i odmah je pitao gdje si (ne bi da je spavao ha-ha). On tebe jako voli i odmah prestane plakati čim mu ti nešto kažeš (stopostotna istina). I još nešto što je uglavnom nailazilo na neodobravanje, a ja sam smatrala jako bitnim: izložila sam ga, da ga dodirne i pogladi kad god želi, pogleda što radi, doda mu igračku. Izvana gledano izgleda kao dosta opasna metoda, ravna izlaganju nejakog mladunca todlerskom predatoru, ali svi znamo da ti mladunci uopće nisu toliko nejaki, i da todleri vole prilike i osjećaj samostalnosti. Naravno da sam cijelo vrijeme vrebala iznad njih, ali istinski sam htjela da od najmanjih nogu počnu razvijati vlastiti odnos, u koji im se nitko neće upletati.

I to je dobro ispalo. Curka je uglavnom u najmanju ruku benevolentna, a u najveću jako brižna. Od ljubavi, a nekad i od ljutnje zna ga malo prigušiti ili prinječiti, ispitujući granice. Najveći se ispadi događaju kad nikako drukčije ne može privući pozornost - zna da je braco karta koja uvijek pali. Naravno da prva mora pregaziti sve njegove igračke - kao i čiste dekice, pelene, odjeću, ovo drugo doslovno. Spavanje i uspavljivanje njega dok je ona budna sve su donedavno bili nemoguća misija - spasila sam se kad sam uopće prestala pokušavati. Tek jučer sam prvi put sam čula - pst, braco spava! - popraćeno tapkanjem na prstima.

I ima doista toliko dobrih stvari koje dijete broj 1 dobije dolaskom djeteta broj dva. Prve lekcije iz empatije. Osjetljivost na njega i zaštitnički porivi: on je mali, i cijeli popis stvari koje smije, i koje ne. Učenje dijeljenja - vječna lekcija u nastajanju: prvi impuls je i dalje "ne, moje!", ali sve se češće i sve brže predomisli. I divni pozitivni momenti, o kojima zapravo rijetko pišem jer radosti imaju mnogo manji narativni potencijal od tuga i frustracija - njihovi trenuci zajedno. Kad ujutro čuje da se probudio i ostavi sve što radi da mu kaže dobro jutro. Kad mu "čita" slikovnicu. Kad kaže "moram ga poljubiti i zagrliti". Kad smo nas dvije vani i čuje kako beba plače i kaže "braco je gladan, moramo ići kući". I njegovo ozareno lice i najširi krezubi osmijeh kad nju ugleda, čak i usred noći. Da blogam američki, i pronatalitetno, rekla bih, it makes it all worth it. Ovako kaže, teško je za popizdit, ali  -lijepo je, i vrijedno.