U žanru roditeljstva

Lekcija

srpnja 29, 2017

Tata, kupi mi auto… A možeš mi i čitati!

srpnja 21, 2017

Neki kažu - a navodno su i istraživanja potvrdila - da se kod djece koja žive okružena knjigama čitateljska iskra spontano zapali od malih nogu, i da je veća vjerojatnost da će gorjeti – ili barem tinjati – cijeli život. Teorija pak kaže da književnost odražava zbilju, a iz prakse znamo i da tekstovi nadahnjuju živote, ili se s njima stalno povezuju i na njih nepresušno nadovezuju.

Iz svih me tih razloga zabrinulo što mi je trebala cijela vječnost da pronađem nekoliko slikovnica u kojima su glavni likovi očevi – i to oni koji kvalitetno provode vrijeme sa svojom djecom i razvijaju s njima odnos koji je nježan, i pun empatije i ljubavi. Manjak očeva u slikovnicama pokazuje manjak svijesti da su takve priče bitne i potrebne, u odrastanju i u životu.

U oblikovanju dječje percepcije svijeta sve je bitno, i sve se taloži i sprema i sudjeluje u izgradnji karaktera i modela ponašanja koji nosimo cijeli život. I latentne i eksplicitne poruke jednako su važne: tko kuha, tko pegla i vješa veš, tko šarafi police, i tko provodi vrijeme s djecom i na koji način. Čak i ako su u životu uloge strogo podijeljene – kao što to u većini obitelji nažalost i dalje jest slučaj – rani tekstovi mogu proširiti stvarnost i dati još neke opcije, ili barem preusmjeriti razmišljanje k alternativama. Učiniti ih uobičajenim i običnim. Dječaci na ritmici i baletu. Cure kao vozačice Formule 1. I tate koji kuhaju slastice, raspredaju priče, nježno razgovaraju i uspavljuju. Na primjer.

Važno je da očevi više čitaju djeci jer je važno i da sve ostalo više rade s djecom – čitanje tu nije iznimka. Ne trebaju nam istraživanja da pokažu da veća uključenost oba roditelja pridonosi socijalizaciji, uspjehu u školi i boljoj integraciji u društvo te stvara potpunije i zaokruženije ljude i karaktere. Osim toga, entuzijazam je zarazan, a motivacija se difuzno širi, i zato je bolje, ljepše i slađe kad djeci čitamo dobre priče u kojima nalazimo ili prepoznajemo nešto za sebe. I zašto onda tate ne bi, osim kvalitetnih slikovnica koje potiču mišljenje i razgovor, čitali priče s kojima se i osobno mogu više poistovjetiti? Evo mojih prijedloga!

Ukuhane jabuke (ArTresor, 2013.)

Tekst i ilustracije: Klaas Verplancke

Prijevod: Renate Op den Camp

Ovo je priča koju slika, komponira i pripovijeda dijete. Odrasli je zato malo slabije kuže, nekima se čak i ne svidi na prvu loptu, ali djecu u pravilu očara. I ne samo zbog prikaza svijeta iz žablje perspektive, već i zato što je tata stalno tu. Janko ima tatu koji pjeva u kadi, smiješi se u oblaku dezodoransa, pleše u žutom bademantilu i pasend papučama, otpuhuje bol s koljena, hvata zalutale snove i kuha mu hranu za dušu. Tata je nekad umoran, zna imati kupus na glavi i kaktus na bradi, i biti baš srdit i šutljiv i „olujan“, ali ta oluja brzo prođe, i vrati tatu koji ima tople ruke koje mirišu na fine i slatke ukuhane jabuke.

Klaas Verplancke višestruko je nagrađivani i vrlo svestrani belgijski autor i ilustrator. Britke, aktualne i donekle karikaturalne ilustracije koje svakodnevno osmišljava za New York Times teško je povezati sa slikovnicama koje s velikom ljubavlju i predanošću te neprikrivenom fascinacijom piše i ilustrira za djecu. Upravo s djecom je naučio da pričama treba vremena da sazriju i odrastu. Iskustvo očinstva podučilo ga je i nelogičnostima svijeta iz dječje vizure: kako li to čudno djeci mora biti kad te danas vide blistavog i glatkih obraza, a sutra se preobraziš u šumsku zvijer! I ne samo da je Verplancke u teoriji i konceptualizaciji krenuo od svoje djece, već je to napravio i s praktične strane: polazišna ilustracija za Ukuhane jabuke bio je portret tate koji je njegov sin nacrtao kad mu je bilo 5 godina.

Prve skice autor je napravio kemijskom olovkom, i odlučio zadržati stil i tehniku i u konačnici. Dodao je bogatu paletu akrilnih i drvenih boja: tople i hladne nijanse prate dinamiku različitih emocionalnih situacija. Stil slikovnice pomalo je filmski, po kompoziciji, kadriranju, a ponajviše majstorski izvedenim prijelazima: stubište se pretvara u šumu stabala, a šuma prirodno prijeđe u jedno stablo s tisuću grana koje vodi do tatinih tisuću ruku.

Gledajući i čitajući ovu slikovnicu, djeca mogu utvrditi ono što već osjećaju i vide: oni koji se najviše vole često se i ljute jedni na druge, i sve je to uobičajeno i prihvatljivo, za djecu i za roditelje. Normalno je kad je tata umoran i spava mu se, kad se ljuti i kad kuha, kad igra nogomet, i kad mu smrdi iz usta. I normalno je i za djecu da se katkad srde, budu uplašena, zbunjena ili usamljena.

Prijevod je poetičan, pomalo u haiku stilu: simpatično i uvrnuto vjeran originalu, s jedne strane, da se zadrži ritam, a s druge strane odlično prati slike i opisuje ih. Još jedna knjiga koja ima nešto za sve uzraste - a moj apsolutni favorit je zadnja korica, na kojoj tata i Janko čitaju priču o tati i Janku. Književnoteorijski touché.

Ljubav spašava živote (Algoritam, 2007.)

Tekst i ilustracije: Svjetlan Junaković

Ne dajte se zavarati ozbiljnim i pomalo klišejiziranim, nekako odraslim naslovom, jer riječ je o duhovitoj, toploj i vrlo dječjoj priči. Puta dva. Tata voli pecati jer mu to znači odmor i samoću. Pardon, značilo je. Ela je zvrk, voli stalno biti s tatom i ne kuži zašto bi on sad htio sam samcat na to pacanje, pecanje ili kako već. Ronit će suze dok tata ne kaže da može s njim, a onda radosno poskočiti i spakirati cijelu kuću. Pustolovina započinje spoznajom da su mamci ostali kod kuće, bijesni ovan odnio je tatin šešir („Ne pitajte me, molim vas, ništa više o tome!“), a Elica je završila u vodi – a ne zna plivati. I tata je slutio, a do kraja dana mu se i potvrdilo, da je ipak trebao u ribarnicu po večeru. Ali to uopće nije bitno, jer proveli su cijeli dan skupa, a „ribe uopće ne vole da ih lovimo“. I ljubav spašava živote – kad se ta tvrdnja iz naslova preseli u zaključak, jasno je da odgovara jer prožima cijeli tekst i zahvaća puno njegovih razina.

Za ideju i izvedbu ove knjižice odgovoran je umjetnik Svjetlan Junaković. Osmislio je cijelu slikovnicu: tekst, ilustracije, i vrlo poseban format – izdužen i podijeljen na dvije slikovnice u jednoj. Gornji, manji dio je Elina priča, a donji, veći, ispričan je iz tatine perspektive. Obje priče mogu se pratiti paralelno ili čitati odvojeno. Raskošna imaginacija rezultira naizgled skiciranim, ali zapravo divno dorađenim crtežima, a određena skulpturalnost i kiparsko poimanje prostora odražava se u kompoziciji. Netko je Svjetlana Junakovića opisao kao umjetnika koji crta skulpturom – i sad mi je jasno što je mislio.

Duhovitost najviše cijenim i s veseljem dočekujem, a ovdje je ona prisutna i u ilustraciji i u tekstu. Tata koji je raskrilio ruke najviše što može i pokazuje da je riba bila ooovoolika, i Ela koja, za usporedbu, prstićima pokazuje da je ipak bila ovolicka. Očajni tata koji se hvata za glavu kad shvati da pecanje s Elom nije bila njegova najblistavija ideja. Ela koja nosi minimum stvari kad ide na pecanje, „samo najvažnije – čovječe…, album s naljepnicama, žvakaće, Medu i Pinokija, narukvicu, hitnu pomoć za barbike i onaj veći ruksak za vrtić.“ A tek kad kaže: „ja sam najbolja i iza pika ne važi!“ – odmah me ubaci u vremeplov i pritisne dugme za smijeh.

I uči nas da svaka priča ima najmanje dvije strane i da fokalizacija i naracija ovise ponajviše o pripovjedaču. Pa gdje bih ja danas bila da sam to shvatila prije svoje dvadesete! To je mali priručnik iz naratologije, ali i priručnik za život: sve je priča, i nema crno bijelo, i sve se može ispripovijedati na puno načina. Bi li Ela plakala da je tata nije poveo ili je ona odlučila povesti tatu, nije uopće bitno. Bitan je užitak u pecanju, pričanju, i čitanju.

Pogodi koliko te volim (Egmont, 2011.)

Tekst: Sam McBratney

Ilustracije: Anita Jeram

Prijevod: Maja Cindrić

Bio jednom jedan nastavnik povijesti i ujedno i pisac za djecu i mlade, koji se zvao Sam McBratney i živio u Belfastu. Jednoga dana nazvao ga je urednik (ili je navratio k njemu, nisam sigurna), i sugerirao mu da se upusti u avanturu pisanja prve kraće forme, slikovnice za djecu. Urednik mu je rekao: Slušaj, Sam, manje je više; super je pisanje, ali tu su još i slike, djeci treba ostaviti prostora za disanje. Najbolji savjet ikad, i Samu i svima koji imaju posla s pisanjem za djecu – a i pisanjem općenito. To mislim ja, a vjerojatno je pomislio i McBratney, čim je prihvatio izazov. Ideja je bila napisati lijepu priču sa snažnom porukom, i za to su mu trebali mjeseci. Because you write a lot to write a little. I bestseler je rođen – moderni klasik koji obožavaju i djeca i odrasli podjednako, na 53 jezika i u preko 30 milijuna primjeraka.

Lijepa priča ima dva protagonista: malenog zeku boje meda i velikog zeku boje meda. Mali zeko se sprema na spavanje i razgovara s velikim zekom – koji nigdje nije nazvan tatom, ali iz topline odnosa i dijaloga te slijeda radnje proizlazi da jest. Maleni mu u mjerljivim terminima pokušava reći koliko ga voli, ali veliki zec ga uvijek nekako nadjača. Maleni raširi ruke najviše što može, ali ruke velikog zeca su šire. Maleni se popne na prste i podigne ruke, ali ruke njegova tate su duže. I tata skače više – znači, i voli više, ako je visina skoka mjerna jedinica za ljubav..

Ovo je svevremena priča, i u tome je vjerojatno njezina privlačnost, a takve su i ilustracije Anite Jeram, umjetnice koja također živi u Sjevernoj Irskoj – zapravo, u susjedstvu Sama McBratneyja. Ništa ne upućuje na vrijeme niti specifičan prostor u kojemu se radnja zbiva – tu su samo priroda, krajolici, i zečevi koji razgovaraju, ali nemaju nikakvih ljudskih obilježja. Mali zec boje meda i veliki zec boje meda suprotno su od zečeva Beatrix Potter u akvarelu, koji nose ljudsku odjeću i šivaju, kuhaju, pletu i obrađuju vrt. Nenametljive pastelne boje slikaju prirodu u sumrak i zrače smirajem, a divan veliki font pogodan je i za rane čitače i stare kratkovidače.

Uvijek se nekako vratim onome s čim sam počela, ciklički razmišljam valjda, ali kad je važno za ponoviti i istaknuti. Mnogo je mnogo razloga zašto treba čitati djeci, a jedan je zato što je to - lijepo. I lijepo ih je poslati u san sa slikama i porukama koje razmjenjuju mali i veliki zec: o ljubavi preko sela, sve do iza brda, čak i do zvjezdanog neba - jer ništa ne može biti dalje od neba. Osim do neba i natrag. Zbog kratkih trenutaka prisnosti i nježnosti između roditelja i djeteta - da čitanje djeci bude užitak, i da im izmami na lice zadovoljan smiješak nalik onom koji ima mali zec boje meda kad ga tata zagrli i nježno poljubi, i kad na postelji od lišća utone u san.

Napisala: Anda Bukvić

Tekst je izvorno objavljen na Dblogu Telegram.hr-a, LINK

prikazi slikovnica

Jon Muth: Zen panda - Zen učenje za najmlađe

srpnja 15, 2017

Za slikovnicama ne posežem s posebnom agendom, ali uvijek imam neku nadu: da će nas zabaviti, podučiti, potaknuti i odraslu i dječju maštu i razmahati kreativnost. Katkad mi je dovoljno vidjeti male ruke kako prevrću knjižicu i okice kako skeniraju novi format ili vizualno i taktilno šarenilo, a nekad imam prava dickensovska očekivanja. Jedne slikovnice nađem sama, a druge mi dođu, na razne načine – uhvate mi pogled u izlogu, bace mi se pod noge u knjižnici, djeca mi ih zabiju u krilo s ratnim pokličem „Mamačitaj!“. Treće me privuku naslovnicom ili naslovom, ili osjećajem da sam ih poznavala u djetinjstvu, mada su moja i njihova godina proizvodnje podosta udaljene jedna od drugih.

Prvi susret sa Zen pandom nije se zbio ni na jedan od naznačenih načina. Panda me glasno pozdravila s police novih naslova čim je stigla, i ja sam joj odzdravila, pristojno. Rekla sam joj, e, bok, „s laganim pandovskim naglaskom“ – koji poznam jer imamo tu jednu pripadnicu crnobijele medvjedolike vrste što se k nama doselila prije tri, četiri godine. Došla je busom iz glavnog grada Švedske, Ikee, i uskoro dobila prebivalište. I mislim da joj je okej, ne žali se na obiteljsku dinamiku, ali društvo ima uglavnom uvečer i po noći pa mi se nekad preko dana čini usamljenom. I zato mi je sinulo, kad me Zen panda pozdravila s naslovnice – s crvenim kišobranom, pod granom rascvale trešnje – da bi ova naša panda možda cijenila još jedan sličan lik u svojoj priči.

Posegnula sam prema stalku Novo, onjušila četvrtasti svezak u tvrdim koricama – kako to uvijek s novim knjigama radim – i prolistala. Krasne ilustracije u boji izmjenjuju se sa slikama u crnom tušu: djeca, panda, nepretenciozna količina teksta, prozračne, trivijama nezagušene stranice – baš prava mjera. I mada me kombinacija osvojila na prvu, pomislila sam da je štivo s podnaslovom Zen učenje za najmlađe ipak malo prekomplicirano i prefilozofsko za četvorogodišnjakinju. Ipak sam zadužila slikovnicu, i pandu – koja je, tek sad vidim na naslovnici, odjevena u nešto smiješno preveliko nalik bermudama, i na vrhovima prstiju („Imaju li i pande prste?“) balansira na krovu kuće usred nekog naselja koje nikako ne može biti u Japanu. Skupa s crvenim kišobranom i cijelom rascvalom trešnjom, strpala sam je u torbu i ponijela kući.

ŽIVOT KAO INSPIRACIJA

Našu su kućnu pandu na održiv i okolišno prihvatljiv način proizveli Šveđani, a Zen panda djelo je Amerikanca Jona J. Mutha, svestranog umjetnika, školovanog slikara i kipara te stripocrtača. Biografski izvori kažu da je odrastao je u Cincinnatiju, u američkoj državi Ohio, i da crta otkad zna za sebe: mama mu je rekla da se rodio s olovkom u ruci. U povezivanju njegovih slika s tekstom važnu je motivacijsku ulogu odigrala baka, vrsna pripovjedačica, a medij stripa prvi ga je podučio kako nizove vizuala koje je stvarao povezati riječima i fabulom.

Nakon studija slikarstva u Europi te kamenih skulptura i kaligrafije u Japanu Muth se etablirao na stripovskoj sceni. Radio je s mnogim žanrovskim zvijezdama i na kultnim naslovima, kao što su The Sandman Neila Gaimana ili Moonshadow J. M. DeMatteisa. I u svijetu stripova proveo je gotovo 20 g., sve dok nije dobio prvo od četvoro djece. Odjednom su, kaže autor Zen pande – a s time se i autorica ovoga teksta jako dobro može poistovjetiti – neke druge stvari postale bitne, pa je promjenu sadržaja popratila promjena formata. I tako je zagazio u čarobni svijet slikovnica.

Prvo u čemu se okušao bila je ilustracija tekstova drugih autora. Već njegov debi u žanru, Come On, Rain autorice Karen Hesse doživio je veliki uspjeh, a nakon nekoliko godina ilustratorskog rada počeo je pisati i vlastite tekstove. Prva od njegovih autorskih slikovnica – koja upravo vapi za hrvatskim prijevodom – zove se The Three Questions (Tri pitanja), iz 2002. je godine i plod je Muthova pokušaja da svome malom sinu prenese ono što je naučio od omiljenog pisca Lava Tolstoja – i da to isto jednostavnim riječima objasni sebi. Tri pitanja pretvorena su u tridesetak stranica divnih ilustracija i fascinantno jednostavnog i kratkog teksta koji progovara o kompleksnim životnim istinama i velikim iskustvenim mudrostima. I ne samo da je ta slikovnica velik doprinos književnosti za male čitače, već i za one mnogo veće lektirne buntovnike - kao uvod u Tolstoja i načine na koji nam je on i danas bitan i aktualan.

Od 2002. do danas, Muth je kao dječji pisac i ilustrator dobio mnogo nagrada i priznanja te osvojio publiku i kritiku na više od deset jezika. Često nastupa na festivalima dječje književnosti i u školama, a neki od tih susreta zabilježeni su na YouTubeu. Gledala sam ga u tim dostupnim snimkama: i mada na prvu ostavlja dojam plahosti i samozatajnosti, ima izniman pripovjedački dar – i žar. Ima i strpljenje i želju da pokaže i poduči – a pri tome ne želi pretjerano docirati niti djecu zagušiti vlastitim idejama toliko da ne mogu doći do vlastitih. Njegovim riječima rečeno – ne želi ih cijepiti od iskustva. I takav pristup je dominantan i u njegovim slikovnicama.

Skupini oduševljenih osnovnoškolaca govorio je o običnim, a tako bitnim stvarima: kako se natjera na posao kad mu se nikako ne da, što radi kad mu crtež ne uspije, i kad kistovi i tinta – koju priprema na poseban način – ne žele surađivati. I dok sam ga slušala, razmišljala sam koliko je važno djeci omogućiti iskustvo susreta sa živim ljudima, s inspirativnim umjetnicima koji su ujedno i sjajni govornici i pedagozi, i dati im priliku da upiju iskustvo – ne iz knjige ili muzeja, već preko umjetnosti uživo. A mi ovdje, ako već nećemo dovesti Mutha u neku našu osnovnu školu, možemo djeci dati njegove nadahnute tekstove.

„ISPRIČAT ĆU TI PRIČU“

Da to sam nije u više navrata izjavio, dalo bi se zaključiti: autor Zen pande vjeruje da su već i jako mala djeca intuitivno sposobna shvatiti velike mudrosti i filozofije, i da im ih ne trebamo pojednostavnjivati, ili, još gore, uskraćivati. Praktično sam se u to već više puta uvjerila. I moj naivan zaključak da će tekst slikovnice biti prekompliciran za četvorogodišnjakinju pokazao se potpuno pogrešnim. Ne samo da je ona već prvim čitanjem bila očarana, već je zen-priča omađijala i hiperaktivnog dvogodišnjaka.

Zen panda, izvorno objavljena 2005., prva je slikovnica u kvartetu u kojem različitoj djeci kroz različita godišnja doba golema panda pripovijeda svevremenske, a prigodne priče. Uslijedile su Zen Ties (2008), Zen Ghosts (2010) i Zen Socks (2015), ali prva Panda ostala je ljubimica malih i velikih čitatelja. Oslonite li se pri prvom susretu s knjigom na informacije s poleđine, u slučaju hrvatskog izdanja zapravo nećete dobiti baš egzaktnu ideju što vas očekuje između korica. „Neobična panda kroz igru i priču upoznaje djecu sa svijetom kako ga vidi zen.“ To jest istina, ali u ovako sažetom prikazu (i u kontekstu podnaslova) stječe se dojam da je učenje zena centar cijele priče, što opet, čini mi se, sužava ideju i doseg slikovnice. Zen panda govori o pripovijedanju, i o moći priča da utječu na naš život i oboje nam svakodnevicu.

Priča je to o dva brata i sestri – Adi, Mihaelu i Karlu – kojima jednoga dana u dvorište doluta veliki „medvjed“ jer mu je vjetar odnio kišobran. („A zašto su oni stalno sami doma, i gdje su im mama i tata?“). Tu oni najprije pročavrljaju i upoznaju se, i ispostavi se da su susjedi, i da je medvjed zapravo panda po imenu Mirna Voda. Kroz sljedeća tri dana, svaki dan jedno dijete odlazi kod pande – najprije Ada s Mirnom Vodom sjedi u šatoru te pije čaj i jede tortu koju je sama napravila („A kako ona smije sama praviti tortu?“) Sutradan se Mihael pridružuje pandi na vrhu krošnje visokog stabla, a mali Karl treći dan dolazi kod Mirne Vode na kupanje, i dovlači sa sobom gomilu stvari, uključujući i gnjev na svoga brata. Sa svakim od djece panda provodi dan u raznim aktivnostima i razgovoru, i svakome ispriča zanimljivu priču prilagođenu njihovim trenutačnim osjećajima, problemima ili situaciji. Priče koje im pripovijeda povezane su s glavnom fabulom, ali likovima, stilom i načinom naracije predstavljaju pripovjedni svijet za sebe, i mogu funkcionirati i odvojeno.

Mirna Voda je poput strpljivog, duhovitog i netipičnog duhovnog učitelja. U Bilješci autora na kraju teksta doznajemo da se lik Stillwatera (u originalu) donekle bazira na zen umjetniku Sengaiju Gibonu, koji je živio na prijelazu 18. u 19. stoljeće i koji je slavu stekao upravo po nekonvencionalnom načinu poduke.

Da bi se tekst na pravi način istaknuo, posložio i raslojio se, brinu se predivne ilustracije. Tehnike kojima se Jon Muth koristi su tinta i vodene boje. Svijet djece i gigantske pande naslikan je u akvarelu, dok je svijet pandinih priča – parabola – kaligrafski iscrtan u crnom tušu. Vodene boje su posebno teško uhvatljiv medij –i s njim je teško raditi bilo kakve detalje, kažu, ali autor ih donekle opovrgava. Detalja ima, ali raspoređeni su s mjerom, i slike predivno dišu – prazan prostor igra veliku ulogu, što nije neočekivano s obzirom na to da je Muth educirani kipar, i da zna raditi u prostoru i s prostorom. Neke ilustracije su panoramske i protežu se na duplerici, neke svoju cjelinu grade preko jedne stranice, a s nekih iskače Muthova stripocrtačka poetika.

Ada, Mihael i Karl su živahni, stalno u akciji i pokretu, i mada su im izrazi lica tek naznačeni, jasno je kako se osjećaju pri pojedinim radnjama, zbog naglašena držanja tijela i dinamične interakcije s okruženjem. Mali Karl u crvenim hlačama na tregere stoji na vrhovima prstića. Simpatično „sramežljiv u prisutnosti njemu nepoznatih medvjeda“, obgrlio je noge starijem bratu i skrio se iza njega. U prgavoj ljutnji beskrajno nalikuje mom sinu, a sigurna sam da ćete i vi prepoznati nekoga pogledate li ga malo bolje. Kuštravi Mihael u stalnom je pokretu, šuljanju, pojavljivanju i nestajanju, veranju po stablu i stremljenju prema još neistraženim predjelima, a Ada je odmjerena, staložena, mrvicu stidljiva u skrivanju iza duge ravne kose. Svaka pojedina stranica zaokružena je i prilično samodostatna cjelina, koja dodatno podcrtava pripovjednu tehniku priče u priči.

ZRELA MUDROST

U praksi sam se više puta uvjerila da različita djeca na ovu slikovnicu jednako intuitivno reagiraju: moguće da je zbog velike pande, možda je zbog djece-junaka, možda im se sviđa kako izgleda, možebitno i što im poručuje, a najvjerojatnije je riječ o kombinaciji svega navedenoga. Ne znam točno koliko toga je djeci jasno, ali znam da jest puno više negoli mogu pretočiti u riječi.

Velika vrijednost ove slikovnice su njezina svestranost i široko polje interpretacije. Priče koje sadrži imaju potencijal da kod djece probude znatiželju prema filozofiji, religiji, drugom i drukčijem tumačenju svijeta kroz nesvakidašnje fabule i motive: putujući redovnici, mlada žena koju sluge prenose u nosiljci, čovjek koji ne posjeduje ništa („A što to znači da „nije imao mnogo stvari, živio je jednostavnim životom?“), zbunjeni lopov i konj koji se ne da lako uzjahati. Tri priče koje Mirna Voda priča djeci potječu iz budističke i taoističke tradicije, ali ne moraju se čitati kao parabole: mogu biti samo lijepe priče pune krasnih slika i neobičnih likova, inicijatori razgovora i okidači mašte.

Iz prve priče, recimo, možemo naučiti da je važno biti plemenit i velikodušan, da nam „uvijek ostaje mjesec“, da pande vole torte s bambusom, i da djeca to znaju.

Iz druge priče možemo naučiti – kao što je to Mihael naučio – da su možda sreća i nesreća pomiješane, i da zapravo nikad ne znaš što će se dogoditi. (I da bi bilo lijepo naučiti letjeti, i „bacati sjenu na oblake“)

Treća nas priča uči da ljutnju od jučer ne treba nositi u danas, jer onda ne primijetiš koliko se zapravo danas dobro zabavljaš. Karl je to rano naučio.

Još jedan razlog da Zen pandu čitate svojoj djeci jest humor – u tekstu i slici. To je ona najbolja, sofisticirana i promišljena vrsta od koje vam oko usana zaigra osmijeh, i ostane tako titrati dok ne pročitate i pregledate detaljno svih 40 stranica („Mama, čemu se smiješ?) Pa načinu na koji panda komunicira, replicira djeci, crta Adu, oblizuje bambusovu stabljiku i ležerno pušta da ga djeca koriste kao trampolin. Smiješan mi je kimono i žuti šator koji je dobio od ujaka kao dar za njegov (!) rođendan, mada mu nekako prirodnije pristaju od prevelikih bermuda koje mu je navukao autor.

U svojim intervjuima Jon Muth spominje da vrijednost Zen pande – i cijeloga kvarteta – vidi u izgradnji one vrste mudrosti koju naziva zrelom. Takva iskustvena mudrost taloži se godinama, sazrjeva strpljenjem, i pomaže nam ponajviše da se nosimo sa stvarima koje ne možemo promijeniti. Tko ne bi htio takvu mudrost za svoju djecu? Zapravo, tko ne bi htio takvu mudrost za sebe?

U skladu sa svim rečenim, preporučena čitateljska dob je od 4-94, a eventualno i od 2-102. Prijevod je lijep i tečan, prenosi sve nijanse originala i lako se čita naglas, i mislim da nakladnik nema što čekati: treba nastaviti u istom tonu, s novim pandinim pričama. Znam najmanje dvoje mališana koji ih nestrpljivo iščekuju.

Zen panda (Zen Shorts)

Jon Muth (tekst i ilustracije)

S engleskog prevela: Nataša Ozmec

Napisala: Anda Bukvić Pažin

Tekst je izvorno objavljen na portalu Moderna vremena, LINK

prikazi slikovnica

Snaga priče uvijek spašava stvar

svibnja 10, 2017

„Živimo uronjeni u priče“, zapisao je poznati teoretičar pripovijedanja Peter Brooks. Dok čitamo djeci, najbolje se možemo uvjeriti da je doista tako.

Zašto im je važno čitati od najranije dobio? Pa zato što su velike šanse da će djeca kojoj se čita postati odrasli koji sami čitaju, i odrasli koji misle svojom glavom. Kad čitamo djeci, razvijamo im empatiju, potičemo kreativnost, i zbližavamo se s njima kroz trenutke neometane i nepodijeljene pažnje. Čitanje potiče dječje pamćenje i razvoj govora, rasplamsava maštu i slaže riznicu riječi i ideja koje će se aktivirati kad to najmanje očekujete. Dok im čitate, vježbate skupa s njima: sjedenje na jednom mjestu, strpljenje i koncentraciju.

Važno je da roditelji čitaju djeci, ali kako djeca uče manje iz riječi, a više iz primjera, važno je da to radimo s ljubavlju, i da i sami što više čitamo. Naši se interesi spontano se prenose na djecu, a kad im čitamo nešto što i sami volimo, to na djecu djeluje vrlo zarazno.

Interes za knjige i čitanje kod djece možete pobuditi i kroz razgovor o tekstovima i čitanju. Zato ću vam, prigodno, u našem prvom susretu predstaviti tri slikovnice o riječima, knjigama i mjestima gdje one stanuju.

Oprostite, jeste li vi vještica? (Školska knjiga, 2003.)

Tekst: Emily Horn

Ilustracije: Pawel Pawlak

Prijevod: Ivan Ott

Herbert je crni mačak krupnih žutih očiju, jako sladak, i jako usamljen. Voli provoditi vrijeme u knjižnici jer je ondje lijepo, toplo, i uvijek nađe neku zanimljivu knjigu. Našao je tako Enciklopediju vještica, i u njoj pročitao da vještice vole crne mačke. Napokon netko tko bi mu mogao biti prijatelj! Herbert ne zna kako izgleda vještica, ali u debeloj knjizi nalazi detaljan opis. Naoružan preciznim kriterijima, kreće u potragu, i svakome od kandidata postavlja isto pitanje: Oprostite, jeste li vi vještica? Ali ni djevojka u prugastim čarapama, ni čistač ulice s metlom, ni gospođa koja nešto kuha u golemom kotlu nisu vještice, i još su i prilično uvrijeđeni što ih to netko pita. I što sad?

Tekst priče koja ipak nalazi svoj sretan kraj potpisuje Emily Horn, Australka pedagoškog i umjetničkog obrazovanja, iskusna u radu s djecom predškolske dobi. Za crteže je odgovoran nagrađivani poljski ilustrator Pawel Pawlak, po današnjim društvenomrežnim i reklamnim kriterijima vrlo samozatajan umjetnik. Između ostaloga, Pawlak se bavi i dizajnom setova za lutkarske pozornice, i taj se prostorni pristup vidi i u njegovom prikazu mačka Herberta i njegove potrage. Prostori po kojima se mačak kreće su razlomljeni i pomalo geometrijski, te obiluju zanimljivim detaljima. Tako Herberta prvi put vidimo kako sjedi na hrpi knjiga i grije se uz radijator dok vani pada kiša, udobno smješten i udubljen u tekst. To je ilustracija koju bi svaka knjižnica poželjela. I dječja soba. I sva mjesta gdje knjige stanuju.

Da priča Emily Horn i Pawla Pawlaka ostane lijepa i tečna i na hrvatskom, pobrinuo se prevoditelj Ivan Ott. Njegova su rješenja jednostavna i razumljiva, tek ponegdje osvježena nekom „težom“ riječi za koju se djeca redovito zakače. Kad god moja četverogodišnjakinja čuje „Dapače“, nadoveže se rečenicom koju je zapamtila iz slikovnice i kaže: „odvratio je Herbert“. A za odrasle: probajte izgovoriti „čiribučiribiju“ – meni nikad ne uspije iz prve.

Osim zabavne priče i umjetničkih ilustracija, ovo je slikovnica koja može biti povod za razgovor o stereotipima i čemu oni (ne) služe. Zgodna je to lekcija i o metaforama, za djecu, ali i za odrasle. Kad je vani hladno, a ljudi neprijateljski raspoloženi, uvijek se možemo utopliti i naći društvo među koricama knjige. Nema veze što se u knjižnici baš i ne može živjeti.

Velika tvornica riječi (Artresor, 2013.)

Tekst: Agnès de Lestrade

Ilustracije: Valeria Docampo

Prijevod: Petra Matić

Mjesto radnje je grad u kojem ljudi uglavnom šute, jer govoriti je skupo. Komunikacija nije spontana niti samorazumljiva: riječi se moraju kupiti pa progutati da bi se mogle izgovoriti, a nemaju svi ljudi jednaku kupovnu moć. Bez obzira na to, „velika tvornica riječi radi danonoćno“, a „riječi koje izlaze iz strojeva raznolike su kao jezik“. Fileas je dječak koji želi lijepoj Silvi čestitati rođendan i reći joj da je voli, ali nema dovoljno novca da kupi skupe izraze ljubavi. Ima tri riječi koje je ulovio mrežom za leptire dok su lepršale zrakom, i namijenio ih je Silvi. Malo strahuje od Oskara, koji također voli Silvu, i ima dovoljno novca da kupi sve riječi na svijetu. Hoće li Silva shvatiti što je Fileas mislio kad joj kaže: Trešnja, prašina, stolica?

Poetičan i maštovit, a vrlo jednostavan tekst djelo je svestrane belgijske autorice Agnès de Lestrade. Ta je autorica mnogih knjiga za djecu ujedno i aktivna likovna umjetnica te voditeljica radionica kreativnog pisanja. Fokus njezinih priča nije samo poticanje dječjih sanjarija i maštanja, već i razvoj kreativnog mišljenja.

Stvoriti svemir u kojem emocije prevladavaju razum – to je misija i Valerije Docampo, koja se na najbolji mogući način pobrinula da ova topla, lirska priča vizualno dođe do izražaja. Za nju je ilustriranje dječjih knjiga disciplina koja spaja književnost, likovnu umjetnost, dizajn i film, i to je najbolja definicija slikovnica općenito na koju sam dosad naišla. Veliku tvornicu riječi zamislila je kao zlokobnu sjenu koja se nadvila nad grad i njegove stanovnike. Kolorit je pomalo taman, igra svjetla i sjene njezina je specijalnost, ali zato žarka crvena koja se provlači kroz knjigu ima vizualnu i pripovjednu snagu.

Da tekst divno teče, i na hrvatskom jeziku, pobrinula se prevoditeljica Petra Matić. Njezina su rješenja jednostavna, a magična, topla i emotivna, kao i priča u originalu. Kao takvu, možete je čitati i pokazivati djeci najranije dobi.

Naslovnica je pomalo zlokobna, ali neka vas ne zavara: pogledate li je bolje, vidite da se Fileas smješi i da mu je srce puno leptirića. Knjiga je puna važnih, suptilinih poruka: ne docira, već pokazuje i ukazuje na važnost empatije, iskrenosti i skromnosti. Za one starije, Velika tvornica riječi otvara mnoga važna pitanja: o klasnim razlikama, o konzumerizmu, o pravu na riječ i pravu na govor, i o tome kako staviti osjećaje u riječi i koliko je to – ili nije – važno. I nosi još jednu poruku: o važnosti tišine za kreativnost, produktivnost i unutarnji mir u bučnom svijetu u kojem živimo.

Fantastične leteće knjige g. Morrisa Lessmorea (MeandarMedia, 2015. – drugo izdanje)

Tekst: William Joyce

Ilustracije: William Joyce i Joe Bluhm

Prijevod: Vanda Mikšić

„Naši su životi neraskidivo isprepleteni s pripovijedanjem, pričama koje pripovijedamo ili nam ih pripovijedaju, o kojima sanjamo, zamišljamo ih ili bismo ih željeli ispripovijedati“, rekao je to onaj isti Peter Brooks s kojim sam gore počela ovu priču o pričama, i toga sam se sjetila čim sam uzela ovu slikovnicu u ruke. Posudila sam je za sebe, ali djeca su se oduševila. I mada kažu da je ovo slikovnica za odrasle, nekako mislim da je preporučena dob vrlo rastezljiv pojam, a prilično sam sigurna da dobra priča ima mnogo razina, i da funkcionira na svakoj.

Pa i na onoj najrudimentarnijoj: Morris Lessmore - iz naslova - volio je riječi, priče, knjige. Čitao je i pisao, sve dok jednom nije naišla oluja i otpuhala sve što je dotad poznavao, uključujući i tekst iz njegove knjige. Lutao je opustošenim crnobijelim svijetom sve dok nije sreo damu krasnog kolorita. Ona je proletjela iznad njega i pogodila ga knjigom. U srce, ne u glavu. I poklonila mu novi smisao. Uselio se u kuću prepunu živih, fantastičnih knjiga i posvetio im život, pišući istovremeno i svoj dnevnik. Koji je nastavio živjeti i nakon što je Morris Lessmore ispisao njegovu zadnju stranicu.

Predivnu i neobičnu priču nadahnuli su život i umjetnost podjednako. Autor je dugo radio na tekstu i razvio ga je u nekoliko žanrova – između ostaloga, i u Oscarom nagrađeni kratki animirani film. Ilustracije teku paralelno s tekstom i dopunjuju ga. Za boju i živost uvijek su odgovorne knjige: kad njih nema, vlada siva apokalipsa, a čim prolete, mašući koricama, busterkeatonovski svijet i svi ljudi u njemu poprime boju. Sve je provučeno kroz neki retro filter, i ima finu patinu koja spaja prošle, sadašnje i buduće ljude i njihove tekstove.

Fantastične leteće knjige vrve fantastično slikovitim prikazima čitanja: Morris Lessmore u neke se knjige uvlači i u njima ostaje danima, kliže im se po stranicama, skakuće s rečenice na rečenicu, izvrće slova naopačke i visi s njih, neodlučan oko povratka u stvarni svijet. A da se hrvatski čitatelji usred knjige osjećaju kao usred filma, brine se iznimno ritmičan i skladan prijevod Vande Mikšić, koji vrvi jednostavnim, a zvonkim sintagmama i pomno biranim aliteracijama.

Sa svojim prekrasnim panoramskim formatom i nadahnutim ilustracijama, i ova je slikovnica poput zanimljivog, mjestimično nijemog filma. Zato je sjajan dar i za djecu i za odrasle tekstualne sladokusce podjednako. Negdje na pola knjige, moja kći je tužno rekla: ali mama, on je stalno sâm! Ali ne, objasnila sam, s knjigama nikad nisi sam. I mada „svaka priča krije i nemire“, pripovijetke i knjige imaju zacjeljujuću snagu. I uvijek su tu da nas utješe. I uznemire. I oboje je okej.

Napisala: Anda Bukvić

Tekst je izvorno objavljen na Dblogu Telegram.hr - a, LINK

ekrani

Mobitel

svibnja 05, 2017

Najbolje mi je kad planiram pisati o nečemu i razradim u glavi par premisa, pa onda shvatim da sam o tome već pisala - sa sličnim premisama. Ali zapela sam za temu i vrtim je u glavi već dosta dugo, u zadnje vrijeme prilično intenzivno, pa napisati moram - uz rizik da neće biti novo. Ali bit će važno - ili barem mislim da bi trebalo biti. Ranije sam pisala o EKRANIMA, a sad bih htjela o specifičnom ekranu - onome koji je stalno uz nas - mobitelskom.

Ne odgajam screenfree djecu niti sam ikada pokušavala. Jednom sam čula sjajnu izjavu: ne trebaju bebama pelene, već roditeljima, i mislim da je i s ekranima slično. Kad su mali, onda ih zamanem ekranom da dobijem malo mira i dva-tri neometana gutljaja prve ili treće kave. Nema mi smisla pokušati ih držati screenfree ni kad odrastu, jer - osim što je to utopijski pothvat - to je realnost i svijet u kojem živimo. I još: isključivosti zvane dosljednost ili principijelnost u mom svemiru nisu vrline.

Ono što stalno naglašavam široj i užoj rodbini - moram, jer često mašu svojim mobitelima pred nosevima moje djece - kontrola je jako potrebna. Kontrola je ključna. Nije vaše dijete wunderkind ako je već prije 2. godine znalo uključiti YouTube i izabrati sebi crtić: to zna i 1,5 godišnji mali od susjeda i mala od kolegice koja je napunila 20 mjeseci. Sve su to djeca koja se brzo prilagode vremenu u kojem živimo i kućnoj situaciji. I zato ih treba od te najranije dobi kontrolirati, pratiti što gledaju i rade i ograničiti im vrijeme koje provode uz ekran. Nema: gledaju Elzu i Spidermana, samo nek miruju. Ili Hulka na zahodu, amo popit kavu. Sigurno ste naišli tj. klinci su vam naišli na taj freakshowu na YouTubeu. Ako znate o čemu govorim, znate da ne želite piti kavu dok djeca gledaju taj crazy shit.

I istraživanja provedena s djecom starije dobi pokazuju da premalo roditelja zna točno koliko im djeca provode online i što zapravo rade. Za djecu je svijet u kojem žive određeni izazov, prije negoli problem. Ali ono što jest problem su roditelji - i naši gadgeti. Naša opsjednutost - društvenim mrežama, breaking vijestima, poslovnim i privatnim mailovima, posvemašnjom dostupnošću i uobrazilijom koje se ne možemo otresti - da je sve hitno i bitno. To je često i moja privatna borba - priznajem, i nekad znam pretjerati jer zna biti mentalnih i fizičkih mjesta na kojima bih radije bila nego zatvorena u kući s djecom. Tako da mi je ekran prozor u mentalno zdravlje. Nemojte mi oduzeti sve igračke! Ali vrijedi isto pravilo kao i kod djece. Tj. dio pravila - niste ludi da date nekom da vam kontrolira sadržaje koje konzumirate, ali ograničenja moraju postojati. Jer je zdravo, i jer vi i vaš mobitel niste sami u svemiru. (već živite skupa s drugim ljudima koji svoje mobitele ne ispuštaju iz ruku, ali to sad nije tema)

Dva su problema s prekomjernim simultanim druženjem s mobitelom i s djecom. Prvi je taj što smo mi rastreseni jer smo u osnovi negdje drugdje. I mada smo fizički tu, zapravo nismo prisutni niti koncentrirani na kvalitetno vrijeme s djecom. Oni to jako dobro vide, a mi u osnovi lako izgubimo živce ako traže nešto od nas dok radimo... što već.

Drugi problem me više muči, a to je model koji dajemo, koji usađujemo podsvjesno dok su mali, a na svjesnoj razini kako odrastaju. Majmun radi što majmun vidi. Kako mogu tražiti od njih prestanu buljiti u svoje ekrane - ako ja ne ispuštam svoj? Svi želimo odgojiti djecu koja čitaju, pričaju, razmišljaju svojoj glavom, i danas je to puno veći izazov nego u vrijeme dok nisu bili dostupni toliki žderači mašte i koncentracije. I kako to sad postići? Prvi i prilično presudan korak: ostavite mobitele dok ih odgajate.

Ako čitate ovo sve i prilično ste sigurni da ne vrijedi za vas, ja vam čestitam. Ali prema legitimnim i znanstvenim istraživanjima koja citira BBC, velika je mogućnost da se obmanjujete. Spomenuto istraživanje orijentira se doduše prema starijoj dobnoj skupini (11-18 godina), ali nedvojbeno zaključuje da korištenje mobitela od strane roditelja loše utječe na obiteljski život. Anketirali su najprije djecu, a onda roditelje, odvojeno, i najzanimljivije je to što djeca kažu da se roditelji vikendom, praznicima, uvečer i ujutro ne odvajaju od svojih spravica, a roditelji te iste djece procjenjuju da uglavnom ne pretjeruju. Ravnatelj škole u kojoj je istraživanje provedeno jasan je i konkretan po tom pitanju: "Our poll shows that children are aware of many of the risks associated with overuse of technology but they need the adults in their lives to set clear boundaries and role model sensible behaviour." O tome vam pričam. I još sam usput, čitajući malo o ovoj temi, naišla na jeziv podatak da prosječna osoba provjeri svoj mobitel 150 puta dnevno. To "prosječna osoba" vjerojatno znači "prosječan Amerikanac", ali mislim da je bilo vremena kad nismo zaostajali. Ne žalim, samo kažem.

Jesper Juul je napisao DOBAR TEKST (malo patetičnog naslova, doduše, ali zanemarite tu komponentu) u kojem objašnjava kako korištenje pametnih telefona djeluje na obiteljske odnose. I nije samo dobro i smisleno napisan, već je i konstruktivan - jer predlaže eksperiment koji svatko može provesti u svojoj obitelji. Za svakog funkcionira nešto drugo - meni se najboljima čine ideje da cijeli jutarnji ritual bude zona bez telefona, kao i neko vrijeme prije večere do odlaska djece na spavanje. Mobiteli idu u hodnik, recimo, u kutiju na punjenje, a ugašeni su od odlaska na spavanje do polaska u školu i na posao sljedećeg dana.

Uvijek puno napišem, a zapravo imam samo jednu, dosta važnu poruku: priredite djeci iznenađenje života i pokažite im da imate i lijevu i desnu ruku koje izgledaju isto. U prvi mah možda lijevu neće prepoznati kad vide da inače ne svijetli, ne trza se, ne vibrira i nije zgrčena, ali dajte im vremena.

P.S. To što kažete da vam mobitel treba jer su preslatki i želite ih fotkati - to nije izlika. Što ćete ionako s tim terabajtom slika koje ste okinuli prošli tjedan?

prikazi slikovnica

Ema Pongrašić i Bob Živković: O zmaju koji je volio cvijeće

travnja 29, 2017

Kad sam ja bila dijete, bajke su bile u modi, a u svakoj drugoj ili trećoj bajci našao bi se barem jedan opak zmaj. Koji bi neslavno skončao. Jer u bajkama je to uvijek tako: zlo je kažnjeno, a dobro pobjeđuje i pokupi nagradu. Zmaja Ognjenoga kod Ivane Brlić Mažuranić kraljević je eliminirao sabljom. U ruskim bajkama zmajevi su krali djevojke, dok su u bajkama braće Grimm oni bili oličenja užasa i okrutnosti, i uglavnom su im žrtvovali djecu da ih odobrovolje. Bili su tu i zmaj svetog Jure, a i jedno ili dva zmajolika stvorenja u Beowulfu, i oni su mi poprilično plošni likovi – negativci kako god okreneš, a pasivci u narativnom smislu. Nikad se nisu izjašnjavali po fabularno bitnim pitanjima, i općenito, otvarali su usta jedino kad su rigali vatru.

Zmajevi mi aktiviraju neki arhetipski čip u glavi koji je toliko duboko ubrizgan da ga nije moguće iščupati. Ali dodatna kodiranja najiskrenije pozdravljam. Veseli me kad vidim da su zmajevi dobri i pozitivni pokretači fabule, i drago mi je kad nabasam na priču u kojoj imaju izražen narativni glas. A nitko sretniji od mene ako mogu dobiti oboje, kao što je to slučaj sa zmajem kojemu iz nozdrva izlaze isključivo srca i ljubavni oblačci.

Autorica teksta Ema Pongrašić dobro se razumije i u zmajeve i princeze. Ovoj je slikovnici prethodila jedna koja je tematski slična i ima slične protagoniste: Princeza i zmaj (2014) neobična je priča o princezi Dragici koja čami u visokoj kuli i uviđa da je čekanje ne samo neproduktivno, već i prilično dosadno. Ona je željna škole, igre i akcije, a njezin bezimeni zmaj ne riga vatru, već se opušta svirajući violinu i pijući čaj. S obzirom na strukturu i količinu teksta, Princeza i zmaj nedvojbeno je namijenjena djeci mlađe školske dobi. Ali ni mlađi predškolci neće ostati uskraćeni za alternativnu verziju bajke: jedan sasvim neobičan zmaj i jedna netipična princeza začudit će vas, nasmijati i razveseliti u priči O zmaju koji je volio cvijeće, duhovitom i slatkom štivu za djecu iz pametne i odrasle pripovjedačke vizure.

ZMAJEVSKA STRANA PRIČE

Ema Pongrašić autorica je i prevoditeljica. Osim što prevodi stripove i aktivno sudjeluje u manifestacijama koje promiču književnost za djecu, ona piše tekstove namijenjene djeci predškolske i školske dobi. Autorica je zbirki čije naslove mali čitači osjećaju kao bliske, uvrnute i silno smiješne, a i odrasli se moraju nasmijati i zapitati se što se znači, primjerice, Moj striček Autobusac ili reći, O ne, opet! kad vide naslov Tata, meni se piški.

O zmaju koji je volio cvijeće ujedno je i naslov i trailer. U maniri Marka Twaina, obećava fabulu i dobro pripovijedanje, i u tome ne razočarava. Dodatno uzbuđenje za generaciju inficiranu zakonitostima Grimmovih bajki također je prisutno, jer napokon je došlo vrijeme da čujemo zmajevsku stranu priče. A ona ide otprilike ovako:

Bio jednom jedan zmaj, i činio je sve da ispuni čitateljska očekivanja. Imao je kulu i u njoj zatočenu princezu jer se to, eto, tako mora, ali kulu je okružio cvijećem jer ga je baš jako volio. Nije se zvao ni Strašni ni Opasni ni Princožder „kao svi normalni zmajevi“, već Drago. Dragin najveći problem bila je princeza koju je zatočio. Ona je stalno nešto zanovijetala: kula joj je bila previsoka, nije joj se sviđao Dragin karakter, i najpogubnije od svega, nije voljela cvijeće. Drago se nije s njom upuštao u (ne)argumentirane rasprave, već je našao recept za nošenje sa svakodnevnim kućnim stresom: šeta se šumom i bere cvijeće. I u toj meditaciji je, posegnuvši za jaglacima, neočekivano uhvatio još neočekivaniju zmajicu za kandže. Ona ima ružičasto nalakirane nokte i čudno raspoređene ružičaste roščiće. Zove se Tratinčica, a Drago voli cvijeće, i trebam li više išta reći? Idilu ljubavi na prvi pogled prekida princ koji upada u prizor u punoj ratnoj spremi i „na uobičajeno bijelom konju“, i koji je malo živčan. Generalno nije loš, kako je Tratinčica objasnila Dragi, već je usamljen pa je grub prema njoj. Nakon početne zbunjenosti i hinjene odlučnosti, brzo su se dogovorili: princ će Dragi dati Tratinčicu, a Drago princu svoju napornu zatočenicu. A kako zmajica opsegom i veličinom uvelike šiša princezu, pogodili su se da Drago doda još nešto. Neću vam reći što, to provjerite sami.

Jednostavnim jezikom i lijepim rečenicama ispričana je silno duhovita, nepretenciozna, a prilično iščašena priča. Slikovnica je dobila nagradu međunarodnog festivala slikovnica Ovca u kutiji za 2016. g., kao jedna od tri najbolje hrvatske slikovnice, a uz tekst Eme Pongrašić za kvalitetnu cjelinu pobrinule su se ilustracije Dobrosava Boba Živkovića.

SAVRŠENO URAVNOTEŽENO PARTNERSTVO

Ova je slikovnica pomalo neočekivan, ali vrlo uspješan generacijski spoj. Autorica je mlada, maštovita, i razumije djeci bliske načine pripovijedanja. Ilustrator je iskusan, prekaljen u mnogim žanrovima i odavno ispečena zanata – ali skužili su se, čini mi se, bez greške.

Ako ste ikada u rukama imali Politikin zabavnik, sigurno ste vidjeli ilustracije Boba Živkovića. Za Politikin zabavnik crta i danas. Počeo je davno: kao velikog obožavatelja Hobita, frustriralo ga je što izdanje koje je čitao nije bilo ilustrirano, pa ga je počeo nadopunjavati sam. Uslijedila je suradnja sa studentskim časopisima, da bi se poslije u osamdesetima afirmirao kao ilustrator u okvirima žanrova fantasyja i znanstvene fantastike.

Do danas je ilustrirao preko 200 knjiga, redovito surađuje s raznim časopisima za djecu i mlade i dobitnik je mnogih domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Osim što su nagrađivane, njegove su ilustracije prepoznatljive: po svome humoru, elementima karikature i po šarenilu komplementarnih boja. U vrijeme digitalnih ilustracija, on i dalje crta običnom olovkom ili flomasterom na običnom papiru, a onda crtež skenira i oboji u Photoshopu.

Bob Živković iskusan je zmajocrtač, ima posebnu mapu naziva „Zmajevi“ u svome portfelju. Dragu je zamislio sa svim atributima koji ga legitimiraju kao pravog zmaja: masivno tijelo, ljuske i škrge, zubi, roščići, krila i rep. Istinabog, većina toga je zakržljalo ili promijenilo funkciju, ali evolucija ima svoje zakone. Drago je u ekstazi dok miriše cvijeće, a vidno tjeskoban, katkad i uznemiren, dok iz vrta zirka prema kuli u kojoj je zatočio princezu.

Buljooka i uglavnom namrgođena princeza nosi krinolinu od obrnute cvjetne čaške, što je vrlo plastično određuje kao suštu suprotnost svemu cvjetnome. Princ je pak u punoj ratnoj spremi, s čak dva buzdovana i prevelikom krunom koja mu mjestimično prekriva oči – uglavnom kad mu se ne sviđa što vidi i čuje.

I kao što je, ako anegdota ne laže, Bob Živković docrtao slike koje su mu u Hobitu nedostajale, tako je nastavio docrtavati i priče koje ilustrira. I ni ova nije iznimka. Najveća vrijednost ove slikovnice je u kod nas toliko zanemarenom dijalogu slike i teksta. Ilustracija nije tek vizualna kulisa pisanoj riječi, koja ponegdje dodatno naglasi ono što je već ispričano, već tekst zaokružuje i daje mu novu dimenziju. Riječima britanskog teoretičara i profesora na katedri za dječju književnost Petera Hunta: Odnos između riječi i slika može biti nalik odnosu između pjevača i orkestra: uravnoteženo partnerstvo u kojemu preostali preuzmu sporednu ulogu čim jedno izbije u prvi plan.

Dinamika je u detaljima, i upravo to je privlačno djeci i odraslima podjednako. Mama, koliko zuba ima princ, a koliko zmaj? Gle, zmaj čita knjigu osim što voli cvijeće! I ima srce na vrhu repa, vidi! Mogla bi to biti i strelica, dodajem ja u glavi, a to što je interpretacija mnogo vrijednost je sama po sebi, jer dobre priče pričaju puno priča.

DOKIDANJE STEREOTIPA

Austrijsko-američki psihoanalitičar Bruno Bettelheim smatra da su bajke djeci nasušno potrebne, jer pomažu skladnom intelektualnom i emocionalnom sazrijevanju, a njihov crnobijeli svijet omogućuje im da u svom sigurnom binarnom referentnom okviru bolje pojme svijet koji ih okružuje. Djeci su, dodajem, klasične bajke potrebne i kao platforma koja će im omogućiti da u tekstovima i ilustracijama poput ovih prepoznaju otklon, i mogućnosti pričanja drukčijih priča.

Književnost za djecu svih uzrasta rado i obilno poseže za stereotipima, jer najlakše je raditi s nečim što je poznato. Samo ih perpetuirajte, i neće se mučiti. Ali nećete nikoga ništa ni naučiti. Priča O zmaju koji je volio cvijeće i u tekstu i u ilustraciji izbjegava klišeje: pravo je osvježenje vidjeti princezu koja se ne pridržava stoljetnog kodeksa oblačenja i ponašanja, uz bok zmaju koji se trudi pridržavati protokola, ali vidno je nesretan i vrlo emotivan zbog toga.

Velika je vrijednost ove slikovnice što je autorima uspjelo izbjeći zamku u koju upadaju mnoge naše slikovnice, a to je prevelika količina teksta za slikovno-tekstualni format. Po količini i oblikovanju odlomaka, odlična je za čitanje naglas, i drži koncentraciju malim slušateljima. Ponegdje bi se količina teksta dala malo skratiti, ali ta su mjesta uglavnom fabularno motivirana i stoga simpatična: najduži odlomak je na stranici 16, a to je upravo mjesto gdje iz zmajice sune bujica riječi, koje su se morale nekako smjestiti na jednoj stranici.

Slikovnica je četvrtastog oblika, tvrdo ukoričena i solidnog uveza. Ima idealne 23 stranice, tekst je napisan lijepim fontom i velikim slovima, što je čini pogodnom i za početne čitače. Okvirna dob bila bi 3+ godine, ali u zanimljivima slikama i šarenilu kompatibilnom s razigranošću dječje mašte pronaći će se i malo mlađi i dosta stariji uzrast.

Ono što je svakako moglo biti bolje napravljeno jest faza finiša, kako lektorskog, tako i uredničkog. To bi uklonilo tipfelere i riješilo sitne nelogičnosti u fabuli, te bi kozmetički skratilo pojedine odlomke ili rečenice, bez narušavanja protočnosti i stilske i sadržajne cjeline. Ukratko, ono što je dobra praksa u literaturi „za velike“ bila bi još bolja praksa u literaturi za male, ali ne i manje zahtjevne čitače – bez urednika, lektora i korektora se možda može, ali rezultat je lošiji nego što je mogao biti uz još nekoliko pari kvalificiranih očiju. Manje teksta ne znači nužno manje posla, katkad je upravo suprotno.

Ako imate izražen didaktički nerv, ova vam slikovnica može biti povod da s djecom porazgovarate o osjećajima i apstraktnim konceptima, poput usamljenosti i grubosti, pravedne razmjene, kompromisa, tolerancije, i svih lica ljubavi.

A ako ne morate od svega napraviti projekt, onda se samo nasmijte i dobro zabavite. Napravite doma kazalište, kulu od jastuka i zmaja od stolaca i plahti. Čitajte djeci raznim glasovima, ili se jednostavno zadržite na scenama koje su djeci posebno urnebesne, kao što je, recimo, prvi susret Drage i Tratinčice. Oboje su se toliko iznenadili da su izgubili ravnotežu i pali na guzu – „svaki na svoju, naravno“. Nema ništa urnebesnije za 4-6 godišnjake od toga. Ne toliko pad, koliko guza. Ne pitajte zašto, nemam pojma.

O zmaju koji je volio cvijeće

Tekst: Ema Pongrašić

Ilustracije: Bob Živković

Napisala: Anda Bukvić Pažin

Tekst je izvorno objavljen na portalu Moderna vremena, LINK

prikazi slikovnica

Lars Klinting: Kastor peče kolač

ožujka 31, 2017

Priča počinje u Švedskoj, sad već u prilično davno vrijeme devedesetih godina prošloga stoljeća. Ondje je u svome stockholmskom stanu sjedio, crtao i pisao Lars Klinting. Katkad bi podigao glavu s crteža i teksta da pogleda što se događa iza prozorskog okna – i usredotočio bi se na ptice i kukce radije nego na ljude. Ima smisla. Lars nije studirao crtanje ni pisanje, bio je profesionalni stolar, i osoba širokih interesa. Volio je dijeliti svoja znanja pa je postao učitelj. I protivno popularnoj zabludi da učitelji samo podučavaju druge, on sam naučio je puno od svojih učenika. I odlučio je to pretočiti u knjigu za djecu. Priču o prijateljstvu golemog orla, koji pati od vrtoglavice i straha od letenja, i sićušne ptičice koja mu pomaže da prevlada svoju fobiju napisao je i ilustrirao 1982. g. Slikovnica Örjan den höjdrädda örnen (Regal the Golden Eagle, u engleskom prijevodu) postala je klasik dječje književnosti, omiljen među djecom u cijelome svijetu i popularan crtani film.

Tako je Lars Klinting na velika vrata ušao u svijet dječje književnosti i iz njega više nije izašao, na radost mnoge djece i njihovih roditelja. Dodijeljen mu je niz književnih i ilustratorskih nagrada, a dobitnik je i nagrade za životno djelo koja nosi ime Elsa Beskow, po pionirki među švedskim dječjim autorima i ilustratorima. Ono što je pokazao svojim radom i životom – da nas formalna profesija samo usmjeri, ali ne mora nas odrediti zauvijek, i da je važno učiti i obogaćivati se cijeli život – to je nastavio potvrđivati i kroz svoje crtane likove.

CIKLUS O KASTORU

Upravo iz života i svih raznolikih iskustava autora – kako to već u književnosti uvijek biva, mada se često skriva – proizašla je priča o dabru Kastoru. Zamisao je bila napisati faktografsku priču o ručnom radu – od ideje, preko planiranja i izvedbe do konačnog proizvoda. Međutim, ciljna publika trebala je biti ona najzahtjevnija moguća: dječja. Upravo imajući na umu djecu, i osluškujući njihove potrebe, Klinting je uspio u tome zahtjevnom zadatku.

Prvi postulat kreativnog procesa je piši - ili crtaj - ono što poznaš, a kako je bio stolar, sinulo mu je da bi njegov glavni lik mogao biti stolar među životinjama. Dabar je na latinskom castor, i eto ideje i za ime. Kastor se rodio 1995. i odmah se bacio na izradu stolarije, a onda je jedna stvar vodila drugoj: okušao se u vrtlarenju, šivanju, krečenju, popravljanju bicikla.

Nasmiješeni, ekspresivni glodavac dječja je ulaznica u svijet aktivnosti za odrasle, onih koje roditelji rutinirano prakticiraju, a djeca promatraju s posvemašnjom fascinacijom. I mada je prvi dabar kojega je Klinting oživio bio onaj koji izrađuje vlastitu kutiju za alat u Kastoru u radionici, ako niste još pustili dabra i njegova pomoćnika dabrića u svoj dom, predlažem da krenete od mjesta prve dječje opčaranosti, i pustite Kastora u svoju kuhinju. Da vam ispeče kolač.

PRIČA O BISKVITU

Ako i vas kao i mene frustriraju šturo sastavljeni recepti za kolače, osim što će biti zanimljiv vašoj djeci, Kastor može i vama biti odlična terapija. On operira sustavno, precizno i korak po korak, a sve to usidreno u savršeno smislenoj fabuli. Dabra upoznajemo pri buđenju – u drvenom krevetu koji izgleda kao da ga je sam skucao od prethodno izglodanih debla. Njegov prijatelj i vjerni pomagač u cijeloj seriji, Frippe, došao mu je čestitati rođendan. Frippe je vječno gladan, a Kastor mu nema što ponuditi. Ali ima ideju – skupa će ispeći kolač!

Odmah jure u kuhinju uređenu u retro Ikea stilu i bacaju se na posao: dvije pregače, potraga za starom bakinom bilježnicom s receptima (jer „u bilježnici piše kako napraviti izvrstan biskvit“), proučavanje teksta i provjera sastojaka, i onda pažljivo isplanirana izvedba. Kad je kolač u pećnici, slijedi pospremanje kuhinje, a kad je sve gotovo – serviranje stola i dolazak neočekivanih gostiju s rođendanskim darom. „Kakva sreća što su ispekli kolač! Bilo ga je dovoljno za sve i bio je jako ukusan.“ Slikovnicu zaključuje stranica na kojoj je, pomalo neočekivano, samo ilustracija, bez teksta, i to je iznimno efektan autorski potez. Jer Kastor je otvorio dar i, izgleda, od sreće zanijemio. Na samom kraju ispisan je potpun recept za savršen biskvit, i to je nešto što roditelji moraju unaprijed znati: ako mrzite da vam se djeca motaju po kuhinji, što je posve legitimno, nemojte im pokazivati niti čitati taj dio. Nema na čemu.

DABROVI S PREGAČAMA

Već je naglašeno koliko Lars Klinting voli životinje, tako da ne čudi što su glavni likovi ciklusa nacrtani kao pravi pravcati dabrovi: po obliku tijela i glave, s karakterističnim repom i oštrim prednjim zubima. Mogu sve što i ljudi, ali ne nose hlače ni cipele – jedino pregače, kad im posao to nalaže. Njihovi izrazi lica prenose trenutačna raspoloženja: uzbuđeni su dok se bacaju na posao, koncentrirani dok proučavaju recept, sretni kad kolač napokon gurnu u pećnicu, a pomalo obeshrabreni kad vide u kakvom neredu je kuhinja nakon slastičarske rabote. Mada se ilustracije nadopunjuju u izgradnji zaokružene priče, svaka stranica toliko je skladna i izbalansirana da se može promatrati kao autonomna cjelina. Slike su duhovite i tople, vizualno privlačne i narativno bogate jer vrve detaljima koji se djeci mogu otkrivati postupno. To svakim novim čitanjem aktivira istraživački impuls i poziva na slaganje drukčije, vlastite priče. Lars Klinting se poigrava s fokusima: bojama i svjetlom izoštri i pojača predmet ili aktivnost koje je u datom narativnom momentu bitno gurnuti u prvi plan, a zamagli i zasjeni ono što nije žarište te stranice. Tako svaka slika dobiva dubinu, a priča dodatnu dimenziju.

Cijeli ciklus s Kastorom u glavnoj ulozi vrijedna je lekcija za autore slikovnica za djecu predčitalačke dobi, jer pokazuje skladan odnos teksta i ilustracije kakav se na našim prostorima, nažalost, ne viđa često. Mnogo je slikovnica na čijim se stranicama odvija epska borba između ispisanoga i ilustriranoga: čini mi se nekad da autori teksta nastoje oduzeti primat vizualu, i to tako što će ga doslovce prekriti vrtlogom riječi i rečenica. Rezultat je shizofreno napučena stranica koja pokušava poslati bezbroj poruka, i na kraju ne pošalje nijednu. Kod Larsa Klintinga se slikovni i tekstualni medij nadopunjuju: ono što nije ispisano, nacrtano je. I koliko god bio raskošan u ilustraciji, autor je kratak i jezgrovit u tekstu. Takva čista i uravnotežena izvedbi djeci može biti lekcija iz umjetničkog sinkretizma, i supostojanja različitih medija koji pričaju međusobno komplementarne priče.

KASTOR EDUKATOR

Kastor djecu može puno toga naučiti: ne samo o sastojcima i koracima potrebnima da biskvit uspije, već i o snalažljivosti, užitku u procesu, planiranju od ideje do realizacije, i o važnosti timskoga rada. U crtežu i tekstu djeca mogu osjetiti koliko je slasno uživati u nečemu što su sami stvorili – a u ugodnom društvu još i slasnije. Razrađen proces i opipljiv konačan proizvod nikad nisu bili važniji nego u današnjem virtualnom svijetu, a kad se ovako ispripovijedaju, imaju moć zapaliti iskru pustolovnoga i maštovitoga, i potaknuti djecu na stvaranje.

Osim entuzijazma koji ih prati, sve su Kastorove aktivnosti obavijene aurom tradicije i upućuju na važnost nasljeđa i njegova prenošenja s koljena na koljeno: Kastor se u drvodjeljske radove upušta na starom stolarskom stolu kojega je izradio još njegov djed, znanje i iskustvo vrtlarenja dobiva zahvaljujući ostavštini ujaka Samsona, a kolač peče po receptu koji je naslijedio od bake koja je bila „vrsna kuharica“.

Spretni Kastor dolazi nam iz dimenzije u kojoj je u školama postojalo domaćinstvo kao predmet, i kad se vrednovao praktičan rad – više za život, nego za školski imenik ili indeks. Ovaj ciklus nosi sa sobom dašak atmosfere staromodnih slikovnica, nalik onima na kojima sam i sama odrasla. Bile su to priče koje su naglašavale vanjske svjetove i snalaženje i njima, a nisu se brinule za osjećaje likova i njihov unutrašnji svijet. Nekad su se postavljala konkretna, faktografska pitanja, i nikoga nije zanimalo kako se sirota Pepeljuga osjećala kad je izgubila cipelicu. Nije bilo moderno govoriti o željama i crtati osjećaje te oko njih natezati katkad besmislenu i nezanimljivu fabulu. Jer osjećaji jesu bitni, ali ništa ne može nadomjestiti sočnu, kvalitetnu priču.

PUTOVANJE KROZ JEZIKE

Slikovnice o Kastoru prevedene su na 25 jezika, a od 2015., 20 g. nakon što su izvorno nastale, tri od ukupno sedam iz ciklusa dostupne su na hrvatskom jeziku. Nakon engleskom govornom području objavljene su kao Handy Harvey i Bruno the Beaver, u njemačkom je glavni lik postao Kasimir, dok se kod nas švedski (i latinski) Castor zadržao u gotovo izvornom obliku. Lokalizacija je kod prijevoda slikovnica posebno važna jer su boja i zvuk jezika presudni za djecu predčitalačke dobi, pa su tom minimalnom kroatizacijom urednica Dunja Flegar i prevoditeljica Zrinka Gugić otklonile dvojbe oko izgovora i približile štivo djeci i njihovim glasnočitajućim roditeljima.

Sam prijevod je korektan, neopterećen teško izgovorljivim i nerazumljivim hrvatskim složenicama, i sa sintaksom koja se ne opire glasnom čitanju. Šteta je što odlično primijenjen primjer lokalizacije nije upotrijebljen i na kraju slikovnice, kad prijatelji dođu Kastoru čestitati rođendan: ne pjevaju mu uobičajeno Sretan rođendan, već pjesmicu koja je izravno prevedena sa švedskog i koju je - teško otpjevati. Barem vrlo prosječnim do lošim pjevačima poput mene. Prevoditeljski kiks se dogodio i u receptu za Kastorov kolač na kraju, gdje su mjere za šećer i brašno navedene u decilitrima. Pa pripazite ako ga ipak odlučite praviti s djecom.

Vizualni sklad ilustracije i količine teksta remeti odabir i veličina fonta – neutralna Helvetica koja dominira stranicama prekrupna je i prekruta, a paragrafi nisu skladno niti ujednačeno centrirani kroz cijelu slikovnicu. Zanimljivi font kojim je napisan naslov bio bi puno bolji izbor, jer knjizi za djecu pristaju pisma s karakterom, više nego ona neutralna i ziheraška. Slikovnica je odličnih dimenzija, praktična za držanje i listanje, i – što je doista važno – čvrstog uveza koji čak ni moja djeca još nisu uspjela rastaviti na proste faktore. Odolijeva dugim, interaktivnim i čestim čitanjima. Privlačno je i što je svaki Kastor tek jedan iz ciklusa: djeca vole skupljati sličice, i knjigice, i vole učiti o nepoznatome krećući od poznatoga. I zato s velikim nestrpljenjem čekamo daljnje lekcije, i nove dabrove kućne radinosti.

Kastor peče kolač (Castor bakar)

Lars Klinting (tekst i ilustracije)

Sa švedskoga prevela: Zrinka Gugić

Napisala: Anda Bukvić Pažin

Tekst je izvorno objavljen na portalu Moderna vremena, LINK

Lekcija

Tata, kupi mi auto… A možeš mi i čitati!

Jon Muth: Zen panda - Zen učenje za najmlađe

Snaga priče uvijek spašava stvar

Mobitel

Ema Pongrašić i Bob Živković: O zmaju koji je volio cvijeće

Lars Klinting: Kastor peče kolač

O meni

PRATITE ME I NA...

COPYRIGHT

TAGOVI

NAJNOVIJI POSTOVI

ARHIVA

Instagram

POPULARNO

PRATITE ME NA FACEBOOKU

PRATITE ME NA INSTAGRAMU