„Živimo uronjeni u priče“, zapisao je poznati teoretičar pripovijedanja Peter Brooks. Dok čitamo djeci, najbolje se možemo uvjeriti da je doista tako.

Zašto im je važno čitati od najranije dobio? Pa zato što su velike šanse da će djeca kojoj se čita postati odrasli koji sami čitaju, i odrasli koji misle svojom glavom. Kad čitamo djeci, razvijamo im empatiju, potičemo kreativnost, i zbližavamo se s njima kroz trenutke neometane i nepodijeljene pažnje. Čitanje potiče dječje pamćenje i razvoj govora, rasplamsava maštu i slaže riznicu riječi i ideja koje će se aktivirati kad to najmanje očekujete. Dok im čitate, vježbate skupa s njima: sjedenje na jednom mjestu, strpljenje i koncentraciju.

Važno je da roditelji čitaju djeci, ali kako djeca uče manje iz riječi, a više iz primjera, važno je da to radimo s ljubavlju, i da i sami što više čitamo. Naši se interesi spontano se prenose na djecu, a kad im čitamo nešto što i sami volimo, to na djecu djeluje vrlo zarazno.

Interes za knjige i čitanje kod djece možete pobuditi i kroz razgovor o tekstovima i čitanju. Zato ću vam, prigodno, u našem prvom susretu predstaviti tri slikovnice o riječima, knjigama i mjestima gdje one stanuju.

Oprostite, jeste li vi vještica? (Školska knjiga, 2003.)

Tekst: Emily Horn

Ilustracije: Pawel Pawlak

Prijevod: Ivan Ott

Herbert je crni mačak krupnih žutih očiju, jako sladak, i jako usamljen. Voli provoditi vrijeme u knjižnici jer je ondje lijepo, toplo, i uvijek nađe neku zanimljivu knjigu. Našao je tako Enciklopediju vještica, i u njoj pročitao da vještice vole crne mačke. Napokon netko tko bi mu mogao biti prijatelj! Herbert ne zna kako izgleda vještica, ali u debeloj knjizi nalazi detaljan opis. Naoružan preciznim kriterijima, kreće u potragu, i svakome od kandidata postavlja isto pitanje: Oprostite, jeste li vi vještica? Ali ni djevojka u prugastim čarapama, ni čistač ulice s metlom, ni gospođa koja nešto kuha u golemom kotlu nisu vještice, i još su i prilično uvrijeđeni što ih to netko pita. I što sad?

Tekst priče koja ipak nalazi svoj sretan kraj potpisuje Emily Horn, Australka pedagoškog i umjetničkog obrazovanja, iskusna u radu s djecom predškolske dobi. Za crteže je odgovoran nagrađivani poljski ilustrator Pawel Pawlak, po današnjim društvenomrežnim i reklamnim kriterijima vrlo samozatajan umjetnik. Između ostaloga, Pawlak se bavi i dizajnom setova za lutkarske pozornice, i taj se prostorni pristup vidi i u njegovom prikazu mačka Herberta i njegove potrage. Prostori po kojima se mačak kreće su razlomljeni i pomalo geometrijski, te obiluju zanimljivim detaljima. Tako Herberta prvi put vidimo kako sjedi na hrpi knjiga i grije se uz radijator dok vani pada kiša, udobno smješten i udubljen u tekst. To je ilustracija koju bi svaka knjižnica poželjela. I dječja soba. I sva mjesta gdje knjige stanuju.

Da priča Emily Horn i Pawla Pawlaka ostane lijepa i tečna i na hrvatskom, pobrinuo se prevoditelj Ivan Ott. Njegova su rješenja jednostavna i razumljiva, tek ponegdje osvježena nekom „težom“ riječi za koju se djeca redovito zakače. Kad god moja četverogodišnjakinja čuje „Dapače“, nadoveže se rečenicom koju je zapamtila iz slikovnice i kaže: „odvratio je Herbert“. A za odrasle: probajte izgovoriti „čiribučiribiju“ – meni nikad ne uspije iz prve.

Osim zabavne priče i umjetničkih ilustracija, ovo je slikovnica koja može biti povod za razgovor o stereotipima i čemu oni (ne) služe. Zgodna je to lekcija i o metaforama, za djecu, ali i za odrasle. Kad je vani hladno, a ljudi neprijateljski raspoloženi, uvijek se možemo utopliti i naći društvo među koricama knjige. Nema veze što se u knjižnici baš i ne može živjeti.

Velika tvornica riječi (Artresor, 2013.)

Tekst: Agnès de Lestrade

Ilustracije: Valeria Docampo

Prijevod: Petra Matić

Mjesto radnje je grad u kojem ljudi uglavnom šute, jer govoriti je skupo. Komunikacija nije spontana niti samorazumljiva: riječi se moraju kupiti pa progutati da bi se mogle izgovoriti, a nemaju svi ljudi jednaku kupovnu moć. Bez obzira na to, „velika tvornica riječi radi danonoćno“, a „riječi koje izlaze iz strojeva raznolike su kao jezik“. Fileas je dječak koji želi lijepoj Silvi čestitati rođendan i reći joj da je voli, ali nema dovoljno novca da kupi skupe izraze ljubavi. Ima tri riječi koje je ulovio mrežom za leptire dok su lepršale zrakom, i namijenio ih je Silvi. Malo strahuje od Oskara, koji također voli Silvu, i ima dovoljno novca da kupi sve riječi na svijetu. Hoće li Silva shvatiti što je Fileas mislio kad joj kaže: Trešnja, prašina, stolica?

Poetičan i maštovit, a vrlo jednostavan tekst djelo je svestrane belgijske autorice Agnès de Lestrade. Ta je autorica mnogih knjiga za djecu ujedno i aktivna likovna umjetnica te voditeljica radionica kreativnog pisanja. Fokus njezinih priča nije samo poticanje dječjih sanjarija i maštanja, već i razvoj kreativnog mišljenja.

Stvoriti svemir u kojem emocije prevladavaju razum – to je misija i Valerije Docampo, koja se na najbolji mogući način pobrinula da ova topla, lirska priča vizualno dođe do izražaja. Za nju je ilustriranje dječjih knjiga disciplina koja spaja književnost, likovnu umjetnost, dizajn i film, i to je najbolja definicija slikovnica općenito na koju sam dosad naišla. Veliku tvornicu riječi zamislila je kao zlokobnu sjenu koja se nadvila nad grad i njegove stanovnike. Kolorit je pomalo taman, igra svjetla i sjene njezina je specijalnost, ali zato žarka crvena koja se provlači kroz knjigu ima vizualnu i pripovjednu snagu.

Da tekst divno teče, i na hrvatskom jeziku, pobrinula se prevoditeljica Petra Matić. Njezina su rješenja jednostavna, a magična, topla i emotivna, kao i priča u originalu. Kao takvu, možete je čitati i pokazivati djeci najranije dobi.

Naslovnica je pomalo zlokobna, ali neka vas ne zavara: pogledate li je bolje, vidite da se Fileas smješi i da mu je srce puno leptirića. Knjiga je puna važnih, suptilinih poruka: ne docira, već pokazuje i ukazuje na važnost empatije, iskrenosti i skromnosti.  Za one starije, Velika tvornica riječi otvara mnoga važna pitanja: o klasnim razlikama, o konzumerizmu, o pravu na riječ i pravu na govor, i o tome kako staviti osjećaje u riječi i koliko je to – ili nije – važno. I nosi još jednu poruku: o važnosti tišine za kreativnost, produktivnost i unutarnji mir u bučnom svijetu u kojem živimo.

Fantastične leteće knjige g. Morrisa Lessmorea (MeandarMedia, 2015. – drugo izdanje)

Tekst: William Joyce

Ilustracije: William Joyce i Joe Bluhm

Prijevod: Vanda Mikšić

„Naši su životi neraskidivo isprepleteni s pripovijedanjem, pričama koje pripovijedamo ili nam ih pripovijedaju, o kojima sanjamo, zamišljamo ih ili bismo ih željeli ispripovijedati“, rekao je to onaj isti Peter Brooks s kojim sam gore počela ovu priču o pričama, i toga sam se sjetila čim sam uzela ovu slikovnicu u ruke. Posudila sam je za sebe, ali djeca su se oduševila. I mada kažu da je ovo slikovnica za odrasle, nekako mislim da je preporučena dob vrlo rastezljiv pojam, a prilično sam sigurna da dobra priča ima mnogo razina, i da funkcionira na svakoj.

Pa i na onoj najrudimentarnijoj: Morris Lessmore - iz naslova - volio je riječi, priče, knjige. Čitao je i pisao, sve dok jednom nije naišla oluja i otpuhala sve što je dotad poznavao, uključujući i tekst iz njegove knjige. Lutao je opustošenim crnobijelim svijetom sve dok nije sreo damu krasnog kolorita. Ona je proletjela iznad njega i pogodila ga knjigom. U srce, ne u glavu. I poklonila mu novi smisao. Uselio se u kuću prepunu živih, fantastičnih knjiga i posvetio im život, pišući istovremeno i svoj dnevnik. Koji je nastavio živjeti i nakon što je Morris Lessmore ispisao njegovu zadnju stranicu.

Predivnu i neobičnu priču nadahnuli su život i umjetnost podjednako. Autor je dugo radio na tekstu i razvio ga je u nekoliko žanrova – između ostaloga, i u Oscarom nagrađeni kratki animirani film. Ilustracije teku paralelno s tekstom i dopunjuju ga. Za boju i živost uvijek su odgovorne knjige: kad njih nema, vlada siva apokalipsa, a čim prolete, mašući koricama, busterkeatonovski svijet i svi ljudi u njemu poprime boju. Sve je provučeno kroz neki retro filter, i ima finu patinu koja spaja prošle, sadašnje i buduće ljude i njihove tekstove.

Fantastične leteće knjige vrve fantastično slikovitim prikazima čitanja: Morris Lessmore u neke se knjige uvlači i u njima ostaje danima, kliže im se po stranicama, skakuće s rečenice na rečenicu, izvrće slova naopačke i visi s njih, neodlučan oko povratka u stvarni svijet. A da se hrvatski čitatelji usred knjige osjećaju kao usred filma, brine se iznimno ritmičan i skladan prijevod Vande Mikšić, koji vrvi jednostavnim, a zvonkim sintagmama i pomno biranim aliteracijama.

Sa svojim prekrasnim panoramskim formatom i nadahnutim ilustracijama, i ova je slikovnica poput zanimljivog, mjestimično nijemog filma. Zato je sjajan dar i za djecu i za odrasle tekstualne sladokusce podjednako. Negdje na pola knjige, moja kći je tužno rekla: ali mama, on je stalno sâm! Ali ne, objasnila sam, s knjigama nikad nisi sam. I mada „svaka priča krije i nemire“, pripovijetke i knjige imaju zacjeljujuću snagu. I uvijek su tu da nas utješe. I uznemire. I oboje je okej.

Napisala: Anda Bukvić

Tekst je izvorno objavljen na Dblogu Telegram.hr - a, LINK