Neki kažu - a navodno su i istraživanja potvrdila - da se kod djece koja žive okružena knjigama čitateljska iskra spontano zapali od malih nogu, i da je veća vjerojatnost da će gorjeti – ili barem tinjati – cijeli život. Teorija pak kaže da književnost odražava zbilju, a iz prakse znamo i da tekstovi nadahnjuju živote, ili se s njima stalno povezuju i na njih nepresušno nadovezuju.

Iz svih me tih razloga zabrinulo što mi je trebala cijela vječnost da pronađem nekoliko slikovnica u kojima su glavni likovi očevi – i to oni koji kvalitetno provode vrijeme sa svojom djecom i razvijaju s njima odnos koji je nježan, i pun empatije i ljubavi. Manjak očeva u slikovnicama pokazuje manjak svijesti da su takve priče bitne i potrebne, u odrastanju i u životu.

U oblikovanju dječje percepcije svijeta sve je bitno, i sve se taloži i sprema i sudjeluje u izgradnji karaktera i modela ponašanja koji nosimo cijeli život. I latentne i eksplicitne poruke jednako su važne: tko kuha, tko pegla i vješa veš, tko šarafi police, i tko provodi vrijeme s djecom i na koji način. Čak i ako su u životu uloge strogo podijeljene – kao što to u većini obitelji nažalost i dalje jest slučaj – rani tekstovi mogu proširiti stvarnost i dati još neke opcije, ili barem preusmjeriti razmišljanje k alternativama. Učiniti ih uobičajenim i običnim. Dječaci na ritmici i baletu. Cure kao vozačice Formule 1. I tate koji kuhaju slastice, raspredaju priče, nježno razgovaraju i uspavljuju. Na primjer.

Važno je da očevi više čitaju djeci jer je važno i da sve ostalo više rade s djecom – čitanje tu nije iznimka. Ne trebaju nam istraživanja da pokažu da veća uključenost oba roditelja pridonosi socijalizaciji, uspjehu u školi i boljoj integraciji u društvo te stvara potpunije i zaokruženije ljude i karaktere. Osim toga, entuzijazam je zarazan, a motivacija se difuzno širi, i zato je bolje, ljepše i slađe kad djeci čitamo dobre priče u kojima nalazimo ili prepoznajemo nešto za sebe. I zašto onda tate ne bi, osim kvalitetnih slikovnica koje potiču mišljenje i razgovor, čitali priče s kojima se i osobno mogu više poistovjetiti? Evo mojih prijedloga!

Ukuhane jabuke (ArTresor, 2013.)

Tekst i ilustracije: Klaas Verplancke

Prijevod: Renate Op den Camp

Ovo je priča koju slika, komponira i pripovijeda dijete. Odrasli je zato malo slabije kuže, nekima se čak i ne svidi na prvu loptu, ali djecu u pravilu očara. I ne samo zbog prikaza svijeta iz žablje perspektive, već i zato što je tata stalno tu. Janko ima tatu koji pjeva u kadi, smiješi se u oblaku dezodoransa, pleše u žutom bademantilu i pasend papučama, otpuhuje bol s koljena, hvata zalutale snove i kuha mu hranu za dušu. Tata je nekad umoran, zna imati kupus na glavi i kaktus na bradi, i biti baš srdit i šutljiv i „olujan“, ali ta oluja brzo prođe, i vrati tatu koji ima tople ruke koje mirišu na fine i slatke ukuhane jabuke.

Klaas Verplancke višestruko je nagrađivani i vrlo svestrani belgijski autor i ilustrator. Britke, aktualne i donekle karikaturalne ilustracije koje svakodnevno osmišljava za New York Times teško je povezati sa slikovnicama koje s velikom ljubavlju i predanošću te neprikrivenom fascinacijom piše i ilustrira za djecu. Upravo s djecom je naučio da pričama treba vremena da sazriju i odrastu. Iskustvo očinstva podučilo ga je i nelogičnostima svijeta iz dječje vizure: kako li to čudno djeci mora biti kad te danas vide blistavog i glatkih obraza, a sutra se preobraziš u šumsku zvijer! I ne samo da je Verplancke u teoriji i konceptualizaciji krenuo od svoje djece, već je to napravio i s praktične strane: polazišna ilustracija za Ukuhane jabuke bio je portret tate koji je njegov sin nacrtao kad mu je bilo 5 godina.

Prve skice autor je napravio kemijskom olovkom, i odlučio zadržati stil i tehniku i u konačnici. Dodao je bogatu paletu akrilnih i drvenih boja: tople i hladne nijanse prate dinamiku različitih emocionalnih situacija. Stil slikovnice pomalo je filmski, po kompoziciji, kadriranju, a ponajviše majstorski izvedenim prijelazima: stubište se pretvara u šumu stabala, a šuma prirodno prijeđe u jedno stablo s tisuću grana koje vodi do tatinih tisuću ruku.

Gledajući i čitajući ovu slikovnicu, djeca mogu utvrditi ono što već osjećaju i vide: oni koji se najviše vole često se i ljute jedni na druge, i sve je to uobičajeno i prihvatljivo, za djecu i za roditelje. Normalno je kad je tata umoran i spava mu se, kad se ljuti i kad kuha, kad igra nogomet, i kad mu smrdi iz usta. I normalno je i za djecu da se katkad srde, budu uplašena, zbunjena ili usamljena.

Prijevod je poetičan, pomalo u haiku stilu: simpatično i uvrnuto vjeran originalu, s jedne strane, da se zadrži ritam, a s druge strane odlično prati slike i opisuje ih. Još jedna knjiga koja ima nešto za sve uzraste - a moj apsolutni favorit je zadnja korica, na kojoj tata i Janko čitaju priču o tati i Janku. Književnoteorijski touché.

Ljubav spašava živote (Algoritam, 2007.)

Tekst i ilustracije: Svjetlan Junaković

Ne dajte se zavarati ozbiljnim i pomalo klišejiziranim, nekako odraslim naslovom, jer riječ je o duhovitoj, toploj i vrlo dječjoj priči. Puta dva. Tata voli pecati jer mu to znači odmor i samoću. Pardon, značilo je. Ela je zvrk, voli stalno biti s tatom i ne kuži zašto bi on sad htio sam samcat na to pacanje, pecanje ili kako već. Ronit će suze dok tata ne kaže da može s njim, a onda radosno poskočiti i spakirati cijelu kuću. Pustolovina započinje spoznajom da su mamci ostali kod kuće, bijesni ovan odnio je tatin šešir („Ne pitajte me, molim vas, ništa više o tome!“), a Elica je završila u vodi – a ne zna plivati. I tata je slutio, a do kraja dana mu se i potvrdilo, da je ipak trebao u ribarnicu po večeru. Ali to uopće nije bitno, jer proveli su cijeli dan skupa, a „ribe uopće ne vole da ih lovimo“. I ljubav spašava živote – kad se ta tvrdnja iz naslova preseli u zaključak, jasno je da odgovara jer prožima cijeli tekst i zahvaća puno njegovih razina.

Za ideju i izvedbu ove knjižice odgovoran je umjetnik Svjetlan Junaković. Osmislio je cijelu slikovnicu: tekst, ilustracije, i vrlo poseban format – izdužen i podijeljen na dvije slikovnice u jednoj. Gornji, manji dio je Elina priča, a donji, veći, ispričan je iz tatine perspektive. Obje priče mogu se pratiti paralelno ili čitati odvojeno. Raskošna imaginacija rezultira naizgled skiciranim, ali zapravo divno dorađenim crtežima, a određena skulpturalnost i kiparsko poimanje prostora odražava se u kompoziciji. Netko je Svjetlana Junakovića opisao kao umjetnika koji crta skulpturom – i sad mi je jasno što je mislio.

Duhovitost najviše cijenim i s veseljem dočekujem, a ovdje je ona prisutna i u ilustraciji i u tekstu. Tata koji je raskrilio ruke najviše što može i pokazuje da je riba bila ooovoolika, i Ela koja, za usporedbu, prstićima pokazuje da je ipak bila ovolicka. Očajni tata koji se hvata za glavu kad shvati da pecanje s Elom nije bila njegova najblistavija ideja. Ela koja nosi minimum stvari kad ide na pecanje, „samo najvažnije – čovječe…, album s naljepnicama, žvakaće, Medu i Pinokija, narukvicu, hitnu pomoć za barbike i onaj veći ruksak za vrtić.“ A tek kad kaže: „ja sam najbolja i iza pika ne važi!“ – odmah me ubaci u vremeplov i pritisne dugme za smijeh.

I uči nas da svaka priča ima najmanje dvije strane i da fokalizacija i naracija ovise ponajviše o pripovjedaču. Pa gdje bih ja danas bila da sam to shvatila prije svoje dvadesete! To je mali priručnik iz naratologije, ali i priručnik za život: sve je priča, i nema crno bijelo, i sve se može ispripovijedati na puno načina. Bi li Ela plakala da je tata nije poveo ili je ona odlučila povesti tatu, nije uopće bitno. Bitan je užitak u pecanju, pričanju, i čitanju.

Pogodi koliko te volim (Egmont, 2011.)

Tekst: Sam McBratney

Ilustracije: Anita Jeram

Prijevod: Maja Cindrić

Bio jednom jedan nastavnik povijesti i ujedno i pisac za djecu i mlade, koji se zvao Sam McBratney i živio u Belfastu. Jednoga dana nazvao ga je urednik (ili je navratio k njemu, nisam sigurna), i sugerirao mu da se upusti u avanturu pisanja prve kraće forme, slikovnice za djecu. Urednik mu je rekao: Slušaj, Sam, manje je više; super je pisanje, ali tu su još i slike, djeci treba ostaviti prostora za disanje. Najbolji savjet ikad, i Samu i svima koji imaju posla s pisanjem za djecu – a i pisanjem općenito. To mislim ja, a vjerojatno je pomislio i McBratney, čim je prihvatio izazov. Ideja je bila napisati lijepu priču sa snažnom porukom, i za to su mu trebali mjeseci. Because you write a lot to write a little.  I bestseler je rođen – moderni klasik koji obožavaju i djeca i odrasli podjednako, na 53 jezika i u preko 30 milijuna primjeraka.

Lijepa priča ima dva protagonista: malenog zeku boje meda i velikog zeku boje meda. Mali zeko se sprema na spavanje i razgovara s velikim zekom – koji nigdje nije nazvan tatom, ali iz topline odnosa i dijaloga te slijeda radnje proizlazi da jest. Maleni mu u mjerljivim terminima pokušava reći koliko ga voli, ali veliki zec ga uvijek nekako nadjača. Maleni raširi ruke najviše što može, ali ruke velikog zeca su šire. Maleni se popne na prste i podigne ruke, ali ruke njegova tate su duže. I tata skače više – znači, i voli više, ako je visina skoka mjerna jedinica za ljubav..

Ovo je svevremena priča, i u tome je vjerojatno njezina privlačnost, a takve su i ilustracije Anite Jeram, umjetnice koja također živi u Sjevernoj Irskoj – zapravo, u susjedstvu Sama McBratneyja. Ništa ne upućuje na vrijeme niti specifičan prostor u kojemu se radnja zbiva – tu su samo priroda, krajolici, i zečevi koji razgovaraju, ali nemaju nikakvih ljudskih obilježja. Mali zec boje meda i veliki zec boje meda suprotno su od zečeva Beatrix Potter u akvarelu, koji nose ljudsku odjeću i šivaju, kuhaju, pletu i obrađuju vrt. Nenametljive pastelne boje slikaju prirodu u sumrak i zrače smirajem, a divan veliki font pogodan je i za rane čitače i stare kratkovidače.

Uvijek se nekako vratim onome s čim sam počela, ciklički razmišljam valjda, ali kad je važno za ponoviti i istaknuti. Mnogo je mnogo razloga zašto treba čitati djeci, a jedan je zato što je to - lijepo. I lijepo ih je poslati u san sa slikama i porukama koje razmjenjuju mali i veliki zec: o ljubavi preko sela, sve do iza brda, čak i do zvjezdanog neba - jer ništa ne može biti dalje od neba. Osim do neba i natrag. Zbog kratkih trenutaka prisnosti i nježnosti između roditelja i djeteta - da čitanje djeci bude užitak, i da im izmami na lice zadovoljan smiješak nalik onom koji ima mali zec boje meda kad ga tata zagrli i nježno poljubi, i kad na postelji od lišća utone u san.

Napisala: Anda Bukvić

Tekst je izvorno objavljen na Dblogu Telegram.hr-a, LINK