Bilo je hladno, skoro pa zima, i nije da točno znam, nego je to sjećanje koje mi kalendar nalaže. Mirisi, boje, teksture i okusi zauvijek su ostali u toj tisuću devetsto osamdeset šestoj, i ne mogu ih spontano prizvati svake godine u studenom ili krajem listopada - tek puno godina poslije sam osvijestila - ili naučila prepoznati - svoju sinesteziju.

Škola, prvi razred. Slovaricu i Ježevu kućicu vidim i čujem kao vlastito, a sve ostalo je naknadno sjećanje, uzgojeno od supstrata maminih priča i rijetkog materijalnog dokaza u vidu školskih fotografija i crteža iz likovne mape za prvi de. Sve mi je neka - ne toliko magla - više masa, tekuća i prelijevajuća. Sve osim par predpionirskih epizoda - i ne znam zašto su se baš one toliko urezale, moguće da u zadnje vrijeme živahan duh Josipa Broza ima neke veze s tim.
Veze sigurno ima to što se danas, dok odgajam svoju djecu, često pokušavam aktivno prisjetiti vlastitog odgoja. I njega se lažno sjećam kao kompaktnog - više kroz lekcije koje sam naučila nego kroz konkretne događaje, metode ili procese. Ali ovdje se sjećam konkretno. U dva koraka.

Prvo smo u školi dobili šuštavi papirić loše kvalitete, malo hrapav i poluproziran, nešto kao indigo, samo je bio prljavobijele boje i nije se mogao iskoristiti za kopiranje. Na njemu su bili nanizani brojevi i artikli, izgledalo je otprilike ovako:

1. marama
2. kapa
3. zvijezda
4. značka
5. prsten
6. knjižica

Možda je pisalo još štogod, ali ništa više ne razaznajem kad zatvorim oči. Papir sam donijela doma i dosta odrješito, valjda pod dojmom Kvisoteke ili radnih listića iz matematike, rekla mami: Drugarica je rekla da odaberemo što ćemo od ovoga. Mama je rekla, sve, zaokruži sve, jer sve ti treba, a ja sam rekla ne, jedno. Mama je onda najprije krenula pedagoški i strpljivo: Znaš, ima djece... Stariju braću i sestre... Fali im samo jedna stvar od tih, možda... Zato to... Ti nemaš ništa od ovoga... Treba sve... Ali ja se nisam dala: izaberi jedan broj, i gotovo. Onda je ona rekla - vrlo mirno i u sličnom tonu u kojem mi je godinama poslije objasnila razliku između junetine, teletine i govedine (nije za vegetarijance niti za faint-hearted): Dobro, ti onda zaokruži prsten, pa kad druga djeca budu s kapama i maramama i u punoj spremi stajala na primanju u pionire, ti lijepo natakni prsten na prst. Možeš birati hoćeš na lijevu ili na desnu ruku.
Valjda su sarkazam i izraženo vizualna naracija od malena dobro prolazili kod mene, pa sam odmah shvatila da moram zaokružiti sve ponuđeno. I sve je stiglo u školu, par tjedana prije, i tu započinje moja sljedeća urezana pionirska epizoda.



Donijela sam rekvizite doma, i mama je rekla, lijepo to pospremi da ne izgubiš, da se ne zaprlja, da znaš gdje je i da bude spremno za dvadesetdeveti novembar. Ja sam rekla, da, mama, i gurnula sve to skupa na prvo prominentno mjesto koje mi se našlo u vidokrugu. A gdje ćeš prominentnijeg od regala s kristalom u dnevnom. Znate na što mislim, masivni puni hrast, gore ormarić, dole ormarić, u sredini otvorene police pune zdjela za ukras, sve skupa teži oko tri tone, al ne da je bitno, jer nije da će se micati nekamo. Digresija. I gurnula sam ja sve te svoje artikle s rednim brojevima u treću policu, prvu zdjelu lijevo, prvi red, i zaboravila pionire na barem tjedan dana.

Prošao tjedan, ili čak i više, ne znam zašto, i ne znam kako - valjda sam tražila nešto u nekom od tih kristalnih buzdovana pa nabasala na svoje pionirsko znamenje. Izvadila sam maramu, kad ispod nje, patrona od naliv pera. Bilo ih je posvuda, tih patrona, tetka je stalno donosila šarene pernice iz Njemačke, na tri kata. Izgledale su impoznatno i bogato, a zapravo su dva od tri kata bila puna tih patrona. Za kartonsko naliv pero, koje je prilično bestidno stajalo uz njih. Ništa mi to nije bilo jasno, ali nije mi se sviđalo, do tada. A od tada, od tog trenutka, ništa nisam mrzila više od te njemačke patrone. Jer pukla je. I izlila se. U zdjelu. A u zdjeli je bila moja pionirska marama!

Rastvorila sam netipično polako crvenu tkaninu, i vidjela ono čega sam se najviše bojala - tamnu tamnu tamnu, okruglu mrlju promjera 4 cm, na sredini sredine. Ajme. Šta ću reći mami šta ću sad rekla sam ti rekla mi je. Neću paničariti, imamo čudesni sapun! Grumen koji se '86 zvao čudesnim sapunom nije bio od pomoći. Opal sve skida! Jok. Da izrežem? Radije rupa nego ta najcrnja modra fleka na marami svih marama. Nije baš dobra ideja, moram reći mami. Još sedam dana do pionira, recitirat ću na bini, i bit ćemo svi na okupu i bit će super, ali kako ću bez marame? Mama sigurno ima neku ideju, mama uvijek ima sto ideja, i zna riješiti svaki problem.

Ali mama nije ponudila rješenje niti je imala ideju. To jest, nije je htjela imati. Rekla je: rekla sam ti. Pospremi svoje stvari. Čuvaj ih i brini se o njima jer bit će belaja. I nisi me slušala i eto. I eto?! Što se radi s "i eto"?!

Još sedam dana. Marame su podijeljene. Nitko nema viška. Sat otkucava. Budila sam se u nadi da sam sve sanjala. U više navrata kroz par dana molila sam očenaš zdravomarijo slavaocu najskrušenije što sam znala i pokušala sklopiti nekakav dogovor s blaženim Leopoldom Mandićem, s kojim se moja baka baš dosta intenzivno družila, ali kad god bih oprezno i u nadi rasklopila maramu, dočekala me ista fleka. Gdje se otkazuje prijem u pionire? Gdje se potpisuje da neću više nikad biti neuredna, nemarna i da ću slušati što mi se kaže i sve to?

Dan prije, zapravo večer prije, mama je došla s posla i donijela mi frišku neuflekanu maramu. Ne znam točno što mi je rekla, vjerojatno nešto o tome kako moram čuvati svoje stvari, a ja sam sigurno obećala da ubuduće hoću, i da nikad više neću. A možda je sve prošlo bez riječi, i čekalo je svoje retke sve ove godine.

Ne znam točno čemu me ovo naučilo i jesam li zbog ove epizode - ili nekoliko sezona sličnih epizoda - postala odgovornija djevojka i žena negoli sam bila dijete. Vjerojatno je to jedan u nizu primjera mama-zna-bolje i mama-je-uvijek-u-pravu. I neće te ostaviti na cjedilu, i čuvat će ti leđa (ili vrat), ali neće ni propustiti priliku da te nauči. Lekciju.

I lekcije su važne i vrijedne, ali najvrjednija je priča. Jednom kad se zabilježi, može se tumačiti na puno načina. I to djeci moramo dati, priče, da ih ne zaborave i da ih se sjete kao ja ove. Koja se morala zapisati, makar i ostala bez pouke i bez uporabne vrijednosti. Nemam džaba na lijevoj nadlaktici istetovirano "larpurlartizam".