Za slikovnicama ne posežem s posebnom agendom, ali uvijek imam neku nadu: da će nas zabaviti, podučiti, potaknuti i odraslu i dječju maštu i razmahati kreativnost. Katkad mi je dovoljno vidjeti male ruke kako prevrću knjižicu i okice kako skeniraju novi format ili vizualno i taktilno šarenilo, a nekad imam prava dickensovska očekivanja. Jedne slikovnice nađem sama, a druge mi dođu, na razne načine – uhvate mi pogled u izlogu, bace mi se pod noge u knjižnici, djeca mi ih zabiju u krilo s ratnim pokličem „Mamačitaj!“. Treće me privuku naslovnicom ili naslovom, ili osjećajem da sam ih poznavala u djetinjstvu, mada su moja i njihova godina proizvodnje podosta udaljene jedna od drugih.

Prvi susret sa Zen pandom nije se zbio ni na jedan od naznačenih načina. Panda me glasno pozdravila s police novih naslova čim je stigla, i ja sam joj odzdravila, pristojno. Rekla sam joj, e, bok, „s laganim pandovskim naglaskom“ – koji poznam jer imamo tu jednu pripadnicu crnobijele medvjedolike vrste što se k nama doselila prije tri, četiri godine.  Došla je busom iz glavnog grada Švedske, Ikee, i uskoro dobila prebivalište. I mislim da joj je okej, ne žali se na obiteljsku dinamiku, ali društvo ima uglavnom uvečer i po noći pa mi se nekad preko dana čini usamljenom. I zato mi je sinulo, kad me Zen panda pozdravila s naslovnice – s crvenim kišobranom, pod granom rascvale trešnje – da bi ova naša panda možda cijenila još jedan sličan lik u svojoj priči.

Posegnula sam prema stalku Novo, onjušila četvrtasti svezak u tvrdim koricama – kako to uvijek s novim knjigama radim – i prolistala. Krasne ilustracije u boji izmjenjuju se sa slikama u crnom tušu: djeca, panda, nepretenciozna količina teksta, prozračne, trivijama nezagušene stranice – baš prava mjera. I mada me kombinacija osvojila na prvu, pomislila sam da je štivo s podnaslovom Zen učenje za najmlađe ipak malo prekomplicirano i prefilozofsko za četvorogodišnjakinju. Ipak sam zadužila slikovnicu, i pandu – koja je, tek sad vidim na naslovnici, odjevena u nešto smiješno preveliko nalik bermudama, i na vrhovima prstiju („Imaju li i pande prste?“) balansira na krovu kuće usred nekog naselja koje nikako ne može biti u Japanu. Skupa s crvenim kišobranom i cijelom rascvalom trešnjom, strpala sam je u torbu i ponijela kući.

ŽIVOT KAO INSPIRACIJA

Našu su kućnu pandu na održiv i okolišno prihvatljiv način proizveli Šveđani, a Zen panda djelo je Amerikanca Jona J. Mutha, svestranog umjetnika, školovanog slikara i kipara te stripocrtača. Biografski izvori kažu da je odrastao je u Cincinnatiju, u američkoj državi Ohio, i da crta otkad zna za sebe: mama mu je rekla da se rodio s olovkom u ruci. U povezivanju njegovih slika s tekstom važnu je motivacijsku ulogu odigrala baka, vrsna pripovjedačica, a medij stripa prvi ga je podučio kako nizove vizuala koje je stvarao povezati riječima i fabulom.

Nakon studija slikarstva u Europi te kamenih skulptura i kaligrafije u Japanu Muth se etablirao na stripovskoj sceni. Radio je s mnogim žanrovskim zvijezdama i na kultnim naslovima, kao što su The Sandman Neila Gaimana ili Moonshadow J. M. DeMatteisa. I u svijetu stripova proveo je gotovo 20 g., sve dok nije dobio prvo od četvoro djece. Odjednom su, kaže autor Zen pande – a s time se i autorica ovoga teksta jako dobro može poistovjetiti – neke druge stvari postale bitne, pa je promjenu sadržaja popratila promjena formata. I tako je zagazio u čarobni svijet slikovnica.

Prvo u čemu se okušao bila je ilustracija tekstova drugih autora. Već njegov debi u žanru, Come On, Rain autorice Karen Hesse doživio je veliki uspjeh, a nakon nekoliko godina ilustratorskog rada počeo je pisati i vlastite tekstove. Prva od njegovih autorskih slikovnica – koja upravo vapi za hrvatskim prijevodom – zove se The Three Questions (Tri pitanja), iz 2002. je godine i plod je Muthova pokušaja da svome malom sinu prenese ono što je naučio od omiljenog pisca Lava Tolstoja – i da to isto jednostavnim riječima objasni sebi. Tri pitanja pretvorena su u tridesetak stranica divnih ilustracija i fascinantno jednostavnog i kratkog teksta koji progovara o kompleksnim životnim istinama i velikim iskustvenim mudrostima. I ne samo da je ta slikovnica velik doprinos književnosti za male čitače, već i za one mnogo veće lektirne buntovnike - kao uvod u Tolstoja i načine na koji nam je on i danas bitan i aktualan.

Od 2002. do danas, Muth je kao dječji pisac i ilustrator dobio mnogo nagrada i priznanja te osvojio publiku i kritiku na više od deset jezika. Često nastupa na festivalima dječje književnosti i u školama, a neki od tih susreta zabilježeni su na YouTubeu. Gledala sam ga u tim dostupnim snimkama: i mada na prvu ostavlja dojam plahosti i samozatajnosti, ima izniman pripovjedački dar – i žar. Ima i strpljenje i želju da pokaže i poduči – a pri tome ne želi pretjerano docirati niti djecu zagušiti vlastitim idejama toliko da ne mogu doći do vlastitih. Njegovim riječima rečeno – ne želi ih cijepiti od iskustva. I takav pristup je dominantan i u njegovim slikovnicama.

Skupini oduševljenih osnovnoškolaca govorio je o običnim, a tako bitnim stvarima: kako se natjera na posao kad mu se nikako ne da, što radi kad mu crtež ne uspije, i kad kistovi i tinta – koju priprema na poseban način – ne žele surađivati. I dok sam ga slušala, razmišljala sam koliko je važno djeci omogućiti iskustvo susreta sa živim ljudima, s inspirativnim umjetnicima koji su ujedno i sjajni govornici i pedagozi, i dati im priliku da upiju iskustvo – ne iz knjige ili muzeja, već preko umjetnosti uživo. A mi ovdje, ako već nećemo dovesti Mutha u neku našu osnovnu školu, možemo djeci dati njegove nadahnute tekstove.

„ISPRIČAT ĆU TI PRIČU“

Da to sam nije u više navrata izjavio, dalo bi se zaključiti: autor Zen pande vjeruje da su već i jako mala djeca intuitivno sposobna shvatiti velike mudrosti i filozofije, i da im ih ne trebamo pojednostavnjivati, ili, još gore, uskraćivati. Praktično sam se u to već više puta uvjerila. I moj naivan zaključak da će tekst slikovnice biti prekompliciran za četvorogodišnjakinju pokazao se potpuno pogrešnim. Ne samo da je ona već prvim čitanjem bila očarana, već je zen-priča omađijala i hiperaktivnog dvogodišnjaka.

Zen panda, izvorno objavljena 2005., prva je slikovnica u kvartetu u kojem različitoj djeci kroz različita godišnja doba golema panda pripovijeda svevremenske, a prigodne priče. Uslijedile su Zen Ties (2008), Zen Ghosts (2010) i Zen Socks (2015), ali prva Panda ostala je ljubimica malih i velikih čitatelja. Oslonite li se pri prvom susretu s knjigom na informacije s poleđine, u slučaju hrvatskog izdanja zapravo nećete dobiti baš egzaktnu ideju što vas očekuje između korica. „Neobična panda kroz igru i priču upoznaje djecu sa svijetom kako ga vidi zen.“ To jest istina, ali u ovako sažetom prikazu (i u kontekstu podnaslova) stječe se dojam da je učenje zena centar cijele priče, što opet, čini mi se, sužava ideju i doseg slikovnice. Zen panda govori o pripovijedanju, i o moći priča da utječu na naš život i oboje nam svakodnevicu.

Priča je to o dva brata i sestri – Adi, Mihaelu i Karlu – kojima jednoga dana u dvorište doluta veliki „medvjed“ jer mu je vjetar odnio kišobran. („A zašto su oni stalno sami doma, i gdje su im mama i tata?“). Tu oni najprije pročavrljaju i upoznaju se, i ispostavi se da su susjedi, i da je medvjed zapravo panda po imenu Mirna Voda. Kroz sljedeća tri dana, svaki dan jedno dijete odlazi kod pande – najprije Ada s Mirnom Vodom sjedi u šatoru te pije čaj i jede tortu koju je sama napravila („A kako ona smije sama praviti tortu?“) Sutradan se Mihael pridružuje pandi na vrhu krošnje visokog stabla, a mali Karl treći dan dolazi kod Mirne Vode na kupanje, i dovlači sa sobom gomilu stvari, uključujući i gnjev na svoga brata. Sa svakim od djece panda provodi dan u raznim aktivnostima i razgovoru, i svakome ispriča zanimljivu priču prilagođenu njihovim trenutačnim osjećajima, problemima ili situaciji. Priče koje im pripovijeda povezane su s glavnom fabulom, ali likovima, stilom i načinom naracije predstavljaju pripovjedni svijet za sebe, i mogu funkcionirati i odvojeno.

Mirna Voda je poput strpljivog, duhovitog i netipičnog duhovnog učitelja. U Bilješci autora na kraju teksta doznajemo da se lik Stillwatera (u originalu) donekle bazira na zen umjetniku Sengaiju Gibonu, koji je živio na prijelazu 18. u 19. stoljeće i koji je slavu stekao upravo po nekonvencionalnom načinu poduke.

Da bi se tekst na pravi način istaknuo, posložio i raslojio se, brinu se predivne ilustracije. Tehnike kojima se Jon Muth koristi su tinta i vodene boje. Svijet djece i gigantske pande naslikan je u akvarelu, dok je svijet pandinih priča – parabola – kaligrafski iscrtan u crnom tušu. Vodene boje su posebno teško uhvatljiv medij –i s njim je teško raditi bilo kakve detalje, kažu, ali autor ih donekle opovrgava. Detalja ima, ali raspoređeni su s mjerom, i slike predivno dišu – prazan prostor igra veliku ulogu, što nije neočekivano s obzirom na to da je Muth educirani kipar, i da zna raditi u prostoru i s prostorom. Neke ilustracije su panoramske i protežu se na duplerici, neke svoju cjelinu grade preko jedne stranice, a s nekih iskače Muthova stripocrtačka poetika.

Ada, Mihael i Karl su živahni,  stalno u akciji i pokretu, i mada su im izrazi lica tek naznačeni, jasno je kako se osjećaju pri pojedinim radnjama, zbog naglašena držanja tijela i dinamične interakcije s okruženjem. Mali Karl u crvenim hlačama na tregere stoji na vrhovima prstića. Simpatično „sramežljiv u prisutnosti njemu nepoznatih medvjeda“, obgrlio je noge starijem bratu i skrio se iza njega. U prgavoj ljutnji beskrajno nalikuje mom sinu, a sigurna sam da ćete i vi prepoznati nekoga pogledate li ga malo bolje. Kuštravi Mihael u stalnom je pokretu, šuljanju, pojavljivanju i nestajanju, veranju po stablu i stremljenju prema još neistraženim predjelima, a Ada je odmjerena, staložena, mrvicu stidljiva u skrivanju iza duge ravne kose. Svaka pojedina stranica zaokružena je i prilično samodostatna cjelina, koja dodatno podcrtava pripovjednu tehniku priče u priči.

ZRELA MUDROST

U praksi sam se više puta uvjerila da različita djeca na ovu slikovnicu jednako intuitivno reagiraju: moguće da je zbog velike pande, možda je zbog djece-junaka, možda im se sviđa kako izgleda, možebitno i što im poručuje, a najvjerojatnije je riječ o kombinaciji svega navedenoga. Ne znam točno koliko toga je djeci jasno, ali znam da jest puno više negoli mogu pretočiti u riječi.  

Velika vrijednost ove slikovnice su njezina svestranost i široko polje interpretacije. Priče koje sadrži imaju potencijal da kod djece probude znatiželju prema filozofiji, religiji, drugom i drukčijem tumačenju svijeta kroz nesvakidašnje fabule i motive: putujući redovnici, mlada žena koju sluge prenose u nosiljci, čovjek koji ne posjeduje ništa („A što to znači da „nije imao mnogo stvari, živio je jednostavnim životom?“), zbunjeni lopov i konj koji se ne da lako uzjahati. Tri priče koje Mirna Voda priča djeci potječu iz budističke i taoističke tradicije, ali ne moraju se čitati kao parabole: mogu biti samo lijepe priče pune krasnih slika i neobičnih likova, inicijatori razgovora i okidači mašte.

Iz prve priče, recimo, možemo naučiti da je važno biti plemenit i velikodušan, da nam „uvijek ostaje mjesec“, da pande vole torte s bambusom, i da djeca to znaju.

Iz druge priče možemo naučiti – kao što je to Mihael naučio – da su možda sreća i nesreća pomiješane, i da zapravo nikad ne znaš što će se dogoditi. (I da bi bilo lijepo naučiti letjeti, i „bacati sjenu na oblake“)

Treća nas priča uči da ljutnju od jučer ne treba nositi u danas, jer onda ne primijetiš koliko se zapravo danas dobro zabavljaš. Karl je to rano naučio.

Još jedan razlog da Zen pandu čitate svojoj djeci jest humor – u tekstu i slici. To je ona najbolja, sofisticirana i promišljena vrsta od koje vam oko usana zaigra osmijeh, i ostane tako titrati dok ne pročitate i pregledate detaljno svih 40 stranica („Mama, čemu se smiješ?) Pa načinu na koji panda komunicira, replicira djeci, crta Adu, oblizuje bambusovu stabljiku i ležerno pušta da ga djeca koriste kao trampolin. Smiješan mi je kimono i žuti šator koji je dobio od ujaka kao dar za njegov (!) rođendan, mada mu nekako prirodnije pristaju od prevelikih bermuda koje mu je navukao autor.

U svojim intervjuima Jon Muth spominje da vrijednost Zen pande – i cijeloga kvarteta – vidi u izgradnji one vrste mudrosti koju naziva zrelom. Takva iskustvena mudrost taloži se godinama, sazrjeva strpljenjem, i pomaže nam ponajviše da se nosimo sa stvarima koje ne možemo promijeniti. Tko ne bi htio takvu mudrost za svoju djecu? Zapravo, tko ne bi htio takvu mudrost za sebe?

U skladu sa svim rečenim, preporučena čitateljska dob je od 4-94, a eventualno i od 2-102. Prijevod je lijep i tečan, prenosi sve nijanse originala i lako se čita naglas, i mislim da nakladnik nema što čekati: treba nastaviti u istom tonu, s novim pandinim pričama. Znam najmanje dvoje mališana koji ih nestrpljivo iščekuju.

Zen panda (Zen Shorts)

Jon Muth (tekst i ilustracije)

S engleskog prevela: Nataša Ozmec

Napisala: Anda Bukvić Pažin

Tekst je izvorno objavljen na portalu Moderna vremena, LINK