Stjecajem okolnosti, zadnjih dana, računalo mi je puno pelikana. I svidjeli su mi se, pa razmišljam, dok mogu, da napišem nešto o tome, doslovce s nogu. (Kraj dometa mojih rima kako nailazi tekstualna plima.) Bavim se, dakle, nekim žanrovski nebliskim tekstom, pa dok prevodim i korigiram, bajam bajke za malene, i bajke za velike, da mi brže prođu slova.

Pelikan je velika čudna ptica, s kljunom u koji stane više hrane nego u želudac. Pelikan ne treba razmišljati o vrećici kad ide u nabavku, jer uvijek ima jednu ispod kljuna. Kad ide u šoping, pelikan kupuje isključivo ribu. Puno ribe. Na ručak uvijek pozove ekipu jer ne voli jesti sam. Ali malo je isključiv što se tiče društva: uvijek su to isključivo pelikani. Dok nosi hranu iz dućana, onako krilat i krakat, prate ga male čigre, ptičji lopovi, i kradu mu ribu kad otvori kljun. Zato se ne smije žvakati otvorenih usta, a ni previše pričati za stolom. Jer čigre ti mogu ukrasti hranu i možeš ostati gladan. Ili gladna.

Kad zahladi, pelikan namiriši snijeg i led izdaleka i odluči pobjeći u toplije krajeve. Nitko ne zna koji su to krajevi točno, ali spominju se sjeverna mora, mitske rijeke i neki levanti koji uvijek u misli prizovu buru, mada s njom vjerojatno nemaju nikakve veze. Pelikanska jata odlete nekad i do Bengala, tamo gdje žive tigrovi. Putem se vole zadržati na jezerima dok se ova ne pretvore u Snježno kraljevstvo. Onda idu dalje, još dalje od svojih praznih gnijezda, i planiraju se vratiti. Jer znaju da gnijezda čekaju.

Pelikani se odazovu i kad ih zovemo nesitima, ali intimno im je draži općepoznati internacionalizam. Poznato je da u sezoni parenja opće i po deset puta dnevno, s tim da ženka bira mjesto. Mali pelikanski ptići izlegu se iz bijelih, glatkih, povelikih jaja, na kojima leže i mužjaci i ženke. To je posebno zanimljivo. Mladi se izlegu i dok su jako mali, roditelji im u gnijezdo serviraju poluprobavljenu hranu. Vrlo brzo, kroz tjedan dana, maleni nauče sami jesti: guraju glavu u vrećicu ispod kljuna i posluže se sami. Literatura kaže da su pelikani monogamni i da ostaju zajedno dok su ptići mali. Literatura ne kaže što se točno zbiva kad ptići odrastu. 

Moje bajke za malu i bajke za veliku djecu mogu se skriti pred fantastičnim fotografijama brojnih australskih pelikana, osiromašenog fonda grčkih, turskih i albanskih i rijetkih crnobijelih svjedočanstava o tome da je ih je i kod nas nekad bilo.
Osim fotografija, tu su i legende - ipak je ovo mjesto za pripovijedanje pa ih ne mogu. Jedna od njih kaže da je pri gradnji Ćabe u Meki ponestalo vode, i ne bi bilo hodočasničkog mjesta da nije bilo pelikana: na molbu Proroka, na tisuće njih je u grlenim vrećicama donosilo vodu dok posao nije bio završen. Druga legenda kaže da ženka pelikana, kad ne može naći hranu za mlade, zarije kljun u svoje grudi i nahrani ptiće svojom krvlju. Ta mi posebno teško i iracionalno sjeda u kontekstu životinjskih i ljudskih majki i djece pa više volim zamišljati nebo nad Mekom puno divovskih ptica. I prizvati ih tu i tamo da mi u kljunu donesu nešto da me vrati u stvarnost u kojoj moram završiti ne ovaj, već potpuno drugi tekst.

Možete se vi truditi koliko hoćete, biti svjesni svega, odraditi školski i misliti da ste uzeli sve u obzir, ali simbioza vam traje deset mjeseci. Akomerazumite. Rekao nam je pedijatar kad smo se na redovnom pregledu potužili na regresiju s pelenama kod kćeri od 24 mjeseca, dva mjeseca nakon rođenja malca, i nakon što se punih mjesec dana činilo da je sve okej i da je jako dobro i začuđujuće besposljedično primila bratovo ateriranje u svoj život.

Doktor Strangelove i imao je, i nije imao pravo. Stvar s pelenama riješila se nakon iznimno napornih i izuzetno mokrih mjesec dana, i poslije toga nije bilo nikakvih kapitalnih simbiotičkih momenata niti mučnih i ljubomornih prilagodbi. Prolazili smo različite faze, i tko zna kakve nas još čekaju, ali sad, više od 9 mjeseci poslije, mogu reći da cijeli put od nepodijeljene roditeljske pažnje do dijeljenja iste od sad pa u vječnost izgleda dosta perspektivno.

Ne znam da li u pravilu starija ili mlađa djeca bolje reagiraju, odnosno manje burno reagiraju na dolazak brata ili sestre, ali tješim se da je ovo s dvije godine razlike čak bolja opcija. Ispočetka je teže jer imate dvije bebe, ali beba broj jedan se - kad odraste - neće ni sjećati života bez bebe broj dva. Možda. Bilo kako bilo, volim misliti da smo najgore pregurali. I volim misliti da sam nekim svjesnim postupcima tomu pridonijela, barem u ovoj ranoj fazi privikavanja. A ako i nisam, barem sam temeljito o svemu promislila i sve osvijestila, što i jest i nije bilo korisno: stalno nešto kombiniraš i planiraš pa onda napraviš ono što u datom trenutku prvo padne na pamet, tebi ili djeci.

Za početak, morala sam prelomiti u sebi činjenicu da prvo dijete više nema moju nepodijeljenu pažnju. Znala sam da se ne smijem skrivati niti truditi pred kćeri zanijekati postojanje brata, već ga što prije integrirati u život. Nekad jesam bila u iskušenju odglumiti Svijet Prije Njega, ali shvatila sam da to dugoročno gledano nije dobro ni za nju - svi neprekidno ističu koliko djeca profitiraju kad nisu jedinci, i zato doista ne vidim smisao u održavanju iluzije da je dijete i dalje jedino, od samoga početka.

Bilo mi je jasno i da kćeri moram pokazati da ničim nije ugrožena i da sam i dalje tu za nju kad god me treba i za što god me treba - a istovremeno sam isto htjela i za novu bebu (da, i ja mrzim taj doslovan prijevod, ali ovdje mi se baš uklapa) - da apsolutno ničim ne bude zakinut zbog činjenice što dolazi drugi, i u kaotičnije okruženje. Ne volim inače šale na račun drugog djeteta, smijeh na račun što je sve prvo imalo, a što drugo nije ha-ha, te natruhe ideje da smo svi to već prošli pa više nije uzbudljivo. Nije mi to fer, i to sam pokazivala stalno, i na razne načine. Što je obično značilo da se jednom posvetim po danu, a drugom po noći. Ili da prvo stavljam na WC dok je drugo u marami,. Ili ih nosim oboje na četvrti kat bez lifta i osjećam kako mi se svod maternice urušava i propada (ako takvo što uopće postoji, but you get the picture).

Osim onog školskog uključivanja u brigu o bebi - što s dvogodišnjakinjom zna bizarno zvučati i pomalo začudno izgledati - stalno sam ponavljala i pričala velikoj o malom. Objašnjavala zašto plače (želeći neprekidno da i meni to netko objasni), pokazivala kako spava i kako jede, i pričala kako je to bilo kad je ona bila mala (vidite kamo ide s tim bizarnim i začudnim).Jedna stvar koja je bila dosta učinkovita je to što sam joj često priopćavala što joj braco govori, i onda skupa s njom odgovarala. Probudio se prije tebe i odmah je pitao gdje si (ne bi da je spavao ha-ha). On tebe jako voli i odmah prestane plakati čim mu ti nešto kažeš (stopostotna istina). I još nešto što je uglavnom nailazilo na neodobravanje, a ja sam smatrala jako bitnim: izložila sam ga, da ga dodirne i pogladi kad god želi, pogleda što radi, doda mu igračku. Izvana gledano izgleda kao dosta opasna metoda, ravna izlaganju nejakog mladunca todlerskom predatoru, ali svi znamo da ti mladunci uopće nisu toliko nejaki, i da todleri vole prilike i osjećaj samostalnosti. Naravno da sam cijelo vrijeme vrebala iznad njih, ali istinski sam htjela da od najmanjih nogu počnu razvijati vlastiti odnos, u koji im se nitko neće upletati.

I to je dobro ispalo. Curka je uglavnom u najmanju ruku benevolentna, a u najveću jako brižna. Od ljubavi, a nekad i od ljutnje zna ga malo prigušiti ili prinječiti, ispitujući granice. Najveći se ispadi događaju kad nikako drukčije ne može privući pozornost - zna da je braco karta koja uvijek pali. Naravno da prva mora pregaziti sve njegove igračke - kao i čiste dekice, pelene, odjeću, ovo drugo doslovno. Spavanje i uspavljivanje njega dok je ona budna sve su donedavno bili nemoguća misija - spasila sam se kad sam uopće prestala pokušavati. Tek jučer sam prvi put sam čula - pst, braco spava! - popraćeno tapkanjem na prstima.

I ima doista toliko dobrih stvari koje dijete broj 1 dobije dolaskom djeteta broj dva. Prve lekcije iz empatije. Osjetljivost na njega i zaštitnički porivi: on je mali, i cijeli popis stvari koje smije, i koje ne. Učenje dijeljenja - vječna lekcija u nastajanju: prvi impuls je i dalje "ne, moje!", ali sve se češće i sve brže predomisli. I divni pozitivni momenti, o kojima zapravo rijetko pišem jer radosti imaju mnogo manji narativni potencijal od tuga i frustracija - njihovi trenuci zajedno. Kad ujutro čuje da se probudio i ostavi sve što radi da mu kaže dobro jutro. Kad mu "čita" slikovnicu. Kad kaže "moram ga poljubiti i zagrliti". Kad smo nas dvije vani i čuje kako beba plače i kaže "braco je gladan, moramo ići kući". I njegovo ozareno lice i najširi krezubi osmijeh kad nju ugleda, čak i usred noći. Da blogam američki, i pronatalitetno, rekla bih, it makes it all worth it. Ovako kaže, teško je za popizdit, ali  -lijepo je, i vrijedno.

U jeku debate o slučaju Doris Pinčić broj dva, daleko skandaloznijem od slučaja Doris Pinčić broj jedan, nalazim se na moru, ograničeno umrežena i bezgranično posvećena pokušaju da petnaest slobodnih minuta u danu ne provedem prikovana za jedni ekran koji sam povela. Svejedno, loše mi ide. Najprije tek ovlaš pratim što se zbiva jer me se, kao, medijska pompa i preuveličani naslovi ne tiču, a onda ipak čitam sve članke na temu - mada znam da je gubitak vremena i da sam si obećala da neću. I stvarno jest bio gubitak vremena - jer sve što se imalo za reći na temu djece i kažnjavanja kao metode odgoja napisano je u prva dva objavljena teksta. Sve ostalo su reprize i copy paste iz dva tabora, pro i con. I sve je rečeno, i obećala sam si da neću, ali kako, čujem, danas o svemu treba imati mišljenje, pa i o trudnoći Jelene Veljače i uzgoju nojeva u Obrovcu - a ja imam tu neku platformu gdje vi dijelite svoje mišljenje sa mnom pa je pristojno da se i ja oglasim. (Lakše mi je kad to nazovem pristojnošću, a ne svojim ventiliranjem ni opsesivnokompulzivnom potrebom za reagiranjem, so bear with me).

U jeku debate o slučaju Doris Pinčić broj dva, koju, dakle, pratim, a rekla sam da neću, nalazim se na moru i nastojim disciplinirati vlastito dijete od 2,8 mjeseci. Karakterom je dosta slobodna, neustrašiva, neplačljiva, svojeglava, na vrhuncu zašto-kako-koga faze, koncentrirana - u skladu s razvojnom fazom - na vlastite ciljeve i impulse puno više nego na moj pokušaj da uvedem red i kontrolu i svakodnevnicu. Taj red postoji, inače, i inače se nas dvije lijepo slažemo, razgovaramo normalnim tonom, ne tučemo se i dosta dobro izlazimo na kraj jedna s drugom, ali LJETO je - bake, djedovi, tetke, tetci, ujaci - i okolnosti - kad legnu na već opisani karakter, dobije se poprilična raspojasanost. Na kvadrat. Blago rečeno. Nema živa mira, a ima propeler u guzici. I razumljivo da nema nikakvu namjeru reagirati kad joj "prestroga" majka kaže da ne ulazi u šumu iz koje viri kućica od KESKA i čokolade iz koje onako na lepezu ko u profesoru Baltazaru iskače mnogobrojna rodbina i mami sirenskim sladolednim pjevom. Ja sam tu kao neki uvrnuti Odisej, plutam na Meduzinoj splavi i shvaćam da je najbolje staviti čepiće u uši i povez na oči i distancirati se od ekstremne situacije, a odgoj ostaviti za kraj ljeta i normalnu kućnu situaciju. Shvaćam to, naravno, nakon duljeg razdoblja očajavanja, pokušaja i pogrešaka, što je već poslovično moja omiljena metoda.

Kuliram se dakle i stajem na loptu, ali dok to radim, aktivno promišljam svoje metode i stavove o disciplini i odgoju. Prisjećam se što sam prije vlastite djece dosta pogrešno mislila o raspojasanoj drugoj djeci i načinima na koje bih ja tu uvela reda, i shvaćam da bi, kao što jedna umna tetka moga muža reče, "svak tuđu djecu mlatio". Ali ne, ne smiješ u trenutku kad joj primarni impuls kaže da to nešto napravi  ti vikati "ne!" i očekivati rezultat, Nespretni pokušaji blagih kazni i praznih prijetnji slabo pale, i ako se nakon njih "pomirimo" i zaključimo "nećemo se svađati", to je ne sprječava da drugi put napravi isto. Moje reakcije variraju: nekad sam bila jako strpljiva i obzirna prema dobi, pshomotornim kapacitetima, razvojnim skokovima, ali u zadnje vrijeme često gubim živce - iscrpljena nespavanjem, drugim djetetom, pokušajem da se sastanem s drugima i sa samom sobom. A njezin neposluh je vrlo tendenciozan, i često preraste u dernjavu i kapric, a nekad zna i lupiti, nogom o pod ili rukom po meni, ili po kome god tko se nađe u blizini. 

Da se vratim na dob i razvojnu fazu koju sam spomenula, jer to mi se čini jako bitno i u slučaju Broj Dva i inače. Iz perspektive majke djeteta od skoro tri godine, koja se još jako dobro sjeća kakvo je to dijete bilo s godinom i pol, smiješno mi je zatvaranje u sobu na 20 min, a tužno udaranje po guzi, tj. po peleni. Nisam imala takve porive sve donedavno, jer mi je bilo kristalno jasno da nije produktivno i da dijete ne kuži uzrok i posljedicu te da iz toga neće ništa naučiti. Ali vremenom se stvari mijenjaju, i za dijete i za roditelje. Jer jednako kao što postoji razlika između plača bebe od dva mjeseca i bebe od 12 mjeseci, i onda 22 mjeseca, tako postoji razlika u "neposluhu". Kad je dijete od 2,5 godine neposlušno, ono izgleda kao mini-odrasla osoba koja vas je došla jbti u zdrav mozak. (Cijelo vrijeme razmisljam kako bih opisala taj osjećaj onima koji nisu doživjeli, ali nedostaju mi verbalne i neverbalne vještine za tu stand up točku.) Međutim - to nije odrasla osoba i ona to ne radi namjerno. Radi ono što u datom trenutku najbolje zna, i nosi se s tim što osjeća na način na koji joj karakter i impulsi dozvoljavaju. Ne radi to vama i ne radi to namjerno i proračunato, bez obzira na to što se tako čini. I to cijelo vrijeme treba imati na umu, a užasno je teško.

Tako sam razmišljala i shvatila očigledno: moram najprije umiriti sebe da bih umirila nju, a dok umirujem nju, trebam imati plan. Taktiku. I dosljedno je se pridržavati, unatoč pritiscima situacija koje nisu kućne (kao sada, bez okvira), i unatoč pritiscima okoline (koji se dijele na dva tabora - izlemaj je pa neće više i pusti je, to je dijete - sve jedan neproduktivniji od drugoga). I kako ja uvijek moram imati teoriju da uokvirim praksu, i uvijek se tu neka knjiga mora naći da mi pomogne da posložim misli, našla se i sada, i zove se ovako:

Glavna premisa sadržana je u naslovu: disciplina bez pretjerane drame, za sve uključene. Nije instant rješenje, zahtijeva strpljenje i dosljednost, i ima temelje u neuroznanosti; prati razvoj djeteta i njegova mozga i odgovara na pitanja što zapravo dijete određene dobi može, a što ne može - i kako roditelji često ovo "ne može" interpretiraju kao "neće", u čemu leži najveći postotak roditeljskih frustracija i šiza. Cilj pristupa nije postići da te dijete bezpogovorno posluša kad mu kažeš da nešto ne smije - mada je i to divno kad se dogodi - već se ide prema tome da se sustavno modelira arhitektura mozga u razvoju. I nije nimalo ekstremno kao što zvuči. 

Svi znamo koliko su impulsivna djeca, a to je zato što koriste tzv. donji mozak, koji je odgovoran za impulse i primordijalne instinkte, nerafinirane emocije, i orjentiran ka preživljavanju. "Gornji" je mozak onaj koji se stvara socijalizacijom i odgaja učenjem, i do njega treba doći - uspinjanje stepenicama od dole do gore događa se razvojem i sazrijevanjem i prvenstveno učenjem. A najbolje se uči strpljivim i dosljednim ponavljanjem. U tom kontekstu jako mi se sviđa što autori svjesno rehabilitiraju riječ "disciplina", zamjećujući da se danas ona sve češće koristi kao sinonim za kažnjavanje. A ne bi trebalo biti tako: u korijenu je latinska riječ koja se od 11. stoljeća koristi u značenju učenja, podučavanja i davanja uputa. Disciplinirati tako ne bi bilo "kazniti", već naučiti djecu kako inhibirati impulse, nositi se s velikim emocijama poput ljutnje i bijesa i naučiti ih da njihovo ponašanje utječe na njihovu okolinu. Ili, riječima autora: "Rather than simply telling them what to do and demanding that they conform to your requests, you'll be giving them experiences that strengthen their executive functions and develop skills related to emphaty, personal insight and morality."Ali naravno da ih to sve ne možemo naučiti odjednom, i dok ne navrše tri godine. Recept je vrijeme, dosljednost, strpljenje i promišljena taktika smirenog roditelja. 

Stil pisanja je dovoljno znanstven i uvjerljiv da me vrlo brzo kupio, bez obzira na auru američkog slobodnoodgojnog pristupa koji mi nije nimalo blizak. I kad je u tekstu krenulo s tim da treba priznati i prihvatiti legitimitet osjećaja uznemirenog i tantrumičnog djeteta i povezati se s njim ili s njom - taj famozni connection - skeptično sam digla obrve - jer ja stvarno ne želim odgajati dijete koje mene preodgaja i kojeg moram pitati mogu li na kavu ili u kino. Ali i taj dio s connectionom me kupio kad sam shvatila da se autori apsolutno zalažu za postavljanje čvrstih granica dozvoljenog i nedozvoljenog ponašanja, ali u kombinaciji s pristupom koji uvažava dijete. I dalje se ne smije ono što se ne smije, ali djeca puno brže počnu surađivati ako osjećaju bliskost i povezanost s nama, kroz način na koji im kažemo, recimo, da je vrijeme za spavanje. Ili da nešto ne mogu dobiti. Ostaje čvrsto postavljena granica, ali se priopći na malo drukčiji način, koji neće odmah u djetetu aktivirati "donji" mozak i emocije koje je teško kontrolirati.

Taj connection ima smisla i zato što naglašava ono što mnogi iz prakse znaju: uznemireno dijete nije nikakav materijal za rad, objašnjavanje i razjašnjavanje. Uznemireno dijete možete jedino pokušati umiriti, i onda ono, iz mirne, sigurne i utješene pozicije postaje receptivno i možete mu pokušati dokazati što se smije, a što ne smije. Neuroznanost to opet objašnjava strukturom mozga i podjelom n gorni i donji - donji je reaktivan i instinktivan, divlji, a gornji receptivan, kultiviran i spreman učiti. I do gornjeg dijela treba doći, i naučiti dijete kako da se ubuduće samo popne do mjesta gdje će, kako raste, sve više i bolje moći kontrolirati samo sebe. Ono što je ključno, opet, jest da jedno ne ide bez drugoga: samo uvažavanje djeteta i priznavanje njegovih ili njezinh osjećaja, i postavljanje čvrstih granica. 

Ravnotežu je uvijek najteže postići. Meni u zadnje vrijeme pomažu usporedbe između vrlo različitih, a opet nekako sličnih faza kroz koje moja djeca prolaze. Sin mi je bio prava fussy hiperosjetljiva beba i plakao je i vrištao gotovo pet mjeseci. Bilo bi skandalozno i pomisliti da tako malo dijete kažnjavate ili lupate po peleni - ono što radite jest da ga strpljivo tješite, pazite, mazite, nosate i čekate da prestane. I isti princip se stvarno trudim primijeniti na svojoj "velikoj" kćeri. Ne zna drukčije, sad, i moje je da je naučim. Teško jest vjerovati da ona ne zna i ne kuži, tako mini-odrasla. Ali dovoljno je da se osvrnete oko sebe i vidite koliki odrasli nisu sposobni učiniti ono što zahtijevate od svog trogodišnjeg djeteta: kontrolirati osjećaje i potrebe, poslušati mudrije i iskusnije, biti strpljivi, razmišljati kad su gladni, umorni, prestrašeni, usamljeni. 

(Iz elektronske verzije knjige No-Drama Discipline)

A ako ni to ne pomogne... nemam pojma. Nemam recept, ja samo prepričavam svoje iskustvo i nisam sigurna da imam pravo. Ali sigurna sam da s jedne strane, previše očekujemo od djece jer to sve traje predugo - dok ne usvoje ove i one vještine, prvo skuže, pa počnu primjenjivati, pa uvježbaju primjenjivanje. A nama se uvijek jako žuri. 

Ako išta iz slučaja Doris Pinčić broj dva - koji je ipak bio indirektan povod ovome tekstu - treba apostrofirati jest: ljudi koji znaju lupiti dijete po guzi ili ga stjerati u kaznu velikom većinom nisu monstrumi bez srca i mozga, niti takvo ponašanje - ukoliko nije trajna i dosljedna odgojna metoda - mora imati trajnog učinka na dječju psihu. Treba se educirati i informirati - i djeca nas mogu jako puno naučiti, o sebi, nama samima i svijetu oko nas. 

Oduvijek slutim, a sad sam napokon sigurna: ljeto nije godišnje doba. Ljeto je nešto kao i doček Nove godine, Valentinovo i svi veći katolički blagdani - medijski konstrukt. Počnu vas nabrijavati već u rano proljeće, ludim provodom i još luđim odmorom na predivnim plažama i predivnom moru s fantastičnim aksesoarima na božanskim tijelima. I onda svi čekamo i brojimo dane i trošimo novce da nam bude što ljepše i nezaboravnije, to ljeto i taj godišnji. Često nije baš tako kako smo zamišljali - prebrzo prođe i zabava nije toliko luda ni po danu ni po noći. Ali ne kažemo e-neš-me-dogodine, nego pomislimo da je u nama problem. I da će dogodine posve sigurno biti puno puno bolje, i više u skladu sa spotovima Maje Šuput i Lane Jurčević.

Moja ljeta bez djece nisu bila tako divna kao Majina i Lanina, ali bilo je skroz u redu. Ja sam fino odgojena, što je, usputbudirečeno, jedna od mojih većih životnih nesreća, pa sam najprije ispunjavala dva reda roditeljskih i red rodbinskih očekivanja. Za to vrijeme su me na televiziji nonstop podsjećali da se na Zrću intravenski uzimaju kokteli dok ja pijem kavu kod tetke, i to mi je malo bio bed dok sam bila mlada i dok nisam pročitala McLuhana koji mi je objasnio kako mediji ne prepričavaju stvarne događaje, već ih stvaraju i oblikuju i serviraju da ti misliš da su stvarni. Imam tu nesreću da mi je matični dom blizu moru pa mi se ljeto stalno isprepletalo s familijom - a duplu nesreću jer nisam na moru, već blizu moru. Pa je to ona onaj neki limb, najgora od svih pozicija, kad se moraš jednodnevno zaputiti na more, a ne da ti se baš jer najprije ti ne daju auto i ne daju da se vozikaš sa svima, a nakon toga imaš auto, ali ti se više ne da vozikati sebe, sve i svakoga. I te zakrčene plaže i nemaš gdje ručnik i masovni turizam i ćevapi i pomfrit i znate već tu tužaljku koja se aktualizira svake godine u isto vrijeme i služi popunjavanju sezonskih tegli s kiselim krastavcima. Za razliku od ljetnih dana, uz koje me oduvijek vežu ambivalentni stavovi i još ambivalentnije uspomene, o ljetnim noćima imam samo riječi hvale i lakoće postojanja. Ljetna jutra pak nakon njih živi su napor, sličan ovome kojemu sam trenutačno izložena.

Jer fizičko stanje u koje te dovede cjelonoćno cuclanje alkohola, isprekidan san i rano ustajanje dok ti sunce bije u glavu već u sedam ujutro i znojiš se kao da je podne jer imaš najbolju namjeru, ali nemaš snage spustiti roletu, dobro se dade usporediti sa stanjem u koje dođeš kad tebe netko cijelu noć cucla, i ustaneš se rano - a nisi baš ni spavala - i sunce ti peče u glavu, i oblije te onaj isti znoj iz prvog primjera. Nalijevaš se vodom u oba slučaja, kavom samo u drugom, jer u drugom ne možeš vegetirati ostatak dana kao u prvom (slučaju) - kad te već čeka hiperaktivno dijete koje visi sa stropa, s vrećom ideja i zahtjeva. A nisu djeca kriva, stvarno, oni rade ono što znaju u okvirima koji im se zadaju. Kao da oni znaju da je ljeto i da se ljeti treba kao odmarati, brčkati, ići na more i UŽIVATI. 

Ljeto je najveća tlaka od svih godišnjih doba. Za početak, sve se poremeti. Od rutine ostanu samo oni iritantni dijelovi  koje na svakodnevoj bazi trpim kao kolateralnu štetu, jer biramo bitke, jel tako?

Recimo, rano se ustaju jer idu rano u krevet, ali sad ih ne uspijem strpati toliko rano u krevet koliko bih htjela, a i dalje su budni s kokošima, prvim napornim pticama. I pčelama. Majkemi, ne biste vjerovali koliko glasne pčele mogu biti neispavanom mozgu. Mutirane kukcolike tvorbe koje ovdje letaju od podne do šest ujutro neiskusno bi oko možda nazvala komarcima, ali ja znam da su sigurno pobjegli iz nekog labosa ili se skrivali i bujali u nekom skloništu iz devedesetdruge, sve dok nisu uzgojili zube pirana i dosegli veličinu lastavica.

Na odlazak s djecom na plažu i koliko to naporno može biti neću ni trošiti riječi, to je sve već višestruko opjevano. Ali nije čak ni plaža problem, na plaži ste realno par sati dnevno, ako i toliko. Što, što raditi po cijeli dan u kući? Pinterest kaže kako je divno praviti papirnate brodove i baviti se bojankama na temu ljeta, a ja si mislim, pa daj mi pokaži tu djecu koja bojaju bojanke i mijese domaću glinu s motivima morskih konjića od 10 ujutro do 5 popodne, u rasponu kad Svjetska zdravstvena organizacija, UNICEF, Rode i Svjetska meteorološka te klimatološka organizacija ne preporučuju boravak na plaži.

Al nema to ništa veze i sve bi se to nekako moglo da nije onoga što mi i u životu i u ljetu najteže pada, a to je prazan hod. Pri tome ne mislim da ležanje i ne bavljenje ničim, spavanje ili buljenje u strop - to nije prazan hod, već prekrasne pasivnosti o kojima sad mogu samo sanjati. Nego ono kad ste kao došli da vam pomognu i da vas rasterete, pa pet ljudi krajnje neučinkovito čuva djecu i nema nikakav plan. Svi bi nešto, a ne znaju što bi, a sve je to različito od onoga što bi vi - al ne možete jer niste sami s djecom nego imate "pomoć" - i onda na kraju svi skupa sjedite bezveze i ne radite ništa osim što gledate kako djeca vise sa stropova, ili stabala, u ljetnoj varijanti. I pri tome neučinkovitom praznohodanju više puta - implicitno i eksplicitno - bivate optuženi za nedovoljnu ležernost i preveliku strogoću. I kažu vam da se malo opustite, popustite, odmorite, "radite svoje", ali ne kažu djeci da je takav plan, pa oni, očekivano, osim sa stabala i stropova, vise i s vas, u koju god sobu ili kućicu na drvetu se sakrili.

Eto takva su ta ljeta koja su miks rodbine, djece i nas, blizu mora i rijeke, a tako daleko od jednog i drugog na plus 44 stupnja u autu s dvije autosjedalice, popularno nazvane Šta-će-vam-to-to-vam-treba-u-Zagrebu-ne-tu (za starije dijete) i to-ti-je-on-prerastao-i-vruće-mu-je (za mlađe dijete). A možda to zapravo ni nije tako, nego mi je nespavanje i mikromenadžiranje spržilo mozak, a vrućina i njezini nusproizvodi pretvorili trenutačnu stvarnost u jednu obimnu fatamorganu. Kako god okrenete, ljeto je ipak napor, jer zapravo radimo sve što radimo i po ostalim godišnjim dobima, samo to dodatno platimo, izmučimo se i operiramo u ekstremnim uvjetima, na plus 40. I nije samo napor za ljude s malom djecom - vidim da se žale i oni koji nemaju djece. Neki se žale da im smetaju tuđa djeca, a neki se jednostavno žale. Ostarili smo i čangrizavi smo i sve nam smeta. Ove godine ljeto, dogodine vjerojatno zima. Pa će vrijediti sve što sam tu napisala, samo s minus temperaturnim predznakom.

U moru predimenzioniranih plišanaca, histeričnih mobila, nezgrapnih zvečki, prevelikih i premalih bodića, nepraktičnih, ali lijepih suknjica i nepotrebnih cipelica, našla se i mreža za snove: dovoljno velika da obuhvati svijet male djevojčice, i dovoljno mala da ne smeta kad djevojčica naraste velika. Metalno klecanje zvončića oduševilo je mamu, u nekom prošlom životu ljubiteljicu glazbe koju proizvodi poljubac propuha i štapićastog metala, a dijete se najviše oduševilo perjem zataknutim s obje strane čvrsto opletene mreže: u puzalačkom oduševljenju i energičnoj želji da ustima, jezikom i bezubim čeljustima prouči cijeli svijet, očerupala je jednom (ne)prilikom čarobnu napravicu, naivno preblizu postavljenu na odgovarajuće mjesto, uz krevet. Snovolovka nije ni znala što ju je snašlo, a mama se, promatrajući prizorište i razmišljajući o prehrambenim benefitima ptičjeg pokrova i dohrani koja uključuje perje prisjetila neke stare sličice iz vlastite predpotopne slikovnice: lisica se pogostila kokoškom, a ne bi se to ni znalo da liji nije iz usta izvirilo kokino pero.

Želeći sačuvati simbiozu od perlica, tanke užadi, metalnih zvončića i okljaštrenih perca dok djevojčica malo ne stasa, i ne sazriju joj prehrambene navike, mama je do daljnjega snovolovku umirovila na dnu ormara. Prolazili su dani, djevojčica je rasla, snovi su joj postajali sve brojniji i živopisniji, i rituali pred spavanje sve verbalniji. I dalje malena, ostavila je kinderbet iza sebe i uselila u veliki bijeli krevet, na kojem je bilo baš jedno posebno mjesto za hvatačicu snova. Koja se jedne večeri, malena i samo s jednim setom perja, ali i dalje graciozna i lijepa, vratila se na velika vrata.

Sad ću ti nešto pokazati, mama bi tako uvijek započela kad bi htjela pažnju. Još je zvecnula zvoncima da je zarobi i zadrži, i ispričala priču:

Ovo se zove snovolovka, i to je mreža koja hvata snove. Ti legneš u svoj krevet, zaspiš i sanjaš. Kad sanjaš nešto lijepo, taj se san uhvati u ovu mrežu i čeka te kad se ujutro probudiš pa ostane s tobom cijeli dan. A kad sanjaš nešto što nije lijepo, neke ružne snove, oni se spuste po ovom perju kao po toboganu, i odu daleko od tebe, da se više nikada ne vrate.

Svidjela joj se priča, mreža, tobogan, zvončići, a perje još i davno prije. I stalno je uzimala stvarčicu u ruke i zveckala, ali uvijek bi je vratila na mjesto, jer ne radi na daljinu, i snovi se love jedino kad si u krevetu i kad je mreža na svom mjestu, tako to funkcionira.

Onda je nekoliko dana nakon što je otvorila sezonu lova na snove, na ceduljici prikvačenoj za obruč , mama pročitala drukčiju priču. To stvarno jest mreža koja ščepa sve što sanjaš, ali princip je drukčiji: ružni su snovi ti koji se hvataju u mrežu i ne dopiru do tebe, a lijepe sanje skliznu perjem i okruže te u snu i na javi. Moram sad okrenuti tu priču, pomislila je, i to odmah večeras, u pripremama za spavanje i noćni snovolov. Nije to nikakv problem, izmisliš i ponavljaš, nova verzija postane jedina, i dijete se ubrzo više ne sjeća one stare. 

Ali odlučila je da ipak to neće učiniti. Razmislila je, prisjetila se da je istina problematična tvorba i da je opasno vjerovati u crnobijeli svijet i jednu jedinu priču, i vidjela scenarij: jednom će - možda - djevojčica postati žena i nekom ovo poželjeti ispričati, i započet će sa sad-ću-ti-nešto-pokazati, i reći će, priča ide ovako, ali moja je mama pričala da...

Vidite, meni je teško pomoći iz jednostavnog razloga: sve mogu sama, i sve znam najbolje. A čak i kad nije tako, onda izgledam kao da je tako, i taj se imidž baš ne može opisati kao onaj koji privlači potencijalne pomagače dama ili gospode, a bogme ni izvlačivače gospa iz nevolje. U trenucima kad sam se znala odlučiti potražiti malu pomoć, u vidu neke prečice, puštanja preko reda, zanemarivanje pravila da, recimo, pokažem vozačku kad me traže osobnu koja mi je ostala doma, ili ubrzavanje neke procedure, to je ispalo u najmanju ruku groteskno. Jer ja ne izgledam kao da mi je pomoć, i ta usluga za koju "molim" potrebna: držanje i facijalna ekspresija, ton glasa i fraziranje molbe na način da zvuči kao oš-neš-nemoraš, nedostatak svake koketnosti, lepršanja trepavicama ili osmijeha, to ne navodi ljude da pomisle da je moje pitanje bilo ozbiljno, i da doista trebam to što njima zahtjeva određeni manji, verbalni ili veći, psihofizički napor. Pa zašto bi onda taj napor poduzimali? Ako izgledate možeš-mi-malo-uskočiti-ako-nemaš-pametnijeg-posla - bojim se da većina ljudi tog pametnijeg posla doista ima: tisuću je zanimljivijih i produktivnijih stvari koje mogu raditi od zjakanja uokolo, izoštrenih radara i naoštrenih ticala, hvatajući signale potencijalnih nevoljnih.

Kao ova "situacija" s Anom Gruicom, ne znam jel znate. Portali su prenijeli ono što su nazvali "trudničkim statusom" na fejsbuku, OVDJE. Sukus je sljedeći: žena je u sedmom mjesecu trudnoće i, prema vlastitim riječima, ne može biti trudnija nego jest (hipotetski rečeno; isto prema njezinim riječima, što god to značilo), i srami se zbog svih ljudi s kojima je u zadnje vrijeme imala kontakt (prodavača itd), a koji je nisu pustili preko reda u busu, banci, McDonaldsu, i nisu ponudili nikakvu pomoć. U vrijeme kad ovo pišem, post ima blizu 8500 lajkova, podijeljen je na stotine puta. Komentari su u rasponu od "svaka čast, draga Ana, skidam kapu, morao je netko o tome progovoriti" do mog osobnog favorita "nekad su žene kopale u polju do poroda, a ova bi da je puste preko reda po sladoled".

Žao mi je što Anu bole križa i što ima deset kila viška i što su joj tabani kao u Hobita (sic) i što nema zraka ni kondicije (sve je ovo citat), ali mislim da je malo pogrešno shvatila temu svoga sastavka na fejsu. Naravno da je lijepo, uviđajno, empatično i kavalirski kad vas netko ugleda i pretpostavi da vam treba pomoć (baš u trenutku kad tu pomoć želite i trebate) i reagira onako kako ste zamislili. Ali mislim, isto tako, da je krajnje egocentrično, čak i oholo misliti da bi se vašim ulaskom u prostoriju sve glave trebale okrenuti u vašem smjeru, sve oči fokusirati na vaše stanje i sve ruke ispružiti da zadovolje vaše potrebe. Ne znam kako vi, ali ja dok čekam red u banci ne snimam svaku osobu koja mi se nađe u blizini i ne skeniram njezine potrebe. Često vidim tako bakicu, trudnicu, invalida, osobu koja u redu u blagajni ima dva artikla pa ponudim da dođe ispred mojih punih kolica, ali nekad sam previše zabavljena sobom i svojim mislima ili u svom društvu i svijetu. Što se ne odnosi na situaciju kad me netko ZAMOLI za pomoć. E onda bi i mene bilo sram da tu pomoć odbijem pružiti, i bilo bi me sram kao i Anu u ime onih koji nisu htjeli pomoći. Ali ovo njezino je malo drukčija situacija, ako sam dobro shvatila elaborirani fejsbučki prikaz.

Osim toga, s trudnoćom nikad ne znaš - možda je žena nabacila par kila viška? A ako pri tome vješto balansira u štiklama i ne izgleda kao damsel in distress, ne znam o čemu govorimo. Zapravo, znam: o dvostrukim mjerilima. Nije ni čudo što su svi zbunjeni, od muškog svijeta do netrudnih žena te bivših i budućih trudnica - čekajte malo, daj se odlučite - jel želite vi sad da vam trudnoća bude prirodno stanje i budnite se protiv toga da bude dijagnoza, ili sam ja sad tu nešto krivo shvatila? Aha, ovisno o kontekstu, tj. kako mi paše. Da se još samo osvrnem na štikle: one su mrak, i sama sam ih nosila u trudnoći tu i tamo jer su mi iz nekog pomaknutog razloga (i pomaknutog težišta) odgovarale, ali kad to radite, onda ne očekujete da okolina pretpostavi da ste jadni, polupokretni i s križoboljom, već odašiljete poruku da se sjajno osjećate, i da bi se mogli uvrijediti ako netko pretpostavi drukčije.

Problem je tu još jedan - ne znam ima li ga Ana Gruica, ali mnoge žene ga imaju. Naime, kad se dugi niz godina držite kao da sve možete i svime vladate i sve rješavate - zato jer to volite, želite ili nemate drugog izbora - ljudi oko vas se naviknu. Nije fer osuđivati ih što vam ne nude pomoć više nakon nekog vremena, čak ni kad vam treba jednom u sto godina. A niste pitali jer mislite da bi netko trebao znati ili primijetiti. Wrong. Odustanite od mikromenadžmenta, beskonačnih popisa, kontroliranja svakog aspekta, od sastava torbe za pelene do obroka i aktivnosti dugoročno i kratkoročno, i onda se imate pravo žaliti ako u tim uvjetima ne dobijete pomoć. Koju ste prethodno eksplicitno zatražili. Jer ne okreće se svijet oko vas niti su svi obdareni suptilnim radarom osjetljivim na vaše potrebe. Nažalost ili nasreću.

I na kraju, ima tu još jedna tema, velika sama po sebi, ali strpat ću je u ovaj koš. Znate ono kad pitaju pomaže li ti muž/partner, ili se vi hvalite da vam muž/partner pomaže? Ajde nemojte to više raditi. Jezik stvara zbilju, pa kad to osvijestimo, možda prerazmislimo cijeli koncept. I sama sam to znala reći, mehanički, ali prestala sam kad sam osvijestila što zapravo govorim. Dvoje odraslih deklarirano ravnopravnih ljudi imaju zajedničko dijete, koje onda jedno odgovorno preuzme bez prethodnog dogovora i ugovora, osim onog biološkog i društvenog, a drugo prezima ulogu "pomagača"? Znam konstelaciju, i sama je živim, ali ajmo onda radije reći ovako: partner je danas/jučer/jutros/sinoć obavio ono što bi i inače trebao raditi. A ne ga hvaliti ili mu zahvaliti kad izvede (svoje) dijete u šetnju i postavi (vaš zajednički) stol. Ako mu već želite reći da cijenite to što radi, probajte bez da to nazivate "pomoć".

Davno sam primjetila da djecu odijevamo onako kako se i sami volimo odijevati - naravno, ovu djecu koja nemaju već in utero izražen vlastiti ukus  - a trend zrcaljenja naših preferencija nastavlja se, suptilno ili napadno, i u drugim segmentima, valjda dok ga ne preuzme trend zrcaljenja nas samih.

Tako sam najprije bila mala Ja, koja je voljela šarene paketiće iz Gornjeg Milanovca: ograničena količina sličica, gomila duplikata i gotovo nikakve šanse da popuniš album. Skupljala sam Barbi, dvije edicije - jedna je putovala po svijetu, a druga se više zadržavala lokalno, ali imala je hrpu šarenih stvari i raznobojnih prijatelja. 

Smash Hits sam isto skupljala, mada mi nije bilo najjasnije što to uopće jest. Znala sam samo da ima veze s glazbom i da su unutra New Kids on the Block, a na koricama su bili Kylie Minogue i Jason Donovan u jako šarenoj košulji i neki Bros koji sam ja izgovarala kao da se rimuje sa kros. U jednom od ljepših sjećanja mi je ostala i Plavokapica - godinama poslije tražila sam je po internetu i rastopila se kad sam negdje iskopala cijeli skenirani album. Koji također nije bio popunjen.

Osim krasnih, divno nacrtanih šarenih slika koje su me jako privlačile, magičnog svojstva lijepljenja (na temelju kojeg je Životinjsko carstvo u startu bilo diskvalificirano) i interaktivne slikovnice koja je bila pravo djelo u nastajanju, ovaj je hobi imao sve elemente trilera. U svijetu posvemašnje nedostupnosti u kojem sam ja odrastala, u usporedbi s današnjim svijetom posvema dostupnog svega, sakupljanje sličica bilo je prava napetica. Najprije dugo čekaš da mama ili tata dođu doma s par paketića, onda napeto trgaš papir i pokušavaš paziti da nestrpljivost ne zahvati i sličice koje su ispod, i kulminacija, veliko finale u kojem poneka sličica završile u albumu, a veći dio na hrpi duplića.

I sad, kao što sam ljubav prema šarenilu i šeširima prenijela na kćer, tako sam je, uz svesrdnu pomoć Interspara, upoznala i sa sličicama. Bila je jako mala kad smo počele i svidjela joj se predstava koju sam radila oko otvaranja svakog paketića. I uživala je u tome da sve radim ja. Pa sam tako ja popunila cijelu Stickermaniju Mora i oceana, a njoj je to bila super slikovnica i zabava. I još sam ispunila svoje davne snove: fejs mi je omogućio brzu razmjenu s drugim roditeljima opsesivnima poput mene, pa smo krasno uredno i sustavno popunili cijeli album. Nekih pola i više godine nakon Mora i oceana, došle su Planine, i opet smo postale gorljive sakupljačice. Sad je mala jako zainteresirana a) da žica, otvara, odljepljuje i lijepi sličice b) da sve to radi sama. I ja sam jako sretna zbog ovog prvog dijela, ali s drugim sam morala naučiti živjeti. Jer ne smijem joj sputavati kreativne nagone i nametati zarana nepotrebne kodove i ograde. Pa stisnem zube i svoje OKP-ove i puštam je da lijepi ukoso, naopako, i izvan gabarita. Na diptisima i triptisima zube moram stisnuti posebno jako, kao i kad gužva ili pokuša odlijepiti ono što je već zalijepila. A što su duple, kao koncept i kao njegova realizacija, na tome smo dobrih deset dana radile. S tim da sad kuži, i kaže, ovo je dupla, ali ja je želim zalijepiti jednu pored druge. Da se vidi da su iste. Jel mogu, mama? Naravno da možeš, odlična ideja, kažem ja, i mislim, najbolje je ipak da mama sebi kupi jedan u koji će lijepiti tvoje duple kad ti odeš na spavanje.

Svi moji opsesivno-kompulzivni mikromenadžerski poremećaji na stranu, i nostalgija prema vlastitom djetinjstvu također, ipak mi se cijelo vrijeme čini da, osim o mojoj fiksaciji, riječ i o zabavnoj i korisnoj aktivnosti za djecu. Osim prepoznavanja i izgovaranja kompliciranih imena raznih tematski grupiranih bića, stvari i pojava, to je nešto što, uz adekvatnu popratnu predstavu, pridobije i zadrži disperznu dječju pažnju u preinstantnom i prebrzom svijetu. Bilo mi je drago pročitati da se roditeljski guru Ranko Rajović u tome slaže sa mnom. Šalim se djelomično, ali kad sam čitala o cijeloj toj Paninijevoj industriji i o hobiju koji je konstanta od osamdesetih naovamo te promatrala kako taj moj interes od prije skoro trideset godina rezonira s mojim djetetom danas, naišla sam na zanimljiv Rajovićev osvrt u kojem upravo sakupljanje sličica navodi kao primjer aktivnosti koja potiče razvoj koncentracije, čak i čitanja s razumijevanjem. Kaže da je takva aktivnost izvrsna za razvoj misaonih klasifikacija, serijacija i asocijacija, koje su iznimno važne za razvoj funkcionalnog znanja, s kojim se djeca koja su potekla iz naših regionalnih školskih sustava baš i ne mogu pohvaliti. Ono što je jako bitno, i o tome Rajović govori na duhovit način, jest da nema koristi od takve aktivnosti ako se ne protegne na dulji vremenski period, i da treba paziti da mi kao roditelji to djeci ne pokvarimo - kao što to često znamo, u najboljoj namjeri:

"Ako se i odlučimo (ponekad slučajno) da uvedemo dijete u neku korisnu igru, uglavnom je mi roditelji pokvarimo, jer recimo ako dijete voli špigule, roditelji kupe 50 komada, za vikend dođu rođaci, pa možda kupe još 100 komada, a onda dijete ima u kutiji 100-200 špigula i ne želi se više ni igrati, a ako se slučajno i igra, tu nema razvoja misaonih klasifikacija i serijacija. Zato je važno da roditelji shvate da od puno igračaka dijete baš i nema neke koristi." (cijeli razgovor OVDJE)

I zato ja uzmem cijelu onu hrpu koju dobijem na blagajni u Sparu plus onu koju nam udijele stričeki i tete dok čekamo u redu pa pola skrijem na dno torbe i odatle vadim paketić po paketić, kad bude posebno dobra ili pak posebno grozna pa joj hitno treba preusmjeriti pozornost na nešto drugo. A drugu polovicu uredno i sustavno te misaono klasificirano lijepim u album kad dijete ode na spavanje. Jer bolje spavam kad to ne izgleda ovako.