Vidite, meni je teško pomoći iz jednostavnog razloga: sve mogu sama, i sve znam najbolje. A čak i kad nije tako, onda izgledam kao da je tako, i taj se imidž baš ne može opisati kao onaj koji privlači potencijalne pomagače dama ili gospode, a bogme ni izvlačivače gospa iz nevolje. U trenucima kad sam se znala odlučiti potražiti malu pomoć, u vidu neke prečice, puštanja preko reda, zanemarivanje pravila da, recimo, pokažem vozačku kad me traže osobnu koja mi je ostala doma, ili ubrzavanje neke procedure, to je ispalo u najmanju ruku groteskno. Jer ja ne izgledam kao da mi je pomoć, i ta usluga za koju "molim" potrebna: držanje i facijalna ekspresija, ton glasa i fraziranje molbe na način da zvuči kao oš-neš-nemoraš, nedostatak svake koketnosti, lepršanja trepavicama ili osmijeha, to ne navodi ljude da pomisle da je moje pitanje bilo ozbiljno, i da doista trebam to što njima zahtjeva određeni manji, verbalni ili veći, psihofizički napor. Pa zašto bi onda taj napor poduzimali? Ako izgledate možeš-mi-malo-uskočiti-ako-nemaš-pametnijeg-posla - bojim se da većina ljudi tog pametnijeg posla doista ima: tisuću je zanimljivijih i produktivnijih stvari koje mogu raditi od zjakanja uokolo, izoštrenih radara i naoštrenih ticala, hvatajući signale potencijalnih nevoljnih.

Kao ova "situacija" s Anom Gruicom, ne znam jel znate. Portali su prenijeli ono što su nazvali "trudničkim statusom" na fejsbuku, OVDJE. Sukus je sljedeći: žena je u sedmom mjesecu trudnoće i, prema vlastitim riječima, ne može biti trudnija nego jest (hipotetski rečeno; isto prema njezinim riječima, što god to značilo), i srami se zbog svih ljudi s kojima je u zadnje vrijeme imala kontakt (prodavača itd), a koji je nisu pustili preko reda u busu, banci, McDonaldsu, i nisu ponudili nikakvu pomoć. U vrijeme kad ovo pišem, post ima blizu 8500 lajkova, podijeljen je na stotine puta. Komentari su u rasponu od "svaka čast, draga Ana, skidam kapu, morao je netko o tome progovoriti" do mog osobnog favorita "nekad su žene kopale u polju do poroda, a ova bi da je puste preko reda po sladoled".

Žao mi je što Anu bole križa i što ima deset kila viška i što su joj tabani kao u Hobita (sic) i što nema zraka ni kondicije (sve je ovo citat), ali mislim da je malo pogrešno shvatila temu svoga sastavka na fejsu. Naravno da je lijepo, uviđajno, empatično i kavalirski kad vas netko ugleda i pretpostavi da vam treba pomoć (baš u trenutku kad tu pomoć želite i trebate) i reagira onako kako ste zamislili. Ali mislim, isto tako, da je krajnje egocentrično, čak i oholo misliti da bi se vašim ulaskom u prostoriju sve glave trebale okrenuti u vašem smjeru, sve oči fokusirati na vaše stanje i sve ruke ispružiti da zadovolje vaše potrebe. Ne znam kako vi, ali ja dok čekam red u banci ne snimam svaku osobu koja mi se nađe u blizini i ne skeniram njezine potrebe. Često vidim tako bakicu, trudnicu, invalida, osobu koja u redu u blagajni ima dva artikla pa ponudim da dođe ispred mojih punih kolica, ali nekad sam previše zabavljena sobom i svojim mislima ili u svom društvu i svijetu. Što se ne odnosi na situaciju kad me netko ZAMOLI za pomoć. E onda bi i mene bilo sram da tu pomoć odbijem pružiti, i bilo bi me sram kao i Anu u ime onih koji nisu htjeli pomoći. Ali ovo njezino je malo drukčija situacija, ako sam dobro shvatila elaborirani fejsbučki prikaz.

Osim toga, s trudnoćom nikad ne znaš - možda je žena nabacila par kila viška? A ako pri tome vješto balansira u štiklama i ne izgleda kao damsel in distress, ne znam o čemu govorimo. Zapravo, znam: o dvostrukim mjerilima. Nije ni čudo što su svi zbunjeni, od muškog svijeta do netrudnih žena te bivših i budućih trudnica - čekajte malo, daj se odlučite - jel želite vi sad da vam trudnoća bude prirodno stanje i budnite se protiv toga da bude dijagnoza, ili sam ja sad tu nešto krivo shvatila? Aha, ovisno o kontekstu, tj. kako mi paše. Da se još samo osvrnem na štikle: one su mrak, i sama sam ih nosila u trudnoći tu i tamo jer su mi iz nekog pomaknutog razloga (i pomaknutog težišta) odgovarale, ali kad to radite, onda ne očekujete da okolina pretpostavi da ste jadni, polupokretni i s križoboljom, već odašiljete poruku da se sjajno osjećate, i da bi se mogli uvrijediti ako netko pretpostavi drukčije.

Problem je tu još jedan - ne znam ima li ga Ana Gruica, ali mnoge žene ga imaju. Naime, kad se dugi niz godina držite kao da sve možete i svime vladate i sve rješavate - zato jer to volite, želite ili nemate drugog izbora - ljudi oko vas se naviknu. Nije fer osuđivati ih što vam ne nude pomoć više nakon nekog vremena, čak ni kad vam treba jednom u sto godina. A niste pitali jer mislite da bi netko trebao znati ili primijetiti. Wrong. Odustanite od mikromenadžmenta, beskonačnih popisa, kontroliranja svakog aspekta, od sastava torbe za pelene do obroka i aktivnosti dugoročno i kratkoročno, i onda se imate pravo žaliti ako u tim uvjetima ne dobijete pomoć. Koju ste prethodno eksplicitno zatražili. Jer ne okreće se svijet oko vas niti su svi obdareni suptilnim radarom osjetljivim na vaše potrebe. Nažalost ili nasreću.

I na kraju, ima tu još jedna tema, velika sama po sebi, ali strpat ću je u ovaj koš. Znate ono kad pitaju pomaže li ti muž/partner, ili se vi hvalite da vam muž/partner pomaže? Ajde nemojte to više raditi. Jezik stvara zbilju, pa kad to osvijestimo, možda prerazmislimo cijeli koncept. I sama sam to znala reći, mehanički, ali prestala sam kad sam osvijestila što zapravo govorim. Dvoje odraslih deklarirano ravnopravnih ljudi imaju zajedničko dijete, koje onda jedno odgovorno preuzme bez prethodnog dogovora i ugovora, osim onog biološkog i društvenog, a drugo prezima ulogu "pomagača"? Znam konstelaciju, i sama je živim, ali ajmo onda radije reći ovako: partner je danas/jučer/jutros/sinoć obavio ono što bi i inače trebao raditi. A ne ga hvaliti ili mu zahvaliti kad izvede (svoje) dijete u šetnju i postavi (vaš zajednički) stol. Ako mu već želite reći da cijenite to što radi, probajte bez da to nazivate "pomoć".