U žanru roditeljstva

Lars Klinting: Kastor peče kolač

ožujka 31, 2017

Priča počinje u Švedskoj, sad već u prilično davno vrijeme devedesetih godina prošloga stoljeća. Ondje je u svome stockholmskom stanu sjedio, crtao i pisao Lars Klinting. Katkad bi podigao glavu s crteža i teksta da pogleda što se događa iza prozorskog okna – i usredotočio bi se na ptice i kukce radije nego na ljude. Ima smisla. Lars nije studirao crtanje ni pisanje, bio je profesionalni stolar, i osoba širokih interesa. Volio je dijeliti svoja znanja pa je postao učitelj. I protivno popularnoj zabludi da učitelji samo podučavaju druge, on sam naučio je puno od svojih učenika. I odlučio je to pretočiti u knjigu za djecu. Priču o prijateljstvu golemog orla, koji pati od vrtoglavice i straha od letenja, i sićušne ptičice koja mu pomaže da prevlada svoju fobiju napisao je i ilustrirao 1982. g. Slikovnica Örjan den höjdrädda örnen (Regal the Golden Eagle, u engleskom prijevodu) postala je klasik dječje književnosti, omiljen među djecom u cijelome svijetu i popularan crtani film.

Tako je Lars Klinting na velika vrata ušao u svijet dječje književnosti i iz njega više nije izašao, na radost mnoge djece i njihovih roditelja. Dodijeljen mu je niz književnih i ilustratorskih nagrada, a dobitnik je i nagrade za životno djelo koja nosi ime Elsa Beskow, po pionirki među švedskim dječjim autorima i ilustratorima. Ono što je pokazao svojim radom i životom – da nas formalna profesija samo usmjeri, ali ne mora nas odrediti zauvijek, i da je važno učiti i obogaćivati se cijeli život – to je nastavio potvrđivati i kroz svoje crtane likove.

CIKLUS O KASTORU

Upravo iz života i svih raznolikih iskustava autora – kako to već u književnosti uvijek biva, mada se često skriva – proizašla je priča o dabru Kastoru. Zamisao je bila napisati faktografsku priču o ručnom radu – od ideje, preko planiranja i izvedbe do konačnog proizvoda. Međutim, ciljna publika trebala je biti ona najzahtjevnija moguća: dječja. Upravo imajući na umu djecu, i osluškujući njihove potrebe, Klinting je uspio u tome zahtjevnom zadatku.

Prvi postulat kreativnog procesa je piši - ili crtaj - ono što poznaš, a kako je bio stolar, sinulo mu je da bi njegov glavni lik mogao biti stolar među životinjama. Dabar je na latinskom castor, i eto ideje i za ime. Kastor se rodio 1995. i odmah se bacio na izradu stolarije, a onda je jedna stvar vodila drugoj: okušao se u vrtlarenju, šivanju, krečenju, popravljanju bicikla.

Nasmiješeni, ekspresivni glodavac dječja je ulaznica u svijet aktivnosti za odrasle, onih koje roditelji rutinirano prakticiraju, a djeca promatraju s posvemašnjom fascinacijom. I mada je prvi dabar kojega je Klinting oživio bio onaj koji izrađuje vlastitu kutiju za alat u Kastoru u radionici, ako niste još pustili dabra i njegova pomoćnika dabrića u svoj dom, predlažem da krenete od mjesta prve dječje opčaranosti, i pustite Kastora u svoju kuhinju. Da vam ispeče kolač.

PRIČA O BISKVITU

Ako i vas kao i mene frustriraju šturo sastavljeni recepti za kolače, osim što će biti zanimljiv vašoj djeci, Kastor može i vama biti odlična terapija. On operira sustavno, precizno i korak po korak, a sve to usidreno u savršeno smislenoj fabuli. Dabra upoznajemo pri buđenju – u drvenom krevetu koji izgleda kao da ga je sam skucao od prethodno izglodanih debla. Njegov prijatelj i vjerni pomagač u cijeloj seriji, Frippe, došao mu je čestitati rođendan. Frippe je vječno gladan, a Kastor mu nema što ponuditi. Ali ima ideju – skupa će ispeći kolač!

Odmah jure u kuhinju uređenu u retro Ikea stilu i bacaju se na posao: dvije pregače, potraga za starom bakinom bilježnicom s receptima (jer „u bilježnici piše kako napraviti izvrstan biskvit“), proučavanje teksta i provjera sastojaka, i onda pažljivo isplanirana izvedba. Kad je kolač u pećnici, slijedi pospremanje kuhinje, a kad je sve gotovo – serviranje stola i dolazak neočekivanih gostiju s rođendanskim darom. „Kakva sreća što su ispekli kolač! Bilo ga je dovoljno za sve i bio je jako ukusan.“ Slikovnicu zaključuje stranica na kojoj je, pomalo neočekivano, samo ilustracija, bez teksta, i to je iznimno efektan autorski potez. Jer Kastor je otvorio dar i, izgleda, od sreće zanijemio. Na samom kraju ispisan je potpun recept za savršen biskvit, i to je nešto što roditelji moraju unaprijed znati: ako mrzite da vam se djeca motaju po kuhinji, što je posve legitimno, nemojte im pokazivati niti čitati taj dio. Nema na čemu.

DABROVI S PREGAČAMA

Već je naglašeno koliko Lars Klinting voli životinje, tako da ne čudi što su glavni likovi ciklusa nacrtani kao pravi pravcati dabrovi: po obliku tijela i glave, s karakterističnim repom i oštrim prednjim zubima. Mogu sve što i ljudi, ali ne nose hlače ni cipele – jedino pregače, kad im posao to nalaže. Njihovi izrazi lica prenose trenutačna raspoloženja: uzbuđeni su dok se bacaju na posao, koncentrirani dok proučavaju recept, sretni kad kolač napokon gurnu u pećnicu, a pomalo obeshrabreni kad vide u kakvom neredu je kuhinja nakon slastičarske rabote. Mada se ilustracije nadopunjuju u izgradnji zaokružene priče, svaka stranica toliko je skladna i izbalansirana da se može promatrati kao autonomna cjelina. Slike su duhovite i tople, vizualno privlačne i narativno bogate jer vrve detaljima koji se djeci mogu otkrivati postupno. To svakim novim čitanjem aktivira istraživački impuls i poziva na slaganje drukčije, vlastite priče. Lars Klinting se poigrava s fokusima: bojama i svjetlom izoštri i pojača predmet ili aktivnost koje je u datom narativnom momentu bitno gurnuti u prvi plan, a zamagli i zasjeni ono što nije žarište te stranice. Tako svaka slika dobiva dubinu, a priča dodatnu dimenziju.

Cijeli ciklus s Kastorom u glavnoj ulozi vrijedna je lekcija za autore slikovnica za djecu predčitalačke dobi, jer pokazuje skladan odnos teksta i ilustracije kakav se na našim prostorima, nažalost, ne viđa često. Mnogo je slikovnica na čijim se stranicama odvija epska borba između ispisanoga i ilustriranoga: čini mi se nekad da autori teksta nastoje oduzeti primat vizualu, i to tako što će ga doslovce prekriti vrtlogom riječi i rečenica. Rezultat je shizofreno napučena stranica koja pokušava poslati bezbroj poruka, i na kraju ne pošalje nijednu. Kod Larsa Klintinga se slikovni i tekstualni medij nadopunjuju: ono što nije ispisano, nacrtano je. I koliko god bio raskošan u ilustraciji, autor je kratak i jezgrovit u tekstu. Takva čista i uravnotežena izvedbi djeci može biti lekcija iz umjetničkog sinkretizma, i supostojanja različitih medija koji pričaju međusobno komplementarne priče.

KASTOR EDUKATOR

Kastor djecu može puno toga naučiti: ne samo o sastojcima i koracima potrebnima da biskvit uspije, već i o snalažljivosti, užitku u procesu, planiranju od ideje do realizacije, i o važnosti timskoga rada. U crtežu i tekstu djeca mogu osjetiti koliko je slasno uživati u nečemu što su sami stvorili – a u ugodnom društvu još i slasnije. Razrađen proces i opipljiv konačan proizvod nikad nisu bili važniji nego u današnjem virtualnom svijetu, a kad se ovako ispripovijedaju, imaju moć zapaliti iskru pustolovnoga i maštovitoga, i potaknuti djecu na stvaranje.

Osim entuzijazma koji ih prati, sve su Kastorove aktivnosti obavijene aurom tradicije i upućuju na važnost nasljeđa i njegova prenošenja s koljena na koljeno: Kastor se u drvodjeljske radove upušta na starom stolarskom stolu kojega je izradio još njegov djed, znanje i iskustvo vrtlarenja dobiva zahvaljujući ostavštini ujaka Samsona, a kolač peče po receptu koji je naslijedio od bake koja je bila „vrsna kuharica“.

Spretni Kastor dolazi nam iz dimenzije u kojoj je u školama postojalo domaćinstvo kao predmet, i kad se vrednovao praktičan rad – više za život, nego za školski imenik ili indeks. Ovaj ciklus nosi sa sobom dašak atmosfere staromodnih slikovnica, nalik onima na kojima sam i sama odrasla. Bile su to priče koje su naglašavale vanjske svjetove i snalaženje i njima, a nisu se brinule za osjećaje likova i njihov unutrašnji svijet. Nekad su se postavljala konkretna, faktografska pitanja, i nikoga nije zanimalo kako se sirota Pepeljuga osjećala kad je izgubila cipelicu. Nije bilo moderno govoriti o željama i crtati osjećaje te oko njih natezati katkad besmislenu i nezanimljivu fabulu. Jer osjećaji jesu bitni, ali ništa ne može nadomjestiti sočnu, kvalitetnu priču.

PUTOVANJE KROZ JEZIKE

Slikovnice o Kastoru prevedene su na 25 jezika, a od 2015., 20 g. nakon što su izvorno nastale, tri od ukupno sedam iz ciklusa dostupne su na hrvatskom jeziku. Nakon engleskom govornom području objavljene su kao Handy Harvey i Bruno the Beaver, u njemačkom je glavni lik postao Kasimir, dok se kod nas švedski (i latinski) Castor zadržao u gotovo izvornom obliku. Lokalizacija je kod prijevoda slikovnica posebno važna jer su boja i zvuk jezika presudni za djecu predčitalačke dobi, pa su tom minimalnom kroatizacijom urednica Dunja Flegar i prevoditeljica Zrinka Gugić otklonile dvojbe oko izgovora i približile štivo djeci i njihovim glasnočitajućim roditeljima.

Sam prijevod je korektan, neopterećen teško izgovorljivim i nerazumljivim hrvatskim složenicama, i sa sintaksom koja se ne opire glasnom čitanju. Šteta je što odlično primijenjen primjer lokalizacije nije upotrijebljen i na kraju slikovnice, kad prijatelji dođu Kastoru čestitati rođendan: ne pjevaju mu uobičajeno Sretan rođendan, već pjesmicu koja je izravno prevedena sa švedskog i koju je - teško otpjevati. Barem vrlo prosječnim do lošim pjevačima poput mene. Prevoditeljski kiks se dogodio i u receptu za Kastorov kolač na kraju, gdje su mjere za šećer i brašno navedene u decilitrima. Pa pripazite ako ga ipak odlučite praviti s djecom.

Vizualni sklad ilustracije i količine teksta remeti odabir i veličina fonta – neutralna Helvetica koja dominira stranicama prekrupna je i prekruta, a paragrafi nisu skladno niti ujednačeno centrirani kroz cijelu slikovnicu. Zanimljivi font kojim je napisan naslov bio bi puno bolji izbor, jer knjizi za djecu pristaju pisma s karakterom, više nego ona neutralna i ziheraška. Slikovnica je odličnih dimenzija, praktična za držanje i listanje, i – što je doista važno – čvrstog uveza koji čak ni moja djeca još nisu uspjela rastaviti na proste faktore. Odolijeva dugim, interaktivnim i čestim čitanjima. Privlačno je i što je svaki Kastor tek jedan iz ciklusa: djeca vole skupljati sličice, i knjigice, i vole učiti o nepoznatome krećući od poznatoga. I zato s velikim nestrpljenjem čekamo daljnje lekcije, i nove dabrove kućne radinosti.

Kastor peče kolač (Castor bakar)

Lars Klinting (tekst i ilustracije)

Sa švedskoga prevela: Zrinka Gugić

Napisala: Anda Bukvić Pažin

Tekst je izvorno objavljen na portalu Moderna vremena, LINK

artresor

Ari Berk i Loren Long: Noćni pjev

veljače 28, 2017

Ima djece koja, dok su još jako mala, pokazuju izraženo šišmiševske karakteristike. Provjereno. Spavaju po danu, iznimno su aktivna po noći, vise sa svega na što se moguće objesiti i čuju zvukove koji su inače izvan dosega ljudskog uha. Osim što im u tim nekim segmentima nalikuju, djeca gaje simpatije prema malim letećim sisavcima. Dragi su im kratki samoglasnici i šušketavi suglasnici. Provjereno, vole piskutanje koje nastane kad se o šišmišima govori, sviđa im se čudan oblik tih glavica i krila, moguće da instinktivno osjećaju rubnost njihove vrste. A te asocijacije na transilvanijsko plemstvo, vampirske zube, stazicu od krvi u kutu usana - ne, ništa od toga – to je samo u vašoj odrasloj glavi.

U nekontaminiranoj dječjoj predodžbi, šišmiši su jako pozitivni likovi. Američki autori slikovnica to su prepoznali: Stellaluna, Baby Bat's Lullaby, Bat Loves the Night i cijeli serijal Briana Liesa sa šišmišima u glavnoj ulozi osvojili su čitalačku publiku. Riječ je o bestselerima koje vole djeca, ali i roditelji, što je u sferi slikovnica posebno bitno. Čitate li djeci, znate da stalno iznova žele ono što im se sviđa, pa ako ćete već stotinu puta pročitati jedno te isto, nije loše da se sviđa i vama. Veliki plus su višeslojne slikovnice koje će vam se otkrivati djelić po djelić, pa ćete u njima nešto pronaći i u dvadeset i sedmom i trideset i četvrtom čitanju. Ako tražite interpretativno uzbudljiv tekst – a ni šišmiši vam nisu mrski – posegnite za Noćnim pjevom.

Noćni pjev je slikovnica ovećeg formata i tvrdih korica, idealna da se iza njih skrijete s djetetom dok svaki pridržava po jedan kraj. Već pri pogledu na naslovnicu jasno je da vas čeka nešto drukčije od konvencionalnih – i komercijalnih – sadržaja za djecu: vlada mrkla noć, izvori svjetla su ograničeni, ali u ciljanim snopovima uvode čitatelja u priču o malom šišmišu Kiri, kojega mama odmila zove Krilce, i koji se sprema na svoj prvi samostalni let.

“Upotrijebi pravo čulo!“

Glavni lik ne skriva se u tamnim koricama, već širi krila na naslovnici, pod zasjenjenim reflektorom mjesečine. Šišmišić živi u pećini, „zemljanom zaklonu“ sa svojom mamom – visi pod njezinim krilom, naopačke, kako to već šišmiši uvijek rade. Djeca imaju potrebu okretati slikovnicu da Kiru i mamu bolje vide, što je jako simpatično, a ima i edukativni potencijal. Uglavnom, mama na početku procjenjuje da je došao dan da Kiro prvi put sam ode od kuće. „Danas moraš odletjeti u svijet, a ja ću te ovdje čekati.“ Malac nije oduševljen. Žali se da je jako mračno i da u mraku ne vidi dobro, ali mama je sigurna da je vrijeme – ili se barem trudi djelovati sigurno. Nije mu baš rekla da se samo srcem dobro vidi, jer bitno je očima nevidljivo. Savjet je prilagođeniji netopirskoj svojti, ali poruka je jednako praktična i vrijedna: ako ti je jedno osjetilo oslabljeno, iskoristi ostala. Radi s onim što imaš. „Vidjeti se može i drugačije“, savjetuje mu mama, pošalji pjesmu u svijet i pjesma će ti se vratiti.

Crvenkapica nije poslušala mamu, znate već: skrenula je sa šumskog puta i razgovarala s neznancima, a jednako neposlušna bila je i Pepeljuga , pa je zakasnila doma i izgubila i cipelu i čaroliju. Ali Kiro je svoju mamu poslušao. Odletio je u mrak i poslao pjesmu u svijet – najprije bojažljivo, a onda sve sigurnije i glasnije. I svijet mu je uzvratio, ukazao mu se u mraku kao pod reflektorskim snopom. Samopouzdanje raste, strah nestaje, Kiro doručkuje i opušta se. Kad se nauživa i umori, shvati da je vrijeme za povratak u sigurnost spilje, gdje ga, sa strepnjom koju tek iskusni mogu nazrijeti u nijansi njezina glasa, čeka mama. I dok se svima ostalima budi dan, Kiro i mama se zagrle i kažu: laku noć.

Slikovnice ciljaju na djecu predčitalačke dobi, i zato dobra slikovnica primarno mora imati tekst koji se može slobodno i razumljivo izgovoriti, a onda i upamtiti – kroz atmosferu, osjećaje i važne poruke. Komplicirana zadaća, ali Ari Berk joj je dorastao. Autor Noćnog pjeva svestrani je pisac, folklorist, istraživač i ljubitelj mitologije i ikonografije te umjetnik riječi sa senzibilitetom koji se obraća i djeci i roditeljima. Naša publika imala ga je priliku upoznati kroz bogato ilustrirano izdanje Codexa Giganticuma Tajne povijesti divova, u kojemu otvara vrata u cijeli jedan čaroban svijet i minuciozno ga razrađuje. Dodirna točka Noćnog pjeva i ostatka Berkova opusa je upravo to što zna pridobiti i zadržati i djecu i njihove odrasle. I u lapidarnom žanru dječje slikovne knjige uspijeva uvjerljivo i dirljivo ispričati važnu priču: jasnim rečenicama i prisnim opisima i dijalozima slika atmosferu noći te živog i emotivnog svijeta koji u njoj buja.

“Ali slijedio je svoju pjesmu“

Slikovnica je knjiga, ali prilagođena djeci. Ozbiljan diskurs i kritički aparat primjenjiv na taj žanr gotovo i ne postoje, a ako se o slikovnim knjigama i govori, onda je to mahom o njihovu tekstualnom dijelu. To je paradoks, jer vizualna je komponenta snažnija i dominantnija. Ipak, priča o likovnosti slikovnice gotovo uvijek počinje i završava s konstatacijom da su „slike dobre“ – ili da nisu.

Dobra ilustracija u slikovnici po definiciji prati i pojašnjava tekst, a kadšto mu daje i dodatnu dimenziju. Noćni pjev oslikao je Loren Long, umjetnik poznat i prepoznat u američkim krugovima. Nakon što je radio za niz poznatih časopisa poput Forbesa i Timea, otisnuo se u ilustratorske vode i počeo razrađivati svoju prepoznatljivu estetiku. Dobio je niz nagrada, uključujući i Golden Kite Award, godišnju nagradu američkog Društva autora i ilustratora dječje knjige, a njegova serija slikovnica o traktoru Otisu – za koju je napisao i tekst i izradio ilustracije – u Americi ima kultni status.

Kad Loren Long sam govori o svojoj estetici, ističe naturalističke elemente koje baštini od američkih prizorskih slikara (tridesete i četrdesete godine 20. stoljeća), posebno Thomasa Harta Bentona. Ali ističe i da svakom projektu pristupa otvorena uma i dopušta da stilom i tehnikom bude posve drukčiji od prethodnog. U ilustracijama koje prate tekst Arija Berka služi se kombiniranom tehnikom: mrak u kojem se naziru „duge ruke“ visokih stabala koje mu mašu i zakrivaju put oslikan je ugljenom, dok je rasvjetljujući efekt koji ima Kirina pjesma dočaran toplim akrilnim bojama. U Longovoj je interpretaciji sam Kiro slađi od najslađe plišane životinjice: ima duge uši, sitne ljudske nožice, netopirski netipično raširene, radoznale oči, i plišanomedvjedastu njušku. Važno mu je da svaka ilustracija teče i da posreduje osjećaj, a ono po čemu je Noćni pjev još poseban jest jasna, gotovo geometrijska perspektiva: ona nije ni žablja ni ptičja, već – šišmišja. Snop svjetla pada točno u smjeru Kirinih naćuljenih ušiju – to je svjetlo koje mu omogućuje da vidi u mraku. Berk je kroz tekst pun metafora sjajno opisao eholokaciju, a Loren Long je toj sposobnosti šišmiša da se preko zvučnih valova koje odašilju orijentiraju u prostoru dao prekrasnu i maštovitu vizualizaciju.

“Je li bilo jako tamno u svijetu, Krilce?“

Priča o Kiri-Krilcu nepretenciozna je, topla, intimna, lirska i bliska crtica o odrastanju, ukotvljena u tradiciji najbolje dječje knjige, koja pripovijeda o istraživanju, otkrivanju i formativnim iskustvima. Osim što nudi estetski užitak, vrijeme mira i odmora od hektičnih ekrana - što je vrijednost sama po sebi - ova je slikovnica moćna platforma za učenje. Tema za razgovor tu je cijeli dugi niz, ovisno o dječjoj dobi i interesu. U tome je vrijednost dobre slikovnice, jednako kao i dobre knjige za odrasle: svaka dob može naći nešto za sebe, jer progovara mnogim registrima.

Posebno je dojmljiv način na koji prepoznatljivi antropomorfizirani izrazi lica maloga šišmiša odaju njegove emocije i raspoloženja: upadljivo ga je strah kad odlazi od majke, vidno je iznenađen kad mu svijet uzvraća pjesmom, jasno je sit i sretan nakon doručka, i veseo i nasmiješen kad se vraća kući. Osim za kontekstualiziranje pojmova kao što su hrabrost, samopouzdanje, vjera u sebe i u svoj instinkt, prilika je to za razgovor s djecom o osjećajima, i za razvoj toliko važne emocionalne inteligencije i empatije.

Ovo je umjetnička slikovnica, što znači da su i za tekst i za ilustraciju odgovorni umjetnici. Važno je reći da nije samo bila umjetnička slikovnica u originalu, već je to ostala i u prijevodu, zahvaljujući iskusnoj književnoj prevoditeljici Lari Hölbling Matković, koja ju je oživotvorila na jasnom, tečnom i nadasve lijepom hrvatskom. Noćni pjev dio je biblioteke Mali medvjed, posebne su po tome što se svaki njihov element pomno bira, uključujući i prevoditelje koji će je na odgovarajući način prenijeti na hrvatski jezik. To je ključna, a nevjerojatno zanemarena komponenta slikovnica koje dolaze s drugih govornih područja: objavljivači – izdavači, urednici, prevoditelji – dječju literaturu prečesto shvaćaju kao dječju igru, ponašajući se kao da mala količina teksta za malu publiku ne zaslužuje puno vremena ni previše prostora. Zaboravlja se pri tome velika važnost koju rana literatura ima u formiranju velikih ljudi i velikih (ne)čitača.

Noćni pjev je hrabra i nekonvencionalna knjiga za djecu, posebno u usporedbi sa slikovnicama na kojima je osamdesetih rasla moja generacija: Disney i Bajke u slici, naivna, šarena, dopadljiva crtkarija koja stvori kič estetiku od koje se teško odmaknuti ako vam je neprekidno serviraju u ranoj dobi. Ali za nadgradnju i promjenu estetike – i perspektive - nikad nije kasno. Dopustite, stoga, da vas dječji materijali poduče i da od djece naučite nešto. A za koju je dob Noćni pjev pogodan? Pa za onu u kojoj dijete može sjediti i listati, pa sve do dobi baka i djedova koji ovo mogu s iskustvom čitati, i darovati svojim unucima. Jer dobro štivo ne poznaje dobne granice.

Noćni pjev (Nightsong)

Ari Berk (tekst) i Loren Long (ilustracije)

S engleskog prevela: Lara Hölbling Matković

Napisala: Anda Bukvić Pažin

Tekst je izvorno objavljen na portalu Moderna vremena, LINK

kontrola

Organiziranost

veljače 18, 2017

Jednu od većih životnih mudrosti koja se zadržala sa mnom nisam pokupila iz kanona teorije ni lijepe književnosti, ni iz alternativnog kanona jednog i drugog, niti iz glazbe ili kultnog filma, ni sa jastuka koje su svojim citatima ukrasili Bruno Šimleša i Ingrid Divković. Mudrost mi je došla ravno iz petparačke američke sapunice koju sam nekad prevodila za neku alternativnu TV kuću, toliko alternativnu da joj se ni imena ne sjećam – ni TV kuće ni sapunice. Ali dobro se sjećam kako je rečenica išla: If you wanna do something again, do it right. Mogla bi bez problema glasiti i: If you wanna do something again and again and again, do it right. Rečenica u prijevodu ima također dvije varijante. Prva glasi: Neka, ja ću! (i izgovara je subjekt koji sve zna bolje i najbolje). Druga glasi: Ajde ti! (i izgovara je osoba koja s ovim subjektom dijeli neki posao ili aktivnost).

Ja sam subjekt, i nije mi lako. Patim od prevelike organiziranosti, koja je stečena u ranoj dobi, ali kroz život sam je dovela do savršenstva. Što su okolnosti kompleksnije, ja se bolje organiziram. Znam da u prvi i drugi mah zvuči kao san snova, ali nije. U prijevodu to znači da na dnevnoj razini uspijem obaviti 4-6 puta više stvari od neke neorganizirane, ili – ovisno o životnim okolnostima - jednostavno neopterećene ili manje opterećene osobe. Znam da u prvi i drugi mah zvuči kao san snova, ali nije.

Ima razloga zašto je to dobro. Uz malo do nimalo potporne infrastrukture, uspijem se u istom danu baviti i djecom i svojim poslom, a katkad čak i svojim brakom i samom sobom. Kvaliteta bavljenja značajno varira, ali nećemo cjepidlačiti. Uspijem skuhati, obaviti dio kućanskih poslova, i to uglavnom radim dok sam s djecom – oni uče, katkad se i zabave, a ja ne trošim dragocjeno vrijeme samoće na posuđe, slaganje veša ili smišljanje i izvedbu obroka. Koristim pravilo Dvije minute i kratke zadatke obavljam bez odgode, a složenije i dulje raspoređujem po dobu dana i koncentraciji koja mi treba da bih postigla maksimalnu učinkovitost. To u idealnom danu i tjednu izgleda tako. U manje idealnoj stvarnosti, sve staje i ruši se kad netko dobije kozice, gripu, hunjavicu ili vrtoglavicu. Ali vještina je onda u što bržoj i učinkovitijoj gradnji srušene piramide iznova.

Nedostaci onoga što ja zovem organiziranost, a neki ljudi mikromenadžment i/ili kontrolfrikovitost – i ovo je sad jako bitno - jesu prevelika i često nerealna očekivanja od drugih ljudi. Nerealna, zato što jednostavno nema smisla očekivati da netko tko nije vi, niti je u vašoj glavi, može sve isto što i vi, na jednak način i u skladu s vašom vizijom. Ta se prevelika očekivanja dijele na dvije vrste: trajna i povremena. Trajna su gora, a povremena su žešća. Kad imate trajna očekivanja, trajno vam nije jasno zašto netko nije vi i ne radi sve kao vi. I kako vi možete toliko puno i stalno, a netko tako malo i ne baš stalno. I kako vi sve znate i vidite unaprijed, a nekome nije jasno da se dogodilo ni kad se dogodi.

Povremena velika očekivanja se sastoje u tome da vi radite sve, organizirate sve, imate sve uzde u rukama i drugi vam to dopuštaju jer ste ih uvjerili – riječju, djelom, a često i kombinacijom – da vi to radite najbolje. I zna vam to biti često teško, ali imate tu određenu mazohističku crtu, pa neka. A onda jednom u sto mjeseci dođe taj jedan dan ili tjedan kad stvarno ne možete. Krahirate. Ili morate na dalek ili blizak put. Ili nešto. I onda stupa frustracija na scenu, jer nema ruku u zraku da preuzmu tonu stvari koju vi inače obavljate. I ogorčeni ste, jer kako je to moguće, pa ne tražite to svaki dan, već jednom u sto godina! Pa, u tome i jest problem. Vježbom se uči.

To je dijagnoza stanja. Adekvatnog lijeka nema – ili radije, svaki dan je nova bolest, i novi lijek. Ali zašto pišem ovaj tekst – osim da shvatim i posložim sebe? Možda se još tkogod kroz njega shvati. I shvati veliku istinu koja mnoge – mahom žene, mahom majke – žacne, ali koja stoji: većina od tih stopedeset promišljenih, pedantno posloženih te kratko- i dugoročno usmjerenih stvari koje svakodnevno obavite, obavila bi se i bez vas. Djeca bi jela, bila čista, odjevena i obuvena, spavala bi, igrala se, intelektualno bi išla svojim tempom, sve i da vi niste članica Razvojnih igara za djecu, Modernog roditeljstva, Domaćih kašica za bebe, Beba vođa dohrane i Feminističkog odgoja djece u Hrvatskoj. To vam kažem samo da se ne razočarate kad očekujete direktnu pohvalu za to što vam djeca sjajno napreduju, rastu vesela i znatiželjna, vole čitati, imaju uredan ritam hranjenja i spavanja i kad jednom postanu divni ljudi. Oni su dijelom takvi rođeni, a dijelom je takav splet okolnosti. I teško da se može dokazati suprotno, mada vi možda mislite da znate pravu istinu.

Poman i promišljen odgoj djece i živce, vrijeme, strpljenje i sve svoje što ste ugradili u to ne možete upisati u radnju knjižicu. Jednako kao ni sate provedene u kuhinji, u špeceraju, u vešeraju. I zato si ga što prije počnite upisivati – osim u prekarni rad - u osobnu satisfakciju i osobni razvoj, jer to su jedine rubrike u kojoj će imati smisla. I onda ćete možda biti manje frustrirani što nisu svi kao vi – organizirani mikromenadžerski kontrolfrikovi. I možda ćete u to ime delegirati poneki dnevni zadatak. Just sayin'. Still learnin'.

brat i sestra

Nerazdvojivost

siječnja 06, 2017

Netko više, netko manje, ali svi u određenoj fazi odgoja vlastite djece dođemo do toga da posegnemo za alatima iz naslijeđene odgojne kutije. Nekad nam je to drago, nekad baš i nije, ali od perpetuiranja naslijeđenih i duboko usađenih obrazaca rijetko možemo pobjeći. Znamo se baš jako truditi izvrnuti naopačke metode koje nam se kod vlastitih roditelja nisu sviđale, ali i taj otpor rijetko umakne svome nasljeđu. I možemo to negirati, ali uvijek polazimo od onoga za što znamo i što najbolje poznamo. To mi je jasno svaki dan, u svemu što pokušavam (ne)naučiti svoju djecu. Učenje međuljudskih, a posebno obiteljskih odnosa nije izuzetak. Jer obiteljski odnosi se uče.

Imam brata i sestru, i otkad znam za sebe i za njih, sve dok smo bili vezani uz roditelje i s njima provodili vrijeme, nas smo troje bili na istome mjestu. To je mjesto uglavnom bilo uz tatu i mamu, ali ako smo bili kod baka i djedova, bili smo svi skupa, jedno ili nijedno. Mami je to bilo strašno važno, a nama je bilo okej jer nas nitko ništa nije pitao, i za drugo nismo ni znali. Poslije kad su nas institucije i život preuzeli i rasporedili, nismo više bili skupa po cijele dane, ali vraćali smo se uvijek na isto mjesto i provodili vrijeme zajedno. Nikad nismo o tome posebno razmišljali jer nije izgledalo kao da ima drugih opcija. Nekad nam je to bilo naporno, nekad nas je veselilo, često živciralo, ali uvijek snažilo i tješilo - lijep omjer, na takav bih uvijek pristala. Je li prije bilo htijenje ili moranje struktura ili prirodna potreba, ne znam, ali pretvorilo se u neodvojive dijelove nas samih i unutrašnju potrebu, nakon svih ovih godina. I točku stabilnosti, koja je ključna u djetinjstvu i formativnim godinama, a važnost joj se, čini mi se, ne mijenja ni kako godine prolaze - možda samo poprima drukčije oblike.

Ima nešto na prvu neprirodno u rečenici da se obiteljski odnosi uče, ali ja doista vjerujem da je tako. Prevladava ideja o spontanosti i prirodnosti bratsko-sestrinskih odnosa - od istih roditelja, ljubav je bezuvjetna i neupitna, i sve što uz to ide. I ta koncepcija bogomdanosti ostaje, bez obzira na to što je svuda oko nas više primjera da trenutak i mjesto rođenja samo po sebi malo znače u formiranju kvalitetnih međuljudskih odnosa. Slična ideja prevladava i kad se govori o odnosu majke i novorođenog djeteta - sve je to prirodno, nema tu nikakvih napora. Nema, samo ima mitova. Osim što prikriva tjelesne i psihičke muke i prilagodbe koje tu naturalnu kulisu drže na okupu, prirodno se ovdje koristi u najgorem mogućem, esencijalističkom smislu. Ako i jest prirodno, u smislu nepromjenjivo, ne znači da je kvalitetno. Da bi bilo kvalitetno, treba na tome raditi, kao i na svakom odnosu i vezi. Krvne veze nisu izuzetak.

Ne prakticiram uvijek sve što propovijedam, ali toga sam prekarnog rada jako svjesna u odgoju svoje djece. Od početka ih nastojim što više izložiti jedno drugome i usmjeriti jedno na drugo. U ranoj fazi, dok je sin bio beba, to je izlaganje bilo doslovno - nije bio zaštićen od starije sestre, čak ni od njezinih nesuptilnih zagrljaja. Možda pogrešno, ali smatrala sam da šteta koju dvogodišnje dijete može napraviti dvotjednom bratu ne može biti toliko velika koliko može biti - velika i jaka - ta rana veza koja se stvara između njih. Oživjela sam malca za stariju seku i dala mu glas puno prije nego je progovorio. Braco je pitao za tebe čim se probudio. Zamolio te da mu doneseš zeku. Možda sam se tim manipulacijama ogriješila o neku povelju autonomnosti i samosvojnosti djeteta, ali kunem se da sam imala najbolje namjere. I pod zakletvom bih izjavila da je sjaj u očima moje kćeri - kad bi kroz moja usta čula da joj se braco - koji mjesecima nije prestajao plakati - konkretno obratio, bio neprocjenjiv.

Moja prijateljica koja nema djecu, i koja je za vrijeme svog posjeta s gotovo znanstvenoistraživačkim žarom promatrala što se u našoj kući zbiva, primijetila je: Ali stvarno, puno ti je lakše s jednim! Osim što me baš dobro nasmijala - jer ne znam kako ta opservacija pridonosi mojoj svakodnevnoj praksi u kojoj ih je dvoje, s jednim se dijelom moram složiti. To je istina. Drugo dijete mi nije donijelo osjećaj da imam duplo više posla, već onoliko puta više koliko je novih veza koje su se u obitelji stvorile dolaskom tog novog člana. Vještiji matematičar bi to sigurno znao svesti na potenciju ili neku drugu operaciju ili funkciju koja je kompleksnija od ovih osnovnih matematičkih radnji, ali ja sam sve osim matematičarke, a kamoli vješte, pa ću opisno: za mene je to značilo hendlanje moje veze s novim djetetom, njegove veze sa ocem i sa starijim djetetom, pa onda moje promijenjene veze sa starijim djetetom, promijenjene veze starijeg djeteta s tatom, moje promijenjene veze s mužem u svjetlu novonastalih okolnosti. I sve to još puta dva, novost iz svačije perspektive i sa svim karikama u lancu, sve je išlo preko mene. Kao kanala, katalizatora, izvora, ušća, jebote, ne znam više što nisam utjelovila i dekonstruirala u tom procesu, bolje da ne razlažem dalje.

Ali iz ove moje sadašnje filozofije i iz nasljeđene odgojne kutije, nekako mi to i nije toliki problem. I zato - čak i u rijetkim trenucima kad mogu njih dvoje rasporediti po različitim destinacijama - biram da ostanu zajedno. Često se to svede na to da su sa mnom, jer rijetko tko ima energije za njih u paketu, ali čini mi se da to i nije tako velika cijena za platiti ako ću time - a to mi je plan - izgraditi temelje njihovom odnosu koji će trajati cijeli život. I mislim, na kraju krajeva, u interesu mi je da uvijek imaju jedno drugo. Jer, mada mi kažu da briga za djecu nikad ne prestaje, privlačna mi je ideja da neke stvari u životu rješavaju sami, uz međusobnu podršku.

I na kraju, pišući ovo, shvatila sam jednu zastrašujuća stvar: ne odgajamo samo svoju vlastitu djecu, već i njihovu, na neki način. Zastrašujuće je jer će se sve pogreške najmanje upetorostručiti, ali nije tako strašno jer ono dobro dalje će se prenositi kroz puno generacija. Prava Pandorina odgojna kutija.

Kolači

prosinca 26, 2016

Nakon obrane diplomskog rada, u nekom drugom životu, ostala sam ćaskati s mentorom o svemu osim o njemačkoj književnosti. Rekao mi je tada da jedva čeka mirovinu i da mu je prvi veliki plan - napisati kuharicu. Ali to neće biti kuharica kao što su ove današnje kuharice, znate, rekao mi je, to će biti temeljito, dobro napisana kuharica. Ona u kojoj stoji: kad napunite meso i srolate ga, morate to srolano pričvrstiti DRVENOM čačkalicom. Jer čačkalica danas ima i plastičnih, i možda je baš ta fluorescentna plastika nekome prva asocijacija na čačkalicu!

Nije mi baš bilo skroz jasno o čemu govori, ali u godinama poslije, iskustveno sam shvatila. Kao i mnoge druge stvari. Shvatila sam, recimo, pokušavajući ispeći kruh - po raznim receptima koje imam - zapisanima, naslijeđenima i usmenom predajom prenesenima, u brzini našvrljanima na korici rokovnika ili poleđini razglednice - da se recepti pišu za one koji već znaju napraviti to za što je recept. Ili za one koji imaju dovoljno strpljenja isprobavati dok ne pogode sve korake u proceduri i optimalan omjer sastojaka. Pola kile brašna, jedan kvasac, MALO šećera, MALO soli, vode KOLIKO VIDIŠ, zamiješati DOK SE NE SPOJI, ostaviti DOK SE NE DIGNE, peći DOK NE BUDE GOTOVO. Zar tu ima što nejasno? Možda malo, ali ja sam u skupini ovih strpljivih. Za samo dvije godine uspjela sam ispeći solidan kruh. Za još otprilike dvije, možda mi uspije ispeći kruh kojim ću biti skroz zadovoljna.

Kuhinja i ja smo uglavnom na ti, već sam o tome OVDJE pisala, ali tijesta i kolače tretiram s poštovanjem i gledam s distance. Povremeno stupimo u koketan kontakt - često u blagdansko vrijeme, kad eksplodira sva moja netalentiranost za prhka tijesta s maslacem i kompaktne krasnoizgledajuće kekse s marmeladom. Krivo je brašno. Kriva je pećnica. Krivo je more.

Najprije sam mislila da nisam talent za dizana tijesta i slastice, ali nije mi imalo smisla da čak i ove s tri sastojka uspijem zeznuti. Onda mi je jednom sestra, vrsna slastičarka, održala privatni tečaj. Pod njezinim stručnim vodstvom napravila sam tri paradigmatska kolača i dva kultna dizana tijesta, i sve je ispalo sjajno, a ona je zaključila da problem može biti jedino u tome što ja ne čitam recepte. Wrong. Ako išta znam, znam čitati. U receptima nije problem s recipijentske, već s autorske strane. Moj je mentor to davno shvatio.

Kao što je lijepo vidljivo iz već navedenog primjera s kruhom, recepti se pišu u sintaktički škrtoj formi odokativa. I pripovijedaju se u toj istoj formi. Kad pitam mamu koliko dugo nešto treba peći, onda ona kaže: 20, 15, 10 minuta, ovisi-kakva-ti-je-pećnica, šta-ja-znam, dok-ne-vidiš-da-je-gotovo, ja-ti-to-nikad-ne-gledam. Kad upitam vadi li se tijesto iz pećnice odmah i hladi vani, ili ga treba ostaviti neko vrijeme, zanima je kako sam uopće došla na ideju da takvo što pitam. Pričala sam jednom sestri da sam pizzu pekla pola sata, a ne 7 minuta, kako piše u receptu, i u pokušaju da otkrijemo grešku u koracima, došli smo do toga da nisam zagrijala pećnicu. PA NIŠTA SE NE PEČE U HLADNOJ PEĆNICI! Oukej, vi ljudi od marcipana kojima brašno i ulje teku žilama to visceralno osjećate, a mi smrtnici koji se nismo rodili u posjedu svetog slastičarskog grala nismo dostojni poduke, ili?

Informacije su danas sveprisutne i dostupne, za svaku pekarsku dvojbu nađete tri rješenja (koja pak otvore četiri nova pitanja), osim teksta imate slike, i video i audio, ako baš zapne, ali tko ima vremena istraživati sedam sati da napravi kolač? Dok se recepti pišu u otpriličnim fragmentima, kolače i tijesta će praviti kemičari, i oni nadahnuti i nadareni, i oni koji su dobro pazili na satu kod mame u kuhinji - gdje sam se ja - u vrijeme nesamomutećih miksera - uglavnom bavila fizikalom.

Moj mentor je odavno u mirovini, ali još nije objavio kuharicu. Razmišljam nekad i sama o tome, ali prilično sam sigurna da bi to kod mene preraslo u sve osim u kulinarski žanr.

A kakve recepte trebamo? Za početak, neke s punim rečenicama. Sa svim elementima fabule. Dobar recept treba izbjegavati slobodne lirske forme, ako je krajnji cilj konzumacija konačnog proizvoda. Potrebna je dobra dramska ili solidna epska struktura, obavezno zatvorenog kraja - s pobrojanim likovima čije će pojedinačne sudbine u epilogu biti nedvosmisleno jasne, a neće se putem izgubiti niti skončati u čudnoj ulozi i u nekoj drugoj priči. Dobar recept nije triler, već više staromodna bajka. I onda su svi sve pojeli jer je bilo jako fino i prenosili su taj recept s koljena na koljeno, dugo i sretno do kraja života.

odgoj

Strah

studenoga 05, 2016

"Kad je bio mali, jedino što su mu čitali bio je Struwwelpeter." Nabasala sam na tu rečenicu u romanu koji sam prevodila, i mada sam otprilike znala što pisac želi reći, svejedno sam potražila Čupavog Petera u katalogu svoje knjižnice - ako postoji u prijevodu, da ga pobliže proučim. S veseljem sam konstatirala da postoji, i da se zove Janko Raščupanko, a kroz dostupne odlomke mi se učinilo i da su stihovi stvarno dobro prevedeni. Međutim, mada je u katalogu bila dostupna, tu slikovnicu nisam uspjela pronaći na dječjem odjelu. Bila je u podrumu, u nespecificiranom dijelu knjižnice, dobro skrivena, godinama neposuđivana, protjerana.

Struwwelpeter ili Janko Raščupanko djelo je njemačkog autora i psihijatra Heinricha Hoffmanna, nastalo 1845. Priča o priči ide tako da je Hoffmann htio kupiti božićni poklon za svog trogodišnjeg sina, ali manjkalo je dobrih slikovnica i knjiga za djecu pa je Hoffmann napisao - i ilustrirao - vlastitu. Ne znam što se u to vrijeme na tržištu nudilo, ali Hoffmann junior dobio je za Božić deset rimovanih priča koje riječju i slikom pokazuju što se događa djeci koja ne slušaju svoje roditelje. Primjerice, Struwwelpeter ne voli higijenu, i zbog toga njega ama baš nitko ne voli. Friedrich je dječak koji terorizira životinje i ljude, i na kraju ga ugrize bijesan pas. Potom, djevojčica se igrala sa šibicama - protivno upozorenju svojih roditelja - i spalila je kuću i sebe. Kaspar nije htio jesti juhu pa se za pet dana toliko smanjio da je iščezao (s lica zemlje), dok je dječaku, što ga je majka stalno upozoravala da ne smije cuclati palac, jednom došao krojač s golemim škarama i taj mu palac cviknuo. Da, da, upravo tako.

Otprilike negdje u isto vrijeme kad sam, s Jankom Raščupankom spašenim iz podruma u rukama, razmišljala o trendovima u odgoju i o krajnostima u koje zapadne svaka druga sljedeća generacija, naišla sam u bespućima svoga newsfeeda na nekom roditeljskom portalu na tekst: Stvari koje nikada ne smijete reći djeci. Jer riječi su poput sablje koja će u zasijeći u dubinu tih malih osjetljivih bića i od kojih se nikada neće oporaviti. Kao prvo, djeca zaslužuju objašnjenje, uvijek i svega, pa ako slučajno izustite: Zato što tako ja kažem! to se kvalificira kao upozorenje pred tužbu za nasilje u obitelji. Neka vam ne bude teško 300 puta objasniti zašto ne može sjesti bratu na dušnik i zabiti mu u igri laktove u očne šupljine (samo ih nemojte, u žaru objašnjavanja, prvo zaboraviti razdvojiti). To onako usput, jer zapravo sam htjela spomenuti najgoru od svih stvari koje djeci nikako ne smijete reći, a to je: Ako ne prestaneš s tim, ostavit ću te ovdje! jer: dijete mora znati da ga roditelj nikad neće napustiti. Jer, naravno, riječi su, osim što su sablje, još i djela, i vi ste sami - kao i ja - svaki put kad ste to izgovorili, vjerojatno ostavili svoje dijete u parku i vratili se po njega sutradan.

Djeca se nikada ne smiju bojati, nikada prestrašiti, jer strah izaziva traumu, a trauma nepovratno mijenja ljude i karaktere. Svi mi imamo ono što nazivamo traumama iz djetinjstva - moja je, recimo, sve što je imalo veze sa zekom koji se smrzava i traži majku. I Pale Sam Na Svijetu mi je bio prilično traumatičan. Moja sestra je istraumatizirana (u zadnje vrijeme ponovno aktualiziranim) stivenkingovskim klaunom iz šahta. Sigurno ima djece kojima je i Janko Raščupanko, prije negoli se preselio u podrum, priredio pokoju traumu sličicom krajača sa škarama ili djevojčice u plamenu. Ali, samo malo - jesu li to doista bile traume? Ili samo trenuci koje smo upamtili jer su bili različiti od ugode djetinjstva, jer su bili drukčiji i nelagodni, jer smo se tada nečega - prestrašili?

"Djeca se moraju nečeg bojati", rekla mi je mama, u više navrata osupnuta neustrašivošću moje kćeri, i ta mi rečenica često padne na pamet kad mi ponestane metoda da obuzdam njezina ponašanja koja - bez kompromisa - smatram neprihvatljivima. Organizirala sam si život tako da uglavnom imam i vremena i strpljenja za dugotrajni proces učenja - u koji se kunu svi povezujući i prirodni roditelji u Hrvatskoj i svijetu; da odgovaram na beskrajna pitanja, koristim nenasilne i neprisilne metode, s naglaskom na učenje i razvoj, i dugoročno djelovanje i koristi, ali nekad to doista ne pali. Faktor koji nijedna metoda ovog svijeta ne može uračunati jest individualni, nepredvidivi faktor karaktera svakog pojedinačnog djeteta. Sve roditeljske metode ovog svijeta trebaju individualni pristup, i polučuju jedinstven rezultat - i to treba imati na umu pri prosudbi vlastite, ali i svake tuđe situacije, pri dijeljenju sugestija i savjeta, i osuda također.

Ja sama sam, osim uz roditelje, odrastala uz bogobojaznu i pobožnu baku, koja mi je u život rano uvela instancu koja sve vidi i sve čuje i sve zna, i to mi je dugo bio kontrolni mehanizam. Ili barem ozbiljan poticaj da razmislim dvaput. Dekonstruirala sam ga vrlo skoro na metafizičkoj razini, ali te dovoljno rano usađene, posve fizičke prisutnosti nisam se jako dugo uspjela otresti. I nije to bilo loše, jer u dobi u kojoj su roditelji uveli "povjerenje" kao kontrolnu točku i os oko koje se moji postupci vrte, već sam imala svijest o tome da nisam sama u svom životu i sa svojim postupcima, naučila sam o akciji i reakciji, uzroku i posljedici, a da nisam ni znala kako se to zove. Na svoj odgoj u katoličkom duhu danas gledam kao na kapital - ne samo da su me baka i vjeronauk (dok je još bio u crkvi, gdje mu je jedino i isključivo mjesto) kroz Bibliju naučili velikom poglavlju povijesti i književnosti i kulture, već sam dobila podlogu za informirane odluke i promišljene stavove - drugim riječima, znam točno što i zašto podržavam, a što sa zgražanjem otklanjam u teoriji i praksi vjere.

Ono što ne znam i o čemu svaki dan razmišljam je kako taj svoj eklektizam prenijeti djeci. Moji roditelji su to prepustili mojoj baki - ja moram sama, a to skroz nije lako. Otišla sam iz sredine u kojoj su religija i vjera higijena - nešto što se svaki dan prakticira bez razmišljanja - i sad sam u prostoru u kojem je poželjnije da opredjeljenja nema: spolnih, rodnih, vjerskih, nacionalnih, nikakvih. I to je meni okej, ja to razumijem. Ali djeca - ta uzvišena, emotivna, osjetljiva, prijemčiva, velika mala i mala velika bića - granice i pravila njima trebaju.

U nedostatku iskustva, strah postavlja granice, i zapravo štiti. Navodno su evolucijski opstali oni koji su se bojali pravih stvari - što god to značilo - ali među genima koji su se selekcijom zadržali od životinja, primata, praljudi pa sve do nas danas, strah i odgovor na strah opstali su kao nešto od čega čovjek ima puno više koristi nego štete.

U želji da djecu zaštitimo, da im ne prouzoričimo strah i traumu, razmičemo granice koje dijete treba, i gubimo neki dio autoriteta. Možda je to samo onaj neki dio koji će se poslije vratiti još jači i još puno veći - kad djeca sazriju i odjednom im se posloži sve ono što smo im godinama lijepo i strpljivo - bez dodatnih metoda - objašnjavali. A možda odgojimo i desetogodišnjaka koji će se - jučer sam u šoku promatrala - posred Profila u Bogovićevoj izderavati na svoju mamu koja mu je tiho i pokorno bojažljivo pokušala objasniti da će zakasniti na posao ako odmah ne krenu. I koja mu je rekla ono što ja svakodnevno govorim svojoj djeci - i što čujem od svih roditelja koji se diče svojom metodom koja isključuje svaku surovu restriktivnost: "Ajmo se dogovoriti." Jer mi se dogovaramo. Ne smijemo po guzi, ne smijemo verbalno, Bog ne postoji, ali ajmo se dogovoriti da budeš dobar. Upali nekad. Možda.

Nisam odabrala Janka Raščupanka kao štivo za pred spavanje za svoju kćer. Nemam muda tako eksperimentirati, ili još nisam toliko očajna, ili sam strpljiva i čekam da vidim što će vrijeme i rad donijeti. Ali generalno i dalje mislim da su stvari pogrešno postavljene. Strah koji imamo je, ispada, za djecu, a on se često ne da razlučiti od straha od djece. A pri tome se naravno najviše plašimo nas samih - da ne zabrljamo. Da ne fejlamo u tom ispitu koji je roditeljstvo. Ono na čemu, čini mi se, treba raditi jest graditi samopouzdanje da se strah pobijedi, i da se nosi sa strahom u kontroliranom okruženju punom podrške, kod kuće. Jer nastojanja da se eliminiraju svi potencijalni izvori straha i traume prilično su jalova rabota.

Frozen

Konzum

listopada 01, 2016

Nerado kupujem u Konzumu. Danima kad sam raspoložena za eufemizme. Ostalim danima mrzim kupovati u Konzumu. Više traje čekanje pred blagajnom nego ne znam koliko ekstenzivna kupnja.
Onda ti penzioneri i brojanje lipa i spore blagajnice, koje mrzim i onda mrzim što ih mrzim jer nisu oni krivi. Ni blagajnice ni penzioneri. Onda radije ne kupujem u Konzumu.

Ali neki dan sam kupila, pet artikala, i čekala 15 minuta. I kad sam napokon došla na red, rezignirana mi je teta Konzumpluskarkarticu?Imateštositno?Trebavrećica? u istom tonu, jednako rezignirano, uputila pitanje: Curica ili dečko? Molim? Kakva su to pitanja?! Nisam trudna, a i da jesam... A onda je ona dodala: Starvoz ili Frozen? Ahaaa. Znate, rekla sam joj, ima curica koje vole Star Wars. A ona čak nije niti okrenula očima, nego mi je njima poslala jednu svoju rezigniranu strijelu, u stilu, jebote što me piliš radim za dvije i pol i nisam sjela cijeli dan, rekli su mi što ću pitati i to je to.

I ja sam uzela svojih pet artikala i krenula van, i nakon tri koraka preda mnom su se otvorila dvokrilna vrata oblijepljena Starwars i Frozen porukama i plakatima, s popratnim sloganima koji su POSVUDA - osim na tim vratima, u brošurama, u tiskovinama i na Internetu, možda i na TV-u (ne gledam pa ne znam), a sigurno na Youtubeu. Vaderov unuk poziva DEČKE da "zavladaju galaksijom", a Elza i Ana pozivaju curke da "osjete čaroliju".

Teta u Konzumu nije imala loše namjere kad me pitala hoću li ženske ili muške sličice, ali to uopće nije bitno. Nitko ih nema, te loše namjere, ali uglavnom zato što svi djeluju bez razmišljanja. I u tome je problem. Vidite, ja bih nekad stvarno voljela da ne vidim sve te stvari. To je jako puno glasova u mojoj glavi, i često sukobljenih ideja i uvijek kontradiktornih ideologija. Obraćaju mi se direktno, nekad u slici, nekad u tekstu, i ono što ja sad želim jest forvardirati neke od njihovih glasova vama. Da meni bude lakše. Što više ljudi nauči razgovarati s porukama, primarno reklamnim, koje nas okružuju, veća je mogućnost da će nas više reagirati i da će to utjecati na one koji poruke smišljaju. Pa da ćemo na kraju - možda možda možda - jednom imati rodno osjetljivo oglašavanje, posebno za one koji su reklamne spužve. Posebno za djecu.

Koraci i pomaci koje treba učiniti su tako minimalni, i nemaju nikakvog utjecaja na ono što je kompanijama poput Ikee i Agrokorova koncerna u krajnjoj liniji najbitnije, a to je profit. Starwars ili Frozen, upitnik, i točka. Bez sugestije da vam treba muški spolni organ da vladate svijetom, a ženski da osjećate. Od najmanjih nogu. Koliko god se pretjeranom takva izjava činila, nisu spolni hormoni i arhitektura mozga ono što na kraju učvrsti naše navodno rodno uvjetovane izbore, već reklamne kampanje poput ove Konzumove - i naizgled bezazlena, ali visokosugestivna pitanja koje tristopedeset puta dnevno ponovi svaka od žena za blagajnom. Starvoz ili frozen, dečko ili curica? I osoblje u Muelleru kad kažete da želite zamotati dar. I tete u našim vrtićima od kojih sam već više puta čula: Takvi su vam dečki. Takve su vam curice. Plavo-ružičasti svijet. To se sve taloži i slaže, i na kraju postane ono što se na engleskom zove self-fulfilling prophecy, a na lošem hrvatskom prijevodu, samoispunjavajuće proročanstvo.

Male spužve upijaju ono što vide od svojih roditelja, odgajatelja, prijatelja u vrtiću i okoline, s plakatima oblijepljenih ulica i s televizije, i tako grade svoj svijet. I kako taj svijet može biti imalo bolji, imalo drukčiji, ako ja čitam u faksimilima tekstova iz 1900. godine istu stvar koju u listopadu 2016. vidim na Konzumovu jumboplakatu: "Žene bolje osjećaju, muškarci upravljaju bolje."

Moja kćer je iz najdivnijih pobuda na kraju dobila Frozen-paket na poklon. Voli Frozen jer Frozen zna, zato što Frozen svi znaju. Sve curice u vrtiću. I njezin brat doma. Ali ja kad slučajno uletim u Konzum onda uvijek uzmem Starwars. Ne toliko iz inata, koliko iz edukacije. Mora znati da galaksije nemaju spol, i da možda nose jednako zanimljive priče.

Lars Klinting: Kastor peče kolač

Ari Berk i Loren Long: Noćni pjev

Organiziranost

Nerazdvojivost

Kolači

Strah

Konzum

O meni

PRATITE ME I NA...

COPYRIGHT

TAGOVI

NAJNOVIJI POSTOVI

ARHIVA

Instagram

POPULARNO

PRATITE ME NA FACEBOOKU

PRATITE ME NA INSTAGRAMU