"Kad je bio mali, jedino što su mu čitali bio je Struwwelpeter." Nabasala sam na tu rečenicu u romanu koji sam prevodila, i mada sam otprilike znala što pisac želi reći, svejedno sam potražila Čupavog Petera u katalogu svoje knjižnice - ako postoji u prijevodu, da ga pobliže proučim. S veseljem sam konstatirala da postoji, i da se zove Janko Raščupanko, a kroz dostupne odlomke mi se učinilo i da su stihovi stvarno dobro prevedeni. Međutim, mada je u katalogu bila dostupna, tu slikovnicu nisam uspjela pronaći na dječjem odjelu. Bila je u podrumu, u nespecificiranom dijelu knjižnice, dobro skrivena, godinama neposuđivana, protjerana.

Struwwelpeter ili Janko Raščupanko djelo je njemačkog autora i psihijatra Heinricha Hoffmanna, nastalo 1845. Priča o priči ide tako da je Hoffmann htio kupiti božićni poklon za svog trogodišnjeg sina, ali manjkalo je dobrih slikovnica i knjiga za djecu pa je Hoffmann napisao - i ilustrirao - vlastitu. Ne znam što se u to vrijeme na tržištu nudilo, ali Hoffmann junior dobio je za Božić deset rimovanih priča koje riječju i slikom pokazuju što se događa djeci koja ne slušaju svoje roditelje. Primjerice, Struwwelpeter ne voli higijenu, i zbog toga njega ama baš nitko ne voli. Friedrich je dječak koji terorizira životinje i ljude, i na kraju ga ugrize bijesan pas. Potom, djevojčica se igrala sa šibicama - protivno upozorenju svojih roditelja - i spalila je kuću i sebe. Kaspar nije htio jesti juhu pa se za pet dana toliko smanjio da je iščezao (s lica zemlje), dok je dječaku, što ga je majka stalno upozoravala da ne smije cuclati palac, jednom došao krojač s golemim škarama i taj mu palac cviknuo. Da, da, upravo tako.

Otprilike negdje u isto vrijeme kad sam, s Jankom Raščupankom spašenim iz podruma u rukama, razmišljala o trendovima u odgoju i o krajnostima u koje zapadne svaka druga sljedeća generacija, naišla sam u bespućima svoga newsfeeda na nekom roditeljskom portalu na tekst: Stvari koje nikada ne smijete reći djeci. Jer riječi su poput sablje koja će u zasijeći u dubinu tih malih osjetljivih bića i od kojih se nikada neće oporaviti. Kao prvo, djeca zaslužuju objašnjenje, uvijek i svega, pa ako slučajno izustite: Zato što tako ja kažem! to se kvalificira kao upozorenje pred tužbu za nasilje u obitelji. Neka vam ne bude teško 300 puta objasniti zašto ne može sjesti bratu na dušnik i zabiti mu u igri laktove u očne šupljine (samo ih nemojte, u žaru objašnjavanja, prvo zaboraviti razdvojiti). To onako usput, jer zapravo sam htjela spomenuti najgoru od svih stvari koje djeci nikako ne smijete reći, a to je: Ako ne prestaneš s tim, ostavit ću te ovdje! jer: dijete mora znati da ga roditelj nikad neće napustiti. Jer, naravno, riječi su, osim što su sablje, još i djela, i vi ste sami - kao i ja - svaki put kad ste to izgovorili, vjerojatno ostavili svoje dijete u parku i vratili se po njega sutradan.

Djeca se nikada ne smiju bojati, nikada prestrašiti, jer strah izaziva traumu, a trauma nepovratno mijenja ljude i karaktere. Svi mi imamo ono što nazivamo traumama iz djetinjstva - moja je, recimo, sve što je imalo veze sa zekom koji se smrzava i traži majku. I Pale Sam Na Svijetu mi je bio prilično traumatičan. Moja sestra je istraumatizirana (u zadnje vrijeme ponovno aktualiziranim) stivenkingovskim klaunom iz šahta. Sigurno ima djece kojima je i Janko Raščupanko, prije negoli se preselio u podrum, priredio pokoju traumu sličicom krajača sa škarama ili djevojčice u plamenu. Ali, samo malo - jesu li to doista bile traume? Ili samo trenuci koje smo upamtili jer su bili različiti od ugode djetinjstva, jer su bili drukčiji i nelagodni, jer smo se tada nečega - prestrašili?

"Djeca se moraju nečeg bojati", rekla mi je mama, u više navrata osupnuta neustrašivošću moje kćeri, i ta mi rečenica često padne na pamet kad mi ponestane metoda da obuzdam njezina ponašanja koja - bez kompromisa - smatram neprihvatljivima. Organizirala sam si život tako da uglavnom imam i vremena i strpljenja za dugotrajni proces učenja - u koji se kunu svi povezujući i prirodni roditelji u Hrvatskoj i svijetu; da odgovaram na beskrajna pitanja, koristim nenasilne i neprisilne metode, s naglaskom na učenje i razvoj, i dugoročno djelovanje i koristi, ali nekad to doista ne pali. Faktor koji nijedna metoda ovog svijeta ne može uračunati jest individualni, nepredvidivi faktor karaktera svakog pojedinačnog djeteta. Sve roditeljske metode ovog svijeta trebaju individualni pristup, i polučuju jedinstven rezultat - i to treba imati na umu pri prosudbi vlastite, ali i svake tuđe situacije, pri dijeljenju sugestija i savjeta, i osuda također.

Ja sama sam, osim uz roditelje, odrastala uz bogobojaznu i pobožnu baku, koja mi je u život rano uvela instancu koja sve vidi i sve čuje i sve zna, i to mi je dugo bio kontrolni mehanizam. Ili barem ozbiljan poticaj da razmislim dvaput. Dekonstruirala sam ga vrlo skoro na metafizičkoj razini, ali te dovoljno rano usađene, posve fizičke prisutnosti nisam se jako dugo uspjela otresti. I nije to bilo loše, jer u dobi u kojoj su roditelji uveli "povjerenje" kao kontrolnu točku i os oko koje se moji postupci vrte, već sam imala svijest o tome da nisam sama u svom životu i sa svojim postupcima, naučila sam o akciji i reakciji, uzroku i posljedici, a da nisam ni znala kako se to zove. Na svoj odgoj u katoličkom duhu danas gledam kao na kapital - ne samo da su me baka i vjeronauk (dok je još bio u crkvi, gdje mu je jedino i isključivo mjesto) kroz Bibliju naučili velikom poglavlju povijesti i književnosti i kulture, već sam dobila podlogu za informirane odluke i promišljene stavove - drugim riječima, znam točno što i zašto podržavam, a što sa zgražanjem otklanjam u teoriji i praksi vjere. 

Ono što ne znam i o čemu svaki dan razmišljam je kako taj svoj eklektizam prenijeti djeci. Moji roditelji su to prepustili mojoj baki - ja moram sama, a to skroz nije lako. Otišla sam iz sredine u kojoj su religija i vjera higijena - nešto što se svaki dan prakticira bez razmišljanja - i sad sam u prostoru u kojem je poželjnije da opredjeljenja nema: spolnih, rodnih, vjerskih, nacionalnih, nikakvih. I to je meni okej, ja to razumijem. Ali djeca - ta uzvišena, emotivna, osjetljiva, prijemčiva, velika mala i mala velika bića - granice i pravila njima trebaju.

U nedostatku iskustva, strah postavlja granice, i zapravo štiti. Navodno su evolucijski opstali oni koji su se bojali pravih stvari - što god to značilo - ali među genima koji su se selekcijom zadržali od životinja, primata, praljudi pa sve do nas danas, strah i odgovor na strah opstali su kao nešto od čega čovjek ima puno više koristi nego štete. 

U želji da djecu zaštitimo, da im ne prouzoričimo strah i traumu, razmičemo granice koje dijete treba, i gubimo neki dio autoriteta. Možda je to samo onaj neki dio koji će se poslije vratiti još jači i još puno veći - kad djeca sazriju i odjednom im se posloži sve ono što smo im godinama lijepo i strpljivo - bez dodatnih metoda - objašnjavali. A možda odgojimo i desetogodišnjaka koji će se - jučer sam u šoku promatrala - posred Profila u Bogovićevoj izderavati na svoju mamu koja mu je tiho i pokorno bojažljivo pokušala objasniti da će zakasniti na posao ako odmah ne krenu. I koja mu je rekla ono što ja svakodnevno govorim svojoj djeci - i što čujem od svih roditelja koji se diče svojom metodom koja isključuje svaku surovu restriktivnost: "Ajmo se dogovoriti." Jer mi se dogovaramo. Ne smijemo po guzi, ne smijemo verbalno, Bog ne postoji, ali ajmo se dogovoriti da budeš dobar. Upali nekad. Možda.

Nisam odabrala Janka Raščupanka kao štivo za pred spavanje za svoju kćer. Nemam muda tako eksperimentirati, ili još nisam toliko očajna, ili sam strpljiva i čekam da vidim što će vrijeme i rad donijeti. Ali generalno i dalje mislim da su stvari pogrešno postavljene. Strah koji imamo je, ispada, za djecu, a on se često ne da razlučiti od straha od djece. A pri tome se naravno najviše plašimo nas samih - da ne zabrljamo. Da ne fejlamo u tom ispitu koji je roditeljstvo. Ono na čemu, čini mi se, treba raditi jest graditi samopouzdanje da se strah pobijedi, i da se nosi sa strahom u kontroliranom okruženju punom podrške, kod kuće. Jer nastojanja da se eliminiraju svi potencijalni izvori straha i traume prilično su jalova rabota.