Nije mi baš bilo skroz jasno o čemu govori, ali u godinama poslije, iskustveno sam shvatila. Kao i mnoge druge stvari. Shvatila sam, recimo, pokušavajući ispeći kruh - po raznim receptima koje imam - zapisanima, naslijeđenima i usmenom predajom prenesenima, u brzini našvrljanima na korici rokovnika ili poleđini razglednice - da se recepti pišu za one koji već znaju napraviti to za što je recept. Ili za one koji imaju dovoljno strpljenja isprobavati dok ne pogode sve korake u proceduri i optimalan omjer sastojaka. Pola kile brašna, jedan kvasac, MALO šećera, MALO soli, vode KOLIKO VIDIŠ, zamiješati DOK SE NE SPOJI, ostaviti DOK SE NE DIGNE, peći DOK NE BUDE GOTOVO. Zar tu ima što nejasno? Možda malo, ali ja sam u skupini ovih strpljivih. Za samo dvije godine uspjela sam ispeći solidan kruh. Za još otprilike dvije, možda mi uspije ispeći kruh kojim ću biti skroz zadovoljna.

Kuhinja i ja smo uglavnom na ti, već sam o tome OVDJE pisala, ali tijesta i kolače tretiram s poštovanjem i gledam s distance. Povremeno stupimo u koketan kontakt - često u blagdansko vrijeme, kad eksplodira sva moja netalentiranost za prhka tijesta s maslacem i kompaktne krasnoizgledajuće kekse s marmeladom. Krivo je brašno. Kriva je pećnica. Krivo je more.

Najprije sam mislila da nisam talent za dizana tijesta i slastice, ali nije mi imalo smisla da čak i ove s tri sastojka uspijem zeznuti. Onda mi je jednom sestra, vrsna slastičarka, održala privatni tečaj. Pod njezinim stručnim vodstvom napravila sam tri paradigmatska kolača i dva kultna dizana tijesta, i sve je ispalo sjajno, a ona je zaključila da problem može biti jedino u tome što ja ne čitam recepte. Wrong. Ako išta znam, znam čitati. U receptima nije problem s recipijentske, već s autorske strane. Moj je mentor to davno shvatio.

Kao što je lijepo vidljivo iz već navedenog primjera s kruhom, recepti se pišu u sintaktički škrtoj formi odokativa. I pripovijedaju se u toj istoj formi. Kad pitam mamu koliko dugo nešto treba peći, onda ona kaže: 20, 15, 10 minuta, ovisi-kakva-ti-je-pećnica, šta-ja-znam, dok-ne-vidiš-da-je-gotovo, ja-ti-to-nikad-ne-gledam. Kad upitam vadi li se tijesto iz pećnice odmah i hladi vani, ili ga treba ostaviti neko vrijeme, zanima je kako sam uopće došla na ideju da takvo što pitam. Pričala sam jednom sestri da sam pizzu pekla pola sata, a ne 7 minuta, kako piše u receptu, i u pokušaju da otkrijemo grešku u koracima, došli smo do toga da nisam zagrijala pećnicu. PA NIŠTA SE NE PEČE U HLADNOJ PEĆNICI! Oukej, vi ljudi od marcipana kojima brašno i ulje teku žilama to visceralno osjećate, a mi smrtnici koji se nismo rodili u posjedu svetog slastičarskog grala nismo dostojni poduke, ili?

Informacije su danas sveprisutne i dostupne, za svaku pekarsku dvojbu nađete tri rješenja (koja pak otvore četiri nova pitanja), osim teksta imate slike, i video i audio, ako baš zapne, ali tko ima vremena istraživati sedam sati da napravi kolač? Dok se recepti pišu u otpriličnim fragmentima, kolače i tijesta će praviti kemičari, i oni nadahnuti i nadareni, i oni koji su dobro pazili na satu kod mame u kuhinji - gdje sam se ja - u vrijeme nesamomutećih miksera - uglavnom bavila fizikalom.

Moj mentor je odavno u mirovini, ali još nije objavio kuharicu. Razmišljam nekad i sama o tome, ali prilično sam sigurna da bi to kod mene preraslo u sve osim u kulinarski žanr. 

A kakve recepte trebamo? Za početak, neke s punim rečenicama. Sa svim elementima fabule. Dobar recept treba izbjegavati slobodne lirske forme, ako je krajnji cilj konzumacija konačnog proizvoda. Potrebna je dobra dramska ili solidna epska struktura, obavezno zatvorenog kraja - s pobrojanim likovima čije će pojedinačne sudbine u epilogu biti nedvosmisleno jasne, a neće se putem izgubiti niti skončati u čudnoj ulozi i u nekoj drugoj priči. Dobar recept nije triler, već više staromodna bajka. I onda su svi sve pojeli jer je bilo jako fino i prenosili su taj recept s koljena na koljeno, dugo i sretno do kraja života.