Jednu od većih životnih mudrosti koja se zadržala sa mnom nisam pokupila iz kanona teorije ni lijepe književnosti, ni iz alternativnog kanona jednog i drugog, niti iz glazbe ili kultnog filma, ni sa jastuka koje su svojim citatima ukrasili Bruno Šimleša i Ingrid Divković. Mudrost mi je došla ravno iz petparačke američke sapunice koju sam nekad prevodila za neku alternativnu TV kuću, toliko alternativnu da joj se ni imena ne sjećam – ni TV kuće ni sapunice. Ali dobro se sjećam kako je rečenica išla: If you wanna do something again, do it right. Mogla bi bez problema glasiti i: If you wanna do something again and again and again, do it right. Rečenica u prijevodu ima također dvije varijante. Prva glasi: Neka, ja ću! (i izgovara je subjekt koji sve zna bolje i najbolje). Druga glasi: Ajde ti! (i izgovara je osoba koja s ovim subjektom dijeli neki posao ili aktivnost).

Ja sam subjekt, i nije mi lako. Patim od prevelike organiziranosti, koja je stečena u ranoj dobi, ali kroz život sam je dovela do savršenstva. Što su okolnosti kompleksnije, ja se bolje organiziram. Znam da u prvi i drugi mah zvuči kao san snova, ali nije. U prijevodu to znači da na dnevnoj razini uspijem obaviti 4-6 puta više stvari od neke neorganizirane, ili – ovisno o životnim okolnostima - jednostavno neopterećene ili manje opterećene osobe. Znam da u prvi i drugi mah zvuči kao san snova, ali nije.

Ima razloga zašto je to dobro. Uz malo do nimalo potporne infrastrukture, uspijem se u istom danu baviti i djecom i svojim poslom, a katkad čak i svojim brakom i samom sobom. Kvaliteta bavljenja značajno varira, ali nećemo cjepidlačiti. Uspijem skuhati, obaviti dio kućanskih poslova, i to uglavnom radim dok sam s djecom – oni uče, katkad se i zabave, a ja ne trošim dragocjeno vrijeme samoće na posuđe, slaganje veša ili smišljanje i izvedbu obroka. Koristim pravilo Dvije minute i kratke zadatke obavljam bez odgode, a složenije i dulje raspoređujem po dobu dana i koncentraciji koja mi treba da bih postigla maksimalnu učinkovitost. To u idealnom danu i tjednu izgleda tako. U manje idealnoj stvarnosti, sve staje i ruši se kad netko dobije kozice, gripu, hunjavicu ili vrtoglavicu. Ali vještina je onda u što bržoj i učinkovitijoj gradnji srušene piramide iznova.

 Nedostaci onoga što ja zovem organiziranost, a neki ljudi mikromenadžment i/ili kontrolfrikovitost – i ovo je sad jako bitno - jesu prevelika i često nerealna očekivanja od drugih ljudi. Nerealna, zato što jednostavno nema smisla očekivati da netko tko nije vi, niti je u vašoj glavi, može sve isto što i vi, na jednak način i u skladu s vašom vizijom. Ta se prevelika očekivanja dijele na dvije vrste: trajna i povremena. Trajna su gora, a povremena su žešća. Kad imate trajna očekivanja, trajno vam nije jasno zašto netko nije vi i ne radi sve kao vi. I kako vi možete toliko puno i stalno, a netko tako malo i ne baš stalno. I kako vi sve znate i vidite unaprijed, a nekome nije jasno da se dogodilo ni kad se dogodi. 

Povremena velika očekivanja se sastoje u tome da vi radite sve, organizirate sve, imate sve uzde u rukama i drugi vam to dopuštaju jer ste ih uvjerili – riječju, djelom, a često i kombinacijom – da vi to radite najbolje. I zna vam to biti često teško, ali imate tu određenu mazohističku crtu, pa neka. A onda jednom u sto mjeseci dođe taj jedan dan ili tjedan kad stvarno ne možete. Krahirate. Ili morate na dalek ili blizak put. Ili nešto. I onda stupa frustracija na scenu, jer nema ruku u zraku da preuzmu tonu stvari koju vi inače obavljate. I ogorčeni ste, jer kako je to moguće, pa ne tražite to svaki dan, već jednom u sto godina! Pa, u tome i jest problem. Vježbom se uči.

To je dijagnoza stanja. Adekvatnog lijeka nema – ili radije, svaki dan je nova bolest, i novi lijek. Ali zašto pišem ovaj tekst – osim da shvatim i posložim sebe? Možda se još tkogod kroz njega shvati. I shvati veliku istinu koja mnoge – mahom žene, mahom majke – žacne, ali koja stoji: većina od tih stopedeset promišljenih, pedantno posloženih te kratko- i dugoročno usmjerenih stvari koje svakodnevno obavite, obavila bi se i bez vas. Djeca bi jela, bila čista, odjevena i obuvena, spavala bi, igrala se, intelektualno bi išla svojim tempom, sve i da vi niste članica Razvojnih igara za djecu, Modernog roditeljstva, Domaćih kašica za bebe, Beba vođa dohrane i Feminističkog odgoja djece u Hrvatskoj. To vam kažem samo da se ne razočarate kad očekujete direktnu pohvalu za to što vam djeca sjajno napreduju, rastu vesela i znatiželjna, vole čitati, imaju uredan ritam hranjenja i spavanja i kad jednom postanu divni ljudi. Oni su dijelom takvi rođeni, a dijelom je takav splet okolnosti. I teško da se može dokazati suprotno, mada vi možda mislite da znate pravu istinu.

Poman i promišljen odgoj djece i živce, vrijeme, strpljenje i sve svoje što ste ugradili u to ne možete upisati u radnju knjižicu. Jednako kao ni sate provedene u kuhinji, u špeceraju, u vešeraju. I zato si ga što prije počnite upisivati – osim u prekarni rad - u osobnu satisfakciju i osobni razvoj, jer to su jedine rubrike u kojoj će imati smisla. I onda ćete možda biti manje frustrirani što nisu svi kao vi – organizirani mikromenadžerski kontrolfrikovi. I možda ćete u to ime delegirati poneki dnevni zadatak. Just sayin'. Still learnin'.