Ima djece koja, dok su još jako mala, pokazuju izraženo šišmiševske karakteristike. Provjereno. Spavaju po danu, iznimno su aktivna po noći, vise sa svega na što se moguće objesiti i čuju zvukove koji su inače izvan dosega ljudskog uha.  Osim što im u tim nekim segmentima nalikuju, djeca  gaje simpatije prema malim letećim sisavcima. Dragi su im kratki samoglasnici i šušketavi suglasnici. Provjereno, vole piskutanje koje nastane kad se o šišmišima govori, sviđa im se čudan oblik tih glavica i krila, moguće da instinktivno osjećaju rubnost njihove vrste. A te asocijacije na transilvanijsko plemstvo, vampirske zube, stazicu od krvi u kutu usana - ne, ništa od toga – to je samo u vašoj odrasloj glavi.

U nekontaminiranoj dječjoj predodžbi, šišmiši su jako pozitivni likovi. Američki autori slikovnica to su prepoznali: Stellaluna, Baby Bat's Lullaby, Bat Loves the Night i cijeli serijal Briana Liesa sa šišmišima u glavnoj ulozi osvojili su čitalačku publiku. Riječ je o bestselerima koje vole djeca, ali i roditelji, što je u sferi slikovnica posebno bitno. Čitate li  djeci, znate da stalno iznova žele ono što im se sviđa, pa ako ćete već stotinu puta pročitati jedno te isto, nije loše da se  sviđa i vama. Veliki plus su višeslojne slikovnice koje će vam se otkrivati djelić po djelić, pa ćete u njima nešto pronaći i u dvadeset i sedmom i trideset i četvrtom čitanju. Ako tražite interpretativno uzbudljiv tekst – a ni šišmiši vam nisu mrski – posegnite za Noćnim pjevom.

Noćni pjev je slikovnica ovećeg formata i tvrdih korica, idealna da se iza njih skrijete s djetetom dok svaki pridržava po jedan kraj. Već pri pogledu na naslovnicu jasno je da vas čeka nešto drukčije od konvencionalnih – i komercijalnih – sadržaja za djecu: vlada mrkla noć, izvori svjetla su ograničeni, ali u ciljanim snopovima uvode čitatelja u priču o malom šišmišu Kiri, kojega mama odmila zove Krilce, i koji se sprema na svoj prvi samostalni let.

“Upotrijebi pravo čulo!“

Glavni lik ne skriva se u tamnim koricama, već širi krila na naslovnici, pod zasjenjenim reflektorom mjesečine. Šišmišić živi u pećini, „zemljanom zaklonu“ sa svojom mamom – visi pod njezinim krilom, naopačke, kako to već šišmiši uvijek rade. Djeca imaju potrebu okretati slikovnicu da Kiru i mamu bolje vide, što je jako simpatično, a ima i edukativni potencijal. Uglavnom, mama na početku procjenjuje da je došao dan da Kiro prvi put sam ode od kuće. „Danas moraš odletjeti u svijet, a ja ću te ovdje čekati.“ Malac nije oduševljen. Žali se da je jako mračno i da u mraku ne vidi dobro, ali mama je sigurna da je vrijeme – ili se barem trudi djelovati sigurno. Nije mu baš rekla da se samo srcem dobro vidi, jer bitno je očima nevidljivo. Savjet je prilagođeniji netopirskoj svojti, ali poruka je jednako praktična i vrijedna: ako ti je jedno osjetilo oslabljeno, iskoristi ostala. Radi s onim što imaš. „Vidjeti se može i drugačije“, savjetuje mu mama, pošalji pjesmu u svijet i pjesma će ti se vratiti.

Crvenkapica nije poslušala mamu, znate već: skrenula je sa šumskog puta i razgovarala s neznancima, a jednako neposlušna bila je i Pepeljuga , pa je zakasnila doma i izgubila i cipelu i čaroliju. Ali Kiro je svoju mamu poslušao. Odletio je u mrak i poslao pjesmu u svijet – najprije bojažljivo, a onda sve sigurnije i glasnije. I svijet mu je uzvratio, ukazao mu se u mraku kao pod reflektorskim snopom. Samopouzdanje raste, strah nestaje, Kiro doručkuje i opušta se. Kad se nauživa i umori, shvati da je vrijeme za povratak u sigurnost spilje, gdje ga, sa strepnjom koju tek iskusni mogu nazrijeti u nijansi njezina glasa, čeka mama. I dok se svima ostalima budi dan, Kiro i mama se zagrle i kažu: laku noć.

Slikovnice ciljaju na djecu predčitalačke dobi, i zato dobra slikovnica primarno mora imati tekst koji se može slobodno i razumljivo izgovoriti, a onda i upamtiti – kroz atmosferu, osjećaje i važne poruke.  Komplicirana zadaća, ali Ari Berk joj je dorastao. Autor Noćnog pjeva svestrani je pisac, folklorist, istraživač i ljubitelj mitologije i ikonografije te umjetnik riječi sa senzibilitetom koji se obraća i djeci i roditeljima. Naša publika imala ga je priliku upoznati kroz bogato ilustrirano izdanje Codexa Giganticuma  Tajne povijesti divova, u kojemu otvara vrata u cijeli jedan čaroban svijet i minuciozno ga razrađuje. Dodirna točka Noćnog pjeva i ostatka Berkova opusa je upravo to što zna pridobiti i zadržati i djecu i njihove odrasle. I u lapidarnom žanru dječje slikovne knjige uspijeva uvjerljivo i dirljivo ispričati važnu priču: jasnim rečenicama i prisnim opisima i dijalozima slika atmosferu noći te živog i emotivnog svijeta koji u njoj buja.

“Ali slijedio je svoju pjesmu“

Slikovnica je knjiga, ali prilagođena djeci.  Ozbiljan diskurs i kritički aparat primjenjiv na taj žanr gotovo i ne postoje, a ako se o slikovnim knjigama i govori, onda je to mahom o njihovu tekstualnom dijelu. To je paradoks, jer vizualna je komponenta snažnija i dominantnija. Ipak,  priča o likovnosti slikovnice gotovo uvijek počinje i završava s konstatacijom da su „slike dobre“ – ili da nisu.

Dobra ilustracija u slikovnici po definiciji prati i pojašnjava tekst, a kadšto mu daje i dodatnu dimenziju. Noćni pjev oslikao je Loren Long, umjetnik poznat i prepoznat u američkim krugovima. Nakon što je radio za niz poznatih časopisa poput Forbesa i Timea, otisnuo se u ilustratorske vode i počeo razrađivati svoju prepoznatljivu estetiku. Dobio je niz nagrada, uključujući i Golden Kite Award, godišnju nagradu američkog Društva autora i ilustratora dječje knjige, a njegova serija slikovnica o traktoru Otisu – za koju je napisao i tekst i izradio ilustracije – u Americi ima kultni status.

Kad Loren Long sam govori o svojoj estetici, ističe naturalističke elemente koje baštini od američkih prizorskih slikara (tridesete i četrdesete godine 20. stoljeća), posebno Thomasa Harta Bentona. Ali ističe i da svakom projektu pristupa otvorena uma i dopušta da stilom i tehnikom bude posve drukčiji od prethodnog. U ilustracijama koje prate tekst Arija Berka služi se kombiniranom tehnikom: mrak u kojem se naziru „duge ruke“ visokih stabala koje mu mašu i zakrivaju put oslikan je ugljenom, dok je rasvjetljujući efekt koji ima  Kirina pjesma dočaran toplim akrilnim bojama. U Longovoj je interpretaciji sam Kiro slađi od najslađe plišane životinjice: ima duge uši, sitne ljudske nožice, netopirski netipično raširene, radoznale oči, i plišanomedvjedastu njušku. Važno mu je da svaka ilustracija teče i da posreduje osjećaj, a ono po čemu je Noćni pjev još poseban jest jasna, gotovo geometrijska perspektiva: ona nije ni žablja ni ptičja, već – šišmišja. Snop svjetla pada točno u smjeru Kirinih naćuljenih ušiju – to je svjetlo koje mu omogućuje da vidi u mraku. Berk je kroz tekst pun metafora sjajno opisao eholokaciju, a Loren Long je toj sposobnosti šišmiša da se preko zvučnih valova koje odašilju orijentiraju u prostoru dao prekrasnu i maštovitu vizualizaciju.

“Je li bilo jako tamno u svijetu, Krilce?“

Priča o Kiri-Krilcu nepretenciozna je, topla, intimna, lirska i bliska crtica o odrastanju, ukotvljena u tradiciji najbolje dječje knjige, koja pripovijeda o istraživanju, otkrivanju i formativnim iskustvima. Osim što nudi estetski užitak, vrijeme mira i odmora od hektičnih ekrana - što je vrijednost sama po sebi - ova je slikovnica moćna platforma za učenje. Tema za razgovor tu je cijeli dugi niz, ovisno o dječjoj dobi i interesu. U tome je vrijednost dobre slikovnice, jednako kao i dobre knjige za odrasle: svaka dob može naći nešto za sebe, jer progovara mnogim registrima.

Posebno je dojmljiv način na koji prepoznatljivi antropomorfizirani izrazi lica maloga šišmiša odaju njegove emocije i raspoloženja: upadljivo ga je strah kad odlazi od majke, vidno je iznenađen kad mu svijet uzvraća pjesmom, jasno je sit i sretan nakon doručka, i veseo i nasmiješen kad se vraća kući. Osim za kontekstualiziranje pojmova kao što su hrabrost, samopouzdanje, vjera u sebe i u svoj instinkt, prilika je to za razgovor s djecom o osjećajima, i za razvoj toliko važne emocionalne inteligencije i empatije.

Ovo je umjetnička slikovnica, što znači da su i za tekst i za ilustraciju odgovorni umjetnici. Važno je reći da nije samo bila umjetnička slikovnica u originalu, već je to ostala i u prijevodu, zahvaljujući iskusnoj književnoj prevoditeljici Lari Hölbling Matković, koja ju je oživotvorila na jasnom, tečnom i nadasve lijepom hrvatskom. Noćni pjev dio je biblioteke Mali medvjed, posebne su po tome što se svaki njihov element pomno bira, uključujući i prevoditelje koji će je na odgovarajući način prenijeti na hrvatski jezik. To je ključna, a nevjerojatno zanemarena komponenta slikovnica koje dolaze s drugih govornih područja: objavljivači – izdavači, urednici, prevoditelji – dječju literaturu prečesto shvaćaju kao dječju igru, ponašajući se kao da mala količina teksta za malu publiku ne zaslužuje puno vremena ni previše  prostora. Zaboravlja se pri tome velika važnost koju rana literatura ima u formiranju  velikih ljudi i velikih (ne)čitača.

Noćni pjev je hrabra i nekonvencionalna knjiga za djecu, posebno u usporedbi sa slikovnicama na kojima je osamdesetih rasla moja generacija: Disney i Bajke u slici, naivna, šarena, dopadljiva crtkarija koja stvori kič estetiku od koje se teško odmaknuti ako vam je neprekidno serviraju u ranoj dobi. Ali za nadgradnju i promjenu estetike – i perspektive - nikad nije kasno. Dopustite, stoga, da vas dječji materijali poduče i da od djece naučite nešto. A za koju je dob Noćni pjev pogodan? Pa za onu u kojoj  dijete može sjediti i listati, pa sve do dobi baka i djedova koji ovo mogu s iskustvom čitati, i darovati svojim unucima. Jer dobro štivo ne poznaje dobne granice.

Noćni pjev (Nightsong)

Ari Berk (tekst) i Loren Long (ilustracije)

S engleskog prevela: Lara Hölbling Matković

Napisala: Anda Bukvić Pažin

Tekst je izvorno objavljen na portalu Moderna vremena, LINK