Kad sam ja bila dijete, bajke su bile u modi, a u svakoj drugoj ili trećoj bajci našao bi se barem jedan opak zmaj. Koji bi neslavno skončao. Jer u bajkama je to uvijek tako: zlo je kažnjeno, a dobro pobjeđuje i pokupi nagradu. Zmaja Ognjenoga kod Ivane Brlić Mažuranić kraljević je eliminirao sabljom. U ruskim bajkama zmajevi su krali djevojke, dok su u bajkama braće Grimm oni bili oličenja užasa i okrutnosti, i uglavnom su im žrtvovali djecu da ih odobrovolje. Bili su tu i zmaj svetog Jure, a i jedno ili dva zmajolika stvorenja u Beowulfu, i oni su mi poprilično plošni likovi – negativci kako god okreneš, a pasivci u narativnom smislu. Nikad se nisu izjašnjavali po fabularno bitnim pitanjima, i općenito, otvarali su usta jedino kad su rigali vatru.

Zmajevi mi aktiviraju neki arhetipski čip u glavi koji je toliko duboko ubrizgan da ga nije moguće iščupati. Ali dodatna kodiranja najiskrenije pozdravljam. Veseli me kad vidim da su zmajevi dobri i pozitivni pokretači fabule, i drago mi je kad nabasam na priču u kojoj imaju izražen narativni glas. A nitko sretniji od mene ako mogu dobiti oboje, kao što je to slučaj sa zmajem kojemu iz nozdrva izlaze isključivo srca i ljubavni oblačci.

Autorica teksta Ema Pongrašić dobro se razumije i u zmajeve i princeze. Ovoj je slikovnici prethodila jedna koja je tematski slična i ima slične protagoniste: Princeza i zmaj (2014) neobična je priča o princezi Dragici koja čami u visokoj kuli i uviđa da je čekanje ne samo neproduktivno, već i prilično dosadno. Ona je željna škole, igre i akcije, a njezin bezimeni zmaj ne riga vatru, već se opušta svirajući violinu i pijući čaj. S obzirom na strukturu i količinu teksta, Princeza i zmaj nedvojbeno je namijenjena djeci mlađe školske dobi. Ali ni mlađi predškolci neće ostati uskraćeni za alternativnu verziju bajke: jedan sasvim neobičan zmaj i jedna netipična princeza začudit će vas, nasmijati i razveseliti u priči O zmaju koji je volio cvijeće, duhovitom i slatkom štivu za djecu iz pametne i odrasle pripovjedačke vizure.

ZMAJEVSKA STRANA PRIČE

Ema Pongrašić autorica je i prevoditeljica. Osim što prevodi stripove i aktivno sudjeluje u manifestacijama koje promiču književnost za djecu, ona piše tekstove namijenjene djeci predškolske i školske dobi. Autorica je zbirki čije naslove mali čitači osjećaju kao bliske, uvrnute i silno smiješne, a i odrasli se moraju nasmijati i zapitati se što se znači, primjerice, Moj striček Autobusac ili reći, O ne, opet! kad vide naslov Tata, meni se piški.

O zmaju koji je volio cvijeće ujedno je i naslov i trailer. U maniri Marka Twaina, obećava fabulu i dobro pripovijedanje, i u tome ne razočarava. Dodatno uzbuđenje za generaciju inficiranu zakonitostima Grimmovih bajki također je prisutno, jer napokon je došlo vrijeme da čujemo zmajevsku stranu priče. A ona ide otprilike ovako:

Bio jednom jedan zmaj, i činio je sve da ispuni čitateljska očekivanja. Imao je kulu i u njoj zatočenu princezu jer se to, eto, tako mora, ali kulu je okružio cvijećem jer ga je baš jako volio. Nije se zvao ni Strašni ni Opasni ni Princožder „kao svi normalni zmajevi“, već Drago. Dragin najveći problem bila je princeza koju je zatočio. Ona je stalno nešto zanovijetala: kula joj je bila previsoka, nije joj se sviđao Dragin karakter, i najpogubnije od svega, nije voljela cvijeće. Drago se nije s njom upuštao u (ne)argumentirane rasprave, već je našao recept za nošenje sa svakodnevnim kućnim stresom: šeta se šumom i bere cvijeće. I u toj meditaciji je, posegnuvši za jaglacima, neočekivano uhvatio još neočekivaniju zmajicu za kandže. Ona ima ružičasto nalakirane nokte i čudno raspoređene ružičaste roščiće. Zove se Tratinčica, a Drago voli cvijeće, i trebam li više išta reći? Idilu ljubavi  na prvi pogled prekida princ koji upada u prizor u punoj ratnoj spremi i „na uobičajeno bijelom konju“, i koji je malo živčan. Generalno nije loš, kako je Tratinčica objasnila Dragi, već je usamljen pa je grub prema njoj. Nakon početne zbunjenosti i hinjene odlučnosti, brzo su se dogovorili: princ će Dragi dati Tratinčicu, a Drago princu svoju napornu zatočenicu. A kako zmajica opsegom i veličinom uvelike šiša princezu, pogodili su se da Drago doda još nešto. Neću vam reći što, to provjerite sami.

Jednostavnim jezikom i lijepim rečenicama ispričana je silno duhovita, nepretenciozna, a prilično iščašena priča. Slikovnica je dobila nagradu međunarodnog festivala slikovnica Ovca u kutiji za 2016. g., kao jedna od tri najbolje hrvatske slikovnice, a uz tekst Eme Pongrašić za kvalitetnu cjelinu pobrinule su se ilustracije Dobrosava Boba Živkovića.

SAVRŠENO URAVNOTEŽENO PARTNERSTVO

Ova je slikovnica pomalo neočekivan, ali vrlo uspješan generacijski spoj. Autorica je mlada, maštovita, i razumije djeci bliske načine pripovijedanja. Ilustrator je iskusan, prekaljen u mnogim žanrovima i odavno ispečena zanata – ali skužili su se, čini mi se, bez greške.

Ako ste ikada u rukama imali Politikin zabavnik, sigurno ste vidjeli ilustracije Boba Živkovića. Za Politikin zabavnik crta i danas. Počeo je davno: kao velikog obožavatelja Hobita, frustriralo ga je što izdanje koje je čitao nije bilo ilustrirano, pa ga je počeo nadopunjavati sam. Uslijedila je suradnja sa studentskim časopisima, da bi se poslije u osamdesetima afirmirao kao ilustrator u okvirima žanrova fantasyja i znanstvene fantastike.

Do danas je ilustrirao preko 200 knjiga, redovito surađuje s raznim časopisima za djecu i mlade i dobitnik je mnogih domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Osim što su nagrađivane, njegove su ilustracije prepoznatljive: po svome humoru, elementima karikature i po šarenilu komplementarnih boja. U vrijeme digitalnih ilustracija, on i dalje crta običnom olovkom ili flomasterom na običnom papiru, a onda crtež skenira i oboji u Photoshopu.

Bob Živković iskusan je zmajocrtač, ima posebnu mapu naziva „Zmajevi“ u svome portfelju. Dragu je zamislio sa svim atributima koji ga legitimiraju kao pravog zmaja: masivno tijelo, ljuske i škrge, zubi, roščići, krila i rep. Istinabog, većina toga je zakržljalo ili promijenilo funkciju, ali evolucija ima svoje zakone. Drago je u ekstazi dok miriše cvijeće, a vidno tjeskoban, katkad i uznemiren, dok iz vrta zirka prema kuli u kojoj je zatočio princezu.

Buljooka i uglavnom namrgođena princeza nosi krinolinu od obrnute cvjetne čaške, što je vrlo plastično određuje kao suštu suprotnost svemu cvjetnome. Princ je pak u punoj ratnoj spremi, s čak dva buzdovana i prevelikom krunom koja mu mjestimično prekriva oči – uglavnom kad mu se ne sviđa što vidi i čuje.

I kao što je, ako anegdota ne laže, Bob Živković docrtao slike koje su mu u Hobitu nedostajale, tako je nastavio docrtavati i priče koje ilustrira. I ni ova nije iznimka. Najveća vrijednost ove slikovnice je u kod nas toliko zanemarenom dijalogu slike i teksta. Ilustracija nije tek vizualna kulisa pisanoj riječi, koja ponegdje dodatno naglasi ono što je već ispričano, već tekst zaokružuje i daje mu novu dimenziju. Riječima britanskog teoretičara i profesora na katedri za dječju književnost Petera Hunta: Odnos između riječi i slika može biti nalik odnosu između pjevača i orkestra: uravnoteženo partnerstvo u kojemu preostali preuzmu sporednu ulogu čim jedno izbije u prvi plan.

Dinamika je u detaljima, i upravo to je privlačno djeci i odraslima podjednako. Mama, koliko zuba ima princ, a koliko zmaj? Gle, zmaj čita knjigu osim što voli cvijeće! I ima srce na vrhu repa, vidi! Mogla bi to biti i strelica, dodajem ja u glavi, a to što je interpretacija mnogo vrijednost je sama po sebi, jer dobre priče pričaju puno priča.

DOKIDANJE STEREOTIPA

Austrijsko-američki psihoanalitičar Bruno Bettelheim smatra da su bajke djeci nasušno potrebne, jer pomažu skladnom intelektualnom i emocionalnom sazrijevanju, a njihov crnobijeli svijet omogućuje im da u svom sigurnom binarnom referentnom okviru bolje pojme svijet koji ih okružuje. Djeci su, dodajem, klasične bajke potrebne i kao platforma koja će im omogućiti da u tekstovima i ilustracijama poput ovih prepoznaju otklon, i mogućnosti pričanja drukčijih priča.

Književnost za djecu svih uzrasta rado i obilno poseže za stereotipima, jer najlakše je raditi s nečim što je poznato. Samo ih perpetuirajte, i neće se mučiti. Ali nećete nikoga ništa ni naučiti. Priča O zmaju koji je volio cvijeće i u tekstu i u ilustraciji izbjegava klišeje: pravo je osvježenje vidjeti princezu koja se ne pridržava stoljetnog kodeksa oblačenja i ponašanja, uz bok zmaju koji se trudi pridržavati protokola, ali vidno je nesretan i vrlo emotivan zbog toga.

Velika je vrijednost ove slikovnice što je autorima uspjelo izbjeći zamku u koju upadaju mnoge naše slikovnice, a to je prevelika količina teksta za slikovno-tekstualni format. Po količini i oblikovanju odlomaka, odlična je za čitanje naglas, i drži koncentraciju malim slušateljima. Ponegdje bi se količina teksta dala malo skratiti, ali ta su mjesta uglavnom fabularno motivirana i stoga simpatična: najduži odlomak je na stranici 16, a to je upravo mjesto gdje iz zmajice sune bujica riječi, koje su se morale nekako smjestiti na jednoj stranici.

Slikovnica je četvrtastog oblika, tvrdo ukoričena i solidnog uveza. Ima idealne 23 stranice, tekst je napisan lijepim fontom i velikim slovima, što je čini pogodnom i za početne čitače. Okvirna dob bila bi 3+ godine, ali u zanimljivima slikama i šarenilu kompatibilnom s razigranošću dječje mašte pronaći će se i malo mlađi i dosta stariji uzrast.

Ono što je svakako moglo biti bolje napravljeno jest faza finiša, kako lektorskog, tako i uredničkog. To bi uklonilo tipfelere i riješilo sitne nelogičnosti u fabuli, te bi kozmetički skratilo pojedine odlomke ili rečenice, bez narušavanja protočnosti i stilske i sadržajne cjeline. Ukratko, ono što je dobra praksa u literaturi „za velike“ bila bi još bolja praksa u literaturi za male, ali ne i manje zahtjevne čitače – bez urednika, lektora i korektora se možda može, ali rezultat je lošiji nego što je mogao biti uz još nekoliko pari kvalificiranih očiju. Manje teksta ne znači nužno manje posla, katkad je upravo suprotno.

Ako imate izražen didaktički nerv, ova vam slikovnica može biti povod da s djecom porazgovarate o osjećajima i apstraktnim konceptima, poput usamljenosti i grubosti, pravedne razmjene, kompromisa, tolerancije, i svih lica ljubavi.

A ako ne morate od svega napraviti projekt, onda se samo nasmijte i dobro zabavite. Napravite doma kazalište, kulu od jastuka i zmaja od stolaca i plahti. Čitajte djeci raznim glasovima, ili se jednostavno zadržite na scenama koje su djeci posebno urnebesne, kao što je, recimo, prvi susret Drage i Tratinčice. Oboje su se toliko iznenadili da su izgubili ravnotežu i pali na guzu – „svaki na svoju, naravno“. Nema ništa urnebesnije za 4-6 godišnjake od toga. Ne toliko pad, koliko guza. Ne pitajte zašto, nemam pojma.

O zmaju koji je volio cvijeće

Tekst: Ema Pongrašić

Ilustracije: Bob Živković

Napisala: Anda Bukvić Pažin

Tekst je izvorno objavljen na portalu Moderna vremena, LINK