Kad se vrijeme, prostor i okolnosti promijene, odjednom u tom promijenjenom svemiru počnete primjećivati bića, stvari i pojave koje su već dugo tu, ali za vas počinju postojati tek kad ih možete uklopiti u vlastito iskustvo. Ovu sam sliku davno našla u BESPUĆIMA INTERNETA i sačuvala jer mi je bila lijepa na neki vintage način, ali sad u njoj vidim nešto skroz novo i drukčije. Vidim kako je lijepo kad se smije, kako se iskreno čudi i kako prebrzo raste. 

Umjesto da ovaj post naslovim 'Prijevod' i upustim se u žalopojku oko skorog deadlinea, ubacit ću ipak u cijelu priču šaku nota i pokoji violinski ključ i nastaviti pisati o blagotvornim utjecajima glazbe na novorođenče i, neizostavno, njegove ili njezine roditelje. Dok taj blagotvorni utjecaj još traje, za slučaj da se nešto u nadolazećim mjesecima promijeni. Moram pitati svog POŠTARA kad djeca prestaju reagirati na glazbu.

Da se nadovežem na prethodni post, ne mogu reći da ne volim što djeca neselektivno vole pjesmice. Jer ja zapravo volim pjevati, ali nije me baš lijepo slušati. I ne znam baš sve tekstove, a u onima koje znam više je rupa nego u ementaleru. Onom originalnom, ne onom iz Spara marke Budget, u njemu nema rupa. I onda tulim i tulim i tulim, a dijete me gleda s iskrenim divljenjem, i ja si mislim, šta ti je bezuvjetna ljubav.

Čini se da se seriozni i manje seriozni internetski izvori slažu: glazba je dobra za djecu. Nek se svira i pjeva, nije bitno što. I dobro da je tako, jer dan je dug, puno sati koje treba ispuniti slovima i notama, i lijepo što nismo žanrovski ograničeni. Prije nego što smo posegnuli za ekspresivnim dječjim pjesmicama koje uključuju spektar kreveljenja i gestikulacija - pjevamo sve osim onih ZEČJIH - slušali smo neke osnove, koje su se pokazale i kao učinkovite uspavanke. Dijete je najbolje reagiralo na rock'n'roll klasike pa top četiri definitivno drže Beatlesi....



Zatim Led Zeppelin:


Potom Gunsi vrlo simboličnog naslova:



I Elvis na kraju - mislim da joj bebač u podlozi šalje neke poruke jer svaki put kad gukanje počne, dodatno naćuli uši. Dakle, nije baš spavanje-friendly, ali je veliko veselje.




Ako vas ovakva vrsta glazbene terapije slash glazbenog odgoja zanima, zgodno je što pretraživanjem u bebi-ključu ubrzo skužite da gotovo nema stvari koja nije obrađena na lullaby-način - od Boba Marleyja do Radioheada, you name it. Ako vam favorit ipak nije belosvetska indie-pop-rock, sve-troje ili jedno-od-to-troje produkcija, već su vam miliji domaći izvođači, nema ničeg takvog na youtube tržištu, koliko znam, morat ćete sami isproducirati beba-verziju. Ja bih možda krenula od Maje Šuput ili Tajči, a za napredne Jasmin Stavros ili Jole. Možda san dođe i u tom obliku.



Kad smo već kod uspavanki, na jednom od svojih omiljenih blogova naišla sam na ZGODAN NARATIVNI NAČIN USPAVLJIVANJA. Preuzela sam Beatlese jer mi je baš nekako lijepo to I WILL, a kreativne pjesmopriče će ipak malo pričekati. Ili se preseliti u dnevnu, radije nego noćnu verziju.

Što više razmišljam, jasnije uviđam: zeko je tragičan lik. Kao da ga je Euripid uz Ezopovu pomoć prošetao kroz različite žanrove i formate, toliko tragičan. I za mene traumatičan k tome: još mogu jasno prizvati osjećaj koji me obuzimao dok mi je baka pjevala o jednoj zimskoj noći gdje bješe visok brijeg gdje se smrznuo potočić i pokrio ga snijeg. Taj dio mi je još bio i uzbudljiv - ipak sam dolje na krajnjem jugu bila željna snijega i leda, mladost ludost, - ali čim bi pjesmica spomenula maloga zeku, meni bi zastala knedla u grlu. A onda još kad sam doznavala, svaki put iznova, da u tom ledenom pejzažu mali nejaki zeko traži i traži i ne može naći, ajoj. Osim potočića, bila sam iz nekog razloga uvjerena da je mališa izgubio i majku i to me jako pogađalo, te zekine suze. A baka je tu pjesmicu baš voljela i s velikim se žarom davala u krešendo na "plače plače zeko mali", tako da sam bila sigurna da čujem ušato stvorenje kako jeca. Ma šta jeca, reve.

Zato je Zeko i potočić svjesno prognan s našeg dnevnog glazbenog repertoara, koji se, proporcionalno povećanju perioda djetetove budnosti, nezaustavljivo širi. Štreberski sam, a kako drukčije, prionula ponavljanju pjesmica i istraživanju ponude (Monikin LINK pokazao se odličnim, najljepše zahvaljujem!) I vidim da tu ima još dosta zečeva - tragičnih junaka koji trpe nekakvu tragičnu krivnju i prije tragičnog završetka (pjesmice) nužno se nađu u nekom tragičnom sukobu - ako ništa, sa samim sobom. Ili s vlastitom neadekvatnošću. Pa trči, jadan, i žedan, i gladan, i ima neki kućerak u kojem se skriva, i srce mu lupa na rubu infarkta. Pravi zečji pomor u pjesmicama.

Pa zato odustajem. Radije joj pjevam kako će dobiti par (kila) mandarina - malog belog zeca zahvaljujući teti Tanji već imamo.

Otkad sam stavila teaser na kraj prethodnog posta, imam osjećaj da moram što prije napisati novi tekst, a kad moram, onda odugovlačim. Lakše je utoliko što je taj moj teaser zapravo trailer, a svi znaju da je u trailerima sve najbolje od onoga što se najavljuje već potrošeno i prikazano. Tako je, otprilike, i s ovom mojom temom.

Zagrebdox je sinegdoha za prvi posao - van kuće - koji sam pristala odraditi, i koji sam odradila nakon što sam rodila. Sat vremena, ali zapravo četiri sata, ako uzmem u obzir vrijeme koje mi je bilo potrebno da dođem i vratim se, parkiram se i odradim generalnu probu. Ohrabrena činjenicom da nam više nisu potrebna tri dana da se spakiramo za izlazak te prethodnim sastancima i kratkim poslićima koje sam uspjela obavila uz dijete sa sobom, genijalno sam smislila da ćemo na Zagrebdox svi troje: bebačicu ću nahraniti prije generalne probe, pa onda između probe i nastupa, i onda poslije idemo svi skupa doma, nakon eventualnog još jednog hranjenja. (Da, dosta jede, još malo pa će me pojesti.)

Naravno, detalje toga okvirnog plana trebalo je pomno razraditi - kako prije, što za vrijeme i na koji način poslije. Čak nisam ni bila toliko nervozna koliko prenapregnuto i do glavobolje koncentrirana da nešto ne zaboravim. Ujutro i u rano poslijepodne simultano sam se bavila prepravljanjem i prevođenjem verzija protokola zatvaranja festivala koje su stizale na mail i zadovoljavanje kćerkinih primarnih potreba, uključujući i onu za zabavom. Sad ćemo se malo nositiiiiii - dok mama prevede protokol. Sad ćemo se malo igratiiiiii na krevetu u sobi - dok mama nađe što će obući. Sad ćemo malo spavatiiiiiiii - dok mama spakira svoju, tvoju i našu torbu.

To što s djecom smijete, a što ne smijete naučite usput i uglavnom na na pogreškama. Znala sam da je ne smijem izvoditi van dvaput ili triput, tamo-amo isti dan jer je onda, logično, groza nervoza pa sam otkazala sve ostale potencijalne izlaske i šetnje. Znala sam i da nije dobro kad ona zaspe, a ja je probudim - povampiri čak i ako je hranjenje u pitanju, a kamoli presvlačenje, trpanje u auto i vožnja na drugi kraj grada. Ali napravila sam ovo drugo, i nije baš bila sretna.

Od kombinacije njene ne-sreće i moje latnetne nervoze učinak na kraju dana nije bio baš sjajan. Što je onako baš jedan lijep i s vremenskom odgodom skovani eufemizam za popriličnu traumu kojoj sam bila izložena od trenutka kad je po dolasku u centar Kaptol dijete počelo glasno izražavati svoje neslaganje s mojim briljantnim planom. Sisa sve riješava pa sam je požurila nahraniti - na mjestu koje za to nema uvjete - i mada sam inače okej s dojenjem u javnosti, malo mi nije baš bilo skroz okej da razdrljenih prsa sjedim u kafiću usred festivalske vreve i u krugu kolega i poslovnih partnera pa sam se dala u potragu za nekim skrovitijim mjesto. Uzalud. U dva dućana gdje sam zamolila da sjednem i nahranim dijete prodavačice su mi rekle da mi nažalost nemaju stolac za ponuditi. (U detalje o njihovim radnim uvjetima - ako je tomu doista tako - nisam imala vremena ulaziti.) I onda sam, točno iznad Torte&To, skužila zgodan prostor s foteljom i stolcem i upala sam unutra s djetetom. Ups. Zaštitari, u sobi za videonadzor. Dobra večer, ja. Dobra. Večer. Oni. Zbunjeni. Oprostite, mogu li sjesti s vama i nahraniti dijete, ja. Ovaj, dijete, nahraniti, vi, ovdje. Naravno, da, oni. Ja im uputim baš najljepši osmijeh, kažem, hvala, nećemo vam smetati, sjest ćemo u kut, samo vi nastavite s poslom. Sljedećih deset minuta su baš predano radili - nisu skidali oka s monitora kao da im život ovisi o tome i bili su baš jako koncentrirai na posao i još koncentriraniji da im oko ne pobjegne u mom smjeru. Voljela bih da sam bila muha na zidu, ili barem jedan od dvadesetak TV ekrana da čujem komentare kad sam otišla.

Ako je suditi po reakcijama naručitelja i po mom subjektivnom dojmu, posao nije patio - sve je odrađeno na vrijeme i profesionalno: nisam izašla na stejdž s djetetom, koncentracija za vrijeme posla nije bila poremećena, između dvaju paljenja svjetala na pozornici uspjela sam potisnuti svoje i njezine suze i nervozu, nije bilo kikseva koje je trebalo opravdavati konfuznim majčinstvom. Ali prije i poslije, potaknuta najviše njezinim nemirom, uoči posla koji jako i strastveno volim i za koji sam mislila da će mi nedostajati, pitala sam se jel mi taj posao baš sad trebao. Nema veze što odgovor na to pitanje glasi da vjerojatno u ovom trenutku nije, zato što je sve još friško, dijete je jako malo i mora jesti svaka dva sata i još svašta nešto, i da će poslije biti, ako ne lakše, onda drukčije. Nema veze, jer vidim da će sve biti drukčije, i u svim odlukama koje ću donijeti bit će dosta osjećaja krivnje, mnogo emocija i popratnih ambivalentnosti i još više stalnog preispitivanja. Kvragu, slutila sam da je lakše biti samo žena i kraljica, nego još i majka k tome.

I neki dan tako na Jarunu šetam s kolegicom, vrsnom književnom prevoditeljicom i doktoricom humanističkih znanosti, obje guramo kolica ispred sebe i razglabamo o tome kako nas je priroda zeznula i kako nam se neočekivane stvari događaju. Znaš, nemoj nikome reći, ali ja mislim da žena treba biti doma s djecom, reče ona samo napola u šali. Znaš, nemoj nikom reći, ali ja sad više želim biti doma sa svojim djetetom nego raditi, odvratim ja, u mislima stavljajući naglasak na ovo sad. Privremeno, Sad je tako. Ali nikad više neće biti isto. Uglavnom sam sklona vjerovati da će biti bolje, i ljepše, i izazovnije, in a good way. Ima sati, dana i tjedana kad ne bih baš dala ruku u vatru, ali onda naleti nešto poput donje slike i podsjeti me da se puno toga može, i da je svašta dozvoljeno.



Na slici je Licia Ronzulli, članica Europskog parlamenta, koja je na posao ponijela svoju kćer od sedam tjedana, a fotografirana je dok je glasala za prijedlog zakona o poboljšanju statusa žena pri zapošljavanju. Nemam veze sa Strasbourgom, ali imam vrlo sličnu maramu i dijete mi jako nalikuje njezinom kad ovako spava.

Prije nekoliko dana odlučila sam odraditi poslovni sastanak na drugom kraju grada, u centru Kaptol. Sastanak je trebao biti kratak, ali od mog kvarta do Centra ima dosta kilometara jahanja tako da bi odsustvo svakako bilo duže od dva sata, što nam je u prosjeku razmak između dnevnih hranjenja. Od svih kombinacija što i kako, odlučili smo od cijele priče napraviti izlet - svi troje sjesti u auto i u đir, ja obavim sastanak, tata ostane s bebačicom, vratim se, nahranim je, šlus. Sastanak je bio brzo gotov i dijete je zaspalo tako da je na kraju nije niti trebalo hraniti, ali ja sam svejedno odmah po dolasku u Centar otišla kartirati područje i izvidjeti gdje se nalazi mjesto za presvlačenje i dojenje. Jer mi se činilo glupo da u centru u kojem Severinin Aleksandar slavi roćkas - kako ovih dana doznajem iz medija - nema takvog mjesta. Ne zbog Severine nego zbog svih mama koje će, kad to čuju, pohrliti u istu igraonicu. Jedino što sam uspjela naći jest daska za presvlačenje u ženskom wc-u, prišarafljena na zid i u sumnjivom stanju. Od prostora za dojenje ni P. Odnosno D.
Neću sad o dojenju na javnom mjestu, to je posebna (i velika) tema, već ću se ograničiti na dojenje i centar Kaptol. Bila sam poprilično razočarana što su i oni među prostorima u centru grada koji ignoriraju potrebu za takvim mjestima pa sam im odlučila to direktno priopćiti. Otišla sam na njihovu stranicu na fejsu, lajkala je, jer what's not to like i ostavila im post na zidu. Ne mogu ga točno repoducirati odnosno copy-pasteati, iz razloga koje ću poslije navesti, ali napisala sam otprilike: zašto u centru Kaptol, koji inače sjajno funkcionira i koji volim jer je baš po mjeri, nema odvojenog i uređenog prostora za dojenje i prematanje? Ili ga ima, a ja ga nisam pronašla? Nisam bila cinična, već, nadala sam se, ozbiljna i konstrukivna. Isto sam pitanje, u malo elaboriranijoj verziji, uputila na mail koji sam pronašla na njihovoj web stranici. Na mail mi se još nitko nije javio, ali community manageri Centra rade svoj posao pa sam vrlo brzo dobila odgovor na wallu - ponovno rekonstruiram, otprilike: poštovana, u prizemlju u sklopu toaleta imate kutak za prematanje, a u planu je i uređenje posebnog kutka za dojenje. Lijep pozdrav.
Hm. Lijep pozdrav na fejsu meni znači u najmanju ruku "završili smo razgovor", a u najveću (ruku) "otkači". U svaku ruku, ne dolikuje platformi koja je tu radi komunikacije s korisnicima. Koji bi trebali imati zadnju riječ, pa sam ja još brže odgovorila - hvala vam na brzom odgovoru, no - i sažimam: kutak za prematanje - ako pod tim mislite na dasku pričvršćenu uza zid (što bi Severina na to rekla, mislim si, ne pišem) - sumnjive je čistoće i nisam se na njoj usudila premotati dijete, a što se odvojenog kutka za dojenje tiče, za takvo što doista ne treba mnogo: osim svijesti da je potrebno, jedan stolac i higijenski uvjeti. (Odričem se zeke, mede i Winnieja Pooha na plavo-roza zidovima, mislim si, ne pišem). I dodala sam: molim vas da što prije s planova prijeđete na realizaciju jer neće mi biti drago mijenjati omiljeno sve-u-jedan mjesto za kavu i šoping u gradu. "Nadamo se da ćemo vam što prije javiti dobre vijesti" rekli su oni, opet na zidu, i završili smo - oni pristojni, a ja malo skeptična, al što se može, probala sam.
Na mail i dalje nema odgovora, i ova bi priča o nefriendly uvjetima za mame (i tate) s djecom u šoping centru u centru grada privremeno završila, s uzdahom i u optimističnom očekivanju dobrih vijesti, da se nije dogodilo nešto upravo nezamislivo u današnjem svijetu društvenih mreža i demokratičnih medijskih platformi orijentiranih prema korisnicima. Dakle, nakon što smo se mi tako pospikali na wallu Facebook stranice centra Kaptol, i nekoliko mojih FB frendova je moj komentar - vjerojatno prepoznavši situaciju - lajkalo, naša je konverzacija uklonjena! Ni traga mome komentaru, njihovim odgovorima niti bitnoj temi. Pa sad vi recite. Kao prvo, kakav je to community management? I kao drugo, što je to u temi toliko kontroverzno da je moralo nestati sa zida koji služi da se po njemu neselektivno šara?
U sljedećoj (vezanoj) epizodi čitajte kako sam s djetetom ipak odradila voditeljski i prevoditeljski posao na Zagrebdoxu, zaskočila zaštitare i pitala ih mogu li kod njih nahraniti dijete, jurila s kolicima između generalne probe i svečanog zatvaranja, i kako su klupe raštrkane po svim nivoima posve zgodno mjesto za namještanje i raskopčavanje mame i umirivanje djeteta. Što nikako ne znači da CM-ovi centra Kaptol na fejsu rade dobar posao, i što samo još više znači da na svakoj etaži treba spomenuti in spe kutak.
I na kraju - molba: ako imate što komentirati, a nadam se da imate, učinite to ovdje, ispod posta, a ne na mom fejsbuk profilu. Da imamo sve na jednom mjestu ;)

Jutros smo se na prvi doručak probudili nešto ranije, u 5 umjesto u 6. Onda smo morali na wc, toliko glasno i obilno da se nismo mogli pretvarati da ništa nije bilo, vratiti se svaka u svoj krevet i odćoriti do osam. Mrzim kad se to dogodi, jer dijete na stolu za presvlačenje iz polusna vrlo brzo prijeđe u fazu ekstremne budnosti - zjenice joj se rašire mada ne palim svjetlo, jezik razveže novootkrivenim ciktajima (cikovima?), a noge i ruke pretvore se u dva propelera od kojih svaki rotira na svoju stranu. I ajd ti sad taj mali razbuđeni, ekscitirani helikopter vrati nazad na još par dragocjenih sati spavanja.

Uvijek pokušam, uz manje ili više uspavljivanja i uspjeha, ali jutros je bio pun pogodak jer sam uključila kišu. Jednolično je padalo, srednje glasno, uz grmljavinu mjestimice, tajmer podešen na 15 minuta, ali vjeđe su joj se počele sužavati već nakon 5. Što se dalje događalo i koliko je trajalo nisam sigurna, ali probudile smo se oko osam, malo pokisle i sretne.



Izvor sreće zove se Rain Sounds Relax&Sleep - aplikacija je besplatna za Android, kao i većina tih ambijentalnih zvukova, s prefiksom baby i bez njega. Možete odabrati različite vrste kiše, koja pada po različitim površinama, s vjetrom ili bez, i odrediti koliko vremena želite biti izloženi blaženoj elementarnoj nepogodi. Treba malo prošetati po Play Storeu, opcija je gomila. Za iPhone/iPad ih isto ima dosta, ali većina se plaća - od besplatnih je najbolja Relax Melodies.

I nije samo za bebe, umiri i ekscitirane roditelje, provjereno.