Zecovi
ožujka 19, 2013Što više razmišljam, jasnije uviđam: zeko je tragičan lik. Kao da ga je Euripid uz Ezopovu pomoć prošetao kroz različite žanrove i formate, toliko tragičan. I za mene traumatičan k tome: još mogu jasno prizvati osjećaj koji me obuzimao dok mi je baka pjevala o jednoj zimskoj noći gdje bješe visok brijeg gdje se smrznuo potočić i pokrio ga snijeg. Taj dio mi je još bio i uzbudljiv - ipak sam dolje na krajnjem jugu bila željna snijega i leda, mladost ludost, - ali čim bi pjesmica spomenula maloga zeku, meni bi zastala knedla u grlu. A onda još kad sam doznavala, svaki put iznova, da u tom ledenom pejzažu mali nejaki zeko traži i traži i ne može naći, ajoj. Osim potočića, bila sam iz nekog razloga uvjerena da je mališa izgubio i majku i to me jako pogađalo, te zekine suze. A baka je tu pjesmicu baš voljela i s velikim se žarom davala u krešendo na "plače plače zeko mali", tako da sam bila sigurna da čujem ušato stvorenje kako jeca. Ma šta jeca, reve.
Zato je Zeko i potočić svjesno prognan s našeg dnevnog glazbenog repertoara, koji se, proporcionalno povećanju perioda djetetove budnosti, nezaustavljivo širi. Štreberski sam, a kako drukčije, prionula ponavljanju pjesmica i istraživanju ponude (Monikin LINK pokazao se odličnim, najljepše zahvaljujem!) I vidim da tu ima još dosta zečeva - tragičnih junaka koji trpe nekakvu tragičnu krivnju i prije tragičnog završetka (pjesmice) nužno se nađu u nekom tragičnom sukobu - ako ništa, sa samim sobom. Ili s vlastitom neadekvatnošću. Pa trči, jadan, i žedan, i gladan, i ima neki kućerak u kojem se skriva, i srce mu lupa na rubu infarkta. Pravi zečji pomor u pjesmicama.
Pa zato odustajem. Radije joj pjevam kako će dobiti par (kila) mandarina - malog belog zeca zahvaljujući teti Tanji već imamo.
6 komentari
ja nažalost nisam uspjela skinuti Zeku i potočić sa svog repertoara za uspavljivanje, ali iz čistog razloga što je to jedina pjesmica koju znam od početka do kraja (osim Bubamarca, ali to mi je preživahno prije spavanja) - šalji taj Monikin link! Ali onda, vidjevši kako se Mara ozbiljno zabrinula za zekinu sudbinu i kako nakon kitice "i plače plače zeko...." uvijek krene zapomagati "Mara plače....!" dosjetila sam se kako naš Zeko ne može završiti odlaskom u južni kraj, a tko zna gdje su mu ostali mama i tata. i tako u našoj pjesmici dolazi proljeće, snijeg se topi, zeko nalazi svoj potok i roditelje i svi su sretni. Ne baš u savršenoj rimi, ali u svemirskoj ravnoteži :-)
OdgovoriIzbrišiA inače, priče s lajtmotivom izgubljen-nađen već su dugo Marine omiljene priče u koje se najviše može uživjeti. od dude, mede, glave, mame i tate u tom se svijetu sve može izgubiti i ponovno naći :-)
Jako mi je smiješno - i žalosno istovremeno - to "Mara plače", odmah se sjetim "ne dobro jutro!" :) Morat ćeš nam preko telefona ili uživo otpjevati svoju verziju! Link je tamo gdje je LINK - felšaju mi boje na predlošku, moram srediti da bude uočljivije, pa sam sad stavila veliki slovima.
IzbrišiZanimljivo je kako smo svi tragično doživljavali zeku i potočić, jednima se i zeko smrznuo zajedno s potočićem, drugima je izgubio mamau... Za ublažavanje tragedije, eto moguće posljednje strofe: Al' kada prođe zima / i snijeg se otopi (ili: i snijeg sav okopni) / potočić se vrati plav / i zeko sretan bi :)
OdgovoriIzbrišiL.
Vau, pa evo i rime! Memoriram ovo :)) A što se tiče tragedije zeke i potočića, roditelji i bake i djedovi nam nisu bili postmoderno svjesni svih teksualnih implikacija, te da pjesma nije samo da se pjeva :) Al mi zato jesmo, možda i previše. Al zabavno je pa neka :)
IzbrišiNasmijala sam se do srca ali i Balasevic je ionako bolji repertoar
OdgovoriIzbrišiIstina ;)
Izbriši