Malo je toga ostalo što vam o Valu nisam ispričala u tekstu koji je nastao prije stvarnog mora i pravog ljeta (za one koji žele znati više, KLIK).

Zato će ovaj tekst biti valovitiji, i kraći. I odmah na početku moram priznati - jedno je čitati Val u Zagrebu, a posve drugo na moru. U Zagrebu je to u rangu fantastike, svijeta iz mašte čak - i jednako se udaljenim od stvarnosti čini balon od papira u kojem se Gospođica Škarica vinula iznad grada od papira, i plaža na kojoj se djevojčica u pratni od galebova blisko susreće s oceanom. 

Kad kažem jednako daleko, onda mislim i jednako blizu, naravno.

A na moru je more stvarno, i teško ga je vratiti u slikovnicu, nekako to postanu dva paralelna svijeta, i gotovo se i ne dodiruju - a posebno se ne povezuju - kao djevojčica i val na početku priče.

Jer:

- Naša plaža su kamenje i oblutci.

- Naši valovi nisu tako veliki.

- Mi prema njima nismo nikad tako skeptični.

- Djevojčicu njezini galebovi slijede, a mi smo totalno nezanimljivi našim galebovima - njih zanimaju ribe, a ne mi.

"Val" je preživio ljeto, ali nije ostao neozlijeđen -  suncem destilirana morska voda rastopila mu je poneku plavu stranicu, i dodala sive mrlje na neke od onih crnobijelih. U oštroj tvrdoukoričenoj konkurenciji, pobijedio je u kategoriji najpodloge za balansiranje kamenja...

A izmislili smo mu i igru kamen na kamen, školjku na školjku (još samo da su surađivali i ti ljetni plažni reflektori pa da sam uspjela manje sjenovito zabilježiti trenutak).

Često nam je bio u torbi za plažu, ali u kući se ugnijezdio savršeno, među bijelim prašnjavim škurama, kao nemoguća barijera od glasnih cvrčaka. Stvarno, sad kad sam ga vratila na kontinent, prislonim slikovnicu na uho, i čujem cvrčkastu vrućinu. I uvjerila sam i djecu da je tako - orkestar se uvukao u korice, i gudi. Gudit će sve do sljedećeg ljeta.



***Suzy Lee: VAL (ArTresor, 2017.)

S engleskoga prevela: Lara Hölbling Matković