Što reći o školi, osim da sam presretna što od sutra neću morati par mjeseci o njoj govoriti ni misliti? 

Najviše bih zapravo voljela da ni prije kao ni nakon ljetnog raspusta ne govorim niti mislim o školi svoje djece ni manje ni više nego što je nužno - jednom u polugodištu na informacije, lijepo prepustim kolegicama i kolegama nastavnicima da rade svoj odgojno-obrazovni posao u školi, a ja ću korigirati i dalje usmjeravati kod kuće. Jer to mi je normalno, da surađujemo i nadopunjujemo se. Da si pomažemo sa zajedničkim ciljem, ali svatko na svom terenu - koji ova druga strana poštuje i u pravilu ne prekoračuje.

Ali ne.

Škola zove, traži, pače odlučno zahtijeva od mene da se angažiram.

Kao prvo, obrazovno. Školi je normalno da od 15 učenika u razredu dvoje učenika shvaća gradivo. Onda škola radi s tih dvoje, a ostali se snalaze ovisno o kućnoj, društvenoj, materijalnoj i intelektualnoj situaciji. Što u našem slučaju znači, sjedi i čitaj udžbenik pa pojasni, nacrtaj, pokaži i dokaži. I izbori se s otporom učenika-vlastitog djeteta, kojeg ne bi bilo da je predavanje gradiva ostalo u zgradi škole.

Je, znam, opet dvije grupe: 1) roditelji koji još nisu krenuli u školu i koji misle da su ovi što sjede i rade s djecom ludi, ambiciozni ili oboje (bila!) i 2) roditelji koji nisu ni ludi ni ambiciozni i ne žele ni sjediti ni raditi, ali nema druge (trenutno sam!). 

Vjerojatno ima i onih koji su samo ludi i ambiciozni, ali njima je dobro, oni rade onako kako su izvorno planirali, za razliku od svih nas ostalih.

Škola konstantno poziva na uključivanje roditelja. Trebate raditi doma s djecom, slušam od prvog razreda. Učitelji rade s njima ujutro pa u boravku popodne pa onda kad djeca dođu doma (ili kad dođu s aktivnosti), roditelji moraju preuzeti. Toliko sam pod stresom od konstantnog preuzimanja - krivnje, odgovornosti, zadaće, likovne kutije i projekta iz prirode - da se nisam ni sjetila pitati, pa što više toliko radimo s njima u prvom i drugom osnovne? Kad su niži razredi postali postdoc iz astrofizike, i zašto meni nitko nije na vrijeme uputio?

Ne znate matematiku za peti razred, mama? Logično, dečkima prirodne znanosti bolje idu, a i vrlo dobar je VRLO dobra ocjena. Ali možda je i vrijeme da s drugog stupa školstva, roditelja, prijeđemo na treći - sve one vrijedne ljude koji već od prvog razreda osnovne škole drže instrukcije. Njih je toliko i toliko puno rade da bi MZO-u vrijedilo razmisliti o tome da ih i formalno uključe u obrazovne politike. Jer sadržajno su već duboko unutra.

Ajmo dalje, malo na odgoj u sprezi s radnim navikama. Koliko ste puta čuli rečenicu "sve je to od kuće"? Kao roditelji, izvolite se zapitati. Učenica ne piše zadaću i ne donosi pribor? Zovi roditelja. Učenik radi nered U RAZREDU - nemojte zvati školske službe, zovite... No, znate već. 

Također, ako učenicima trebate priopćiti nešto nastavno relevatno, vezano uz školske projekte, aktivnosti, izlete, susrete, ali i štajaznam pribor koji treba ponijeti za likovni - krenite s idejom da su oni premali i da sigurno neće zapamtiti (i pri tom se jako čudite kad dođu do petog razreda i nisu dovoljno samostalni) Dragi roditelji, molim stoga da se pobrinete da vaše dijete ponese glinamol i geometrijski pribor. (Ja ga obično, ako baš moram, podsjetim samo za glinamol, a šestar ostavim sebi da se probodem ili samo ubodem kad nekad od zahtjeva i ideja pomislim da sanjam)

Zato se strašno veselim zadnjem danu škole, da se odmorim od ravnopravnog uključivanja. 

Druga stvar zbog koje me ushićuje što je sutra zadnji dan mog trećeg i petog razreda (furam paralelku) ima veze s prvom stvari, tom bespoštednom inkluzijom. Naime, da me na svim digitalnim i analognim platformama ne prisiljavaju da se uključujem, živjela bih u iluziji da nije to sve tako loše: taj sustav, ti udžbenici i taj način podučavanja koji je upao u najdublju provaliju između filanja reproduktivnim znanjem i glorifikacije razumijevanja (a bez učenja činjenica koje treba razumjeti). Smatrala bih da je problem u mom razmaženom djetetu koje čeka da mu-joj se zvijezde poklope pa da sjedne i nabifla gradivo.

I nije da vjerojatno nema i toga, tvrdoglavosti, prerano stečenog stava i osjećaja da imaju pravo i prava, često bez odgovornosti - ali nakon višegodišnjeg (a posebno ovogodišnjeg) proučavanja strukture nastavnih jedinica, strukture udžbenika, besmislenih zadaćnih zahtjeva, nepodučavanja jedinica koje treba podučiti ("Oni to moraju sami!") i razvlačenja osnovnih stvari koje jednostavno treba naučiti napamet unedogled (tablica množenja, morfološki nastavci) odgovorno tvrdim da bi se jedina reforma koja bi nešto u ovome trenu mogla promijeniti trebala provesti vrlo hitro i pod motom koji je jednom moj tata upotrijebio da opiše neki nefunkcionalan predmet ili građevinski kiks, ne sjećam se više što točno. Ali mota i ideje iza njega dobro se sjećam: Iscipat pa ponovo.

A škola neće iscipat, a neće ni ponovo.

Nego će škola pozvat roditelje. Da razgovaraju s djecom.

Nije li stoga divno što nam slijedi više od dva mjeseca neuključenosti, nepozivanja i nerazgovora?!

Sretan vam zadnji dan škole!

U ona pretpotopna vremena koja je i Noa zaboravio, živjela sam sretno, bezbrižno i vrlo samouvjereno. U odrasloj dobi nikad se nisam voljela družiti s djecom: nisam znala s njima razgovarati i nisam ih razumjela, ali smatrala sam da mi je plus što sam toga svjesna (za razliku od mnogih roditelja te pisaca i spisateljica za djecu).

Unatoč svjesnim naporima da se malima i mladima uklonim s puta, staze bi nam se tu i tamo ukrstile pa sam tako znala, unutar vlastite proširene obitelji, svjedočiti razgovorima djece s njihovim roditeljima. Koji su bili grozni. Razgovori, prvenstveno, a onda i akteri. Još se sjećam šoka kad sam na svoje uši čula kako moj 13-godišnji nećak svome ocu kaže: Ajde ti šuti! Izbezumljeno sam pogledala prema pater familiasu i očekivala eksploziju, ćušku, ili oboje, da bi jadni patrijarh samo tužno i rezignirano zavrtio glavom, odmahnuo rukom, vjerojatno slegnuo ramenima, ne sjećam se točno – i ne rekao ništa.

Zato se tako i ponaša, mislila sam ja, jer mu dopuštate. Sramota. Ti roditelji, pa dokle to ide, kad će postaviti GRANICE?

Premotajmo sad deset godina u budućnost, 2024. je godina, imamo umjetnu inteligenciju i potpunu društvenu demenciju. Moj je nećak fin dečko, pristojan tiktoker, voli sve što vole mladi i navodno više ne viče na oca, ili viče bitno manje, danas se čovjek veseli malim stvarima. Ja, s druge strane, imam devetogodišnjaka koji se redovito izderava na mene, na što tužno i rezignirano vrtim glavom, odmahujem rukom, slegnem ramenima i…

(Voljela bih reći da ne kažem ništa, jer bi to vjerojatno u slučaju moga sina bilo produktivnije. Ali ja se evidentno s nekim svojim predodžbama o odgoju te omjeru uloženog i dobivenog nisam do kraja oprostila pa zato redom  urlam, bacam stvari za njim po kući, natječem se s njim tko će glasnije zalupiti vratima, jurim ga s kuhačom po stanu i kroz prozor bacam stvari koje mi se nađu na putu, posebno ako mi kaže 'ma nećeš ti to baciti'. Nekad i plačem od muke i jada, često od nevjerice, a katkad i od čiste tuge i nespremnosti na rani pubertet? njegov karakter? vlastitu nespremnost?

Ali efekt je u dlaku isti kao i da nisam rekla ništa pa slobodno možemo reći da ni nisam.)

Ako imate problem kao što ja imam, a to je da od svoga devetogodišnjaka čujete stvari zbog kojih biste sa svakom drugom osobom u svom životu – da vam to izgovori – prekinuli sve odnose zavazda, navodno se tu radi o postavljanju granica.

I to je sve što vam trenutačno mogu reći.

Jeste li ih postavili previše pa je to reakcija, ili premalo (pa je reakcija), ili niste uopće (pogađate, reakcija), to vam ne znam reći, morat ćete sami doznati. Pa mi javite.

Kao i uvijek, ne znam što treba činiti, ali znam što nikako ne treba: a to je tražiti savjet o tome što učiniti od vlastitih roditelja (pogotovu ako vas obuzima miks tahikardije i srama pri pomisli da biste vi njima rekli nešto od toga što čujete od svoga djeteta). Radije odite drito kod psihologa, jer za razliku od vaših roditelja, koji dosad nisu ni ČULI da takva djeca postoje, psiholozi su ih sigurno i vidjeli, šta vidjeli, terapirali, pa vam mogu nešto reći na temelju iskustva, a ne pretpostavki poput

Ne bi on meni tako

Pokazala bih ja njemu

Ja bi poludio

Nema tu granica

Eto vam vaše demokracije, samo vi njih pitajte i razgovarajte

(I apsolutni top topova):

Pa zar se ni ćaće ne boji?

(Sori, nažalost smo se oboje jednako uključili i bili jednako prisutni pa nismo stigli plašiti djecu ovim neprisutnim, shvaćam sad koji je to bed, jednako kao i neuvođenje boga, babaroge i belzebuba.)

Ne znam više ništa ni o čemu, ali nagađam da moj sin sa mnom, s nama tako razgovara jer smo ga odgojili kao ravnopravno ljudsko biće za čije smo se želje raspitivali i čije smo potrebe uvažavali. Negdje u tom našem prisnom odnosu on je očigledno dobio dojam da su roditelji i djeca - isti. 

***Dakle, ne možeš tako… -A kako ti možeš?!

Tako se ne razgovara… -A kako ti razgovaraš?!

Idi u sobu! -Idi ti u sobu!***

Granice, kažem vam. Uvijek najviše roka u pograničnom području, i u ratu i u miru; znam, ja sam s granice.

Kad smo svi normalni, što je sve rjeđe, onda i dalje puno pričamo, o osjećajima prema drugim ljudima, o lijepom ponašanju, o tome da riječi znaju jako povrijediti, da sugovornike treba uvažavati, i da treba pokušati stati i promisliti, a ne se ispričavati poslije. Nekad mi se čini da će imati efekta, ali češće da je voz sa specijalnim efektima prošao i odvezao eksploziv do prve okuke.

Barem više nema iznenađenja.

Mada, iskreno, ja se uvijek iznenadim kad opali. To je već u rangu one situacije kad sami sebi odlučite poslati mail da nešto sačuvate u istom inboksu iz kojega pišete.

1. Odlučim sebi poslati mail.

2. Pišem mail.

3. Pišem vlastitu adresu.

4. Kliknem 'send'

5. Joj, gle, ko mi sad šalje mail...

Bum!

U ovoj vlastitoj fazi u životima svoje djece imam premnogo tema o kojima želim pisati (životima dvoje djece, da, obavezan plural, da se ne pomisli da njihova dva života imaju nešto zajedničko, jer to bi bilo prelako, tretirati ih kao da su sličniji nego različitiji samo na temelju toga što su brat i sestra, to potire njihovu individualnost, i što bi GDPR rekao o tome). I sve su redom preozbiljne teme i muče me više nego što ću u brzim blogovskim crticama uspjeti ispisati pa bih ipak možda krenula jedne laganije - od teme koja je čak i u mojoj aktualnoj apokaliptičnoj abecedi pod M – Manjeozbiljna - i koja, nadam se, ima veze s njihovim sazrijevanjem i nasušnom potrebom za igrom.

Ne igrom na igralištu, ne, to smo prerasli.

Ne ni igrom neke od 230 društvenih igara koje poziraju u polici, ne, to nas nikad nije ni zanimalo.

Igrom mojim živcima i vitalnim organima dominantno.

Ovo je ona faza u životu roditelja kad vam je jasno da je sve što ste sistematično i uvjereno radili kad su imali 6, 12, 18 i 24 mjeseca, i smatrali da će se svijet srušiti ako tako ne napravite – jer gle kako ja odlično znam roditeljevati, našla sam način! – e sad vam je jasno da je sve što je palilo zapravo bila puka slučajnost (a ono što ste se nadali da je neobjašnjivi izgred zapravo je postalo trajno stanje).

Hrana, na primjer. Dojila sam ih po dvije godine, doslovce su sa sise sjeli za stol. Za stolom sam im servirala komadiće skuhane hrane, i lijepo su to jeli, bebe vođe dohrane - kakva ironija u samom nazivu metode; tu i tamo bi nešto palo na pod. Žlica i tanjur juhe s dvije godine, majke mi, imam video dokaze, više je juhe završilo u ustima nego na podlošku, a gotovo ništa na podu.

Za razliku od danas.

Fleke po odjeći, mrve po podu, hrana do laktova u restoranu u kojem pire jedu rukama. Ali moram reći da im rijetko tko od finih gostiju zamjeri, jer pet minuta prije toga su na sav glas vikali kako umiru od gladi. A znamo da glad ne pita za filtere, a posljedično ni za žlice i vilice.

Izuzetak je kineski restoran, jer štapićima se služe besprijekorno, tako da, mada zvučim očajna, ipak imam nade da će ovladati vilicom i nožem. Tek imaju 9 i 11.

Vječne mrve i fleke po kući, i premnoge i previsoke planine stvari koje su se upeterostručile u zadnjih deset godina, i koje nitko ne posprema dok im ne stigne kraljevski dekret s molbom, urudžbenicom i naknadom.

Znam, prije nego išta kažete, dijelite se na dvije skupine.

Prva kaže, ne bi oni meni tako, sredila bih to ja.

Druga kaže, ma ajde, djeca su to, pusti ih, ko da je važno.

Prije nego se formira treća skupina, poznatija kao A jesi probala…, da odmah skratim, jesam.

Ne tražim rješenje, samo se žalim, u nadi da ima još onih koji su nekad pomislili, evo, svačija su djeca pristojnija, motiviranija, empatičnija od moje.

A stvarno sam se jako trudila, i pišem to s punom sviješću gramatike i leksikologije svih načina na koje bi me psiholozi profilirali na temelju te jedne rečenice.

Nedavno sam osvijestila da se burn-out, koji se tipično događa na poslu, i te kako može dogoditi i u obitelji, a uzroci i simptomi vrlo su isti kao i ovi poslovni. Jer koliko-toliko funkcionalna obitelj s dvoje djece zapravo je firma. U kojoj rukovoditelji nemaju pojma ko ih je izabrao i postavio, jer radije bi radili negdje drugdje, a zaposlenici-hulkovi  svaki dan tresu zgradu i dezavuiraju sve napore uprave.

Svačije druge obiteljske firme rade mirnije od naše, i samo zahvaljujući iznimno tolerantnim i dragim susjedima još nemamo nijednu prijavu za narušavanje kućnog reda i mira. Koliko znam.

Sve druge obiteljske firme rade s višim higijenskim standardima. Nas bi svaka inspekcija zatvorila. I spalila nam sanitarne knjižice.

I kao što uprava nije valjda u dovoljno ranoj dobi dovoljno inzistirala na tome da ne možeš baš sjesti na svaki pločnik, kolnik, u svaki pijesak i u svaku blečku – tako nismo dovoljno rano razjasnili da sve ono što radimo doma ne možemo baš raditi kod kuće. I da, općenito, ne možemo vječno raditi samo ono što nam se radi baš u trenutku kad nam se radi, i na mjestu na kojem nam se radi. A pritom sam mislila da sam baš tu zadnju lekciju fantastično obradila, imam i powerpoint.

Znam i zašto se to dogodilo – previše smo ravnopravno razgovarali, uvažavali djelatnike, i nakon svakog smo projekta radili temeljitu analizu umjesto da kažnjavamo one koji su uprskali. I sad se evo divim sebi kako sam finu riječ našla i napisala, mada ima toliko glagola radnje i glagolskih imenica koje bolje prenose koncept na koji mislim. I koji bi se uklopili u moj novonađeni vulgarni registar, ne mogu vam to objasniti, nikad u životu nisam psovala, sve do prije par godina, kad sam shvatila da mi to dođe na točno isti efekt kao nekome uzeti normabel, instant me smiri.

Osim toga, u skladu sa svojim stečenim sekularnim uvjerenjima, nismo u firmu uveli Boga kao nekoga na čiji se bijes i korektiv možemo pozvati, a problem je bio i u ravnopravnom roditeljstvu tj. voditeljstvu pa nitko nema asa u rukavu, tipa, samo čekaj, sad ti CEO, ili tata, ili mama dolazi doma.

Ostali smo, kao i mnogi naši vršnjaci s dvoje potpuno različite, a teško odgojive djece, rekla bih, zaglavljeni između odgojnih metoda vlastitih roditelja (koje zapravo želimo replicirati, jer gle kako smo dobro mi ispali) i prijezira prema mnogima od tih metoda na platformi od potrebe da s djecom gradimo dijaloški odnos kakav bi nam u ovoj fazi odraslog života odgovarao – puno topline, razgovora, team buildinga u prirodi i u kulturi, ravnopravnosti na radnom mjestu, dogovora oko misije i vizije, općih i pojedinačnih ciljeva poslovanja, i sigurno do sad kužite apsurd pregovaračkog stola za kojim imamo člana uprave u odijelu, i članicu uprave u hranilici, skupa s nadzornim odborom koji se igra ispod stola.

Osim što smo zaglavili između boomera i zoomera, izgorjeli smo ko šibice, ne toliko zbog visokog intenziteta radnih zadataka, koliko zbog desetljeća emocionalne iscrpljenosti, koje bi još bilo okej kad bi trenutačni saldo naše bilance stanja barem naginjao prema pozitivnom.

A oni ispod stola sastavljaju stečajnu nagodbu, dok ekipa za stolom baca hranu, tantrume i uvrede.

A ja, koja se spašavam tekstovima, nemam knjiga na tu temu koje mogu pročitati, o tome kako su svačija djeca pristojnija i odgojivija od naše.

Koliko često, kao majka, otac, ili nebinarna skrbnička osoba, sumnjate u svoje odgojne metode, a u prvom redu u sebe? I ja isto. Neki su skloni za svoje propuste odmah okriviti druge uključene pojedince i institucije sistema koje ne rade svoj posao, ja sam sklona krenuti od sebe. I pet puta tjedno, što naglas, što sama sebi postavim pitanje: jesam li ja luda, ili je cijeli svijet poludio?

Odgovor je, vjerojatno ja, jer nemoguće da je sav svijet, ali svejedno sa svijetom želim podijeliti dva nedavna događaja koja su mi ovaj tjedan svojevrsne paradigme odnosa pojedinca i obrazovnog sustava, osnovnoškolskog i visokoškolskog. I nekih normi za koje se (možda?) svi nadamo da će našu djecu netko drugi naučiti. A ono nikako.

Mlađe dijete je došlo doma neki dan i ispričalo da im je bilo toliko vruće da su se skinuli u potkošulje. Kakve potkošulje, ma daj molim te. Ozbiljno, mama, učiteljica je dopustila. Misliš, skinuli ste potkošulje i opet obukli majice (jer u tome nema ništa čudno). Ne, ne, skinuli smo majice i bili u potkošuljama. 

A meni je bilo je već 5 popodne, pregazilo me do tad već 30 studenata i svi pisci ranog modernizma u suton Prvog svjetskog rata, pa sam tu završila razgovor. 

Da bi sutra starije dijete došlo doma i objavila da je srela brata na školskom hodniku - u potkošulji. Ponovio se isti razgovor od prije, s istim pitanjima i istim odgovorima, koji uvijek završi njegovom nekad trijumfalnom, a nekad samo jasnorazumljivom rečenicom: Ali učiteljica je dopustila.

- Znači, sad kad temperature još malo porastu, onda se skidate do gaća?

- Hi-hi-ha-ha, pa zašto ne?

Jer stvarno, zašto ne? U čemu je razlika skinuti se u gornji dio donjeg rublja, a ne u donji? U vlastitoj kući ili u vlastitoj školi, u dvorištu ili na ulici? Anything goes.

Razgovor koji sam imala sama sa sobom nakon toga neću skriptirati, ali velik dio se svodio na preispitivanje vlastitog stava. Ček, jesam li ja nenormalna što mi je nenormalno da nema nikakvih pravila - ponašanja, oblačenja, govorenja? Permisivni odgoj kod kuće je rak-rana današnjice, znam, iz vlastitog iskustva, ali očigledno nije samo do roditelja, već do potpuno izokrenutog sustava. Što školski sustav očigledno podržava. A pojedinci neosviješteno provode. Ili, češće, nesvjesno i šutke podržavaju.

Iz promišljanja o pojedincima u školskom sustavu, otišla sam - odmah sutradan - ravno u visokoškolski, i zauzela poziciju s druge, obrazovne strane. Nakon nastave, usmeno ispitujem lektiru, i preko puta mene sjedi troje studenata, drže prezentacije. Kad treća dođe na red i počne govoriti, primijetim da ima žvaku. Nisam sto posto sigurna, jer današnji mladi znaju tipkati ispod stola na mobu i razgovarati s vama (tzv. phubbing) i znaju žvakati žvaku zatvorenih usta, ali prezentacija je trajala dovoljno dugo da se uvjerim da dosta, svaki put kad udahne, prebaci jezikom žvaku iz jednog kuta usta u drugi. I što ja napravim? Svatko od mojih profesora i odraslih koji su me odgajali - i čijim se odgojnim vrijednostima vodim zgražajući se nad gaćama i potkošuljama u razredu - smjesta bi prekinuli ispitivanje i naredili joj da baci žvaku (ovi blagonakloniji), ili je izbacili iz kabineta. A ja slušam napola, gledam tu žvaku, i razmišljam - a već je to permisivno - kako to riješiti.

Jer, nažalost, znajući da je studentica prilično vrijedna i pristojna, znam da joj nitko nikad nije rekao da nije okej, da je vulgarno i da je znak nepoštovanja razgovarati s bilo kime i premetati, dok govoriš, bilo što po ustima, bio to sendvič, oblutci ili žvaka.

Pa zar joj se to mora reći?! pitat ćete vi, koji potpisujete anakrone odgojne principe poput mene.

Nažalost, mora. Mora, u nekom trenutku, netko. Ako roditelji, iznureni, potplaćeni, umorni ili samo zauzeti nečim drugim nisu rekli, onda bi škola trebala. A na školu isto očigledno ne možemo računati, jer je to jedna kolektivna, a time i tentativna imenica. 

Engleski jezik ima tu kategoriju, poučavam tomu svoje studente, i ono što oni moraju znati o tim kolektivnim imenicama jest da se mogu slagati s predikatom u jednini i predikatom u množini, ovisno o tome gledamo li školu kao instituciju (jedno tijelo) ili kao skup pojedinaca. Čini mi se da pojedinci u svim školskim sustavima sve više koriste ovu jedninu. Jer to je dobra izlika da kažemo: tu se ništa ne može. 

Istina je, trome organizme ne možemo sami operirati, zamijeniti im dijelove i osoviti ih na noge. Ali ni ne trebamo. Dovoljno je pokrpati ili sastaviti jedan mali organ. On onda uspostavi svoj vlastiti krvotok, koliko god to iz perspektive prirodnih znanosti apsurdno zvučalo.

- Hvala, Matea, to je bilo jako dobro strukturirano, zahvatili ste neke doista važne teme. Nego, da vas nešto pitam: imate li vi u ustima žvaku?

- Imam. Oprostite. 

- Mislim, nema veze što ja to privatno smatram iznimno nepristojnim, razgovarati s nekim dok premećete nešto po u ustima. Ali primijetila sam da ste neke uobičajene riječi potpuno pogrešno izgovorili. Recimo ove s okruglim vokalima, gdje trebate  jače otvoriti usta, i ove koji uključuju naglašene i nenaglašene frikative, gdje jezik mora preuzeti funkciju.

- Ja se ispričavam, evo, bacit ću je odmah, imate li koš?

- Izvolite, tu vam je. I inače, nije dobra ideja dolaziti na bilo koji oblik nastave ili ispitivanja sa žvakom. Mogli biste naići na neke jako konzervativne profesore, stara škola, i tko zna kako će vas sankcionirati. Znate li što su učitelji nekad radili učenicima koji su žvakali na satu?

- Ne znam.

Reče moja dugokosa i bujnokosa studentica s pomno uređenom frizurom. Al mislim da će sad zapamtiti.

Danas oko 18 h, neuobičajeno odmorna za inače iscrpljujuće poslijepodne provedeno kod kuće, shvatila sam da je jedino što stoji između mene i moje inače divne djece - škola. Dobro, i ekrani, ali to se nekako nadovezuje. Zapravo, ovako stvari stoje: jedino što uništava moj odnos s djecom jest - odgoj i obrazovanje. U paketu.

Kad sam doma poslijepodne, onda nju dočekujem s ručkom, pregovaram oko toga odmara li se prvo ili se prvo piše zadaća, šizim zbog prljave odjeće koja završi na jastuku, amortiziram kolutanja očima i otpuhivanja, dijelim zadatke i nadzirem provedbu, skrivam po kući laptope, tablete, Nintenda (i iskreno se ne sjećam gdje sam što stavila), pokušavam objasniti vrijeme za igru i vrijeme za učenje, proučavam geometriju jer se fakat ne sjećam, a o slijepim kartama i brežuljkastim krajevima da i ne pričamo, urlam što za sve što kažem treba objasnidbeni esej, a sve što naložim treba potkrijepiti powerpointom. 

Negdje između njezina odmora i početka mučenja sa zadaćom uvijek napravim istu pogrešku, a to je da pokušam sjesti za komp i prevesti koju karticu knjige. Nikad nisam uspjela, ni koju, ni karticu.

I ovo je samo pola, jer on još nije došao iz škole.

Kad dođe, počne se oko nečeg ljutiti već na vratima, a ako se nije naljutio na vratima, onda se naljuti što mora odmah čim uđe u kuću prati ruke. Onda se njih dvoje potuku, i ja sam tu još uvijek okej jer je tek tri ipo, pa ih samo pošaljem u sobu da se tuku. Onaj koji preživi ode na aktivnost koju taj dan imaju, a ovo drugo ostaje tuliti. I onda sve ovo iz prvog odlomka ide ispočetka. S tim da s padanjem mraka i meni pada sve veći mrak na oči, a kad se spusti, onda pobacam knjige, pokupim ekrane (koje sam u međuvremenu u nekom trenutku izvadila), počnem prijetiti socijalnom službom i zakazivanjem termina kod psihijatra za sebe, a kod psihologa za njih, jako urlam postavljajući im retorička pitanja u stilu: Zašto želite imati ludu majku?! I nastavljam: Ja sam nekad bila normalna osoba, više odavno nisam, nastavi rečenični niz.

Onda se stvari malo smire između 6 i 7, ekrane sam pokupila pa šta će, igraju Monopoly (ili se tuku, ali u tišini), i ja zaključim da bih se mogla iskrasti u sobu i prevesti koju karticu. Koju! Crnu! Karticu! Oboje su u sobi jedno s lijeve drugo s desne strane ekrana, mama on je prvi, mama ona je mene, a mama je već otprije luda pa zavrtimo još jedan živčani slom.

I tu onda imamo još sat i pol do dva do spavanja, nekad uspostavimo mirovnu misiju pa večeramo skupa i čitamo u krevetu i volimo se najviše na svijetu (kad idu na spavanje i kad idu na školu, kao i onomad kad sam ih ostavljala u vrtiću, presjeklo bi me svaki put i znalo potrajati, pa, i par minuta). A nekad bojkotiram i večeru i čitanje i razgovor, i onda kad zaspu gledam ih i mislim se, dobro Anda, koliko je tebi godina?

E danas sam, vratimo se na početak priče, bila doma popodne s njima, a nijednom se nisam nasekirala. Ni da me takne. Pustila sam ih da rade što misle da treba, pardon, što znaju da treba, jer oni nikad ne misle, oni znaju - posebno ovaj što ima osam godina.

Mama jel mogu... -Ti odluči, dušo.

Mama mogu li... -Ti znaš najbolje.

Ali ne znam, mama. -Znaš, znaš.

Mama, ja ne bi išao na njemački. -Nemoj onda.

Stvarno? -Stvarno.

Dobro, idem. 

Prevela sam 6 kartica. Odspavala. Nisam zvala psihijatra, psihologa ni socijalnu službu, niti sam urlanjem uznemiravala susjede. Nisam osjećala krivnju što ludim, a onda krivnju što ne ludim jer je situacija za poludit. Čak i maloprije, dok je Agnes panično tražila sitnu papirnatu zdjelicu i trticu kostura kojeg je izrezala, ali nije zalijepila, odoljela sam porivima da a) nešto otrovno dobacim b) da joj pomognem u potrazi.

Mama, dobit ću jedan. -To je okej.

Nije okej!! -Dobro, nije okej.

Što ću? -Što god ti odlučiš, dušo.

Kažem vam, mada to već znate, problem je u nama. Uvijek je problem u nama. Nije da to ne znam i ne znate, ali eto, nekad treba napisati, za sve histerične roditelje out there, koji nisu ništa planirali ovako kako je ispalo. Nema tu plana, ispada kako želi. Pa sad vi vidite.

Jučer kad smo ušli u Sv. Rok, David se prenuo i pitao: Mama, gdje smo to? A ja sam rekla, ušli smo u jesen.

Nije to skroz istina, sinoć je bilo ljepljivo i teško disati, kao na Veliku Gospu prije devet godina, a i komarci koji buše gume od auta emigrirali su skupa s nama iz močvare u metropolu. Ali ako jesen još nije, kraj ljeta definitivno počeo jest, pa je red da ga zaključim inventurom.

Avanturom, skoro sam napisala.

Na često postavljano pitanje Jel ti lakše sad kad su djeca veća? odgovor je isti kao i na onaj blesavi vic kojem smo se silno smijali devedesettreće: Pita Mujo Suju, jel se još drogiraš, a Sujo kaže, u jednu ruku da, u drugu ne.

Ljeto je bilo krasno, u jednu ruku. Ali imalo je i drugu ruku, i dvije noge, pa trup, disciplinirano srce, a i glavu koja je stigla ponešto i razmišljati, u džepovima vremena kad se na to koncentrirati smjela i htjela. 

Ne znam jeste primijetili, ali nema puno eseja, tekstova, članaka, postova po mrežama, pa ni izvanmrežne literature koja se bavi djecom u dobi 7+ na temelju vlastitog iskustva autora ili autorice. Pitanja na koja ćete naći odgovor vezano uz 7+ uglavnom su praktične naravi: kakve pernice vole, gdje kupiti kvalitetnu kabanicu, jel imaju vaša djeca mobitel, i koliko vremena na njemu provode. Ali za neka suštinska pitanja, kojima smo se svi opsesivno bavili prvih nekoliko godina roditeljstva, recimo kakve će implikacije navikavanje djeteta na ruke – odnosno, puštanje da plače – imati na njegov ili njezin optimalan razvoj do 37. godine života - za to nemamo vremena. Ili nam nije na listi prioriteta. Ili brzinski odlučimo da baš i nema smisla, jer ionako svi… (upiši problem po želji).

Vidim to kod sebe, i ne umišljam da sam jedina. Ne piše se o tome - a onda ni ne čita – jer, najprije to vrijeme, a onda i žrvanj – nema dokolice svih onih ranih godina roditeljevanja kad smo mislili da nam je teško. Kad si cca 8 godina roditelj u nekom si međuzemlju, u tranzitu, nit si tamo, niti si amo – vratila si sebi (ili se intenzivno vraćaš), a djecu nisi pustila, niti su oni pustili tebe.

Ljetna soba je na onoj strani svijeta koja se friga na teflonu ljeta od jedanaest ujutro do pet popodne, klime nema, a ni dobre izolacije. Zamračeno je skoro skroz, tek red rupica na roletama, gore lijevo, jer svjetlo donosi iluziju disanja, i nas ćemo se troje odmoriti na duplom krevetu. Volim njih, i volim naše popodnevne odmore, ali tri smo tijela koja dišu u tri sa tri, i zrak vrlo brzo postaje oskudna roba, a znoj curi s čela i s vrata. Meni. Djeci nije vruće. Njemu možda, kaže da se ipak neće se pokriti (?), samo mi se prilijepio s desne strane, zabio mi glavu pod pazuh i prikucao me za madrac desnom nogom, da mi ne bi gluposti padale na pamet. A ona se pokrila lancunom, i htjela i mene al ajde dobro ako baš ne želim, zagrlila plišanca istom rukom koja grli mene (pa na tijelu uz dva tijela imam još i pandino runo), i brada joj čvrsto kontrolira moju žilu kucavicu. Mama, jako te volim, kažu oboje u nekom različitom trenutku, pokriju me i tom silnom ljubavlju od riječi, i sad sam kao kraljevna koja, za promjenu, leži ispod svojih madraca i pokrivača, i grašak joj je najmanji problem. I onda spavamo, ušuškani u metaforu od ovoga ljeta, koje se znoji od ljubavi, ljuti na tijelo koje se buni, a glava pita jel ti ne bi bilo bolje da ih utjeraš u sobu na sat, sat i pol mira, a ti se pružiš na klimatizirani kauč i uzmeš knjigu dok te ne uzme san. Ali srce onda odluči da ljeta brzo prolaze i da moraš loviti trenutke, mama, to ti stalno govoriš.

Tako brzo rastu, iskoristi vrijeme, reći ćete vi, raznježeni opisanom slikom. Ali upozoravam vas da je to naknadna pripovijest, koja je uvijek ljepša i daleko suvislija od samoga života. Da nije, zašto bismo literaturu uopće htjeli u svojoj blizini.

Donijeli smo, kao i uvijek s mora, kantu kamenja i kutiju školjki. Prošle su godine količine bile skromnije – ili sam ih na vrijeme krišom vratila na plažu, ne sjećam se više. U svakom slučaju, pohranila sam tada uspomene u dvije staklenke na koje sam napisala „Ljeto u tegli“. Nemam pojma što ću ove godine, vjerojatno je vrijeme za terarij. Htjeli su ponijeti i lignju koju su s didom ulovili, znaju točno gdje će je u sobu staviti. Od Gregora su lakše odustali – zaslinio je do raspadanja cijelu kutiju u koju su ga stavili, a salatu nije ni taknuo. Što je puž veći, to je lošije odgojen, i ništa ne sluša, i ništa se s njim ne možeš dogovoriti, zaključili su.

Ili sam ja to zaključila. Za Gregora, a i za njih dvoje. Kao što je lako voljeti djecu, lako je i odgojiti razmažena derišta, jeste to primijetili? Sve to na stranu, izmijenit će se faze i faze, ali ne čini li se i vama da je najgora i najteža stvar na svijetu ne sudjelovati u stvaranju samoživih odraslih ljudi?

Sve misliš da imaš stvari pod kontrolom, da imaš neki red rad disciplinu, prenosiš svoje vrijednosti i jasna očekivanja, misliš da su prošle krize i vrijeme kad si imala bebe i sugovornike koji govore jezikom amigdale i primarnih nagona. A onda, sljedeći dan, dijete ti razbija čaše po restoranu. Plače jer je dobio zelenu, a ne žutu zdjelicu (zapravo urla zbog roze, a htio je plavu, ali ne smijem to ovdje priznati).

Čini mi se da sam prošlo ljeto pisala o očekivanjima, koja su cijelo razgranato obiteljsko stablo svih zajeba, a strpljenje mi je ionako vječna tema u odgojnom i samoodgojnom smislu. Ove godine mi je top tema najprije bio neposluh, a onda i ono što je netko od mojih – brat ili sestra, kao mali – zvao brezobrazluk. Logično, s nepostojanim R.

Što podrazumijevaš pod neposluhom, upitala bi me svaka od 97 aktivnih članica svake mamske fejsbuk grupe koju pratim u 153 komentara ispod objave u kojoj bih spomenula neposluh. Valjda želiš dijete otvorenih obzora, širokih nazora, kreativno, a ne sputano nekim nametnutim pravilima? Jel želiš poslušnika ili vođu? Mi nismo tu da naređujemo, odgoj je dijalog, djeca koja se ne bune ni na što pate od neke traume, to nije prirodno. Je, sve sam ih mjutala, ali nekad jednostavno moram baciti pogled, štofa za priču radi.

Ne zovem to moraš-me-slušati. Zovem to moramo se dogovoriti, i moramo jedni druge slušati. Ali jednako je neučinkovito.

I ajde što su mi djeca divlja, ali avaj kad ih moram dovesti svojoj mami. Koja ih voli najviše na svijetu, ali…

„Vas troje nikad niste…“ (Sigurno se ne sjećaš. –Ja se SVEGA sjećam!)

„Ničega se ne boje…“ (Pa ne želim da me se djeca boje. –Ne tebe, nečega. Strah štiti. –Čitala sam im malo Stari zavjet, mislila sam da će ih prestraviti, ali nije. –Da, to je druga tema, ne znaju se ni prekrstiti.)

„Ne razumijem kako se mogu valjati po toj prljavštini.“ (To su djeca. –I vas ste troje bili djeca!)

Odgajamo vlastitu djecu na dva načina: ili ona kako su nas odgajali, ili decidirano hiperkorektivno. Ja sam, decidirano, od ove prve metode, ali uz modifikacije, jer ne može biti da kao društvo i pojedinci nismo ništa naučili u ovih četrdeset godina. Moja mama je biologinja, i nedeklarirana darvinistica, jasno je da po nekim pitanjima ne govorimo istim jezikom. To je još i najmanje zlo, tko zna što mene s mojom djecom još čeka. Jučer su se, recimo, oglušili na molbu da ne diraju ništa od didovih stvari pa su uzeli kožni remen (Nisu znali da je njegov!) jer im je trebao (Ja sam bio Madea pa je Agnes trebala remen. –Tko je Madea? –Bik.). U detalje nećemo, ali remen je hlačama i mome tati od jučer neupotrebljiv.

S time što ja nekorektno nazivam neposluhom borili smo se i prije, a sad imamo novu razinu koja se, kad sam ja bila mala, zvala 'odgovaranje'. Odgovaranje je ono kad govoriš, a nitko te ništa ne pita. I kad tvoja mora biti zadnja, a u komunikaciji sa starijima i pametnijima. Uz sve dvojbe koje znam imati oko autoriteta i slobode, dosljednosti i praznih prijetnji, oko toga dvojbe nemam. To zovem bezobrazlukom i krajnjim nepoštovanjem kod odrasle djece i mladih, a kod nešto manje djece, poput moje, zovem još neko vrijeme izazovom. Objasniti načela komunikacije. Hijerarhije, koje moraju postojati – neke za lakšu upotrebu svijeta, a neke da bi ih srušio kasnije. To načelo, ponašati se u svakom trenutku onako kako se osjećaš, nekad zovem luksuzom, a nekad čistom nepristojnošću. A ja u pristojnost komunikacije stvarno vjerujem, jer znam da dovodi do neočekivanih sporazuma, i rješenja. I ostavlja lijep osjećaj u prostoru iz kojega odu ljudi, a riječi ostanu visjeti po plafonima i lusterima.

Pa onda skupim te zadnje mrve strpljenja i objašnjavam zašto se baki i didu ne smije govoriti Šuti ti, dosta ti, Ti si bezobrazan, Ja radim što je mene volja. A nekad se odlučim za metodu sumanutog trčanja po vrleti uz more, za djetetom koje je mi je odbrusilo, i pobjeglo, i leti preko stijena i još viče nemožešmeuloviti, nemožešmeuloviti. A ja bijesna, i odlučna da ga gurnem s rive kad ga ulovim, umjesto da sjednem uz more i umrem od smijeha, kao što mi je sada smiješno.

Nisam ga gurnula s rive. Malo sam prilagodila jalovu prijetnju kojom se inače služim, spavat ćeš na stubištu u spavat ćeš u šumi s čagljevima. Uz dodatak, Ivici i Marici se samo posrećilo.

Moja se mama svega sjeća, naučili smo iz jednog od gornjih odlomaka, ja ponečega ('imaš memoriju na ćaću'), a često se pitam što će mojoj djeci ostati u sjećanju. Nadam se, smijeh. I mostovi koje ja stalno konstruiram, po njima se lijepo i zaštićeno kreće, a pregled dobar.

Tu smo nas četvoro stajali kad sam im prekinula igru i rekla da dobro pogledaju stupove koji su tek nedavno izronili iz mora, i neće proći dugo, spojit će ih teške trake asfalta i betona, i bit će most. Sad to dobro zapamtite, pa ćete se sjećati da se s ovog mjesta jednom vidjelo samo more. Čim se most napravi, nemoguće je zamisliti da ga nikad tu nije bilo. Ali vi ćete se sjećati i mora bez mosta.

Aha, baš lijepo, mama. Vidi, rak!

Nema veze, ja ću se sjećati. A vi ćete mi vjerovati na riječ.