Danas oko 18 h, neuobičajeno odmorna za inače iscrpljujuće poslijepodne provedeno kod kuće, shvatila sam da je jedino što stoji između mene i moje inače divne djece - škola. Dobro, i ekrani, ali to se nekako nadovezuje. Zapravo, ovako stvari stoje: jedino što uništava moj odnos s djecom jest - odgoj i obrazovanje. U paketu.

Kad sam doma poslijepodne, onda nju dočekujem s ručkom, pregovaram oko toga odmara li se prvo ili se prvo piše zadaća, šizim zbog prljave odjeće koja završi na jastuku, amortiziram kolutanja očima i otpuhivanja, dijelim zadatke i nadzirem provedbu, skrivam po kući laptope, tablete, Nintenda (i iskreno se ne sjećam gdje sam što stavila), pokušavam objasniti vrijeme za igru i vrijeme za učenje, proučavam geometriju jer se fakat ne sjećam, a o slijepim kartama i brežuljkastim krajevima da i ne pričamo, urlam što za sve što kažem treba objasnidbeni esej, a sve što naložim treba potkrijepiti powerpointom. 

Negdje između njezina odmora i početka mučenja sa zadaćom uvijek napravim istu pogrešku, a to je da pokušam sjesti za komp i prevesti koju karticu knjige. Nikad nisam uspjela, ni koju, ni karticu.

I ovo je samo pola, jer on još nije došao iz škole.

Kad dođe, počne se oko nečeg ljutiti već na vratima, a ako se nije naljutio na vratima, onda se naljuti što mora odmah čim uđe u kuću prati ruke. Onda se njih dvoje potuku, i ja sam tu još uvijek okej jer je tek tri ipo, pa ih samo pošaljem u sobu da se tuku. Onaj koji preživi ode na aktivnost koju taj dan imaju, a ovo drugo ostaje tuliti. I onda sve ovo iz prvog odlomka ide ispočetka. S tim da s padanjem mraka i meni pada sve veći mrak na oči, a kad se spusti, onda pobacam knjige, pokupim ekrane (koje sam u međuvremenu u nekom trenutku izvadila), počnem prijetiti socijalnom službom i zakazivanjem termina kod psihijatra za sebe, a kod psihologa za njih, jako urlam postavljajući im retorička pitanja u stilu: Zašto želite imati ludu majku?! I nastavljam: Ja sam nekad bila normalna osoba, više odavno nisam, nastavi rečenični niz.

Onda se stvari malo smire između 6 i 7, ekrane sam pokupila pa šta će, igraju Monopoly (ili se tuku, ali u tišini), i ja zaključim da bih se mogla iskrasti u sobu i prevesti koju karticu. Koju! Crnu! Karticu! Oboje su u sobi jedno s lijeve drugo s desne strane ekrana, mama on je prvi, mama ona je mene, a mama je već otprije luda pa zavrtimo još jedan živčani slom.

I tu onda imamo još sat i pol do dva do spavanja, nekad uspostavimo mirovnu misiju pa večeramo skupa i čitamo u krevetu i volimo se najviše na svijetu (kad idu na spavanje i kad idu na školu, kao i onomad kad sam ih ostavljala u vrtiću, presjeklo bi me svaki put i znalo potrajati, pa, i par minuta). A nekad bojkotiram i večeru i čitanje i razgovor, i onda kad zaspu gledam ih i mislim se, dobro Anda, koliko je tebi godina?

E danas sam, vratimo se na početak priče, bila doma popodne s njima, a nijednom se nisam nasekirala. Ni da me takne. Pustila sam ih da rade što misle da treba, pardon, što znaju da treba, jer oni nikad ne misle, oni znaju - posebno ovaj što ima osam godina.

Mama jel mogu... -Ti odluči, dušo.

Mama mogu li... -Ti znaš najbolje.

Ali ne znam, mama. -Znaš, znaš.

Mama, ja ne bi išao na njemački. -Nemoj onda.

Stvarno? -Stvarno.

Dobro, idem. 

Prevela sam 6 kartica. Odspavala. Nisam zvala psihijatra, psihologa ni socijalnu službu, niti sam urlanjem uznemiravala susjede. Nisam osjećala krivnju što ludim, a onda krivnju što ne ludim jer je situacija za poludit. Čak i maloprije, dok je Agnes panično tražila sitnu papirnatu zdjelicu i trticu kostura kojeg je izrezala, ali nije zalijepila, odoljela sam porivima da a) nešto otrovno dobacim b) da joj pomognem u potrazi.

Mama, dobit ću jedan. -To je okej.

Nije okej!! -Dobro, nije okej.

Što ću? -Što god ti odlučiš, dušo.

Kažem vam, mada to već znate, problem je u nama. Uvijek je problem u nama. Nije da to ne znam i ne znate, ali eto, nekad treba napisati, za sve histerične roditelje out there, koji nisu ništa planirali ovako kako je ispalo. Nema tu plana, ispada kako želi. Pa sad vi vidite.