Koliko često, kao majka, otac, ili nebinarna skrbnička osoba, sumnjate u svoje odgojne metode, a u prvom redu u sebe? I ja isto. Neki su skloni za svoje propuste odmah okriviti druge uključene pojedince i institucije sistema koje ne rade svoj posao, ja sam sklona krenuti od sebe. I pet puta tjedno, što naglas, što sama sebi postavim pitanje: jesam li ja luda, ili je cijeli svijet poludio?

Odgovor je, vjerojatno ja, jer nemoguće da je sav svijet, ali svejedno sa svijetom želim podijeliti dva nedavna događaja koja su mi ovaj tjedan svojevrsne paradigme odnosa pojedinca i obrazovnog sustava, osnovnoškolskog i visokoškolskog. I nekih normi za koje se (možda?) svi nadamo da će našu djecu netko drugi naučiti. A ono nikako.

Mlađe dijete je došlo doma neki dan i ispričalo da im je bilo toliko vruće da su se skinuli u potkošulje. Kakve potkošulje, ma daj molim te. Ozbiljno, mama, učiteljica je dopustila. Misliš, skinuli ste potkošulje i opet obukli majice (jer u tome nema ništa čudno). Ne, ne, skinuli smo majice i bili u potkošuljama. 

A meni je bilo je već 5 popodne, pregazilo me do tad već 30 studenata i svi pisci ranog modernizma u suton Prvog svjetskog rata, pa sam tu završila razgovor. 

Da bi sutra starije dijete došlo doma i objavila da je srela brata na školskom hodniku - u potkošulji. Ponovio se isti razgovor od prije, s istim pitanjima i istim odgovorima, koji uvijek završi njegovom nekad trijumfalnom, a nekad samo jasnorazumljivom rečenicom: Ali učiteljica je dopustila.

- Znači, sad kad temperature još malo porastu, onda se skidate do gaća?

- Hi-hi-ha-ha, pa zašto ne?

Jer stvarno, zašto ne? U čemu je razlika skinuti se u gornji dio donjeg rublja, a ne u donji? U vlastitoj kući ili u vlastitoj školi, u dvorištu ili na ulici? Anything goes.

Razgovor koji sam imala sama sa sobom nakon toga neću skriptirati, ali velik dio se svodio na preispitivanje vlastitog stava. Ček, jesam li ja nenormalna što mi je nenormalno da nema nikakvih pravila - ponašanja, oblačenja, govorenja? Permisivni odgoj kod kuće je rak-rana današnjice, znam, iz vlastitog iskustva, ali očigledno nije samo do roditelja, već do potpuno izokrenutog sustava. Što školski sustav očigledno podržava. A pojedinci neosviješteno provode. Ili, češće, nesvjesno i šutke podržavaju.

Iz promišljanja o pojedincima u školskom sustavu, otišla sam - odmah sutradan - ravno u visokoškolski, i zauzela poziciju s druge, obrazovne strane. Nakon nastave, usmeno ispitujem lektiru, i preko puta mene sjedi troje studenata, drže prezentacije. Kad treća dođe na red i počne govoriti, primijetim da ima žvaku. Nisam sto posto sigurna, jer današnji mladi znaju tipkati ispod stola na mobu i razgovarati s vama (tzv. phubbing) i znaju žvakati žvaku zatvorenih usta, ali prezentacija je trajala dovoljno dugo da se uvjerim da dosta, svaki put kad udahne, prebaci jezikom žvaku iz jednog kuta usta u drugi. I što ja napravim? Svatko od mojih profesora i odraslih koji su me odgajali - i čijim se odgojnim vrijednostima vodim zgražajući se nad gaćama i potkošuljama u razredu - smjesta bi prekinuli ispitivanje i naredili joj da baci žvaku (ovi blagonakloniji), ili je izbacili iz kabineta. A ja slušam napola, gledam tu žvaku, i razmišljam - a već je to permisivno - kako to riješiti.

Jer, nažalost, znajući da je studentica prilično vrijedna i pristojna, znam da joj nitko nikad nije rekao da nije okej, da je vulgarno i da je znak nepoštovanja razgovarati s bilo kime i premetati, dok govoriš, bilo što po ustima, bio to sendvič, oblutci ili žvaka.

Pa zar joj se to mora reći?! pitat ćete vi, koji potpisujete anakrone odgojne principe poput mene.

Nažalost, mora. Mora, u nekom trenutku, netko. Ako roditelji, iznureni, potplaćeni, umorni ili samo zauzeti nečim drugim nisu rekli, onda bi škola trebala. A na školu isto očigledno ne možemo računati, jer je to jedna kolektivna, a time i tentativna imenica. 

Engleski jezik ima tu kategoriju, poučavam tomu svoje studente, i ono što oni moraju znati o tim kolektivnim imenicama jest da se mogu slagati s predikatom u jednini i predikatom u množini, ovisno o tome gledamo li školu kao instituciju (jedno tijelo) ili kao skup pojedinaca. Čini mi se da pojedinci u svim školskim sustavima sve više koriste ovu jedninu. Jer to je dobra izlika da kažemo: tu se ništa ne može. 

Istina je, trome organizme ne možemo sami operirati, zamijeniti im dijelove i osoviti ih na noge. Ali ni ne trebamo. Dovoljno je pokrpati ili sastaviti jedan mali organ. On onda uspostavi svoj vlastiti krvotok, koliko god to iz perspektive prirodnih znanosti apsurdno zvučalo.

- Hvala, Matea, to je bilo jako dobro strukturirano, zahvatili ste neke doista važne teme. Nego, da vas nešto pitam: imate li vi u ustima žvaku?

- Imam. Oprostite. 

- Mislim, nema veze što ja to privatno smatram iznimno nepristojnim, razgovarati s nekim dok premećete nešto po u ustima. Ali primijetila sam da ste neke uobičajene riječi potpuno pogrešno izgovorili. Recimo ove s okruglim vokalima, gdje trebate  jače otvoriti usta, i ove koji uključuju naglašene i nenaglašene frikative, gdje jezik mora preuzeti funkciju.

- Ja se ispričavam, evo, bacit ću je odmah, imate li koš?

- Izvolite, tu vam je. I inače, nije dobra ideja dolaziti na bilo koji oblik nastave ili ispitivanja sa žvakom. Mogli biste naići na neke jako konzervativne profesore, stara škola, i tko zna kako će vas sankcionirati. Znate li što su učitelji nekad radili učenicima koji su žvakali na satu?

- Ne znam.

Reče moja dugokosa i bujnokosa studentica s pomno uređenom frizurom. Al mislim da će sad zapamtiti.