Jučer kad smo ušli u Sv. Rok, David se prenuo i pitao: Mama, gdje smo to? A ja sam rekla, ušli smo u jesen.

Nije to skroz istina, sinoć je bilo ljepljivo i teško disati, kao na Veliku Gospu prije devet godina, a i komarci koji buše gume od auta emigrirali su skupa s nama iz močvare u metropolu. Ali ako jesen još nije, kraj ljeta definitivno počeo jest, pa je red da ga zaključim inventurom.

Avanturom, skoro sam napisala.

Na često postavljano pitanje Jel ti lakše sad kad su djeca veća? odgovor je isti kao i na onaj blesavi vic kojem smo se silno smijali devedesettreće: Pita Mujo Suju, jel se još drogiraš, a Sujo kaže, u jednu ruku da, u drugu ne.

Ljeto je bilo krasno, u jednu ruku. Ali imalo je i drugu ruku, i dvije noge, pa trup, disciplinirano srce, a i glavu koja je stigla ponešto i razmišljati, u džepovima vremena kad se na to koncentrirati smjela i htjela. 

 

Ne znam jeste primijetili, ali nema puno eseja, tekstova, članaka, postova po mrežama, pa ni izvanmrežne literature koja se bavi djecom u dobi 7+ na temelju vlastitog iskustva autora ili autorice. Pitanja na koja ćete naći odgovor vezano uz 7+ uglavnom su praktične naravi: kakve pernice vole, gdje kupiti kvalitetnu kabanicu, jel imaju vaša djeca mobitel, i koliko vremena na njemu provode. Ali za neka suštinska pitanja, kojima smo se svi opsesivno bavili prvih nekoliko godina roditeljstva, recimo kakve će implikacije navikavanje djeteta na ruke – odnosno, puštanje da plače – imati na njegov ili njezin optimalan razvoj do 37. godine života - za to nemamo vremena. Ili nam nije na listi prioriteta. Ili brzinski odlučimo da baš i nema smisla, jer ionako svi… (upiši problem po želji).

Vidim to kod sebe, i ne umišljam da sam jedina. Ne piše se o tome - a onda ni ne čita – jer, najprije to vrijeme, a onda i žrvanj – nema dokolice svih onih ranih godina roditeljevanja kad smo mislili da nam je teško. Kad si cca 8 godina roditelj u nekom si međuzemlju, u tranzitu, nit si tamo, niti si amo – vratila si sebi (ili se intenzivno vraćaš), a djecu nisi pustila, niti su oni pustili tebe.

Ljetna soba je na onoj strani svijeta koja se friga na teflonu ljeta od jedanaest ujutro do pet popodne, klime nema, a ni dobre izolacije. Zamračeno je skoro skroz, tek red rupica na roletama, gore lijevo, jer svjetlo donosi iluziju disanja, i nas ćemo se troje odmoriti na duplom krevetu. Volim njih, i volim naše popodnevne odmore, ali tri smo tijela koja dišu u tri sa tri, i zrak vrlo brzo postaje oskudna roba, a znoj curi s čela i s vrata. Meni. Djeci nije vruće. Njemu možda, kaže da se ipak neće se pokriti (?), samo mi se prilijepio s desne strane, zabio mi glavu pod pazuh i prikucao me za madrac desnom nogom, da mi ne bi gluposti padale na pamet. A ona se pokrila lancunom, i htjela i mene al ajde dobro ako baš ne želim, zagrlila plišanca istom rukom koja grli mene (pa na tijelu uz dva tijela imam još i pandino runo), i brada joj čvrsto kontrolira moju žilu kucavicu. Mama, jako te volim, kažu oboje u nekom različitom trenutku, pokriju me i tom silnom ljubavlju od riječi, i sad sam kao kraljevna koja, za promjenu, leži ispod svojih madraca i pokrivača, i grašak joj je najmanji problem. I onda spavamo, ušuškani u metaforu od ovoga ljeta, koje se znoji od ljubavi, ljuti na tijelo koje se buni, a glava pita jel ti ne bi bilo bolje da ih utjeraš u sobu na sat, sat i pol mira, a ti se pružiš na klimatizirani kauč i uzmeš knjigu dok te ne uzme san. Ali srce onda odluči da ljeta brzo prolaze i da moraš loviti trenutke, mama, to ti stalno govoriš.

Tako brzo rastu, iskoristi vrijeme, reći ćete vi, raznježeni opisanom slikom. Ali upozoravam vas da je to naknadna pripovijest, koja je uvijek ljepša i daleko suvislija od samoga života. Da nije, zašto bismo literaturu uopće htjeli u svojoj blizini.

Donijeli smo, kao i uvijek s mora, kantu kamenja i kutiju školjki. Prošle su godine količine bile skromnije – ili sam ih na vrijeme krišom vratila na plažu, ne sjećam se više. U svakom slučaju, pohranila sam tada uspomene u dvije staklenke na koje sam napisala „Ljeto u tegli“. Nemam pojma što ću ove godine, vjerojatno je vrijeme za terarij. Htjeli su ponijeti i lignju koju su s didom ulovili, znaju točno gdje će je u sobu staviti. Od Gregora su lakše odustali – zaslinio je do raspadanja cijelu kutiju u koju su ga stavili, a salatu nije ni taknuo. Što je puž veći, to je lošije odgojen, i ništa ne sluša, i ništa se s njim ne možeš dogovoriti, zaključili su.

Ili sam ja to zaključila. Za Gregora, a i za njih dvoje. Kao što je lako voljeti djecu, lako je i odgojiti razmažena derišta, jeste to primijetili? Sve to na stranu, izmijenit će se faze i faze, ali ne čini li se i vama da je najgora i najteža stvar na svijetu ne sudjelovati u stvaranju samoživih odraslih ljudi?

Sve misliš da imaš stvari pod kontrolom, da imaš neki red rad disciplinu, prenosiš svoje vrijednosti i jasna očekivanja, misliš da su prošle krize i vrijeme kad si imala bebe i sugovornike koji govore jezikom amigdale i primarnih nagona. A onda, sljedeći dan, dijete ti razbija čaše po restoranu. Plače jer je dobio zelenu, a ne žutu zdjelicu (zapravo urla zbog roze, a htio je plavu, ali ne smijem to ovdje priznati).

Čini mi se da sam prošlo ljeto pisala o očekivanjima, koja su cijelo razgranato obiteljsko stablo svih zajeba, a strpljenje mi je ionako vječna tema u odgojnom i samoodgojnom smislu. Ove godine mi je top tema najprije bio neposluh, a onda i ono što je netko od mojih – brat ili sestra, kao mali – zvao brezobrazluk. Logično, s nepostojanim R.

Što podrazumijevaš pod neposluhom, upitala bi me svaka od 97 aktivnih članica svake mamske fejsbuk grupe koju pratim u 153 komentara ispod objave u kojoj bih spomenula neposluh. Valjda želiš dijete otvorenih obzora, širokih nazora, kreativno, a ne sputano nekim nametnutim pravilima? Jel želiš poslušnika ili vođu? Mi nismo tu da naređujemo, odgoj je dijalog, djeca koja se ne bune ni na što pate od neke traume, to nije prirodno. Je, sve sam ih mjutala, ali nekad jednostavno moram baciti pogled, štofa za priču radi.

Ne zovem to moraš-me-slušati. Zovem to moramo se dogovoriti, i moramo jedni druge slušati. Ali jednako je neučinkovito.

I ajde što su mi djeca divlja, ali avaj kad ih moram dovesti svojoj mami. Koja ih voli najviše na svijetu, ali…

„Vas troje nikad niste…“ (Sigurno se ne sjećaš. –Ja se SVEGA sjećam!)

„Ničega se ne boje…“ (Pa ne želim da me se djeca boje. –Ne tebe, nečega. Strah štiti. –Čitala sam im malo Stari zavjet, mislila sam da će ih prestraviti, ali nije. –Da, to je druga tema, ne znaju se ni prekrstiti.)

„Ne razumijem kako se mogu valjati po toj prljavštini.“ (To su djeca. –I vas ste troje bili djeca!)

Odgajamo vlastitu djecu na dva načina: ili ona kako su nas odgajali, ili decidirano hiperkorektivno. Ja sam, decidirano, od ove prve metode, ali uz modifikacije, jer ne može biti da kao društvo i pojedinci nismo ništa naučili u ovih četrdeset godina. Moja mama je biologinja, i nedeklarirana darvinistica, jasno je da po nekim pitanjima ne govorimo istim jezikom. To je još i najmanje zlo, tko zna što mene s mojom djecom još čeka. Jučer su se, recimo, oglušili na molbu da ne diraju ništa od didovih stvari pa su uzeli kožni remen (Nisu znali da je njegov!) jer im je trebao (Ja sam bio Madea pa je Agnes trebala remen. –Tko je Madea? –Bik.). U detalje nećemo, ali remen je hlačama i mome tati od jučer neupotrebljiv.

S time što ja nekorektno nazivam neposluhom borili smo se i prije, a sad imamo novu razinu koja se, kad sam ja bila mala, zvala 'odgovaranje'. Odgovaranje je ono kad govoriš, a nitko te ništa ne pita. I kad tvoja mora biti zadnja, a u komunikaciji sa starijima i pametnijima. Uz sve dvojbe koje znam imati oko autoriteta i slobode, dosljednosti i praznih prijetnji, oko toga dvojbe nemam. To zovem bezobrazlukom i krajnjim nepoštovanjem kod odrasle djece i mladih, a kod nešto manje djece, poput moje, zovem još neko vrijeme izazovom. Objasniti načela komunikacije. Hijerarhije, koje moraju postojati – neke za lakšu upotrebu svijeta, a neke da bi ih srušio kasnije. To načelo, ponašati se u svakom trenutku onako kako se osjećaš, nekad zovem luksuzom, a nekad čistom nepristojnošću. A ja u pristojnost komunikacije stvarno vjerujem, jer znam da dovodi do neočekivanih sporazuma, i rješenja. I ostavlja lijep osjećaj u prostoru iz kojega odu ljudi, a riječi ostanu visjeti po plafonima i lusterima.

Pa onda skupim te zadnje mrve strpljenja i objašnjavam zašto se baki i didu ne smije govoriti Šuti ti, dosta ti, Ti si bezobrazan, Ja radim što je mene volja. A nekad se odlučim za metodu sumanutog trčanja po vrleti uz more, za djetetom koje je mi je odbrusilo, i pobjeglo, i leti preko stijena i još viče nemožešmeuloviti, nemožešmeuloviti. A ja bijesna, i odlučna da ga gurnem s rive kad ga ulovim, umjesto da sjednem uz more i umrem od smijeha, kao što mi je sada smiješno.

Nisam ga gurnula s rive. Malo sam prilagodila jalovu prijetnju kojom se inače služim, spavat ćeš na stubištu u spavat ćeš u šumi s čagljevima. Uz dodatak, Ivici i Marici se samo posrećilo.

Moja se mama svega sjeća, naučili smo iz jednog od gornjih odlomaka, ja ponečega ('imaš memoriju na ćaću'), a često se pitam što će mojoj djeci ostati u sjećanju. Nadam se, smijeh. I mostovi koje ja stalno konstruiram, po njima se lijepo i zaštićeno kreće, a pregled dobar.

Tu smo nas četvoro stajali kad sam im prekinula igru i rekla da dobro pogledaju stupove koji su tek nedavno izronili iz mora, i neće proći dugo, spojit će ih teške trake asfalta i betona, i bit će most. Sad to dobro zapamtite, pa ćete se sjećati da se s ovog mjesta jednom vidjelo samo more. Čim se most napravi, nemoguće je zamisliti da ga nikad tu nije bilo. Ali vi ćete se sjećati i mora bez mosta.

Aha, baš lijepo, mama. Vidi, rak!

Nema veze, ja ću se sjećati. A vi ćete mi vjerovati na riječ.