Od svih vidjet-ćeš-kad-ti, jedino se ovo s hodanjem obistinilo. Vidjet ćeš kad ti prohoda. Pa gledam već neko vrijeme. Promatram. To što ode pa je treba slijediti i vraćati, a inače voditi, to je najmanji problem. Ionako se već mjesecima ne uspijevam vratiti na pilates, jogu niti bilo koji drugi oblik rekreacije. Pa ću uključiti pedometar i hop-hop, samo ne obraćaj pažnju na svoj položaj pod pravim kutem. To uopće nije toliki problem, stvarno. Problem je što je to hodanje zapravo kišobranski pojam, jedna sveobuhvatna, ili barem mnogotogaobuhvatna opća imenica koja uključuje cijelu lepezu reakcija i ponašanja koje prate taj nagli psihofizički skok u rastu i razvoju, i koji su promjena u odnosu na prije.

Negdje između 13. i 14. mjeseci naučili smo svrsishodno cendrati. I izražavati nezadovoljstvo kad nije po našem. Kleknemo na pod ili napravimo facu kao da ćemo zaplakati, ali između grimase i zvuka malo promatramo da vidimo što će biti, i isplatiti li se ispustiti urlik ili zamrznutu agoniju forvardirati u zadovoljni, široki osmijeh.

I zlostavljamo mamu. Čupanje je već odavno in, onda je uslijedilo suptilno štipanje pincetnim hvatom, a sad smo na šamarima i high-kickovima. A najbolje je kad se mama onako fejk rasplače (doduše, samo napola fejk, obično mi istinski krenu suze na oči), onda nam je to silno smiješno pa zapečatimo još jednom pljuskom.

Osim ovih prštavih i dinamičnih ponašanja, razvili smo još poneko u najmanju ruku čudno. Spomena je najvrijednije žustro ljuljanje i udaranje leđima u naslon stolca, kauč ili rešetke od krevetića, ovisno o tome što se u danom trenutku iza leđa nađe. Počelo je s ljuljanjem i poskakivanjem u hranilici, i to ne iz protesta, već iz razonode i zabave, a sad smo u fazi kad se tako ljulja do uspavljivanja. No comment. Kupili smo nove spužve za krevetić da neutraliziramo udarce i čekamo da... što? faza!... što? prođe!

I kako se s tim kišobranskim hodanjem nositi? Meni je ovo možda najteža faza dosad: taj neki međustadij između potpunog razumijevanja situacije, koje to još nije, i namjere i svijesti koju joj vidiš u očima i koja je atak na živce. Ali najgore što možeš je izgubiti živce. Mirno, ali odlučno NE i njegove inačice, a odmah potom skretanje pozornosti nečim drugim ili trećim pale gotovo uvijek. Ali ajd ti gotovo uvijek budi dovoljno kul, i dovoljno spremna da pripremiš i serviraš potpuno strpljenje.

Moja vjerna publika - svih vas petoro - sigurno se sjeća mog posta o preventivi. Ideja je bila da s bebama - iz mog iskustva - ne treba ništa raditi unaprijed i anticipirati što bi moglo biti, već prepustiti njima da vode i reagirati isključivo kad se nešto dogodi. E, pa, to je vrijedilo za dobnu skupinu od nula do hodanja. Od hodanja nadalje, preventiva je ključna. Pretpostavi, ukloni, umanji frustraciju, povećaj faktor zadovoljstva da svi budemo zadovoljni. Preventiva je zakon.

Eto, dobra je vijest jedino da se u ovom razvojnom skoku s obrascima spavanja ništa nije promijenilo. Jednako je loše kao i prije. Ili, ovisi o interpretaciji: nekad ona spava cijelu noć, a ja se budim samo jednom ili dvaput, a nekad po četiri puta. Kad zubi krenu, četvorke ponajviše. Njezine, ne moje.

Ima ta jedna vesela anegdota koju često prepričavamo. Mjesto radnje, Zagreb, potez NSK - hotel Antunović, vrijeme radnje, uvijek davnije nego što imam osjećaj i duplo od one tri, četiri godine koje su mi zadnjih sedam, osam uvijek prva i instinktivna mjera za prošlost. Vrijeme i mjesto znače manje od podatka da sam toga proljeća proživljavala prve stresne dane vožnje zagre-bačkim uli-cama i avenijama (ovo drugo baš gordo zvuči pa nek ostane). Radila sam tada cijele nizove zahtjevnih radionica i konsekutivnih prijevoda koje bi mi inače bile predmet latentne sekirancije, ali u svjetlu mentalnih priprema za pilotiranje Citroenom i osmišljavanja najpravocrtnijh ruta koje uključuju minimum prestrojavanja, kružnih tokova i semafora, radionice zapravo nisam ni doživjela. 

I tako sam se¸negdje usred jednog takvog adrenalinskog tjedna vukla nakon cijelog radnog dana šaptanja, bilježenja i reproduciranja bez mikrofona od FER-a prema Nacionalnoj, ispred koje sam parkirala, u ono zlatno doba kad je u Zagrebu još postojala kategorija parkinga koji se ne plaća, a nije u blatu, posred lokve ili travnate površine. Sjećam se dobro, vukla sam poveliku ručnu torbu, kožni fascikl nalik na aktovku, ogrtač, za koji je ionako bilo prevruće i sako koji sam u međuvremenu skinula. Naravno da su ključevi bili na dnu torbina dna kad sam došla do auta, i još sam se morala prezuti jer me tih 6-7 cm potpetice dekoncentriralo (kao uostalom i glasna glazba i sunčane naočale) pa sam sve odložila posvuda, pa pokupila, strpala u auto, i napokon nakon 15 min krenula.



Bila sam u razmišljanju jesam li nešto zaboravila i što još moram napraviti i taman sam, grčevito stišćući volan, milila Slavonskom prema zapadu kad sam skužila da mi vozač iza blica. Pojma nemam zašto. Onda sam njega ostavila iza sebe i skužila da mi ovaj u susjednoj traci maše, široko se osmjehujući. Ou-kej. Ulazim u podvožnjak, i kad vidim motociklista da mi trubi i gestikulira, već sam sigurna kako je cijeli Zagreb-Centar dobrano opalila južina. Ali tu nije stalo - motociklist se dovezao do mog prozora, i osim što se razmahao, počeo je pokazivati prstom prema gore. Ne srednjakom, kažiprstom. I još jednom zatrubio, i odjurio. Pa mislim stvarno, što je s tim ljudima? I ja vozim i vozim i lovim Ljubljansku, sadašnju Zagrebačku, i onda mi samo sine: fascikl! Ne, nije pored mene u autu. Da, vozim ga na krovu.

Često prepričavamo taj scenarij koji kao da sam popalila iz reklame za antisklerin, samo u junior-verziji, a ja ga se sad sjetim još posebno češće. Tada je redateljica spota iz života bila kombinacija stresa i umora, a sada scenarij piše isključivo umor, koji poprima epske dimenzije. Epske u značenju narativa za kojim vape. 

U ponedjeljak sam tako, nakon punih šest sati sna s četiri prekida, iz prve došla na radno mjesto, ali doma sam se vratila iz treće, nakon dva epski pogrešna skretanja. Epski, u značenju, golemih razmjera.

U utorak uvečer sam izašla, nakon cijelog intenzivnog kišnog dana s djetetom u stanu (minus 15 minuta šetnje po najvećoj kiši, da njoj demonstriram kompleksni odnos kiše i kišobrana, a sebi udahnem novi zrak u pluća i skuliram se malo), i toliko sam se već u autu opustila da sam pola puta do grada vozila s dugim svjetlima, a drugu polovicu bez svjetala, s pozicijom. 

U srijedu sam sjedila na parkingu i premiještala stvari iz jedne torbe u drugu, i dok sam se baš svojski trudila da ne zamijenim torbe i na posao ponesem pelene i kremu za guzu umjesto laptopa i maskare, skužila sam da se auto do mene, u kojem nije bilo nikoga, miče unazad. Najprije sam osupnuto gledala, a onda u panici povukla svoju ručnu. I susjedni se auto prestao micati. Bez brige, dijete nije bilo u autu.

U knjižnici sam na pult stavila dječju zvečku-slikovnicu i rekla da bih posudila Braću Sisters. Roman sam dobila, a Patkicu i prijatelje su mi vratili; uvjerena sam da ništa ne bi skužili da nije bila oglodana do plastike. Ženske su torbe na zlu glasu, ali vjerujte mi, dječje su torbe barem triput gore, a šest puta kad se u velikoj ženskoj nađe još i manja dječja. Nakon knjižnice sam otišla u poštu, u kojoj me uvijek gnjave s tim sitnišem - sitniš i količina artikala i usluga koje tamo možete dobiti, zaboravim na trenutak jesam li u Konzumu ili u Pošti. Ali bila sam dobro raspoložena pa sam prebrala torbu, vrećastu, veliku, kožnu, i iz nje izvukla - krumpir. Aha. Žao mi je, ništa sitno, ipak imam samo krupno.




Fotke: Photo by Tyler Nix on Unsplash, Photo by elizabeth lies on Unsplash

Imam to jedno tijelo i mislim da će mi u budućnosti trebati netko da mi ga čuva jer ja sama to slabo radim, a i ovo malo što sam ga čuvala, zaboravila sam tehnike i postale su mi irelevatne. Paradoksalno je pomalo, dosta ga kitim, i oblačim i stiliziram, ali slabo se brinem o njegovoj površini. Sudaram se prečesto sa zidovima, vratima, namještajem, kao da i ja učim hodati, razdirem koljena kao da mi je opet osam godina i skupljam modrice koje su više crne do boje indiga nego modre, ta tinta na tijelu, ali uvijek utisnuta bez datuma i mjesta događanja, dnevnik koji to nije.

Svi kažu, čuvaj se, budi pažljiva prema tom svom tijelu kad stojiš, sjediš, plešeš, gestikuliraš, preskačeš zapreke, kližeš, trčiš, hodaš. Svi kažu, jadna, boli li te, kad mu okrzneš površinu, dublje ili pliće, kad dođeš do krvi ili kosti. Vidaju udove, ruka-noga, krv-kost, i liječe bolno mjesto, i to godi, boli, ili oboje istovremeno. Svi se sjate oko trupa i manjih ili većih prozora u njegovu unutrašnjost, mada je bol zapravo u glavi. Jadan, baš jadan taj trup, i to tijelo kad si sama s njim i u njemu.

Ali kad više to nisi, kad zatrudniš, kad si trudna i kad rodiš, nitko neće reći, jadno to tvoje prenapregnuto tijelo, s dodatnom težinom, poludjelim dotokom krvi, rastegnutom kožom i razdvojenim trbušnim mišićima. Izvana se vidi tek da je još nešto unutra, onako kao kod zmijskog cara koji je progutao slona, a pod kožom lunapark, cirkus, dvadesetorostruka ekspanzija. Težište ti se pomiče, zglobovi labave, spotičeš se o vlastite nožne prste - pretpostavljaš, barem, jer ne vidiš ih dobro, iz ruku ti ispadaju duboki i plitki tanjuri i omiljene šalice, smiješan ti je taj novi prenapuhnuti kostim.

Onda devet mjeseci proba doživi svoju generalku pa premijeru, tijelo skida kazališnu obleku i šminku, allworldisastage, ali ne odjedanput. Od agonije koja krene u privatnosti doma do visceralnog masakra u javnoj rađaonici, s utrobom na stolu, izrezanog i razderanog tkiva koje je knjiški trebalo omekšati, ali u praksi nije, slijede dva mjeseca čišćenja koje ne izgleda nimalo čisto. I opet nitko ne kaže, jadno to tvoje tijelo. A i ja sama, sa starom i novostečenom nebrigom o svojoj ljušturi, odmahnem glavom, slegnem ramenima, i kažem, ne može drukčije. Pa onda čujem, to je dijete vrijedno svega, i jest, i ponovila bih to možda još koji put, a možda i ne bih, ali iz drugih razloga, ali miješate mi kruške i jabuke, ali to ne mijenja činjenicu da mi je tijelo bojno polje, poprište gadnih stvari, kolateralna žrtva života kako ga je Adam napisao još od Eve. 

Pa se onda preobrazba nastavlja, jer žene su metamorfi - od zmijskih carica koje su progutale šumske zvijeri preobraze se u tili čas opet u zmije, bez obzira na kilograme, kožu bez tonusa i strije, ili svemu tome usprkos. Centar se ispuhao, optok krvi smanjio, ali sad mi mlijeko kola žilama. Bradavica, za koju su me na biologiji, a ne na seksualnom odgoju učili da je erogena zona, dakle, osjetljivo mjesto, biva sažvakana bezubim čeljustima, pod normalno 10-12 puta dnevno i noćno, a u razvojnim skokovima još pokoji put gratis. Nekad je bila puna živčanih završetaka, danas vidim tragove zuba. Koji me iznenađuju, jer uopće ih ne osjećam. Za razliku od liječenja-gnječenja zaštopanih mliječnih kanalića.

U toj ultimativnoj funkcionalizaciji primarnih i sekundarnih spolnih obilježja zaboravim, kako već spomenuh, svoje ukupno tijelo, čak i njegove bitne lokomotorne funkcije koje pate. Boli ispočetka, a onda navikne. To žensko tijelo, koje je, osim što je instrument, čudesan i prilagodljiv stroj, samoobnovljiv i gotovo samoodrživ mehanizam. Funkcionira i s rukama koje se ne mogu istegnuti do kraja, cervikobrahijalnim sindromom i uklještenjem nervusa ischiadicusa. Da žene imaju visokofunkcionalne i lijepe, kameleonske repove, i da im ih zločesta djeca štapom otkinu, mogle bi i bez njih. Jer bi sigurno baš tada, dok im se život u tom repu još koprca pred očima, imale nekog bitnijeg posla za obaviti. Spasiti čovječanstvo, ili samo obitelj. A za tijelo, ima vremena.

Nije da sam mislila da se događa nekoj drugoj, ali jesam mislila da se događa neiskusnim početnicama. U startu sam se se ispipavala, napipavala, provjeravala mekoću i tvrdoću, a onda je sve bilo glatko i ustalilo se slatko pa sam zaboravila da u samom procesu uopće više nešto može krenuti krivo. I nije, nekih 11 mjeseci.

Nakon tih 11 mjeseci, jedno smo poslijepodne krenuli van i osjetila sam lagano zatezanje pri zakopčavanju košulje. To je bilo oko 17 h. Opipala sam tu malo zategnutu lijevu dojku i nisam osjetila ništa, ni tvrdoću ni čvoriće, ali svejedno sam just in case stavila dijete da posisa malo. Kod frendova smo došli oko 17.40 h  i na zatezanje sam zaboravila, ali sam osjetila da me lovi prehlada. Oko 17.45, uz prehladu, zatezanje se vratilo, uz sasvim lagano žarenje s iste strane, pa sam opet stavila dijete da malo povuče iz drukčijeg položaja. Sad sam već osjećala bol i dok je sisala, i postalo mi je prilično hladno. U 17.55, prema svjedočanstvima nazočnih, usne su mi malo kraljevskiplave boje i puno se tresem pa mjerim temperaturu. 37,9. Ne znam točno što mi je, ali odlučili smo da je vrijeme da se krene - prema doma, ili na hitnu. Možda bolje doma pa ćemo vidjeti. U 18.35 opet smo doma, cvokoćem toliko da se bojim da će mi se zubi rasuti kao staklo, ne mogu prestati, usne su mi metalik modre, a temperatura laganih 40 i u daljnjem porastu, i ne znam točno odakle bih počela sanirati nastalu štetu. Patronažna ima jedan savjet, liječnica drugi, ginekolog kaže treće, guglati ne volim i ne mogu - toliko cvokoćem da ne mogu tipkati, a muža sam poslala da se pobrine za dijete. Dakle, od svih dobronamjernih savjeta ja moram odabrati najlogičnije i najsmislenije i postupiti (ja) u skladu s time. Uvijek ja nešto moram.

Najprije skinuti temperaturu. Paracetamol i opetovano tuširanje, prilično dramatično polijevanje mlakom vodom i zadnji atomi snage da se održim na nogama. Nisam mogla vjerovati da me na taj način - i tako brzo - složilo. Dok sam se polijevala, razmišljala sam da ću samo leći i nasloniti glavu u odvod - nikakva drama, samo da malo odmorim. Onako kao kad sam se nakon poroda protivno uputama sestre ustala s kreveta bez traženja pomoći pa se onesvijestila - zadnje čega se sjećam je da sam se krenula napiti vode, a sljedeće da me polijevaju nečim i dižu s poda - bude me, a tako sam fino i čvrsto napokon zaspala.

Dobro, vratimo se temi, i to u praktičnoj maniri - da s ovim postom mogu napraviti nešto oni koji ne budu toliko cvokotali da mogu guglati. Broj jedan smo apsolvirali: skidanje temperature. Drugo, oblozi, hladni, za izvlačenje upale. Oko obloga postoje razne kontroverze. Čuli smo da kupus to super izvuče, pa smo se opskrbili, ali onda mi je sestra liječnica malo poremetila plan: započetakskinikupusodmah sigurnoimašragadenabradavicama jošćetiseneštoskupusanaselitiunutra! Pa jesam počela s kupusom, ali sam zbog izuzetno vizualnog uma zamislila koloniju nečega u smjeru kupus-moji mliječni kanalići i ipak završila na oblozima s fiziološkom otopinom, što je sigurno, sigurno je. Kupus smo ipak skuhali na štednjaku umjesto na mojoj lijevoj dojci.

Što je vrijeme više odmicalo, i dalje unutar 24 sata, počeli su se stvarati čvorići i žile su se baš jako počele ocrtavati i bubriti, i sad je najveća dvojba bila da li se izdajati ili pustiti da dijete to izvuče i razbije nakupine, jer oni to rade najučinkovitije. Malo me brinulo kakvo je to mlijeko pod upalom, ali brzo sam odlučila da je dobro: kao prvo, iz nekog se razloga nikako nisam uspijevala izdojiti izdajalicom (dosad jesam) i samo sam dodatno ozlijedila bradavice, a znala sam da to mora van, a kao drugo, dijete je pilo, nimalo se nije bunila, dakle, nije osjetila nikakvu razliku - znam da nije puka glad bila u pitanju. Osim toga, ovo malo što sam uspjela teškom mukom izdojiti izgledalo je posve u redu, nepromijenjene boje i mirisa pa sam odlučila pretpostaviti da nikakav apsces nije u pitanju.

Ono što sam još morala, i što se pokazalo kao dobra ideja, jest masirati i razbijati te čvoriće. A to ne samo da je jako bolno, već treba baš duboko zahvatiti i jako i uporno stiskati, pa bolje da to napravi netko tko niste vi. Jer ne pali baš ona "stisni kao da nije tvoje". Učinkovitije je kad stiska netko čije nije, odnosno za koga nije pričvršćeno.

Nakon akutne i dramatične faze, temperatura je nestala, ali uslijedilo je još par dana obloga, masaža i čestih podoja. Dijete je sretno štucalo od sitosti i prezasićenosti, a ja sam ipak na kraju sam uzela antibiotik - stvari bi se mozda i rijesile, ali liječnica je sugerirala da je bolje da popijem jednu kuru, da se ne ponovi.

Mastitis se razvio jer sam smanjila podoje i oslonila se da će se sve samo izregulirati. Možda i bi, jer to s dojenjem, kad se ustali, savršeno je izbalansiran sustav ponude i potražnje, ali imali smo velike skokove i varijacije u potražnji - jedan dan sam dojila samo noću, drugi i više puta dnevno, treći jednom pa sve tako. Eto, čim nema strukture, nastanu problemi i začepe se kanali.

Upravo zbog tog balansa ponude i potražnje na osnovu kojega se mlijeko stvara, nije mi imalo smisla da se, kad smanjim hranjenje, izdajam umjesto da dojim i da tako preveniram mastitis. Doduše, čula sam od nekih frendica da je kod njih to s izdajanjem funkcioniralo kad su smanjivale ili prestajale dojiti. Savjet koji mi ima smisla dao mi je ginekolog: preventivno je dobro promasirati tkivo i razbiti sitne čvoriće, da se odčepe potencijalno suženi ili opterećeni mliječni kanalići. To sam u nekoliko navrata i napravila, jer, nažalost, prijetilo je da se vrati, samo što sam nakon ovog grozomornog iskustva bila opreznija i malo bolje osluškivala i kontrolirala što mi se to događa pa sam na prve znake zatezanja obložila i dala izmasirati. Za sad se drama nije ponovila, but it aint over. Till the fat lady sings.

Amerikanci piju kavu da bi mogli raditi, a Hrvati da bi mogli ljenčariti, tako nekako je utvrđeno u ovom sjajnom postu Zablogreba. Nije baš rekao da smo lijeni, ali jest da strašno volimo kafenisati, i da je kava više institucija nego napitak. To je sve dobro skužio.

Danas je bio zadnji dan mog rodiljnog dopusta. Od sutra, dakle, po definiciji istoga, ja napokon počinjem raditi, pa sam evo odlučila, prije nego pozatvaram sve prozore i sve uređaje, zapisati kako mi je proteklo danas. Ovo će biti jedan dosadan post, inventurskog tipa i s subjekt-predikat-objekt rečenicama. Svakodnevnica svedena na repetitivne radnje, bez zadržavanja na momentima koji su doista spomena vrijedni jer ovo je pisanje pomalo funkcionalizirano, gotovo pa programatsko. Post će biti dosadan, između ostalog i zato što sam preumorna za glancanje i čitanje po drugi ili treći put. A pričekam li do sutra, to više neće biti to. Sutra je radni dan, za razliku od današnjeg neradnog.

U pet ujutro sam, dakle, izmolila sve molitve kojih se još sjećam i zahvalila Bogu i ostalim višim silama što mi je dijete nakon sisanja okrenulo svoju malu guzu i odlučilo još spavati. Probudila sam se dva sata kasnije, i to samo zato što mi je skočila na glavu i zarila prste u kosu. Vidno osvježena s dva sata sna za koja nikad ne znam hoće li se ili neće dogoditi, skočila sam iz kreveta. Presvukla sam dijete, skuhala kavu, doručkovala, preletjela vijesti i mailove, odgovorila na nekoliko njih. Onda sam njoj napravila doručak i nahranila je te odgovorila na jos par mailova poslije doručka, dok se zabavljala u stolcu pored mene. Izvadila sam je iz stolca i pripremila složenu operaciju rezanja noktiju - ona crtić, ja škarice, i ubaci u petu. E onda smo sjele na pod i igrale se kockama, nakon čega sam ipak odlučila raskrčiti košaru opranog veša koja stoji u hodniku već par dana pa sam donijela taj veš u igraonicu i skupa smo ga slagale. Ja u košaru, ona iz košare, zabavna igra. Prije toga sam sklonila suđe sa stola i uključila mašinu. Nakon što sam je ispraznila. Unaprijed sam razmislila je li pametnije pozavršavati kućne poslove ili malo prevoditi dok dijete odrađuje jutarnji san, pa sam se ipak odlučila za ovo prvo. Prevodit ću popodne i/ili navečer.

Prije jutarnjeg spavanja još smo se jednom presvukle i jedva zaspale. Kad sam je stavila spavati, pokupila sam ostatak veša, ispeglala jedan dio, drugi neispeglan složila u ormare i uključila još jednu mašinu za veš. Još jednu kavu, par mailova i dvije fakture kasnije, obavila sam tri telefonska poziva i pripremila svoju i njezinu torbu za izlazak, sklopila kolica i odnijela ih u auto i provjerila je li u gepeku mei tai, ako mi slucajno bude trebao. Prije svega toga pripremila sam međuobrok i ručak za dijete i smislila i poluzgotovila ručak za nas.

Onda se dijete probudilo pa je htjelo sisu za međuobrok pa sam ja rekla, ajde, malo ću za to vrijeme predahnuti. Nakon predaha sam obukla i spremila sebe i nju pa smo sjele - opet ja, nju i sebe, u auto, i otišle smo u grad po tatu nakon posla. Onda je on preuzeo volan i dijete, a ja sam prionula na obavljanje administrativnih poslova po gradu. Sat vremena poslije, baš smo turboučinkoviti, bili smo na autoputu za doma i uskoro parkirali ispred kuće - ti uzmi nju, ja idem u kuću, pristavljam vodu i uključujem štednjak i prije nego što skidam čizmice, ti ovo, ja ono, ručak je na stolu za 15 minuta, hranimo nauzmjence sebe i dijete. Popodnevno spavanje trajalo je jako kratko, nisam ni stigla uz treću kavu porazmisliti o tome jel bi bilo bolje da spavam ili nešto čitam ili radim. Popodnevna tura igranja. Pužemo po podu i kad vidimo kakva su nam svima koljena odlučujemo da je stvarno vrijeme da počistimo stan. Prevoditi očigledno neću dok nju ne stavimo na spavanje. Usisavanje i ribanje u petoj brzini, hvala Bogu što nemamo previše kvadrata. Nakon toga kupanje, oblačenje, večernji rituali i malo više večernje anksioznosti nego inače, ali prilično je brzo zaspala.

Hoćemo nešto naručiti ili da ja složim večeru? Kad god pregledamo letke i dostave, zaključim da ću ja to brže i finije. Pa slažem večeru, gledamo Homeland S03E09, joj jadan Brody, može li ući u Ustav da bi ga stvarno trebalo pustiti na miru? Nakon Homelanda tjeram muža na spavanje, a ja sjedam za komp. Prevoditi. Napravim 50 titlova serije koju nitko ne gleda i koja me jako deprimira, i odlučim da bih mogla, mada bi bilo pametnije da idem spavati, sve ovo zapisati. Jer od sutra više nisam "na dopustu" kao što sam dosad bila, i na račun mi više neće sjedati 2500 kn dok ja sjedim doma i ne radim ništa. Želim da ovo uđe u Ustav - cijeli ovaj post - ili barem sažetak, barem u ZOR, pa da malo revidiramo satnicu za sve navedeno, i to kako smo došli do kuna, dvije i pol tisuće. Moguće da bih trebala malo bolje obrazložiti svoj stav, ali trenutačno mi radi samo kroničarski, ali ne i analitički centar u mozgu. Znam samo da treba što hitnije raspisati referendum po tom pitanju.

A sad me ispričajte, malo mi trnu ekstremiteti i poslušnost otkazuju vratna kralježnica i lijeva strana. Izgleda da ipak nemam supermoći. Ili mi je netko u kiflice s marcipanom - evo, završavam kutiju - podvalio kriptonit.