"D" kao dojenje, ali ovaj put samo D jer je to toliko ogromna, da ne kažem (lektorski ispravno) golema tema da u jednom podugom i poširokom postu mogu pokriti doslovce samo D. Ne jamčim da će biti sva slova od D do E, ali još par će ih sigurno biti. Slova i postova.

Golema je tema, da, ne znam jesam li to već spomenula, ali ne dam se zastrašiti, samo ne znam odakle krenuti. Pa moguće da će me kronološki pristup spasiti. Vraćam se stoga u ljeto prošle godine, kad sam u hladovini i na svom ne-terminskom trbuhu imala ovu knjigu duhovite naslovnice:

Rekla sam, ne zanimaju me sentimentalni američki priručnici, self-help udžbenici za buduće majke i zbližavanje s nerođenim djetetom u deset laganih koraka, pa me Marija opskrbila štivom francuske feministice. I doslovce sve sam vrlo brzo progutala, i tekst i ideje. Baš sam se nabrijala i sve mi se činilo jako logičnim, iz iskustva meni bliskih osoba i moga ograničenog iskustva, ako još ne kao majke, onda kao žene u prvom redu, a buduće majke tek u drugom ili trećem. Redu.

Neću sad ulaziti u prikaz teksta, ali ukratko, glavna premisa mu je sadržana već u naslovu: moderno majčinstvo, tj. prirodno majčinstvo izlaže žene velikom pritisku i tako zapravo postaje još jedan u nizu fenomena koji im ugrožava ionako fragilan društveni položaj. Žena je, naravno, ravnopravna sa svojim partnerom, davno su prohujala vremena kad je glava obitelji bio On, ali ta je obitelj dobila novog gospodara, a to je dijete. Dobra majka, kaže Badinter pomalo radikalno, zapravo pristaje robovati svom djetetu: i taman kad je položaj žena barem u globalu postao nešto bolji i kad su stvari bar prividno sjele na svoje mjesto, kad žene same kontroliraju svoju reprodukciju (opet u globalu rečeno) i majčinstvo je izbor, a ne neizbježnost, one su opet - promoviranjem trenda prirodnog roditeljstva - vezane uz kuću i dijete. Isti je trend odgovoran, autorica kaže, i za udaljavanje muškaraca iz prvih mjeseci djetetova života, a nekad i duže: upravo kad su se ovi aktivnije uključili u roditeljevanje, dugotrajno dojenje učinilo ih je manje korisnima u toj najranijoj dobi, koja se uglavnom vrti oko zadovoljavanja djetetovih primarnih potreba.  

Godinu i kusur kasnije, čini mi se da je Elizabeth dosta oštra i isključiva, ali neke njezine premise važne su i istinite. Činjenica da ja (i dalje) dojim svoje skoropajednoogodišnje dijete i da smatram da je to dobro za nju, mene, nas - ne umanjuje istinitost tvrdnje da to isto dojenje ženu prikuje uz kuću i uz dijete. Sad, kuća više-manje, to je relativno, ali uz dijete više-više, tu relativnosti nema. 

I tada, dok sam čitala u hladovini, i prije toga, dok još sa bebljim svijetom nisam imala nikakve veze, nervirala me agresivna pro-dojenje kampanja. U ginekološkoj ordinaciji. U bolnici i rodilištu. Na tečaju za trudnice. Uvijek "kad" budete dojile i "dok" budete dojile, nikad "ako" budete dojile. Nisam ni u jednom trenutku prije nego što sam rodila odlučila - dojit ću ili neću dojiti svoje dijete, odlučila sam jedino da ćemo vidjeti kako će sve to ići. I da moramo ići redom, prvo roditi pa onda dojiti ili ne dojiti. Ali revoltirali su me ti imperativi u vremenu i prostoru kad mi svi govore da imam glas i izbor, a ja svakom svojom novom ulogom i životnom fazom uviđam da su izbori, ukoliko ih uopće ima, vrlo ograničeni.

Militantni pristup imali su i u rodilištu - prijatelju djece: svakih sat do sat i pol u sobu su upadale ove sestre i one sestre, savjetnice za dojenje, pedijatri i ini koji su provjeravali kako ide, kako beba prihvaća dojku, pregledavali bradavice i dnevnike dojenja. Budući da sam svakako htjela pokušati, fokusirala sam se na ono bitno: izvukla sam iz njihove napadnosti najviše što sam mogla - puno sugestija koje sam pretvorila u korisne savjete i došla doma nakon tri dana puna samopouzdanja i uvjerena da to sve ide točno kako treba ići. Zahvaljujući toj fokusiranosti, hormonima valjda i općoj iscrpljenosti, čak se nisam ni uzrujala kad je noćna sestra uletjela u sobu i iznapadala me što drijemam dok mi je dijete na dojci, a nisam je vratila u kolijevku. Znate, teško mi je stalno dizati i spuštati, boli me... Nema veze! Onda trebate pozvoniti, a ne dijete izlagati opasnosti od gušenja (!) Pričekala sam malo pa sam joj onda počela zvoniti svakih pola sata. Da mi pomogne, jel.

U istoj je sobi sa mnom ležala žena koja je odlučila da ne želi dojiti. Čak je i moje neiskusno oko moglo vidjeti da su joj dojke već drugi dan bile pune mlijeka, ali stalno je ponavljala da to neće ići i da ih, kad dođu kući, čeka bebimil i bočica. To joj je bilo drugo dijete, tek godinu i pol nakon prvog, i imala je očigledno iskustvo koje nije htjela ponoviti. Ne znam o čemu se radilo: možda je zbog bolnih i nabreklih grudi kad mlijeko poteče, možda zbog onoga što od grudi i okolne kože (ne) ostane kad se s dojenjem prestane, možda zbog izgriženih i bolnih bradavica, prvih bolnih gutljaja koji istovremeno jako stežu maternicu što podsjeća na upravo pretrpljenu porođajnu bol, možda zbog čestih prvih dojenja. Možda se htjela ranije vratiti na posao, a možda samo malo više delegirati posao ovaj put, i predahnuti. I to je sve i više nego u redu, ako mene pitate.

Ja isto nisam požalila zbog svoga izbora - osim mnogih prednosti za dijete, koje svi znamo napamet i kojima nas stalno bombardiraju, dojenje ima prednosti i za majku, onih kojima nas također bombardiraju, i onih doista praktičnih, koje uvidite kad dijete malo poodraste, a vi se naviknete na novu svakodnevicu. Uvidite to kad ga počnete hraniti na žlicu, ili kad tek pokušate, koliko je zgodno što mlijeko uvijek i svugdje imate sa sobom, i ništa ne morate pripremati, i sve je uvijek na idealnoj temperaturi. Kad prođete pored polica s adaptiranim mlijekom i bacite pogled na cijene, isto tako uvidite koliko je olakšanje za kućni budžet.

Dojiti je divno, ali ne treba ga uzimati zdravo za gotovo - kako sam ja to vrlo brzo kad smo se uštelili počela. Ima sve te prednosti koje sam navela, i u mojoj računici te su prednosti nadvladale nedostatake, kojih također ima, ali uvijek ćete ispasti sebični kad od njima govorite. U ovom trenutku ne bih se mijenjala, satisfakcija mi je zdravo, veselo i divno dijete, i mada se okolina većinom ponaša kao da sam je takvu "dobila", volim vjerovati da je moja, naša, fokusiranost na nju i bonding koji dojenje na zahtjev omogući tome pridonio. Nekad ne mogu da se ne upitam što sam još u vlastitom razvoju mogla napraviti u ovih godinu dana, ali to je moje legitimno pravo i nastavit ću ga koristiti i gađati okolinu upitnicima kad god i koliko god stignem. I istaknuti tu i tamo američki podatak da žena koja rodi jedno dijete u svom radnom vijeku izgubi milijun dolara.

Dojenje nikako ne bi trebalo, kako Marija u svom članku kaže, od dobronamjernog savjeta postati žestoka ideologija koja ne prihvaća alternativu, niti bi način na koji se dijete hrani trebalo biti još jedan izvor opterećivanja majčinstva dodatnom grižnjom savjesti, koja je ionako tu i uvijek prisurna. Nema pravog i pogrešnog rješenja, kao i u svemu vezanom uz roditeljstvo. Izbor i stvar onoga što vam najviše odgovara. Što možete i što želite izdržati. Jer, da citiram, "treba nam vesela i zadovoljna mama", pa onda sve ostalo.