Amerikanci piju kavu da bi mogli raditi, a Hrvati da bi mogli ljenčariti, tako nekako je utvrđeno u ovom sjajnom postu Zablogreba. Nije baš rekao da smo lijeni, ali jest da strašno volimo kafenisati, i da je kava više institucija nego napitak. To je sve dobro skužio.

Danas je bio zadnji dan mog rodiljnog dopusta. Od sutra, dakle, po definiciji istoga, ja napokon počinjem raditi, pa sam evo odlučila, prije nego pozatvaram sve prozore i sve uređaje, zapisati kako mi je proteklo danas. Ovo će biti jedan dosadan post, inventurskog tipa i s subjekt-predikat-objekt rečenicama. Svakodnevnica svedena na repetitivne radnje, bez zadržavanja na momentima koji su doista spomena vrijedni jer ovo je pisanje pomalo funkcionalizirano, gotovo pa programatsko. Post će biti dosadan, između ostalog i zato što sam preumorna za glancanje i čitanje po drugi ili treći put. A pričekam li do sutra, to više neće biti to. Sutra je radni dan, za razliku od današnjeg neradnog.

U pet ujutro sam, dakle, izmolila sve molitve kojih se još sjećam i zahvalila Bogu i ostalim višim silama što mi je dijete nakon sisanja okrenulo svoju malu guzu i odlučilo još spavati. Probudila sam se dva sata kasnije, i to samo zato što mi je skočila na glavu i zarila prste u kosu. Vidno osvježena s dva sata sna za koja nikad ne znam hoće li se ili neće dogoditi, skočila sam iz kreveta. Presvukla sam dijete, skuhala kavu, doručkovala, preletjela vijesti i mailove, odgovorila na nekoliko njih. Onda sam njoj napravila doručak i nahranila je te odgovorila na jos par mailova poslije doručka, dok se zabavljala u stolcu pored mene. Izvadila sam je iz stolca i pripremila složenu operaciju rezanja noktiju - ona crtić, ja škarice, i ubaci u petu. E onda smo sjele na pod i igrale se kockama, nakon čega sam ipak odlučila raskrčiti košaru opranog veša koja stoji u hodniku već par dana pa sam donijela taj veš u igraonicu i skupa smo ga slagale. Ja u košaru, ona iz košare, zabavna igra. Prije toga sam sklonila suđe sa stola i uključila mašinu. Nakon što sam je ispraznila. Unaprijed sam razmislila je li pametnije pozavršavati kućne poslove ili malo prevoditi dok dijete odrađuje jutarnji san, pa sam se ipak odlučila za ovo prvo. Prevodit ću popodne i/ili navečer.

Prije jutarnjeg spavanja još smo se jednom presvukle i jedva zaspale. Kad sam je stavila spavati, pokupila sam ostatak veša, ispeglala jedan dio, drugi neispeglan složila u ormare i uključila još jednu mašinu za veš. Još jednu kavu, par mailova i dvije fakture kasnije, obavila sam tri telefonska poziva i pripremila svoju i njezinu torbu za izlazak, sklopila kolica i odnijela ih u auto i provjerila je li u gepeku mei tai, ako mi slucajno bude trebao. Prije svega toga pripremila sam međuobrok i ručak za dijete i smislila i poluzgotovila ručak za nas.

Onda se dijete probudilo pa je htjelo sisu za međuobrok pa sam ja rekla, ajde, malo ću za to vrijeme predahnuti. Nakon predaha sam obukla i spremila sebe i nju pa smo sjele - opet ja, nju i sebe, u auto, i otišle smo u grad po tatu nakon posla. Onda je on preuzeo volan i dijete, a ja sam prionula na obavljanje administrativnih poslova po gradu. Sat vremena poslije, baš smo turboučinkoviti, bili smo na autoputu za doma i uskoro parkirali ispred kuće - ti uzmi nju, ja idem u kuću, pristavljam vodu i uključujem štednjak i prije nego što skidam čizmice, ti ovo, ja ono, ručak je na stolu za 15 minuta, hranimo nauzmjence sebe i dijete. Popodnevno spavanje trajalo je jako kratko, nisam ni stigla uz treću kavu porazmisliti o tome jel bi bilo bolje da spavam ili nešto čitam ili radim. Popodnevna tura igranja. Pužemo po podu i kad vidimo kakva su nam svima koljena odlučujemo da je stvarno vrijeme da počistimo stan. Prevoditi očigledno neću dok nju ne stavimo na spavanje. Usisavanje i ribanje u petoj brzini, hvala Bogu što nemamo previše kvadrata. Nakon toga kupanje, oblačenje, večernji rituali i malo više večernje anksioznosti nego inače, ali prilično je brzo zaspala.

Hoćemo nešto naručiti ili da ja složim večeru? Kad god pregledamo letke i dostave, zaključim da ću ja to brže i finije. Pa slažem večeru, gledamo Homeland S03E09, joj jadan Brody, može li ući u Ustav da bi ga stvarno trebalo pustiti na miru? Nakon Homelanda tjeram muža na spavanje, a ja sjedam za komp. Prevoditi. Napravim 50 titlova serije koju nitko ne gleda i koja me jako deprimira, i odlučim da bih mogla, mada bi bilo pametnije da idem spavati, sve ovo zapisati. Jer od sutra više nisam "na dopustu" kao što sam dosad bila, i na račun mi više neće sjedati 2500 kn dok ja sjedim doma i ne radim ništa. Želim da ovo uđe u Ustav - cijeli ovaj post - ili barem sažetak, barem u ZOR, pa da malo revidiramo satnicu za sve navedeno, i to kako smo došli do kuna, dvije i pol tisuće. Moguće da bih trebala malo bolje obrazložiti svoj stav, ali trenutačno mi radi samo kroničarski, ali ne i analitički centar u mozgu. Znam samo da treba što hitnije raspisati referendum po tom pitanju.

A sad me ispričajte, malo mi trnu ekstremiteti i poslušnost otkazuju vratna kralježnica i lijeva strana. Izgleda da ipak nemam supermoći. Ili mi je netko u kiflice s marcipanom - evo, završavam kutiju - podvalio kriptonit. 

"D" kao dojenje, ali ovaj put samo D jer je to toliko ogromna, da ne kažem (lektorski ispravno) golema tema da u jednom podugom i poširokom postu mogu pokriti doslovce samo D. Ne jamčim da će biti sva slova od D do E, ali još par će ih sigurno biti. Slova i postova.

Golema je tema, da, ne znam jesam li to već spomenula, ali ne dam se zastrašiti, samo ne znam odakle krenuti. Pa moguće da će me kronološki pristup spasiti. Vraćam se stoga u ljeto prošle godine, kad sam u hladovini i na svom ne-terminskom trbuhu imala ovu knjigu duhovite naslovnice:

Rekla sam, ne zanimaju me sentimentalni američki priručnici, self-help udžbenici za buduće majke i zbližavanje s nerođenim djetetom u deset laganih koraka, pa me Marija opskrbila štivom francuske feministice. I doslovce sve sam vrlo brzo progutala, i tekst i ideje. Baš sam se nabrijala i sve mi se činilo jako logičnim, iz iskustva meni bliskih osoba i moga ograničenog iskustva, ako još ne kao majke, onda kao žene u prvom redu, a buduće majke tek u drugom ili trećem. Redu.

Neću sad ulaziti u prikaz teksta, ali ukratko, glavna premisa mu je sadržana već u naslovu: moderno majčinstvo, tj. prirodno majčinstvo izlaže žene velikom pritisku i tako zapravo postaje još jedan u nizu fenomena koji im ugrožava ionako fragilan društveni položaj. Žena je, naravno, ravnopravna sa svojim partnerom, davno su prohujala vremena kad je glava obitelji bio On, ali ta je obitelj dobila novog gospodara, a to je dijete. Dobra majka, kaže Badinter pomalo radikalno, zapravo pristaje robovati svom djetetu: i taman kad je položaj žena barem u globalu postao nešto bolji i kad su stvari bar prividno sjele na svoje mjesto, kad žene same kontroliraju svoju reprodukciju (opet u globalu rečeno) i majčinstvo je izbor, a ne neizbježnost, one su opet - promoviranjem trenda prirodnog roditeljstva - vezane uz kuću i dijete. Isti je trend odgovoran, autorica kaže, i za udaljavanje muškaraca iz prvih mjeseci djetetova života, a nekad i duže: upravo kad su se ovi aktivnije uključili u roditeljevanje, dugotrajno dojenje učinilo ih je manje korisnima u toj najranijoj dobi, koja se uglavnom vrti oko zadovoljavanja djetetovih primarnih potreba.  

Godinu i kusur kasnije, čini mi se da je Elizabeth dosta oštra i isključiva, ali neke njezine premise važne su i istinite. Činjenica da ja (i dalje) dojim svoje skoropajednoogodišnje dijete i da smatram da je to dobro za nju, mene, nas - ne umanjuje istinitost tvrdnje da to isto dojenje ženu prikuje uz kuću i uz dijete. Sad, kuća više-manje, to je relativno, ali uz dijete više-više, tu relativnosti nema. 

I tada, dok sam čitala u hladovini, i prije toga, dok još sa bebljim svijetom nisam imala nikakve veze, nervirala me agresivna pro-dojenje kampanja. U ginekološkoj ordinaciji. U bolnici i rodilištu. Na tečaju za trudnice. Uvijek "kad" budete dojile i "dok" budete dojile, nikad "ako" budete dojile. Nisam ni u jednom trenutku prije nego što sam rodila odlučila - dojit ću ili neću dojiti svoje dijete, odlučila sam jedino da ćemo vidjeti kako će sve to ići. I da moramo ići redom, prvo roditi pa onda dojiti ili ne dojiti. Ali revoltirali su me ti imperativi u vremenu i prostoru kad mi svi govore da imam glas i izbor, a ja svakom svojom novom ulogom i životnom fazom uviđam da su izbori, ukoliko ih uopće ima, vrlo ograničeni.

Militantni pristup imali su i u rodilištu - prijatelju djece: svakih sat do sat i pol u sobu su upadale ove sestre i one sestre, savjetnice za dojenje, pedijatri i ini koji su provjeravali kako ide, kako beba prihvaća dojku, pregledavali bradavice i dnevnike dojenja. Budući da sam svakako htjela pokušati, fokusirala sam se na ono bitno: izvukla sam iz njihove napadnosti najviše što sam mogla - puno sugestija koje sam pretvorila u korisne savjete i došla doma nakon tri dana puna samopouzdanja i uvjerena da to sve ide točno kako treba ići. Zahvaljujući toj fokusiranosti, hormonima valjda i općoj iscrpljenosti, čak se nisam ni uzrujala kad je noćna sestra uletjela u sobu i iznapadala me što drijemam dok mi je dijete na dojci, a nisam je vratila u kolijevku. Znate, teško mi je stalno dizati i spuštati, boli me... Nema veze! Onda trebate pozvoniti, a ne dijete izlagati opasnosti od gušenja (!) Pričekala sam malo pa sam joj onda počela zvoniti svakih pola sata. Da mi pomogne, jel.

U istoj je sobi sa mnom ležala žena koja je odlučila da ne želi dojiti. Čak je i moje neiskusno oko moglo vidjeti da su joj dojke već drugi dan bile pune mlijeka, ali stalno je ponavljala da to neće ići i da ih, kad dođu kući, čeka bebimil i bočica. To joj je bilo drugo dijete, tek godinu i pol nakon prvog, i imala je očigledno iskustvo koje nije htjela ponoviti. Ne znam o čemu se radilo: možda je zbog bolnih i nabreklih grudi kad mlijeko poteče, možda zbog onoga što od grudi i okolne kože (ne) ostane kad se s dojenjem prestane, možda zbog izgriženih i bolnih bradavica, prvih bolnih gutljaja koji istovremeno jako stežu maternicu što podsjeća na upravo pretrpljenu porođajnu bol, možda zbog čestih prvih dojenja. Možda se htjela ranije vratiti na posao, a možda samo malo više delegirati posao ovaj put, i predahnuti. I to je sve i više nego u redu, ako mene pitate.

Ja isto nisam požalila zbog svoga izbora - osim mnogih prednosti za dijete, koje svi znamo napamet i kojima nas stalno bombardiraju, dojenje ima prednosti i za majku, onih kojima nas također bombardiraju, i onih doista praktičnih, koje uvidite kad dijete malo poodraste, a vi se naviknete na novu svakodnevicu. Uvidite to kad ga počnete hraniti na žlicu, ili kad tek pokušate, koliko je zgodno što mlijeko uvijek i svugdje imate sa sobom, i ništa ne morate pripremati, i sve je uvijek na idealnoj temperaturi. Kad prođete pored polica s adaptiranim mlijekom i bacite pogled na cijene, isto tako uvidite koliko je olakšanje za kućni budžet.

Dojiti je divno, ali ne treba ga uzimati zdravo za gotovo - kako sam ja to vrlo brzo kad smo se uštelili počela. Ima sve te prednosti koje sam navela, i u mojoj računici te su prednosti nadvladale nedostatake, kojih također ima, ali uvijek ćete ispasti sebični kad od njima govorite. U ovom trenutku ne bih se mijenjala, satisfakcija mi je zdravo, veselo i divno dijete, i mada se okolina većinom ponaša kao da sam je takvu "dobila", volim vjerovati da je moja, naša, fokusiranost na nju i bonding koji dojenje na zahtjev omogući tome pridonio. Nekad ne mogu da se ne upitam što sam još u vlastitom razvoju mogla napraviti u ovih godinu dana, ali to je moje legitimno pravo i nastavit ću ga koristiti i gađati okolinu upitnicima kad god i koliko god stignem. I istaknuti tu i tamo američki podatak da žena koja rodi jedno dijete u svom radnom vijeku izgubi milijun dolara.

Dojenje nikako ne bi trebalo, kako Marija u svom članku kaže, od dobronamjernog savjeta postati žestoka ideologija koja ne prihvaća alternativu, niti bi način na koji se dijete hrani trebalo biti još jedan izvor opterećivanja majčinstva dodatnom grižnjom savjesti, koja je ionako tu i uvijek prisurna. Nema pravog i pogrešnog rješenja, kao i u svemu vezanom uz roditeljstvo. Izbor i stvar onoga što vam najviše odgovara. Što možete i što želite izdržati. Jer, da citiram, "treba nam vesela i zadovoljna mama", pa onda sve ostalo.

Posve sam sigurna da svi imamo neke svoje opsesije, a prilično sigurna da se te opsesije mijenjaju kako se mijenjamo mi - ili naše životne okolnosti - ovisno o tome koje interpretacije promjena ste pobornik. Ja sam nekako više pobornica ove škole o životnim okolnostima, i da mijena stalna jest, ali da ne utječe na neke fundamentalne crte formirane ličnosti. Pa slijedom toga izjavljujem da sam u ovim i ovdje okolnostima opsesivno fiksirana na - kutije.

Počelo je u sklopu gniježđenja, pod parolom dovođenja ormara, polica i pretinaca u red. Nastavilo se, opako, nakon poroda, pod parolom lakše kategorizacije i funkcionalizacije predmeta te uređenja prostora, a sad je već, nakon tih fizičkih, poprimilo metafizičke - i metanarativne - razmjere.

Najprije sam kupila posude za sve moguće u kuhinjskim ormarićima. Koje sam razdijelila na više polica i popunila ovim spomenutim posudicama i kutijicama. Onda sam se dočepala kategorizacije frižidera. U vrijeme pr. Ku.* jedino je maslac bio pospremljen, sad sam skućila, redom, sir, jaja i povrće. S tim da su se s povrćem otvorile neslućene posudice i mogućnosti: luk ima svoj apartman, bijeli luk svoj, kao i rajčica, a dvoumim se još treba li mi ovaj za papriku. 

Nekad sam bila ljubiteljica eklektičnog stila uređenja interijera, s puno malih i velikih gluposti na policama, uz knjige i slike i štajaznamštosvene. Sad, u moru igračaka i kocaka i dječje opreme, sve te sitnice i krupnice, koje još i skupljaju prašinu (zašto mi to prije nije smetalo?), odlučila sam zatvoriti. Đinđe i figurice - sve u kutiju. Knjige koje loše izgledaju na policama - nelijepih hrptova, papiri, skripte - pravac kutija. Muž ozbiljno strahuje da ću i njega strpati u jednu onakvu iz Konzuma, koja baš dobro izgleda, a stvarno nije skupa.

Osim staklenih posuda s poklopcima, plastičnih kutija, i platnenih kutija u dvije-tri neutralne boje i dvije-tri veličine, nabrusila sam se i na košare, srednje i veće. Tu si malo dam oduška s bojama - prevladavaju bijele i lila i u njima su čaše za Cosmo - koje nisu vidjele usta ni jezika već barem tri godine, negdje je i šejker za koktele, a ove lila pune su memorabilija, karata za remi i suvenira s putovanja i služe kao vreća tj. košara mamilica za ispodjednogodišnje dijete. Namjerno ih nisam sklonila, iz dva razloga. Prvi je zato što još nisam naišla na dovoljno veliku i lijepu kutiju u koju bi stale, a drugi zato što pomoću njih vježbamo što se smije, a što NE! Never too early to start.

Kad sam Mili ispričala o svojoj opsesiji, on se nasmijao i konstatirao da je uvijek mislio da ja razmišljam out-of-the-box. Malo me zamislio, ali onda smo se složili da je to samo faza. Lakše je kad stvari i pojave utrpaš u kategorije. Ili u kutije.

* pr. Ku. - prije kutija

Naslutila sam da je tako prateći obrazac prvih presvlačenja: koliko god se ja trudila postaviti gaze i pelene na strateška mjesta, skinuti dijete od glave do pete da ne pokaka mene kompletnu i sebe djelomičnu, uvijek bi na kraju dana imala mašinu manje ili više zaflekanog veša. Ona bi pronašla način. Da se olakša i usput meni oteža.



Ili, spremamo se van između hranjenja. Dok karavana krene s mjesta A i razapne šator na mjestu B, znam da ću, taman kad je vrijeme za moj predah i zasluženu kavu, morati nju hraniti, podrigivati i presvlačiti. Pa sam par puta lukavo htjela obaviti sve to prijevremeno, da sam mirna. Čak je u nekoliko navrata izgledalo kao da bi moglo upaliti: ta ne odbija ponuđenu hranu, posebno ne sisu, jer sisa nije samo hrana. Ali mlijeko jest hrana, i piće. Pa bi se u toj situaciji prejela, i prenapila - jer je bilo prijevremeno - i ekspresno riješila viška. Po sebi i/ili meni, i toliko o pojednostavljivanju stvari. Onda ja usput, kad joj već skidam odjeću, presvučem i pelenu da ne moram čim dođemo do mjesta B. Ali naravno da moram i čim dođemo tamo jer uslijedi istovar. U skladu s bebinim rasporedom, moj ko fućka.

Preventivna djelovanja, osim što mogu biti jalova, mogu stvoriti i neke navike kojih se, pričaju mi - ja ne bih točno znala - teško riješiti. Recimo situacije kad se dijete vozi u kolicima i miruje, spava ili gleda oko sebe. Pa vi, čim sjednete, u strahu da ne podivlja, počnete tresti kolica da ne zaplače. A još nije zaplakalo, a kad će i hoće li, ne zna se. Ili kad pretpostavite da će zbog jednog cmizdrenja u ogradici tj. onom kućnom kakoligavećzovete vrtiću danas, dijete i sutra mrziti biti u tom zatvoru pa ga više nikad unutra ne stavite jer ste loša majka (ili otac) ako vam je dijete iza ograde. 

I nekako sam došla do poučka o prevenciji u majčinstvu i roditeljstvu: reagirajte na ono što jest, a ne što bi moglo biti. I ne skačite odmah, već dajte djetetu priliku da se predomisli. A i inače, pratite dijete i frustracije će biti manje, a živaca više. Odustanite od bilo kakvog planiranja, stavite se na danonoćno raspolaganje i bit ćete okej. Možda.