Kao i svi zagrebački i novozagrebački dvonožni i četvoronožni gušteri, danas sam i ja ukrala nominalnih pola sata i realnih sat i pol i sjela na kavu, kroasan i razgovor u Mlinar cafe. Na pola šalice i duboko u razgovoru, kolegica i ja začule smo dječji urlik i ugledale muškarca, ženu, dva biciklista, jedan bicikl na podu i uspravna dječja kolica. Prizor je djelomično skrivala nekakva klupa i predimenzionirani betonski lonac s cvijećem tako da nismo točno vidjeli o čemu je riječ, osim da se žena (evidentno mama) hvata za glavu, da muškarac (možebitno otac) unezvjereno skakuće oko nje, a jedan od biciklista ulijeće u kafić po nešto, izgledalo je po nekakvu pomoć.

Stolovi oko nas su se uskomešali, upitnici se uskovitlali iznad kava i kroasana. Nadvirujem se, ali i dalje ne vidim, samo čujem dijete kako neutješno plače. Uskoro iz fragmenata razgovora za stolovima koji su imali bolji pregled situacije, i kockica prizora koje su se polako iz sjene klupe i lonca s cvijećem izvlačile na svjetlo dana, vidimo da nije biciklist pokupio kolica i dijete, kako smo prvotno mislili, već su kolica naletjela na jednu od onih mnogobrojnih sigetskih rupa - na kojoj sam ja pola sata prije umalo iščašila gležanj - i dijete je ispalo iz kolica. Bolje da ne vidim što se točno zbiva, komentirala sam s kolegicom, ali ubrzo sam vidjela kako mama nosi curicu od nekih 4-5 mjeseci (roza boja eto ipak nečem služi - identifikaciji na daljinu) i kako se sklanjaju u hlad i daleko od toliko znatiželjnih očiju. Beba je i dalje plakala, ali sve utješnije i utješenije, i činilo se da je ipak sve okej.

Odmah sam se sjetila svojih iskustava s padovima. Prvo što sam ikad na tu temu čula bilo je kad sam tek rodila, a glasilo je otprilike: vidjet ćeš kad ti prvi put padne. Vremensko kad, ne pogodbeno ako. I kad se dogodilo, možda s neka dva mjeseca. Zaspale smo obje na relativno uskom kauču, ja sam se probudila i izvukla, ostavila dijete da spava. Nismo još stekli naviku ograđivanja jastucima i svim mogućim i nemogućim priručnim materijalima; pa dijete je još malo, ne vrti se toliko, potreban je baš žustar okret širokog radijusa da s kauča, koliko god uzak bio, završi na podu. Ja sam se pomakla metar dalje i sjela za stol, nešto napraviti nabrzinu dok ona spava, i cijelo mi je vrijeme bila u vidnom polju. I odjednom, u djeliću sekunde, napravila je te četiri paralelne radnje, previše brze i previše paralelne za svoja dva mjeseca: otvorila je oči, protegnula se, naglo okrenula, i završila na podu. Joj. Strah, šok, strah, nevjerica, strah, tim redoslijedom. Jako se rasplakala, od straha, od kojega sam i ja umalo umrla. I nakon malo umirivanja, stiskanja, tepanja, ljubljenja i maženja, vrlo brzo je prestala plakati, i kao da ništa nije bilo. I moj strah je nestao.

Odahnula sam što je sve prošlo brzo, ali onda sam se vrlo brzo zapitala je li okej da mi to bude okej. Možda se ozlijedila? Nije mi se činilo. Možda je u šoku? Ni to mi se nije činilo. Da guglam "što učiniti kad beba padne"? Ni u ludilu, pouzdano sam znala da jedino do čega me forumi mogu odvesti je hitni prijem u Klaićevoj, da ipak provjerimo je li sve u redu, a i dalje mi se činilo da to nije potrebno - nije pala s velike visine i pala je na mekani tepih i na svoju dekicu. Nazvala sam sestru, koja je liječnica, pa mi je postavila par stručnih pitanja i rekla da pratim kako se ponaša sljedećih par sati - je li raspoložena kao i inače, i može li normalno micati rukama i nogama. Da, da. Onda je sve u redu. I dijete i instinkt govore mi da jest, mora biti. I bilo je.

Situacija se kroz prvih šest mjeseci ponovila još jedanput ili dvaput, ali nije bilo dramatično, više se radilo o posklizavanju i spretnom dočekivanju na ruke. Jednom se tako "poskliznula" s niskog krevetića na mekanu podlogu - ja sam opet samo na sekundu odmakla pogled jer sam pospremala njezine igračke - a kad sam čula "tup", skočila sam udalj da je spasim, i pri tome ispustila plastični vrtuljak. Djetetu na glavu. E tek je tada počela plakati.

To su otprilike bili naši padovi, koji se valjda svim roditeljima u nekom trenutku dogode, i jedni su dramatičniji od drugih. Sjajno je kad vas bez prevelike boli i traume nauče da doista doista doista ne smijete ono što se čuli i znali da ne smijete, a to je - ni sekunde dijete ostavljati samo: na podlozi za prematanje, na kauču, u kadi, na nezaštićenim povišenim površinama. Djelić sekunde je dovoljan. Čak i kad ih gledate i kad su vam u vidnom polju: i oko i udovi su vam nekoliko tisuća puta tromiji od njihove munjevite akcije. I mada su ta mala bića u toj dobi nevjerojatno otporna, žilava i elastična, svakakvi su scenariji mogući, oni o kojima sad ne želim ni razmišljati. 

I mada sam u prethodnom postu konstatirala da ljudi slabo uče na tuđim pogreškama i iskustvima, moje je iskustvo utješilo mnoge mlade i starije roditelje koji su doveli svoju "opalu" djecu u zdravstvenu ustanovu u kojoj radi moja sestra. "Dijete vam je ispalo iz kolica? Ma joj, dogodi se. Evo mojoj je sestri baš curica od jedva dva mjeseca pala s kauča, i sve je bilo okej."