Cipele

ožujka 12, 2014

Nikad mi nije kao sad, u roditeljskoj ulozi, bilo jasno da moje iskustvo ne može pomoći nikom drugom osim meni. A nekad bih tako rado da netko nauči na mojim pogreškama i učini nešto dobro s mojim spoznajama, da netko oplodi taj moj kapital. Ha-ha. Oplodi. Kapital. Ali to se baš i ne događa, jer svi nekako, i s pravom vjerojatno, polaze od toga da su oni drukčiji, i da su njihova djeca drukčija, kao i životne okolnosti, i s time se velikim dijelom slažem. A ovim manjim dijelom, i dalje se nadam da će nekomu nešto od ovoga što črčkam nekad zazvoniti, na razini informacije ili blage sugestije. Pa na razini sugestije, priča počinje od pogleda na minijaturne cipelice i papučice posvuda po stanu. Od nehodačkih smo polagano, dugo puzeći, uskočili u hodačke, i napravili smo to poprilično pogrešno.

Naravno, kao i se vezano uz djecu i prvo njihovo ovo i ono, i teorija prvih cipelica je disertacijskog tipa. Kad i kakve, i još milijun podpitanja koja iz toga proizlaze. Kad je dijete počelo stajati na nogama i samo se uspravljati iz sjedećeg u stajaći položaj, što je bilo poprilično rano, još je bilo toplo i vani i po kući pa mi je bilo nekako najlogičnije (s obzirom na filtrat informacija koje sam čula i pročitala) da bude bosa - najbolji je osjećaj težine i ravnoteže, i neće se poskliznuti. Kad je postalo malo hladnije, obuli smo ABS čarapice (jeste znali da se to tako zove? mene to oduševljava!), i kako je bivala pokretnija i uspravnija, skužili smo da je mala balerina. I to vrlo vješta. Što je super, ali malo je možda ipak prerano za te vještine, pa sam se zapitala trebaju li nam ipak neke cipelice, bez obzira na to što još nije napravila prve prave korake i ne stoji bez pridržavanja.



To me rano stajanje na prstima zabrinulo zbog obiteljske anamneze. Naime, mama od mog djeteta, tj. ja, cijelo je djetinjstvo, ranu mladost te danas svaki put kad se zaboravi, hopsala na prstima. Ne znam točno kad je počelo, nisu ostale nikakve ortopedske anomalije, ali ostao je zeko-skok-poskok hod i predimenzionirani hipertrofirani listovi na nogama. Pa kako svojoj kćeri ne želim ortopedske anomalije, a bome ni noge prosječnog nogometaša, savjetovala sam se s ortopedom po tom pitanju cipelice-necipelice-obiteljska anamneza. A on je rekao da je to normalno - da se u fazi prohodavanja djeca uglavnom više oslanjaju na prste i na prednji dio stopala i da smatra da cipelice ne treba kupovati dok dijete samostalno i stabilno ne prohoda. Pa onda kad prohoda, i nekoliko se mjeseci pretežno oslanja na prste, preporučuje pregled.

Tako smo poslušali dr. Tiefenbacha i nastavili u čarapicama. Dijete je bivalo sve stabilnije, i sve se više propinjalo. Na prste. I kad još nije napravila prve samostalne korake, ali prilično je dobro pičila uz namještaj i igrala se vola oko stola, otišli smo u kupnju prvih cipela. Moja je logika bila sljedeća: prosinac je, vrijeme je loše, hodat će za početak po kući, odnosno u zatvorenom prostoru, pa zašto bih joj kupovali čizme ili neke teške cipele uz nogu? Kupit ćemo neke čvrste papučice. I otišli, napravili cijeli event od kupnje prvih papuča, fensi šmensi i sve to, došli u skupi dućan (nećeš valjda štedjet na djetetu?), sjeli, izmjerili stopalo, poigrali se, posavjetovali, samo što nam kavu nisu skuhali, i odnijeli doma baš lijepe ljubičaste, uz nogu, na čičak, zaobljene, s gumenim đonom i "uloškom posebno dizajniranim za prve korake". Aha. Ne nasjedam na te stvari. Osim ponekad.

Da skratim priču, i moguće da griješim i da su različiti faktori odigrali ulogu, ali izbor tih prvih papučica, koji su u dućanu pohvalili, usporio je samostalno prohodavanje za barem mjesec do dva. Nije naravno dućan kriv, već neiskusni roditelji, ali roditelji s iskustvom sad znaju da bi prva cipela trebala biti, za početak, cipela, a ne papuča. Ovo je bio loš izbor jer jesu one imale gumeni đon i bile uz nogu, ali to "uz nogu" je bilo mekano i nije dovoljno dobro držalo i usmjeravalo gležanj pa se neiskusno stopalo okretalo na sve strane. Nadalje, zaobljeni prednji dio bio je preširok i vrlo brzo se izvitoperio, pa je i to smetalo, a rekla bih i da nisu nogu izmjerili kako treba - znam da trebaju biti veće, ali ipak malo manje veće nego što su ove bile.



I tako, budući da smo se mi malo sporije palili, i sve mislili, prvi koraci su takvi, nevješti, ne može se to forsirati niti ima potrebe, prolazilo je vrijeme u kojem se ništa nije događalo, a svi su preduvjeti bili odavno zadovoljeni (ta me konstatacija nemalo podsjeća na iskustvo u rađaonici). Zapravo, umjesto da postane sigurnija na nogama, bivala je sve nespretnije u koračanju. Puzanje je i dalje bilo aktualno, ali kad god bi se osovila na noge, bilo je kao da su od špageta. Ili kao da je neka raštimana marioneta. I dalje balerina, samo pijana. Možda je imalo veze s cipelicama, a možda je samo sazrela i došao pravi trenutak, ali nekako se poklopilo s time da smo vidjeli da je vrag odnio šalu i napokon za svoga Bambija kupili prave, čvrste cipelice. I nakon dva dana, balerina se otrijeznila, i spustila stopala na zemlju. Još je dosta dugo tražila ruku i pridržavala se za namještaj, ali kad se pustila, onda je to bilo vrlo suvereno, i sa zavidnom kondicijom. Možda je ipak bila više oprezna, a manje lijena, a možda su je mama i tata nesvjesno sabotirali.

I da ne zaboravim, mama mi je odmah rekla da tako nesigurno kroči zbog cipelica papučica, a ja sam rekla, ma nije, ne treba dijete forsirati, polako. Pa sam se onda morala posuti pepelom. Znate kako je, mamina mama uvijek zna  najbolje.

You Might Also Like

1 komentari

  1. Ako tražite odličnu ponudu cipela i papuča preporučujem ovaj webshop

    OdgovoriIzbriši

PRATITE ME NA FACEBOOKU

PRATITE ME NA INSTAGRAMU