Netko više, netko manje, ali svi u određenoj fazi odgoja vlastite djece dođemo do toga da posegnemo za alatima iz naslijeđene odgojne kutije. Nekad nam je to drago, nekad baš i nije, ali od perpetuiranja naslijeđenih i duboko usađenih obrazaca rijetko možemo pobjeći. Znamo se baš jako truditi izvrnuti naopačke metode koje nam se kod vlastitih roditelja nisu sviđale, ali i taj otpor rijetko umakne svome nasljeđu. I možemo to negirati, ali uvijek polazimo od onoga za što znamo i što najbolje poznamo. To mi je jasno svaki dan, u svemu što pokušavam (ne)naučiti svoju djecu. Učenje međuljudskih, a posebno obiteljskih odnosa nije izuzetak. Jer obiteljski odnosi se uče.
Imam brata i sestru, i otkad znam za sebe i za njih, sve dok smo bili vezani uz roditelje i s njima provodili vrijeme, nas smo troje bili na istome mjestu. To je mjesto uglavnom bilo uz tatu i mamu, ali ako smo bili kod baka i djedova, bili smo svi skupa, jedno ili nijedno. Mami je to bilo strašno važno, a nama je bilo okej jer nas nitko ništa nije pitao, i za drugo nismo ni znali. Poslije kad su nas institucije i život preuzeli i rasporedili, nismo više bili skupa po cijele dane, ali vraćali smo se uvijek na isto mjesto i provodili vrijeme zajedno. Nikad nismo o tome posebno razmišljali jer nije izgledalo kao da ima drugih opcija. Nekad nam je to bilo naporno, nekad nas je veselilo, često živciralo, ali uvijek snažilo i tješilo - lijep omjer, na takav bih uvijek pristala. Je li prije bilo htijenje ili moranje struktura ili prirodna potreba, ne znam, ali pretvorilo se u neodvojive dijelove nas samih i unutrašnju potrebu, nakon svih ovih godina. I točku stabilnosti, koja je ključna u djetinjstvu i formativnim godinama, a važnost joj se, čini mi se, ne mijenja ni kako godine prolaze - možda samo poprima drukčije oblike.
Ima nešto na prvu neprirodno u rečenici da se obiteljski odnosi uče, ali ja doista vjerujem da je tako. Prevladava ideja o spontanosti i prirodnosti bratsko-sestrinskih odnosa - od istih roditelja, ljubav je bezuvjetna i neupitna, i sve što uz to ide. I ta koncepcija bogomdanosti ostaje, bez obzira na to što je svuda oko nas više primjera da trenutak i mjesto rođenja samo po sebi malo znače u formiranju kvalitetnih međuljudskih odnosa. Slična ideja prevladava i kad se govori o odnosu majke i novorođenog djeteta - sve je to prirodno, nema tu nikakvih napora. Nema, samo ima mitova. Osim što prikriva tjelesne i psihičke muke i prilagodbe koje tu naturalnu kulisu drže na okupu, prirodno se ovdje koristi u najgorem mogućem, esencijalističkom smislu. Ako i jest prirodno, u smislu nepromjenjivo, ne znači da je kvalitetno. Da bi bilo kvalitetno, treba na tome raditi, kao i na svakom odnosu i vezi. Krvne veze nisu izuzetak.
Ne prakticiram uvijek sve što propovijedam, ali toga sam prekarnog rada jako svjesna u odgoju svoje djece. Od početka ih nastojim što više izložiti jedno drugome i usmjeriti jedno na drugo. U ranoj fazi, dok je sin bio beba, to je izlaganje bilo doslovno - nije bio zaštićen od starije sestre, čak ni od njezinih nesuptilnih zagrljaja. Možda pogrešno, ali smatrala sam da šteta koju dvogodišnje dijete može napraviti dvotjednom bratu ne može biti toliko velika koliko može biti - velika i jaka - ta rana veza koja se stvara između njih. Oživjela sam malca za stariju seku i dala mu glas puno prije nego je progovorio. Braco je pitao za tebe čim se probudio. Zamolio te da mu doneseš zeku. Možda sam se tim manipulacijama ogriješila o neku povelju autonomnosti i samosvojnosti djeteta, ali kunem se da sam imala najbolje namjere. I pod zakletvom bih izjavila da je sjaj u očima moje kćeri - kad bi kroz moja usta čula da joj se braco - koji mjesecima nije prestajao plakati - konkretno obratio, bio neprocjenjiv.
Moja prijateljica koja nema djecu, i koja je za vrijeme svog posjeta s gotovo znanstvenoistraživačkim žarom promatrala što se u našoj kući zbiva, primijetila je: Ali stvarno, puno ti je lakše s jednim! Osim što me baš dobro nasmijala - jer ne znam kako ta opservacija pridonosi mojoj svakodnevnoj praksi u kojoj ih je dvoje, s jednim se dijelom moram složiti. To je istina. Drugo dijete mi nije donijelo osjećaj da imam duplo više posla, već onoliko puta više koliko je novih veza koje su se u obitelji stvorile dolaskom tog novog člana. Vještiji matematičar bi to sigurno znao svesti na potenciju ili neku drugu operaciju ili funkciju koja je kompleksnija od ovih osnovnih matematičkih radnji, ali ja sam sve osim matematičarke, a kamoli vješte, pa ću opisno: za mene je to značilo hendlanje moje veze s novim djetetom, njegove veze sa ocem i sa starijim djetetom, pa onda moje promijenjene veze sa starijim djetetom, promijenjene veze starijeg djeteta s tatom, moje promijenjene veze s mužem u svjetlu novonastalih okolnosti. I sve to još puta dva, novost iz svačije perspektive i sa svim karikama u lancu, sve je išlo preko mene. Kao kanala, katalizatora, izvora, ušća, jebote, ne znam više što nisam utjelovila i dekonstruirala u tom procesu, bolje da ne razlažem dalje.
Ali iz ove moje sadašnje filozofije i iz nasljeđene odgojne kutije, nekako mi to i nije toliki problem. I zato - čak i u rijetkim trenucima kad mogu njih dvoje rasporediti po različitim destinacijama - biram da ostanu zajedno. Često se to svede na to da su sa mnom, jer rijetko tko ima energije za njih u paketu, ali čini mi se da to i nije tako velika cijena za platiti ako ću time - a to mi je plan - izgraditi temelje njihovom odnosu koji će trajati cijeli život. I mislim, na kraju krajeva, u interesu mi je da uvijek imaju jedno drugo. Jer, mada mi kažu da briga za djecu nikad ne prestaje, privlačna mi je ideja da neke stvari u životu rješavaju sami, uz međusobnu podršku.
I na kraju, pišući ovo, shvatila sam jednu zastrašujuća stvar: ne odgajamo samo svoju vlastitu djecu, već i njihovu, na neki način. Zastrašujuće je jer će se sve pogreške najmanje upetorostručiti, ali nije tako strašno jer ono dobro dalje će se prenositi kroz puno generacija. Prava Pandorina odgojna kutija.
