Prije mjesec dana zašla sam s druge strane svojih ciljnih polica u kvartovskoj knjižnici i nabasala na self-help i roditeljske priručnike i knjiške materijale, ne nužno odvojene jedne od drugih. Prva knjiga koja mi je pala u krilo kad sam izvukla drugu i treću bila je o dohrani i imala je u najmanju ruku nezgrapan, a u najveću vrlo čudan naslov: Beba vođa dohrane. U sažetku na poleđini kaže  - imam je još kod sebe, prekršila sam sve moguće rokove i svoja pravila da ne kasnim u knjižnici - kako „opovrgava mit o tome da djecu trebamo dohranjivati kašicama te pokazuje zašto je uvođenje krute hrane i dopuštanje djetetu da eksperimentira njome najzdraviji mogući put djetetova razvoja.“ I još jedna rečenica, koja me još više zaintrigirala i turbo mi subverzivno zazvučala, kao da razotkriva kapitalističke mehanizme i komercijalnu industriju svih mogućih hippova: „Nema tog istraživanja koje bi poduprlo trenutno mišljenje da djecu nakon prestanka dojenja treba hraniti kašicama.“

Nisam se upuštala u dodatna istraživanja tako da ne znam što je od toga i koliko znanstveno utemeljeno ili ne, ali sve što dvije autorice, Engleskinje, iz iskustva i prakse govore i razlažu, imalo je smisla, i čini mi se da zapravo nije ništa novo. Moja mama uvijek je govorila da smo mi nakon dojenja odmah prešli za stol, jesti što je i ostatak obitelji jeo, i upravo to je jedna od okosnica – dati djetetu da ravnopravno sudjeluje u obrocima obitelji. I pri tome biti spreman na nered, dugotrajnost obroka i – donekle prilagoditi i svoju prehranu u zdravijem smjeru – kao, to je metoda koja je prava prilika za preispitivanje prehrambenih navika obitelji. Jer djeci uvijek želite pružiti najbolje, a ako djeca jedu što i odrasli, onda treba promijeniti ili korigirati vlastitu prehranu. To je zgodan aspekt cijele priče, mada nisam sigurna koliko u praksi može funkcionirati.

Prvi posjet pedijatru s prvim djetetom vjerojatno je uvijek događaj za pamćenje. Inače bih se počela pakirati dva dana ranije, a ovako, budući da smo isti dan imali pregled kukova u Klaićevoj, i da nam je to bio prvi izlazak  većih razmjera koji je uključivao zametene ceste i nemogućnost parkiranja u užem radijusu bolnice, grube su pripreme počele sedam dana ranije, a četiri smo dana intenzivno razrađivali detalje. Dok ti nju budeš presvlačio ja ću se obući počet ćemo 20 min ranije nego što smo mislili da je ja mogu nahraniti i još jedanput presvući ako bude trebalo nemoj zaboraviti fascikl rezervne pelene su već spremne ne znam što ću joj obući ovaj skafander je ipak mali treba li joj povrh svega još jedna kapica ako je nahranim sad i budemo čekali čak i pola sata neću je morati hraniti tamo itd itd. Radila sam tako, a unaprijed slutila: koliko god pomno i dugo planirali, planovi će se izjaloviti. Zato, ako mogu – savjet: samo polako, udahnite, izdahnite. Pobrinite se da imate dovoljno pelena, presvlaka i hrane za dijete uza se – kako god ga hranili – i djelujte tek kad se nešto dogodi, jer svako preventivno djelovanje unaprijed je osuđeno na propast. Na kraju ćete svejedno završiti u čekaonici duže od pola sata, sa sisom na izvolte i usnulim djetetom, koje će pošiziti kad ga s te iste sise skinete i probudite jer je doktor napokon došao. Ma zapravo nemojte uopće ići u Klaićevu na kukove. Mi smo opet završili u privatnoj ordinaciji.  

Da se vratim na početak i na temu posta, nakon stresnih kukova - široko povijanje vježbanje kontrola ne znam ne znam navratite dolje kod fizijatra vidjet ćemo - dojurili smo navrat-nanos i poprilično izbezumljeni kod pedijatra. Dobili smo egzaktan termin i nije bilo gužve ni stresa. Sestra nas je jako kul i ljubazno primila i dala detaljne upute što ćemo s djetetom. A detalja u toj situaciji nikad dosta. Razodjenite dijete – što to sad znači? Samo skafander? Hlačice i čarape? Do bodića, aha. S pelenom ili bez? Da ga stavim na svoju podlogu ili na tu koja je ordinaciji? Detalji su bitni, vidite. I uz sve pa i najsitnije detalje,  sestra nas je strpljivo uputila do doktora. A u ordinaciji – Rodney Trotter glavom i bradom, samo u tamne kose i u bijeloj kuti. Izvolte, izvolte. Markantnija i šarmantnija, dalmatinska verzija Only Fools and Horses. Godina – četrdeset i kusur, i cijeli odrasli život u Zagrebu, ali govor i intonacija kao da se upravo na zagrebačkom autobusnom iskrcao iz šibenskog busa. Svaku rečenicu koju želi naglasiti završava sa ako me razumite. Da mu je to poštapalica shvatili smo tj. razumili tek na kraju.

Rodney je u svojim uputama bio manje detaljan i precizan od sestre pa smo muž i ja stajali nasred ordinacije, nesigurni gdje sa svojim iznenađenim polugolim djetetom, koje se u trenutku kad su se vrata zatvorila popiškilo po podu i po meni. Doktor se naravno nije dao smesti. Ma svi to uvijek tako, akomerazumite, rekao je i stručno preuzeo bebu koja ga je počela snimati sa zanimanjem. A ja sam rekla: naravno da vas razumijemo. Šta beba jede? Pa… mlijeko. Ovaj, dojim je. Ooo, pa dobro to vama ide. Akomerazumite. Naravno da vas razumijemo, potvrdio je moj suprug.

Baš volim našeg pedijatra jer nam je tom prvom pregledu, kad smo zbunjeni i nervozni uletjeli k njemu s pregleda kukova u Klaićevoj, s milijun široko prematati-ne široko prematati dvojbi i opterećeni motoričkim suspektnostima koje je izrazio specijalist u minutu i pol koliko smo proveli kod njega, rekao: Slušajte - (s onim mekim š) - ovom djetetu treba fizijatar koliko meni ginekolog. Ako me razumite. Ma naravno da vas razumijemo, odahnuli smo mi uglas. Nakon pomnog pregleda refleksa, koji je popratio detaljnim objašnjenjima, održao nam je predavanje o stavovima te starim i novim trendovima pri povijanju. I dijete je strpljivo slušalo na mojim rukama, sad već toliko smireno i relaksirano da su joj popustili svi sfinkteri. No doktor se u žaru predavanja nije obazirao na miks koji se slijevao po mojim hlačama. Akomerazumite, to vam je tako, pa vi vidite. Probajte. Ako vam to široko povijanje ide na živce i ometa vas u kvalitetnom provođenju vremena s vašim djetetom, onda nemojte. Znate, najvažnije je da se vi dobro osjećate, onda je i beba dobro.

I od tog prvog puta, trend se nastavio. Kad je riječ o pitanjima o kojima se dade raspravljati i o kojima uglavnom postoje oprečna mišljenja, dobijem uvijek objašnjenje do tri, i pregled najnovijih trendova u pedijatriji, kao i neoliberalistički orijentiran komentar trendova u industriji dječje njege i hrane, a kad ga zamolim za konkluzivnu preporuku, uvijek kaže: kako je vama najzgodnije. Dohrana – kašice ili kruta nesmiksana hrana? Kako je god vama lakše! Sa šest mjeseci ili može i kasnije? Vi procijenite. Hranjenje tijekom noći ili možda neko puštanje da se isplače? Kako god vi mislite da je najbolje. Swaddling? Ako ste vi s tim sretni, i ja sam.

Moguće da to nije pristup koji svakome odgovara – ima ljudi koji vole da liječnik lupi šakom o stol i kaže im što će napraviti. I to je posve u redu kad je o ozbiljnijim i stručnim pitanjima riječ. Ali oko ovih, nazovimo ih tako, razvojnih i svakodnevnih dvojbi, pristup dr. Trottera stvarno ima smisla - ipak vi najbolje poznaje svoje dijete, puno bolje od najboljeg pedijatra. Ako me razumijete.