Prije mjesec dana zašla sam s druge strane svojih ciljnih
polica u kvartovskoj knjižnici i nabasala na self-help i roditeljske priručnike
i knjiške materijale, ne nužno odvojene jedne od drugih. Prva knjiga koja mi je
pala u krilo kad sam izvukla drugu i treću bila je o dohrani i imala je u najmanju ruku nezgrapan, a u najveću vrlo čudan naslov: Beba vođa dohrane. U sažetku na poleđini kaže - imam je još kod
sebe, prekršila sam sve moguće rokove i svoja pravila da ne kasnim u knjižnici - kako „opovrgava mit o tome da djecu trebamo dohranjivati kašicama te pokazuje
zašto je uvođenje krute hrane i dopuštanje djetetu da eksperimentira njome
najzdraviji mogući put djetetova razvoja.“ I još jedna rečenica, koja me još
više zaintrigirala i turbo mi subverzivno zazvučala, kao da razotkriva
kapitalističke mehanizme i komercijalnu industriju svih mogućih hippova: „Nema
tog istraživanja koje bi poduprlo trenutno mišljenje da djecu nakon prestanka
dojenja treba hraniti kašicama.“
Nisam se upuštala u dodatna istraživanja tako da ne znam što je od toga i koliko znanstveno utemeljeno ili ne, ali sve što dvije autorice, Engleskinje, iz iskustva i prakse
govore i razlažu, imalo je smisla, i čini mi se da zapravo nije ništa novo.
Moja mama uvijek je govorila da smo mi nakon dojenja odmah prešli za stol,
jesti što je i ostatak obitelji jeo, i upravo to je jedna od okosnica – dati
djetetu da ravnopravno sudjeluje u obrocima obitelji. I pri tome biti spreman
na nered, dugotrajnost obroka i – donekle prilagoditi i svoju prehranu u
zdravijem smjeru – kao, to je metoda koja je prava prilika za preispitivanje
prehrambenih navika obitelji. Jer djeci uvijek želite pružiti najbolje, a ako djeca jedu što i
odrasli, onda treba promijeniti ili korigirati vlastitu prehranu. To je zgodan aspekt
cijele priče, mada nisam sigurna koliko u praksi može funkcionirati.
Budući da još nismo krenuli s dohranom – zagrijavamo se, evo, danas ćemo-sutra
ćemo – nisam sigurna kako će nam ići, kako će dijete prihvatiti žlicu i kašicu,
i što ću o tome misliti kad budem imala prakse, ali čini mi se svakako kao nešto
o čemu vrijedi razmisliti, posebno ako bebač nikako pa nikako ne prihvaća
kašice – u knjizi ćete i za to naći niz suvislih objašnjenja. Doduše, preveliko
inzistiranje na 'kontroli' i 'samostalnosti' šestomjesečnog djeteta na trenutke
mi je malo smiješno, ali cijeli proces ima smisla kad se u to uvede ideja
napretka djetetovim ritmom, i logika upoznavanja
s čvrstom hranom koja se podudara s prirodnim razvojem djetetovih sposobnosti i svemu što upoznaje u prvoj godini života.
Ma što mislili o metodi i osnovnim postavkama, knjiga je stvarno zgodno štivo, sa simpatičnim fotkama i real-life pričicama i zanimljivostima. Evo, mene je totalno šokiralo kad sam pročitala da špinat uopće nije toliko bogat željezom kako je to prikazano u crtićima s Popajem - zbog velike količine izvjesnih fitata koji ometaju apsorpciju željeza
I ne znam kako su prevedene ostale knjige u izdanju Harfe,
ali ovoj bi dobro došlo malo peglanja, mjetimično čak i malo više. Počevši od naslova - engleski je Baby-led weaning, pri čemu weaning (odbijanje od sisanja) stavlja posve drukčiji akcent na cijelu metodu.

