Nisam imala namjeru o ovome pisati - jer prije nego što zaboravim i prije nego postane totalno irelevantno moram pisati o kućnom masakru epruvetama i lancetama pod radnim nazivom GUK profil - ali by popular demand i to sve, raspisat ću se ipak pa možda nekom bude korisno.

Za početak, dijete ima 23 mjeseca, i ljetos smo, zbog famoznog ljeta kad je famozno lakše, pokušali maknuti pelenu. I nije išlo baš sjajno, detalji OVDJE. Glavni je problem bio što nije tražila tutu ni na WC kad je morala ići, i što je nije smetalo kad je bila mokra. Sad kad gledam unatrag, čini mi se da je velik dio problema bio i to što smo se odlučili na korak-po-korak kompromisno rješenje: pelenu nije imala preko dana, ali jest preko noći, i mislim da je i to izazvalo određenu konfuziju.

Već u toj prvoj epizodi odlučila sam da sljedeće ljeto neću čekati, a sad odlučih da ćemo probati opet. Naravno da sam visokomotivirana time da ću uskoro imati još jedne pelene u kući i da je neusporedivo lakše da se ovih riješimo, ali trudila sam se ne postavljati to kao imperativ i ne forsirati samo i isključivo zbog toga. Ali ono što sam napravila jest razgovor u više navrata, i napomene, i malo verbalno dosađivanje koje provodimo već zadnjih par mjeseci: ti si velika, pelene su za bebe, i za bracu, koji je mali, i dat ćeš mu svoje pelene, jelda? Yasmine je mala pa nosi pelene, ali Matija ne nosi pelene, i Mara ne nosi pelene, i Toma ne nosi pelene, i Jana nosi, ali neće ni ona uskoro. I onda smo o tome pričali svaki put kad smo je presvlačili, i to na njezinu inicijativu, majkemi.

Od početka studenog opet je vrijeme kad smo nas dvije stalno skupa, a kad nismo nas dvije, onda smo nas troje, koji podržavamo istu politiku i ideologiju (moju). Pa smo jedno jutro samo rekli hvala, doviđenja, obukli djetetu gaćice, i pelene bacili u smeće. Jer ne možeš prestati pušiti ako u ladici imaš kutiju za svaki slučaj.

Super fora ovo zadnje, jelda? Nije moje, popalila sam to od Johna Rosemonda, kao i još niz korisnih savjeta na ovom tripu. Knjiga je ovo:

A okosnica njegova pristupa - koji je ležeran, duhovit i nekompliciran, analitičan, ali ne pretjerano - više zdravoseljački - jest da je cijela procedura skidanje pelena, nekoć vrlo jednostavna i prirodna, postala najveća roditeljska noćna mora i predmet najgolemijih teorija od Freuda preko Brazeltona do naših dana. Pričekati izlazak iz analne faze, pričekati da dijete bude spremno, pričekati da prođu stresna razdoblja, pripaziti da pričekate da čekate. A u osnovi, kaže, odviknuti dijete od pelena isto je kao naučiti dijete da se koristi žlicom, ili da samo veže vezice na cipelama.

Autor kaže da je idealno vrijeme za odvikavanje - protivno svim najaktualnijim stavovima u Americi i u Hrvatskoj i inbetween - između 18 i 24 mjeseca. Naravno da kasnije nije prekasno, ali u tom slučaju preporučuje drukčije metode (tu je onaj dio koji pristalicama prirodnog roditeljstva izaziva sablazan, ali neću sad ulaziti u to - knjigu svakako preporučujem jer je vrlo praktična, s dosta Q&A dijelova i primjera iz prakse). Rosemond smatra - i ja se slažem - da je apsurdno da se svaka inicijativa s roditeljske strane smatra pritiskom i forsiranjem, i da su u konačnici roditelji oni koji trebaju donijeti odluku o izlasku djeteta iz pelena, a ne dijete samo. I tu se slažem. Kad navrši 18 godina, može se odlučiti vratiti u pampers ili puffies, što se mene tiče.

Nakon teorijskog ekskursa, natrag u praksu. Znači, bacili smo pelene, obukli gaćice po izboru (Minnie i Kitty), dogovorili se da nećemo pišati po omiljenoj mišici i maci. Usput, nije li indikativno - za današnju klimu i pompu oko pripreme i spremnosti za skidanje pelena - to što pelene imate kupiti za petogodišnjake, a gaćice za ispod-dvogodišnjake je poprilično teško naći? (H&M nema, C&A ima, just for the record) Rosemond kaže da dijete kad se krene s odvikavanjem treba biti golo od struka naniže ili u tankim gaćicama, jer svaka krpa ili deblja tkanina koja ne mora biti pelena asocira na pelenu, a time i na dozvolu za mokrenje ("a diaper invites wetting and soiling"). Pa smo maknuli bodije i sve slično što je oko struka i između nogu, gore obukli potkošulju i majicu, nafurili grijanje u stanu mada vanjske temperature baš i ne pozivaju na to, i udri.

Pisala sam pisala kako ona zapravo već dugo ide na tutu, a s tute smo se prebacili na wc još prije ljeta. Sad se opet trebalo vratiti na tutu - jer je ideja da joj ona stalno bude u vidnom polju i da se sama sjeti, a ne da joj mi dosađujemo - pa me malo brinulo hoće li je to i u kojoj mjeri zbuniti. Ali vrlo brzo se prešaltala, i bez problema. Postavljanje tute na vidljivo mjesto - ili više tuta na više mjesta - ima ulogu stvoriti kod djeteta ideju da samo odlučuje kad će je koristiti. Lagano potičete, ali ona se, kao, sama sjeti, što je idealno za ovu dob, jer uglavnom dobijete Neću! kao odgovor na sve što ste pitali, pitate i namjeravate pitati. Svrha je poticati samostalnost i u tom segmentu, i što manje kontrolfrikati i mikromenadžirati. I opustiti se. 

Prva dva dana išlo je tako-tako. Pričamo non-stop, pelene nema, ti si velika, ali nastojali smo ne dosađivati, već samo tu i tamo ležerno napomenuti da je tuta tu pa da je iskoristi, odnosno da kaže mami i tati kad joj se piški. I već prvi dan - aleluja - čuli smo famozno piš-piš! Ne baš svaki put, ali jedanput je bilo melem za uši! Ono što sad jest, a ljetos nije bilo, jest puno verbalniji moment, plus puno manje izražena negacijska faza i drastično manje ne-neću-nećuneću komentara.Prvi dan smo oprali i iskoristili sve gaćice, potkošulje, ali i čarape i papučice koje posjedujemo (zbog ovih potonjih nije loše čekati ljeto, da), i krevet je bio mokar i nakon dnevnog i nakon noćnog spavanja. Ali već sutra je bilo puno bolje, a preksutra i dan poslije smo je presvukli samo dvaput. Za tjedan dana - traži tutu ama baš svaki put preko dana, većina dnevnih spavanja prođe potpuno suho, a noć, ovisi koliko nemirno spava i koliko se inače budi, ali ako se popiški, to se uglavnom dogodi pred jutro i tada se probudi. Ali sigurna sam da će se i to brzo izregulirati, uz strpljenje s obje strane. I uz manje vode prije spavanja.

Znam sve priče o traumi i stresnim situacijama u životu dvogodišnjeg djeteta, ali iskreno, više me brine stres u mom tridesetčetverogodišnjem životu nego ova potonja vrsta stresa. Upozorena sam na regresiju prvog djeteta dolaskom drugog, i to je u redu, svi trebamo vremena za prilagodbu. Ne znam kako će to izgledati i što će donijeti, ali znam što neće - povratak u pelene. Jer njih sam bacila.

Što je naporno u cijeloj proceduri i na što trebate biti spremni, teško mi je reći, jer sa subjektivne strane me primila kombinacija pozitivnog uzbuđenja oko pothvata i neke divne smirenosti oko njegovih koraka i posljedica. Što bude, bit će, vidjet ćemo. Nikad u životu nisam imala više vremena nego sad. Ali objektivno, trebate biti spremni na zapišan stan, krevet, kauč, i na danonoćno pranje rublja, deka, prostirki. Mislim, dobra vijest je da rublje vjerojatno perete u perilici, a ne na obližnjem potoku, pa to malo pojednostavnjuje stvari. Tu je i pranje plišanih životinja kojih je pun krevet, pod uvjetom da dijete voli plišane životinje.

Inače, Rosemondov pristup - za koji i on sam kaže da je isti koji su koristile naše mame i bake - i koji sam eklektično koristila, zove se "Naked and 75". Zašto naked, objasnih već, od struka naniže, a 75 je zapravo 75$, iznos koji ćete platiti, kaže on, da očistite sagove, kauče i krevete nakon što istrenirate dijete. Ups, politički nekorektan glagol.

Nezgodno je i u prvim danima jer ste vezani za kuću, lakše je hendlati nepredvidiva curenja doma nego u parku, na igralištu ili šoping centru. Mi nismo izlazili prvih par dana, a onda smo se okuražili, ali s ruksakom rezervne odjeće i tetrapelenama za autosjedalicu. Koja nam uopće nije trebala, jer nekako nije bilo nezgoda van kuće. A onda nakon 7-10 dana traži piškiti i kad smo vani, ali isprva neće svugdje - veliki wc je zbunjuje, čak i onaj niski za djecu ako nema adaptera, pa jedno vrijeme nosimo nemali adapter sa sobom. Nevjerojatno što sve u moje torbe stane! Pa onda nakon malo više od 10 dana čučimo po parku, najprije bez uspjeha, a onda vrlo uspješno. I mada ja rikavam noseći je okolo po wcima i grmovima s dodatnom težinom u trbuhu, jako sam ponosna na nas. Na nju najviše, ali i na nas, u množini.

I tako, puni optimizma oko korištenja tute (vidi OVDJE), ali ipak svjesni da to ne mora ništa značiti i da su čudni putovi Gospodnji i čudne faze i ćudi dječje, probali smo prije dva mjeseca skinuti pelene i iskoristiti to famozno ljeto koje svi preporučuju kao najpogodnije doba za odvikavanje, i to baš na moru. Maknuli smo dnevnu pelenu, uveli gumenu prostirku u krevetiću za dnevno spavanje i gaćice s macama, psićima i ostalim živopisnim likovima po kojima ne bi trebalo piškiti. U auto smo stavili dovoljno tetrapelena da baš ne moramo prati i luftati sjedalicu nakon svake vožnje. Znači, dnevna beskompromisno ide u ladicu, a ostaje noćna platnena. Pa da vidimo kako će ići.

I tri je dana išlo sjajno. Znamo otprilike kakav joj je probavni ritam pa je nismo podsjećali na WC baš svakih 5 minuta. Nego svakih 15. Otegotna okolnost je bila što je dijete ljetos bilo na vrhuncu svoje negacijske faze. Sad se ne i neću bitno reduciralo, ali cijelo se ljeto budila s neću, a lijegala s ne, uz nećune i neneću između svih drugih riječi u sva ostala doba dana. Tako da, odgovor na pitanje moraš li piškiti/kakati je redovito bio - pogađate - ne. Ali svejedno bi na poticaj sjela na wc i obavila što je imala, a poslije popodnevnog spavanja budila se potpuno suha. Cijela tri dana. A onda je sve nadoknadila.

Sljedeći je tjedan zapišala svaki kut u kući i na terasi, a ni auto nije ostao pošteđen. Number two je uglavnom obavljala na WCu, ali zbog već spomenutog ritma i zato što smo je mi nosili. Niti bi najavila da mora, niti obavijestila da je stvar obavljena. Što je ona više pišala okolo, to smo mi češće podsjećali i pitali hoćemo na zahod. Neneneću, i za minutu, lokvica na podu. Inter nos, mislim da smo joj baš, da oprostite, dopizdili.

(preuzeto s http://babyshower-favor.blogspot.com/2012/04/baby-shower-clip-art.html)

Ja sam neumorno ribala, presvlačila i objašnjavala, nisam se uopće sekirala i nije mi bilo teško. Pa na godišnjem sam, mislim, nije da imam nekog drugog posla nego prati podove, pokrivače i gaće. Dijete isto nije izgledalo kao da se muči, već posve normalno, zadovoljno i u konačnici poprilično indiferentno. Sve dok je nije pred kraj boravka na moru pokosila neka viroza, i onda smo vratili pelene i sve obustavili. Kad se oporavila, nastavili smo financirati proizvođače jednokratnih pelena u kombinaciji s platnenima i provoditi rutinu odlaska na WC. Sad smo opet na starom pa ćemo vidjeti za par tjedana ili mjesec, nećemo baš čekati sljedeće ljeto. Barem s probavanjem nećemo, a sa skidanjem pelena, tko zna. Možda je 20 mjeseci stvarno bilo prerano. Možda se, budući da smo prakticirali to nešto za što sam u međuvremenu doznala da ima i ime - elimination communication - navikla da mi na to pazimo pa ne želi ili ne može sama. Mada ja mislim da se moć i djelovanje navike daleko precjenjuje, ali to je već tema za poseban post.

Malo sam čitala o iskustvima drugih roditelja, i ona su, kao i uvijek i sa svime, različita. Što pali kod jednih, ne pali kod drugih, trećih ni četvrtih. Skidale se pelene u tri, trinaest ili trideset koraka, s dvije, tri, četiri ili šest godina, izgleda da doista treba pričekati trenutak da dijete bude spremno jer forsiranje ne pali. Ali, neovisno o mome iskustvu, fenomenološki sam znatiželjna: zašto su u naše vrijeme, tj. u vrijeme naših majki djeca toliko ranije izlazila iz pelena? Te su vam priče sigurno svima poznate, i mada su se vremena promijenila, mene doista zanimaju mehanizmi iza takve jedne promjene.

Ne bih rekla da je riječ o tome da industrija jednokratnih pelena nije bila toliko globalno razgranata ranih osamdesetih i da Pampers još nije započeo svoju globalnu kampanju uvjeravanja roditelja da se moraju malo o-pustiti i odluku djeci pre-pustiti. Svakako da su roditelji - mahom majke - bili motiviraniji da čim prije prestanu prati-sušiti-peglati tolike količine krpa. Ali sumnjam da su djeca, kako znam čuti, osjećala da su mokra pa im je to smetalo, za razliku od sada, kad pelena sve posiše i "ostavlja ugodni osjećaj suhoće". Česta je praksa u tim mračnim osamdesetima bila da dijete satima sjedi na tuti - sigurno svi imate sliku do dvije u toj pozi - ali ne kužim what's the point? Da nauči što se na tuti radi? Kod nas je to vrlo brzo shvaćeno, vrlo brzo smo došli do faze sjedoh-obavih-odoh, ali to nije ubrzalo proces.

A propos dugog sjedenja i obavljanja, na svom kratkom istraživačkom tripu otkrila sam niz zanimljivosti o historiji treninga odlaska na zahod. Recimo, u sovjetski indoktriniranoj Istočnoj Njemačkoj postojale su državne jaslice u kojima su djeca todlerskog uzrasta sjedila na nekakvim toalet-klupama po nekoliko puta dnevno sve dok ne bi obavili što se obaviti treba. Slično kao mi osamdesetih, samo što je ovo bilo na državnoj razini, a ne u privatnosti doma - a čim država ima prste u toliko privatnim stvarima od najranije dobi, teško je izbjeći paralele s represivnim i autoritarnim. I logika je da jedna prisila rađa drugu - ako ti mogu narediti da prazniš crijeva, nema toga na što te natjerati ne mogu, od poslušnosti državnoj policiji do bacanja atomske bombe.

(preuzeto sa stranice http://www.welovead.com/en/works/details/226Egswx)

Radikalna tumačenja ove filozofije i njezina utjecaja na osobnost krenula su iz socioloških i antropoloških redova. Kad zapadnonjemački kriminolog kaže da je istočnonjemački trening kršio dječji prirodno buntovni duh i "silovao" im dušu te da su takva djeca dalje u životu sklonija rasno motiviranim zločinima, to benigno zvuči u usporedbi s teorijom o japanskim vojnicima u 2. svjetskom ratu. Naime, agresivnost koju su navodno iskazivali može se dovesti u vezu s preranim učenjem odlasku na WC: kao djeca, bili su prisiljeni kontrolirati sfinkter prije razvoja važnih mišića, što je rezulturalo bijesom, koji je potisnut, ali koji se poslije manifestira kroz okrutne i agresivne ispade.

Ako niste upoznati s elementarnim Freudom i važnošću koju pridaje analnoj fazi, teorije o tome kako ništa ne oblikuje čovjekovu osobnost više od načina na koji su ga u djetinjstvu podučavali pražnjenu mjehura i crijeva mogu zvučati u rasponu od frapantno do skandalozno. Ovako samo zvuče jako zanimljivo. I Freud se sigurno ne bi složio, ali kao što je moć navike precijenjena, i postoji hiperinflacija u uporabi te riječi u diskursu roditeljevanja, tako se - za moj ukus - malo previše maše terminom traume. Treba naći srednji put, negdje između Freuda i Pampersa, Margaret Mead i dr. Spocka, i onoga što dijete smije, a vi možete. A znam, lako je reći.

U P.S.-u, literatura koju svejedno planiram škicnuti je Toilet Training: The Brazelton Way (postoji i u hrvatskom prijevodu), a zanimljiv mi je i ovaj opušteniji approach. Bitno da se teoretizira.