I tako, puni optimizma oko korištenja tute (vidi OVDJE), ali ipak svjesni da to ne mora ništa značiti i da su čudni putovi Gospodnji i čudne faze i ćudi dječje, probali smo prije dva mjeseca skinuti pelene i iskoristiti to famozno ljeto koje svi preporučuju kao najpogodnije doba za odvikavanje, i to baš na moru. Maknuli smo dnevnu pelenu, uveli gumenu prostirku u krevetiću za dnevno spavanje i gaćice s macama, psićima i ostalim živopisnim likovima po kojima ne bi trebalo piškiti. U auto smo stavili dovoljno tetrapelena da baš ne moramo prati i luftati sjedalicu nakon svake vožnje. Znači, dnevna beskompromisno ide u ladicu, a ostaje noćna platnena. Pa da vidimo kako će ići.

I tri je dana išlo sjajno. Znamo otprilike kakav joj je probavni ritam pa je nismo podsjećali na WC baš svakih 5 minuta. Nego svakih 15. Otegotna okolnost je bila što je dijete ljetos bilo na vrhuncu svoje negacijske faze. Sad se ne i neću bitno reduciralo, ali cijelo se ljeto budila s neću, a lijegala s ne, uz nećune i neneću između svih drugih riječi u sva ostala doba dana. Tako da, odgovor na pitanje moraš li piškiti/kakati je redovito bio - pogađate - ne. Ali svejedno bi na poticaj sjela na wc i obavila što je imala, a poslije popodnevnog spavanja budila se potpuno suha. Cijela tri dana. A onda je sve nadoknadila.

Sljedeći je tjedan zapišala svaki kut u kući i na terasi, a ni auto nije ostao pošteđen. Number two je uglavnom obavljala na WCu, ali zbog već spomenutog ritma i zato što smo je mi nosili. Niti bi najavila da mora, niti obavijestila da je stvar obavljena. Što je ona više pišala okolo, to smo mi češće podsjećali i pitali hoćemo na zahod. Neneneću, i za minutu, lokvica na podu. Inter nos, mislim da smo joj baš, da oprostite, dopizdili.

(preuzeto s http://babyshower-favor.blogspot.com/2012/04/baby-shower-clip-art.html)

Ja sam neumorno ribala, presvlačila i objašnjavala, nisam se uopće sekirala i nije mi bilo teško. Pa na godišnjem sam, mislim, nije da imam nekog drugog posla nego prati podove, pokrivače i gaće. Dijete isto nije izgledalo kao da se muči, već posve normalno, zadovoljno i u konačnici poprilično indiferentno. Sve dok je nije pred kraj boravka na moru pokosila neka viroza, i onda smo vratili pelene i sve obustavili. Kad se oporavila, nastavili smo financirati proizvođače jednokratnih pelena u kombinaciji s platnenima i provoditi rutinu odlaska na WC. Sad smo opet na starom pa ćemo vidjeti za par tjedana ili mjesec, nećemo baš čekati sljedeće ljeto. Barem s probavanjem nećemo, a sa skidanjem pelena, tko zna. Možda je 20 mjeseci stvarno bilo prerano. Možda se, budući da smo prakticirali to nešto za što sam u međuvremenu doznala da ima i ime - elimination communication - navikla da mi na to pazimo pa ne želi ili ne može sama. Mada ja mislim da se moć i djelovanje navike daleko precjenjuje, ali to je već tema za poseban post.

Malo sam čitala o iskustvima drugih roditelja, i ona su, kao i uvijek i sa svime, različita. Što pali kod jednih, ne pali kod drugih, trećih ni četvrtih. Skidale se pelene u tri, trinaest ili trideset koraka, s dvije, tri, četiri ili šest godina, izgleda da doista treba pričekati trenutak da dijete bude spremno jer forsiranje ne pali. Ali, neovisno o mome iskustvu, fenomenološki sam znatiželjna: zašto su u naše vrijeme, tj. u vrijeme naših majki djeca toliko ranije izlazila iz pelena? Te su vam priče sigurno svima poznate, i mada su se vremena promijenila, mene doista zanimaju mehanizmi iza takve jedne promjene.

Ne bih rekla da je riječ o tome da industrija jednokratnih pelena nije bila toliko globalno razgranata ranih osamdesetih i da Pampers još nije započeo svoju globalnu kampanju uvjeravanja roditelja da se moraju malo o-pustiti i odluku djeci pre-pustiti. Svakako da su roditelji - mahom majke - bili motiviraniji da čim prije prestanu prati-sušiti-peglati tolike količine krpa. Ali sumnjam da su djeca, kako znam čuti, osjećala da su mokra pa im je to smetalo, za razliku od sada, kad pelena sve posiše i "ostavlja ugodni osjećaj suhoće". Česta je praksa u tim mračnim osamdesetima bila da dijete satima sjedi na tuti - sigurno svi imate sliku do dvije u toj pozi - ali ne kužim what's the point? Da nauči što se na tuti radi? Kod nas je to vrlo brzo shvaćeno, vrlo brzo smo došli do faze sjedoh-obavih-odoh, ali to nije ubrzalo proces.

A propos dugog sjedenja i obavljanja, na svom kratkom istraživačkom tripu otkrila sam niz zanimljivosti o historiji treninga odlaska na zahod. Recimo, u sovjetski indoktriniranoj Istočnoj Njemačkoj postojale su državne jaslice u kojima su djeca todlerskog uzrasta sjedila na nekakvim toalet-klupama po nekoliko puta dnevno sve dok ne bi obavili što se obaviti treba. Slično kao mi osamdesetih, samo što je ovo bilo na državnoj razini, a ne u privatnosti doma - a čim država ima prste u toliko privatnim stvarima od najranije dobi, teško je izbjeći paralele s represivnim i autoritarnim. I logika je da jedna prisila rađa drugu - ako ti mogu narediti da prazniš crijeva, nema toga na što te natjerati ne mogu, od poslušnosti državnoj policiji do bacanja atomske bombe.

(preuzeto sa stranice http://www.welovead.com/en/works/details/226Egswx)

Radikalna tumačenja ove filozofije i njezina utjecaja na osobnost krenula su iz socioloških i antropoloških redova. Kad zapadnonjemački kriminolog kaže da je istočnonjemački trening kršio dječji prirodno buntovni duh i "silovao" im dušu te da su takva djeca dalje u životu sklonija rasno motiviranim zločinima, to benigno zvuči u usporedbi s teorijom o japanskim vojnicima u 2. svjetskom ratu. Naime, agresivnost koju su navodno iskazivali može se dovesti u vezu s preranim učenjem odlasku na WC: kao djeca, bili su prisiljeni kontrolirati sfinkter prije razvoja važnih mišića, što je rezulturalo bijesom, koji je potisnut, ali koji se poslije manifestira kroz okrutne i agresivne ispade.

Ako niste upoznati s elementarnim Freudom i važnošću koju pridaje analnoj fazi, teorije o tome kako ništa ne oblikuje čovjekovu osobnost više od načina na koji su ga u djetinjstvu podučavali pražnjenu mjehura i crijeva mogu zvučati u rasponu od frapantno do skandalozno. Ovako samo zvuče jako zanimljivo. I Freud se sigurno ne bi složio, ali kao što je moć navike precijenjena, i postoji hiperinflacija u uporabi te riječi u diskursu roditeljevanja, tako se - za moj ukus - malo previše maše terminom traume. Treba naći srednji put, negdje između Freuda i Pampersa, Margaret Mead i dr. Spocka, i onoga što dijete smije, a vi možete. A znam, lako je reći.

U P.S.-u, literatura koju svejedno planiram škicnuti je Toilet Training: The Brazelton Way (postoji i u hrvatskom prijevodu), a zanimljiv mi je i ovaj opušteniji approach. Bitno da se teoretizira.