Znate, sredine nema. Generacija moje mame se zgraža na količinu dječje opreme koja danas postoji i ne vjeruje da je u zakon unešena obveza da se djeca do valjda 12 g. moraju voziti u odgovarajućoj autosjedalici, dok neki pripadnici moje generacije smatraju da nije u redu preskočiti onu srednju izmišljenu kategoriju autosjedalice koja nije ni jaje ni "velika sjedalica", a može biti i jedno i drugo, a stoji tek nešto mrvicu manje od autosjedalice koja pokriva najširi raspon, od 10-36 kg (nemojte me baš precizno držati za brojke), jer nije u redu preskakati faze.

To je to. Faze se ne smiju preskakati. Nije dobro da dijete ne puže i da se odmah uspravi na noge, a jedino što je gore od toga je da ga vi uspravite. To se zove forsiranje. Isto kao što je forsiranje kad dijete pomalo i postupno, prateći njegove motoričke i ostale sposobnosti, s neka četiri mjeseca malo uspravnije podignete. To se radi kad dijete kalendarski navrši 6 mjeseci, po mogućnosti prijepodne, onaj isti kad po preporukama najkasnije morate počneti s nemliječnom dohranom. I kad dijete uspravite, nikako ga nemojte stavljati u sjedeći položaj dok ono sto samo ne odluči sjesti.

I mada posve sigurno ima djece - i roditelja - za koje su ovi savjeti vrijedni i funkcionalni, treba naći tu sredinu, koja nikad ne postoji, a stvarno je bitna, i možda pokušati uskladiti ono što patronažni, pedijatrijski i forumski kalendari kažu s onim što svako individualno dijete realno može i hoće. I napraviti praktičnu i teorijsku razliku između prisiljavanja i poticanja, forsiranja i sugeriranja.

I tu sad dolazimo do najveće kontroverze u svijetu dječjih trebanja i moranja, a to je tuta. Nona. Kahlica. Noćna - u ovom slučaju i dnevna - posuda. Dok se pripadnici generacije mojih roditelja zgražaju već nad dvogodišnjacima u pelenama, pripadnici i pripadnice mojih generacija ne vide nikakvu katastrofu u opelenjenim tro- i četverogodišnjacima. Ja se s tim pripadnicima svoje generacije slažem, to uopće nije nikakva katastrofa. Dijete će kad-tad biti zrelo za takvu vrstu promjene i sumnjam da će biti ikakvih posljedica, osim za novčanik i za roditelje koji su, posve sigurno, već malo frustrirani što se pitanje WC-a odužilo. Dovoljno sam iskusna s todlericom da znam da nikakva prisila ne funkcionira i da za sve treba vremena i strpljenja u jednakim omjerima, ili ovoga drugoga još i više. Ali ono što od početka ne radim jest da ne čekam da mi dijete samo kaže da je spremno. Jer moje dijete još ne govori posve jasno i artikulirano, a još je manje artikulirana i jasna bila kad sam je prvi put posjela na tutu s nekih osam mjeseci. Stabilno je sjedila već dosta ranije i znala se lijepo zabaviti na jednom mjestu pa sam, u vrijeme dok sam ta mjesta zabave varirala, pokušala malo s tutom da vidim što će reći. I nije rekla ništa. Bilo joj je zabavno, s naslonjačem i s knjižicama koje je listala, a pao je i poneki crtić na iPadu (mada ne bi smio prije druge godine, i nikako ne na tuti). Pa smo onda tako svaki, svako drugi dan malo sjedili na tom zabavnom novom mjestu, i vrlo skoro je počela ondje obavljati ono što se već na tom mjestu obavlja. Čvrstu hranu je počela jesti tek negdje s 9 mjeseci pa je i stolica postala tvrđa, i onda se doista može vidjeti kad dijete obavlja number 2 - to više nije ona lakoća mliječne stolice, pardon my french. I svaki put kad bi joj tako oči stale u karakterističnom položaju i kad bi se počela natezati, stavljali smo je na tutu i ona bi lijepo obavila što je imala. Nakon nekog dužeg perioda "lovljenja" i dužih perioda sjedenja s ishodom ili bez, došli smo do toga da doista na prste jedne ruke mogu prebrojati koliko je puta napunila pelenu. Naravno da ta ista pelena zna biti mokra, nekad manje nekad više, ali kad god je stavimo na tutu, što je sad 3-4 puta dnevno, nikad nije prazna. I nikad se ne buni. Nekad je traži, nekad mi pretpostavimo, a nekad se samo držimo ritma koji je uglavnom uhodan i precizan pa ni u probavi nema prevelikih odstupanja. Traženje je zapravo komično jer ne traži "tuta" nego "ta-ta", ali naglašeno isto kao "tuta", ne kao roditelj "tata". Sad je još bila i "teta" koja je neki treći naglasak "tate" pa je i to stvorilo dodatnu konfuziju.

Ne znam kamo će nas ova metoda odvesti i hoćemo li skinuti pelene s dvije, tri ili četiri godine, ali jedno je sigurno: daleko je ugodnije, za mamu, tatu i dječju guzu istresti sadržaj u zahod nego ga skidati s kože, a onda još i zbrinjavati biološki otpad u plastičnoj peleni. A a propos tuta, nemojte samo kupovati one koje sviraju! Nama je to u početku bilo fora jer čuješ kad se popiški, i bili smo jako veseli jer bi se to dogodilo odmah na početku, ali onda dijete sjedi i sjedi, a ona iritantna glazba svira i svira i svira. Pa onda ispereš tutu, a mehanizam ostane malo vlažan i ne da se osušiti. Ili usred noći kap vode odnekud padne na njega i krene sablasna i na tanke živce posve nedobrodošla glazba. To je vražja alatka, posve sigurno, jer na kraju smo ga počupali i bacili u smeće, i tamo je, majkemi, nastavio svirati sljedećih par dana. Ipak postoji traumu od tute, ali za roditelje u ovom slučaju.