U maniri svjetskih fensi-šmensi blogerica i blogera, iz serije "Kako porodi izgledaju u bijelom svijetu", donosim vam Mijin gost-post. Uživajte u tekstu i slikama, uvod ni razrada s moje strane nisu potrebni.

Gdje su oni divni dani kad je autor bio zaštićen aurom nedodirljivosti i nije bilo komunikacije s čitateljima, već su čitatelji komunicirali jedino s tekstom, kao jedinim svjedočanstvom o autorskim namjerama? Nije da istinski priželjkujem takav (ne)komunikacijski model, ali nekad malo frustrira što ni izbliza ne mogu iskomunicirati što bih htjela na ovaj način. A pokušaji traju i traju i traju do besmisla. Ako se pak ponašam kao da je tekst dovoljno rekao, i bacim ga na interpretaciju bez uključivanja, ispast ću arogantna, mada nisam i mada volim sve vaše komentare jer pridonose mojoj široj slici. A slika je takva da je krhka i nestabilna i kaleidoskopska, i ima puno fragmenata, različitih, koji se međusobno ne isključuju.

Glupo mi je ispisati rečenicu koja počinje s "Poanta je bila...", ali budući da je ovo više skupni komentar na sve komentare, reagiranje na reagiranje, a manje individualan tekst, pišem: Poanta Reagiranja na događaj na Festivalu tolerancije bila je upozoriti na nešto što se paušalizira i na što se sliježe ramenima uz "tako je, kako je", i o čemu se zbog te samorazumljivosti premalo govori, a to je neravnopravan i težak položaj zaposlenih majki, na različitim poslovima. I ovih koje rade u uredima, i ovih koje rade kod kuće. Ili na festivalima, koncertima, javnim mjestima, operacijskim dvoranama. Poanta je izazvati reakciju i prodrmati, i malo mi je bezveze to tako pisati, kao da drmam nekoga i istovremeno mu govorim: vidiš, ja te drmam. Ali drmanja mora biti.

Većina žena koje su komentirale tekst su i majke i zaposlene žene s ozbiljnom karijerom, ili samo jedno od toga. I jedne i druge se slažu da je u redu provoditi s djetetom puno vremena, i to pokušavaju svim silama, ali da djeci nije mjesto na poslu jer se onda ne bi mogle koncentrirati ni na dijete ni na posao. I budući da same ne bi htjele vlastito dijete na poslu, ne žele ni da ih druge majke maltretiraju svojom djecom ondje gdje djeci nije mjesto. I gdje je i djeci naporno i stresno (mada ovo zadnje baš i ne drži vodu, barem ne s djecom starijom od godinu dana - gdje ćeš veću zabavu nego lajtšou i gomilu ljudi). Sve to rečeno je stav koji i ja živim, s kojim se najugodnije i najlagodnije osjećam, i koji mi omogućuje iluziju da mogu imati sve, i iluziju da radim samo ono što ja želim jer sam sama tako odlučila. Ali to je i stav koji svakodnevno preispitujem iz različitih kutova, i situacija puna varijabli koje ne treba uzimati zdravo za gotovo. Jer kad god kažemo da nešto nije u redu ili je nenormalno ili nemoguće, nama ili okolini, polazimo od čvrsto zadanog okvira i ponašamo se da je taj okvir apsolutan i bogomdan. Normalno je da to radimo, jer inače ne bismo funkcionirali: svakodnevna relativizacija svih varijabli odvela bi nas ravno u svakodnevnu shizofreniju.

Ne vodim svoju djecu na posao, kao ni vi, jer ondje se onda ne mogu koncentrirati ni na njih ni na posao. A i moram se nekad maknuti od njih da zadržim funkcionalnima moždane stanice koje ne upotrebljavam u interakciji s njima. Nisam za spajanje privatnog i poslovnog, kao ni većina vas, jer mislim da su tako svi sretniji. Ali. ALI. Što ako želim imati poslovno, a ne mogu jer nemam kome ostaviti dijete? Prijateljica mi nije na raspolaganju, bake i djedovi su daleko, dijete ne želi biti ni sa kim nego sa mnom, a nude mi gažu koja traje sat vremena i dobre novce i priliku za dugotrajnu suradnju? Ne kažem da sam u toj situaciji. Ali ne kažem ni da nisam. Jedan od komentara na moj tekst osvrnuo se na činjenicu da u slučaju tribine na Festivalu tolerancije nije bila riječ o svakodnevnom poslu nego o jednokratnom eventu, i bojim se da je to pomalo promašen point, iz vizure koja nije freelancerska. Takvi eventovi jesu kruh honoraraca. Ne znam što i tko i koliko plaća Doris Pinčić, ali znam da sam jedne godine pokušala s djetetom odraditi Zagrebdox (pisala sam o tome OVDJE), i uspjela, ali bilo je toliko stresno da sam s drugim djetetom i druge godine, odustala. Nekomu tko radi uredski posao to se možda čini kao "samo dva sata" u usporedbi s osmosatnim radnim danom, ali to je bio moj radni dan. Dnevnica. Networking. Ulaznica za daljnje gaže i još svašta nešto.

Bottom line: ima različite djece i različitih roditelja, a i različitih poslova. I ovo zadnje je ključno.
Kad dosta radite od doma, djeca su vam uglavnom na poslu, ali to nikome ne smeta. Osim možda vama, ali to nije od interesa šire ni uže javnosti. Dakle, ovdje nije riječ o tome da treba strogo odvojiti privatno i poslovno (što je svima, neovisno o spolu, iluzoran koncept u današnjem svijetu), već o tome da ne treba poslovne druge tlačiti svojim privatnim. I da mjerljiv učinak mora postojati, neovisno o tome kako ste došli do njega. To je profesionalno i poslovno, i  s tim se apsolutno slažem, samo bih htjela društvo koje će mi pomoći ostvariti taj ideal kojem svi stremimo.

Ostalo je tu još dosta otvorenih pitanja, uz ova na koja sam pokušala odgovoriti. Ako je u redu dovesti psa koji je dresiran i poslušan, bi li bilo u redu dovesti dresirano i poslušno dijete? Je li, dakle, problem u djetetu, ili u djetetu koje ne poštuje pravila ponašanja na tribini? Ili, da je neki muški sudionik tribine u kojoj je Doris Pinčić sudjelovala poveo svoga sina, bi li publika to gledala blagonaklono i bi li im bio divan i simpa, i u slučaju da je dijete dresirano, i u slučaju da nije? I zašto vam je OVAJ VIDEO sigurno nešto preslatko, a i u njemu a) roditelji vode djecu na posao b) maltretiraju ih reflektorima, glazbom i gomilom nepoznatih ljudi? Ili možda vam nije presladak, ali biste li se pobunili iz publike da ste došli na koncert, a dočekalo vas ovo?

Poanta je, za kraj, još nešto: živimo u svijetu dvostrukih mjerila. Najmanje dvostrukih, i ovo su situacije u kojima osjećamo na vlastitoj koži svu njihovu oštrinu. I nekad treba dovesti stvari do ekstrema, barem u diskusiji, barem na platformama poput ove. Ekstremi su dobri jer treba uvijek tražiti više nego mislimo da je moguće. Pa onda možda dobijemo barem ono čemu se nadamo,

Priznajem, zajebala sam se, i to žestoko. Nije prvi put, a sigurno ni zadnji. Ali baš jesam. Kad god su mi stvarni ljudi i virtualne forumske i fejsbučke osobe govorili o regresiji kod djece kao ideji vezanoj uz "traumatske doživljaje", ili, blaže, neke prijelomnice u njihovim malim životima, bila sam u najmanju ruku skeptična, a u najveću sam smatrala da je to još jedna izmišljotina modernog, izrazito djecocentričnog roditeljevanja koje mi nije idejno blisko.

Među primjerima traumatičnih događaja za dvogodišnjake redovito prednjači dolazak mlađeg brata ili sestre na mjesto dotad nepodijeljene roditeljske pažnje, da ne kažem - pozornosti. Prvi put sam se s time susrela kad sam prvi put bila u rodilištu: cimerica je imala sina od godinu i pol i sva tri dana koliko je provela u bolnici organizirala je provedbu već prije razrađene strategije kako novorođenu kćer dovesti doma a da mali sin ne poludi od ljubomore. Pa je izdavala upute na telefon. Mužu, mami i svekrvi. Pa su joj donijeli poklone u rodilište koje će ona opet iznijeti iz rodilišta jer su, kao, od seke za bracu. Bilo mi je to sve smiješno i mislila sam da će u toj situaciji, bude li problema, njih biti zato što roditelji kompliciraju. Jer onda dijete skuži da je to nešto potencijalno kompliciranja vrijedno pa i ono počne komplicirati. Da se razumijemo, isto mislim i danas, bez obzira što sad imam neposredno iskustvo koje me potencijalno osporava i koje nije onako kakvo sam očekivala.

Mi smo taj uvodni dio odradili školski: svjesni da postoji potencijalni triger i da će biti potrebno da prođe vrijeme navikavanja, najavili smo promjene. Jezikom za koji smo mislili da razumije dvogodišnje dijete. Braco je bio u pupi i onda će izaći iz pupe i doći doma. Bit će mali i ti ćeš ga čuvati, paziti, maziti i ljubiti. A kad naraste, igrat će se s njim, i učit će ga pričati i hodati i sve.

Prvih mjesec dana nije bilo nikakvih problema. Piece of cake. Voli bacu, ljubi bacu, nosi bacu, baco plješće kad si sretan i kruži rukama u Wheels on the Bus stilu. Jer nema razloga da s pet dana starosti ne zna kako horn on the bus ide beep beep beep i money kaže clink clink clink. Ja sam nekako mislila da nije fer i da nije produktivno malca staviti pod stakleno zvono i iza zaključanih vrata da ga starija, a još jako mala sestra ne bi u zanosu ljubavi ili nekom ispadu opalila ili zgnječila - nekako mi je bilo draže da osjeti da je izložen i da ga može dotaknuti i podragati kad god poželi. Naravno da sam kao kobac vrebala i pratila svaki pokret; imam vrlo malo zajedničkih fotografija njih dvoje jer sam uvijek jednom rukom i jednom nogom spremna za last minute skok bude li potrebno. A utješno je i što iz neposrednog i bliskog iskustva znam da tako male bebe uopće nisu krhke kao što se čini, već vrlo žilave. I elastične. Bilo kako bilo, nakon mjesec dana navikavanja, ekstaze i ljubavi, uz povremene i rijetke te prilično bezazlene ispade usmjerene isključivo individualnom privlačenju pažnje, cura je valjda skužila da braco nije na privremenom boravku, već je došao da ostane. I počelo je. Na nekoliko razina.



Prva i najbezazlenija: oponašanje.  Ne znate biste li plakali ili bi se smijali kad curetak od dvije godine i zavidnih dimenzija legne na trbuh i počne roniti nosom po prostirci i, kao, s mukom dizati glavu. Ili ugura cijelu šaku u usta. Ili - my personal non-favorite - isplazi jezik do poda, uz popratno neartikulirano glasanje.
Onda je počelo brljavljenje za stolom i vrlo neuredno jedenje, blago rečeno. Žlica i vilica kao batovi, tanjur kao bubanj, a pod kao tanjur. Taj dio s hranom nije, sva sreća, dugo trajalo, jer hrana joj je vrlo dragocjena.

I treće - i najgore - regresija s pelenama. Da, čujem sve vas kako I-told-you-so pjevate.

Skinuli smo pelene nekih mjesec i pol prije nego se braco rodio, izvijestila sam što i kako. Sve je išlo kako treba, dnevno sto posto, noćno, kako kad, ali s pozitivnim trendom. Nakon dva i pol mjeseca, uvjereno i provjereno imam dijete koje kontrolira sfinktere, koje zna što se radi na wc-u i na tuti i koje bez problema traži ići i kad smo doma i kad smo vani, uključujući to da ako se, recimo, vozimo autom, i kaže da joj se piški, ja kažem pričekaj, sad ćemo doći kući pa ćeš onda na wc - ona kaže dobro, i izdrži do doma. Bez problema. Danas imam to, a sutra imam dijete koje kaže da ne mora na wc pa se popiša pored njega. I na parket. I krevet, svoj i moj. I kauč, i na stolicu. Svaku po dvaput. I što joj čovjek može?

Razgovorali smo i bili strpljivi, tjedan dana. Ja šizim jer sve moramo opet ispočetka, ali govorim si da ne smijem šiziti jer ona je još mala i upotrebljava te mehanizme za koje zna i koje ima da se nosi s tim što osjeća. Što god to bilo. Presvlačim je 30 puta dnevno, i kad vidim da se u roku od sat vremena popiški četiri puta na četiri različita mjesta - doslovce malo po malo - mislim da me zajebava, a kad je odvedem k ujaku na cijeli dan, i kod njega pita na wc i sve je skroz normalno, onda sam sigurna da me zajebava. Ali ima dijete na to pravo, valjda.  Razgovaram s pedijatrom, kažem mu, znam što ćete reći, ali ona dobiva individualnu pažnju, i kolektivnu pažnju, i trudimo se da ne osjeti nikakav gubitak, i uključujemo je da nam pomaže u brizi oko brata, sve kako forumi i guglovi i grupe po fejsu kažu blablabla. A čujte, kaže on, ako me razumite - možete vi raditi što hoćete, ali simbioza (tako se to zove) traje i do desetak mjeseci. Pustite je malo, budite strpljivi, a ako vam je problem prati, vratite joj pelenu.

Da sad ne pričam o svakom koraku i svakoj dvojbi, premišljanju, promišljanu, teoriji i praksi i vešmašini koja se triput u godinu dana preselila na Ahiret i misteriozno uskrsnula - potrajalo je mjesec dana, 10 kila deterdzenta i puno kilovata struje i hektolitara vode za koje mi okoliš neće zahvaljivati, mada sam uštedjela na pelenama. Sad smo opet suhi i bez pelena i u stanju od prije, a što smo svi skupa iz toga naučili, vrijeme će pokazati. Za sad svi djelujemo dosta zdravo, veselo i neistraumatizirano. Dobro, ja imam male traume od mokrih kauča i kreveta.

Bez obzira na tu regresiju, i bez obzira na to što sam rekla da braci neću skidati pelene dok SAM NE ODLUČI i da me on neće - šta? - zajebavati! - i dalje smatram da je koncept čekaj-da-dijete-bude-spremno pogrešno protumačen. Istina je da ništa ne možeš forsirati i da je njihova sutradnja prijeko potrebna, ali smatram da je to prije svega roditeljska odluka. Koja ovisi o nizu čimbenika, i uvijek je ispravna i prava s obzirom na okolnosti. I na taj se način najbolje može objasniti ono što me cijelo vrijeme kopka: zašto sam ja i svi vi koji ovo čitate s godinu ili malo više bila bez pelena, a za našu djecu je okej ako ih nose i s navršene četiri? U trideset i kusur godina sve se promijenilo. Možda će djeca imati traume ako im prerano ogolimo guze, nije sigurno. Ali ono što jest sigurno je da je odvikavanje proces ako se s njim krene rano, a svi imamo puno manje vremena, puno više umora i stresa u životu, i puno udobnije pelene. Pa odlučujemo da ćemo čekati. Mi, ne klinci. Jer kad krenemo s 4 godine, lako se dogovorimo, i za par dana sve gotovo. A kad krenemo s 2, hm, da, znate kako je s dvogodišnjacima, svi odreda bipolarni, pa to zna potrajati. Ali meni su oduvijek bili draži procesi od brzih rješenja. Ako su i vama, krenite ranije, a ako nisu, pričekajte da se ne traumatizirate. Djeca ionako uvijek budu okej.