Otkad sam stavila teaser na kraj prethodnog posta, imam osjećaj da moram što prije napisati novi tekst, a kad moram, onda odugovlačim. Lakše je utoliko što je taj moj teaser zapravo trailer, a svi znaju da je u trailerima sve najbolje od onoga što se najavljuje već potrošeno i prikazano. Tako je, otprilike, i s ovom mojom temom.

Zagrebdox je sinegdoha za prvi posao - van kuće - koji sam pristala odraditi, i koji sam odradila nakon što sam rodila. Sat vremena, ali zapravo četiri sata, ako uzmem u obzir vrijeme koje mi je bilo potrebno da dođem i vratim se, parkiram se i odradim generalnu probu. Ohrabrena činjenicom da nam više nisu potrebna tri dana da se spakiramo za izlazak te prethodnim sastancima i kratkim poslićima koje sam uspjela obavila uz dijete sa sobom, genijalno sam smislila da ćemo na Zagrebdox svi troje: bebačicu ću nahraniti prije generalne probe, pa onda između probe i nastupa, i onda poslije idemo svi skupa doma, nakon eventualnog još jednog hranjenja. (Da, dosta jede, još malo pa će me pojesti.)

Naravno, detalje toga okvirnog plana trebalo je pomno razraditi - kako prije, što za vrijeme i na koji način poslije. Čak nisam ni bila toliko nervozna koliko prenapregnuto i do glavobolje koncentrirana da nešto ne zaboravim. Ujutro i u rano poslijepodne simultano sam se bavila prepravljanjem i prevođenjem verzija protokola zatvaranja festivala koje su stizale na mail i zadovoljavanje kćerkinih primarnih potreba, uključujući i onu za zabavom. Sad ćemo se malo nositiiiiii - dok mama prevede protokol. Sad ćemo se malo igratiiiiii na krevetu u sobi - dok mama nađe što će obući. Sad ćemo malo spavatiiiiiiii - dok mama spakira svoju, tvoju i našu torbu.

To što s djecom smijete, a što ne smijete naučite usput i uglavnom na na pogreškama. Znala sam da je ne smijem izvoditi van dvaput ili triput, tamo-amo isti dan jer je onda, logično, groza nervoza pa sam otkazala sve ostale potencijalne izlaske i šetnje. Znala sam i da nije dobro kad ona zaspe, a ja je probudim - povampiri čak i ako je hranjenje u pitanju, a kamoli presvlačenje, trpanje u auto i vožnja na drugi kraj grada. Ali napravila sam ovo drugo, i nije baš bila sretna.

Od kombinacije njene ne-sreće i moje latnetne nervoze učinak na kraju dana nije bio baš sjajan. Što je onako baš jedan lijep i s vremenskom odgodom skovani eufemizam za popriličnu traumu kojoj sam bila izložena od trenutka kad je po dolasku u centar Kaptol dijete počelo glasno izražavati svoje neslaganje s mojim briljantnim planom. Sisa sve riješava pa sam je požurila nahraniti - na mjestu koje za to nema uvjete - i mada sam inače okej s dojenjem u javnosti, malo mi nije baš bilo skroz okej da razdrljenih prsa sjedim u kafiću usred festivalske vreve i u krugu kolega i poslovnih partnera pa sam se dala u potragu za nekim skrovitijim mjesto. Uzalud. U dva dućana gdje sam zamolila da sjednem i nahranim dijete prodavačice su mi rekle da mi nažalost nemaju stolac za ponuditi. (U detalje o njihovim radnim uvjetima - ako je tomu doista tako - nisam imala vremena ulaziti.) I onda sam, točno iznad Torte&To, skužila zgodan prostor s foteljom i stolcem i upala sam unutra s djetetom. Ups. Zaštitari, u sobi za videonadzor. Dobra večer, ja. Dobra. Večer. Oni. Zbunjeni. Oprostite, mogu li sjesti s vama i nahraniti dijete, ja. Ovaj, dijete, nahraniti, vi, ovdje. Naravno, da, oni. Ja im uputim baš najljepši osmijeh, kažem, hvala, nećemo vam smetati, sjest ćemo u kut, samo vi nastavite s poslom. Sljedećih deset minuta su baš predano radili - nisu skidali oka s monitora kao da im život ovisi o tome i bili su baš jako koncentrirai na posao i još koncentriraniji da im oko ne pobjegne u mom smjeru. Voljela bih da sam bila muha na zidu, ili barem jedan od dvadesetak TV ekrana da čujem komentare kad sam otišla.

Ako je suditi po reakcijama naručitelja i po mom subjektivnom dojmu, posao nije patio - sve je odrađeno na vrijeme i profesionalno: nisam izašla na stejdž s djetetom, koncentracija za vrijeme posla nije bila poremećena, između dvaju paljenja svjetala na pozornici uspjela sam potisnuti svoje i njezine suze i nervozu, nije bilo kikseva koje je trebalo opravdavati konfuznim majčinstvom. Ali prije i poslije, potaknuta najviše njezinim nemirom, uoči posla koji jako i strastveno volim i za koji sam mislila da će mi nedostajati, pitala sam se jel mi taj posao baš sad trebao. Nema veze što odgovor na to pitanje glasi da vjerojatno u ovom trenutku nije, zato što je sve još friško, dijete je jako malo i mora jesti svaka dva sata i još svašta nešto, i da će poslije biti, ako ne lakše, onda drukčije. Nema veze, jer vidim da će sve biti drukčije, i u svim odlukama koje ću donijeti bit će dosta osjećaja krivnje, mnogo emocija i popratnih ambivalentnosti i još više stalnog preispitivanja. Kvragu, slutila sam da je lakše biti samo žena i kraljica, nego još i majka k tome.

I neki dan tako na Jarunu šetam s kolegicom, vrsnom književnom prevoditeljicom i doktoricom humanističkih znanosti, obje guramo kolica ispred sebe i razglabamo o tome kako nas je priroda zeznula i kako nam se neočekivane stvari događaju. Znaš, nemoj nikome reći, ali ja mislim da žena treba biti doma s djecom, reče ona samo napola u šali. Znaš, nemoj nikom reći, ali ja sad više želim biti doma sa svojim djetetom nego raditi, odvratim ja, u mislima stavljajući naglasak na ovo sad. Privremeno, Sad je tako. Ali nikad više neće biti isto. Uglavnom sam sklona vjerovati da će biti bolje, i ljepše, i izazovnije, in a good way. Ima sati, dana i tjedana kad ne bih baš dala ruku u vatru, ali onda naleti nešto poput donje slike i podsjeti me da se puno toga može, i da je svašta dozvoljeno.

Na slici je Licia Ronzulli, članica Europskog parlamenta, koja je na posao ponijela svoju kćer od sedam tjedana, a fotografirana je dok je glasala za prijedlog zakona o poboljšanju statusa žena pri zapošljavanju. Nemam veze sa Strasbourgom, ali imam vrlo sličnu maramu i dijete mi jako nalikuje njezinom kad ovako spava.