Igračke na podu, na stolu, u krevetu, vrtić iliti ogradica puna igračaka, pijukanje na kauču, zavijanje sirene iz kade, zečevi i medvjedi na ljuljačci u vrtu - šta ću, sjednem s njima redovito, kažem, ja sam Alisa, možemo li umjesto čaja popit kavu - i još jedna dvije tri hrpe svijetleće zveckave ciktave plastike na parketu i na pločicama. Uobičajen prizor u stambenim jedinicama u kojima obitavaju djeca. I neizbježan k tome - industrija razvijena oko dječje igre nalaže vam da kupujete i kupujete igračke, i da ih kupujete još i još i još. I ne samo sebi, već i svojim bližnjima s djecom. I kad vam se učini da dijete ima previše, ili barem dovoljno, onda skužite da im je istekao rok trajanja (piše na kutiji i na etiketi za koju su dob). Pa onda bržebolje u šoping, jer nećete valjda dopustiti da se vaše dijete od 7 mjeseci muči s igračkama koje su od 0 do 6?

Svi znamo da preobilje igračaka nije dobro za stambeni prostor ni za novčanik, ali nije baš dobro ni za bebače. Mama mi je prva skrenula pozornost, onda sam to skužila po djetetu, i na kraju pronašla u literaturi - to je obično redoslijed kojim se kod mene stvari odvijaju.

Da izvučem par pametnih iz svoje praktičnoteorijske riznice: kažu, prve igračke trebale bi biti što jednostavnijih boja i oblika, kad dijete vidi samo na blizu i još ne registrira boje. Tješilice su super stvar - mi smo prvu naslijedili od Matije: potpuno bijeli polu-zeko hipnotičkih očiju na križiće i dugih ušiju, mekanog krpastog tijela - i curka ga je vrlo brzo počela registrirati i u budnom stanju pomno motriti. Poslije, kad je dijete počelo doživljavati boje, imali smo šarenu neman, neku wannabe kravicu s ogledalcem, ringovima i zvečkicom - od otprilike dva mjeseca pa sve do neki dan, mogla se time zabavljati pola sata u komadu, na podu ili u kolicima. Nakon te prve dvije igračke, posebno kad sam skužila da odlično reagira na plišance, počela sam raspakiravati i prati jednog po jednog medu-zeku-macu i okruživati je time. I točno sam vidjela što je moja mama mislila kad je rekla da je ne treba zatrpavati: veselje je bivalo sve veće, ali attention span sve kraći. Isto je bilo i kad je igračke počela hvatati i premetati po rukama: drži jednu, daš joj drugu, odmah ispusti i zaboravi prvu. Pa si mislim dok to gledam, ovo je ekvivalent cyberspaceu i shizofrenom kliktavom okruženju i otvaranju petnaest prozora odjedanput, samo što mjesto radnje nije ekran mog računala, već didaktička dekica. Možda je primjedba pretjerana, ali nema ništa loše u tome da dijete - koje je još beba, kao što me nekad znaju podsjetiti, što god to značilo - pustim da se koncentrira na jednu stvar prije nego mu uvalim drugu, treću i četvrtu. To je kao s onim vječnim pitanjem kako ih obući dok su mali, i najboljim odgovorom - kao sebe. Jel mu hladno toplo vruće - ako vi imate kratke rukave, nema razloga da dijete ima bundu. Ako vama gomila podražaja zveckanja boja zvukova glasova ometa koncentraciju, zamislite tek kako je djetetu u svakodnevnom sveobuhvatnom procesu učenja.

Od tada imam princip da joj dajem iste igračke dok se ne izguštira, a onda ih maknem sa strane i dam joj nove. Ima tih fora koje su igračke dobre za koju dob, i u ovoj knjizi - koje se još nisam uspjela temeljito dokopati - ima dobrih smjernica. Dosta sam toga zanimljivoga našla i u ovom članku o stimuliranju psihomotornog razvoja djece - ideje su super, a još je bolje i za roditeljsko samopouzdanje sjajno kad skužite da ste već sami, instinktivno ili angažirajući se u igri s djetetom, došli do toga. (Hvala, Monika. I sori još jedanput što smo ti s tri zuba dekapitirali kornjaču.)

U knjizi iz većspomenutog naslijeđenog paketa koja se vodi principima razvojne psihologije i počiva na tzv. Praškom programu za djecu i roditelje - Razvoj djece kroz igru - spominje se zgodna razlika između kronološke i razvojne dobi. Jer, mada je redoslijed razvojnih faza kod sve djece manje-više isti, ne razvijaju se sva djeca istom brzinom, i to je posve normalno. Zato pri igri i ostalim aktivnostima više treba pratiti djecu i voditi računa o njihovom razvojnom stupnju, a ne toliko kronološkoj dobi. Ista knjiga podupire i ideju o igračkama i izlaganju djece višku podražaja: djetetu treba nuditi jedan po jedan predmet i pospremati ih redovito kad mu prestanu biti zanimljivi.

To je to o podražajima - a što se spomenute knjige tiče, vrijedi u nju zaviriti, brzo se čita i ima zgodnih sugestija za igre i razvojne poticaje. Prijevod nije loš. Doduše, profitirao bi od brušenja, ali božemoj, uzmi ili ostavi. Ili čitaj na njemačkom.

Jednom davno u dalekom kraljevstvu živjela sam ja, i živio je jedan on. Zapravo smo živjeli drukčijim redoslijedom jer je on bio stariji od mene. Ja sam se družila s njegovom sestrom, a on se htio malo više družiti sa mnom, i to mi je na originalan način davao do znanja. Mada mi je bilo 17, odlučio je da su najprikladniji darovi za mene plišane igračke. One predimenzionirane, naravno. Onda smo od plišanih igračaka evoluirali do slikovnica, mahom bajki. Nesumnjivo je u njegovom literarnom izboru darova bilo podrugljive infantilizacije mene kao takve, ali posvete bi je uvijek ublažile, ili poništile potpuno.

U sljedećih skoro pa 17 godina smetnula sam s uma tu epizodu, i u naletu slova, a ne slika, i neke drukčije literature zaboravila šarene knjižice i posvete u njima. Arsenal sam sad aktivirala kroz priče za laku noć - imam tih 12 zlatnih bajki koje dijete najradije žvače, i kad god ih otvorim iskoči, plavom kemijskom 1997. napisano: "Najljepše bajke za djevojku iz bajke". I onda brzo prebacim na prvu psihodelično šarenu stranicu, jer curku ta plava kemijska na plavoj podlozi baš previše i ne zanima.

Osim što je jako velika, tvrdih korica i žvakljivih rubova te ekstremno šarena, ta knjiga bajki nema ostalih djeci primamljivih karakteristika, da ne kažem kvaliteta. Ilustracije su svakako neodgovarajuće za dijete ispod godine dana jer ono u toj šarenoj šumi teško može razabrati neke likove. Vuk nije loš, u odnosu na Crvenkapicu, ima jedna predimenzionirana princeza koja doslovce iskače sa stranice, i div u Palčiću je isto pozamašan, i to je otprilike to. Životinje - koje su recimo zgodan način za animirati dijete dok lista ili mu listate - mahom su skrivene ispod lišća, vire iz bačvi ili su u vrtlogu smeđih i zelenih nijansi. U redu, nije to za tako malu djecu, više je za 17-ogodišnjake? E pa nije. Tekst? Datemajkabožja sačuva. Trebalo je tu skratiti bajke, jel, pa je to netko napravio po principu zatvorit-ću-oči-označiti-tekst-i-stisnuti-par-puta-delete-pa-što-ostane. Aha, bila je 1997? Onda je možda netko uzeo analogne škare i zatvorio oči.

Osim što su te bajke lišene sadržaja - jer kraćenje je podcijenjena rabota, i kratiti je teško ako želite da vam ostane neka veza između kraćenoga i skraćenoga - sintaksa je takva da je ne možete u jednom dahu glasno reproducirati. Odabir riječi nije baš kao u slikovnicama iz edicije Večernjeg lista, ali zato se iritantno mnogo puta ponavlja u jednoj rečenici. Para uši i lomi jezik. I feel the pain, doslovce.

Pokušala sam ja i Matovilku čitati naglas, ali vrlo brzo sam skužila da najprije moram u sebi ako želim naglas bez pogreške. Ponavljajte za mnom: "Nego, svaki put kad dođeš ovamo, donesi sa sobom POVJESMO svile: od nje ću plesti ljestve, pa kad budu opletene, sići ću po njima, a ti ćeš me onda vrgnuti na svoga konja." Ha?! Moj cijenjeni kolega Josip Tabak malo je sa svojim istinski predivnim leksikom zabrijao.

Da, moguće da sam se namjerila na pogrešne slikovne tekstove - s neadekvatnim kako slikama, tako i tekstovima. Pa sam se dala u potragu za onim što bi moglo poslužiti svrsi, i ta potraga dosad nije bila pretjerano uspješna. Ima tih nekih "slikovnica za bebe" koje su zgodne i na pravom tragu, ali imaju jako mnogo mana, i to onih iz kojih je vidljivo da izdavači misle da je sve što ima sliku + tekst - dječja slikovica: za manju djecu mora biti (redovito nadasve glupa i nategnuta) rima, za onu malo veću neki okljaštreni, silovani odnosno kopipejstani tekst, i to je to. Nitko da stane, razmisli, napravi plan pa napravi dobi i razvojnoj fazi prilagođenu slikovnicu. Pa da stvarno bude vizualno i tekstualno poticajno, od najranije dobi.

Nisam se temeljito informirala o ponudi kod raznih izdavača niti pomno istražila tržište - ako se izuzmu jednosatna zadržavanja na policama sa slikovnicama, ali sad dok ovo pišem pogledala sam što na tu temu kaže web stranica prve nacionalne kampanje za poticanje čitanja naglas djeci, Čitaj mi, i naišla na nešto što se zove "lista dobrih knjiga za bebe i djecu rane dobi". Pa možda vrijedi baciti oko. 

Kao da je jučer bilo, a zapravo prije dvije i pol godine, čekala sam red u ugodno hladnom podrumskom wc-u negdje oko Castelo de Sao Jorge i kratila vrijeme - znate već kakvi su ti redovi u ženskim wc-ima - čavrljajući sa simpatičnom ženom iz Zagreba koja je bila na istoj ruti kao i mi, u društvu svoje dvije kćerkice. Je, krasan je Portugal, jako je vruće za ovo doba godine, a čime se vi bavite, nemate djece? Da, da, izlasci, društvo, je, tako smo i mi, a onda krene ekipa s djecom, promijeni se forma i sadržaj druženja. Ne mogu točno rekonstruirati nastavak razgovora, ali sjećam se točno da sam taman bila na redu kad je zaključila: Kad netko iz ekipe dobije dijete, najbolje da ih ostali u stopu prate, lakše je i praktičnije.  

Poslije sam se puno puta toga sjetila jer to iskustvo koje je iz nje govorilo bilo je uvjerljivo, i imalo je pravo. Večeras sam se toga sjetila jer gledam u jednu iz nasljeđenog paketa knjiga i materijala koje idu uz dob 0-1. Najprije ih je prikupljala i čitala i podcrtavala Tanja, koja ih je onda predala Nini, od nje sam ih dobila ja, a od mene skoro idu dalje. Mašala, baby eksplozija.

Nasljeđeno štivo za kojim sam prošli tjedan posegnula je ovo:

Kako s nježnošću pomoći svom djetetu da spava tijekom noći - to je podnaslov i povod da umalo odustanem od čitanja. Odnosno, odustala bih da mi tijelom pojačano kolaju neke od Galenovih tjelesnih tekućina umjesto hormona. Ovako sam zagrizla.

O spavanju sam već pisala OVDJE, i od tog posta ponešto se promijenilo. Negdje s 4 i pol mjeseca curka se počela više buditi i više sisati, umjesto da sisa manje i ide prema tome da prospava noć, kako u teoriji kažu da bi trebalo, a u praksi nisam još ni od koga čula da se to događa. Ili barem ne samo od sebe. Istovremeno se u sljedećih par mjeseci ustalio ritam dnevnog spavanja - jedno prijepodnevno i jedno poslijepodnevno, po sat ili više, a sukladno tome i raspoloženje je na nivou - velika je i na prvi pogled vidljiva razlika između naspavane i umorne bebe. Isto tako, i dalje je stavljam budnu u krevet i zaspi vrlo brzo sama, i prilično sam sigurna da se sljedeća najmanje 4 sata neće probuditi, što je poprilično zgodan prostor za moje i naše dodatne aktivnosti.

E, sad, taj isprekidani noćni san bio je razlog što sam posegnula za knjigom Elizabeth Pantley, Amerikanke i "edukatorice roditelja" - whatever. Budući da sam prilično sigurna da dijete noću ne plače zbog gladi, isprobala sam par načina umirivanja, alternativa stavljanju na prsa, ali svi su bili prilično neuspješni i vodili su isključivo razbuđivanju mene, njega i nje same, plačnom krešendu, pojačanoj nervozi i većem umoru sljedeći dan. Te su metode bilo vrlo soft- nisam se odlučila ni na kakav sleep training, puštanje da plače dok ne zaspi i slično. Da odmah spomenem, znam za sjajne i uspješne pokušaje učenja djeteta da zaspi i da spava, ali nije to za mene. Možda nema trauma za dijete, ali mislim da ima za roditelje. (Ili samo još nisam došla do kritične točke? Možda!). Osim toga, budući da ima dana kad su obroci rjeđi, i nisam sto posto sigurna koliko pojede (sisa nema dozimetar, jel), može biti i da je dijete fakat gladno: ima mi smisla kad Pantley kaže da se čak i stručnjaci za spavanje koji su najzagriženiji zagovornici "pusti da se isplače" metode slažu oko toga da ima djece koja su do godine dana doista gladna nakon 4 sata spavanja.

Spomenuta Elizabeth Pantley žestoka je protivnica spomenutog sleep traininga, i u knjizi detaljno obrazlaže zašto. Međutim, bila je i žestoko neispavana pa je tražila alternativu puštanju djeteta da se isplače. I našla ju je, nakon opsežnih teorijskih i empirijskih istraživanja, i razradila je kroz niz koraka, točnije, deset. I uz dosljednu primjenu uspjela postići da joj dijete spava cijelu noć pa me zanimalo kako.

Tekst je pristupačno napisan, američki personalno, ifyouknowwhatImean, brzo se čita, i čak ako nećete raditi dnevnik spavanja pa potom njegovu analizu i plan i deset koraka svakih deset dana i što sve ne, može vam dati dobre ideje. Ili možete biti zadovoljni jer ste se njezinih dobrih ideja već sami sjetili. Osim toga, zgodan je i dio gdje su opisane činjenice o spavanju te sve po čemu se ciklus spavanja bebe do godinu dana razlikuje od ciklusa spavanja odrasle osobe.

Prije nego knjigu odložim na policu, odnosno vratim u pročitani dio paketa za prosljeđivanje, zaokružit ću čitanje i ovaj tekst, vrlo školski, da ne kažem štreberski, s dvije spoznaje. 

Prvo, doznala sam da mi metode uspavljivanja i treninga spavanja ne trebaju, jer moje dijete zapravo spava cijelu noć. Kad sam počela čitati, mislila sam da se budi 1-3 puta, ovisno o tome kakva je noć, ali onda sam doznala da se ne računa ako se ona probudi pa je staviš na prsa pa za par minuta opet zaspi i ne probudi se kad je vratiš u krevetac. To se JA budim 1-3 puta svake noći (ako ne računamo ona djetetom neisprovocirana buđenja), a ONA zapravo spava. Nadalje, i pod kišobranom iste spoznaje, ispada da spavati cijelu noć za dijete staro 6 mjeseci znači spavati 5 sati u komadu. So, there you go.

I drugo, ali nikako manje važno, opet sam naišla na loš prijevod. Ili prijevod koji bi i te kako profitirao od poboljšanja. Ne pati toliko od materijalnih pogrešaka koliko je stilom vrlo neadekvatan. Ali dobro, od izdavača koji kasapi kapitalna djela novije suvremene književnosti ne može se ni u ovom resoru očekivati više. Nažalost. Nemojte kupiti njihovu knjigu, posudite je u knjižnici.

"When Sylvia was first born, John and I took great pains to be gender neutral, without drawing too much attention to these pains, and for a while, it seemed to be working. Her favorite toys were a wooden toolbox and some baby approximation of whack-a-mole, and she had no qualms about tumbling in the dirt, building fortresses with Legos, or picking up dead bees on the playground - all those ridiculously stereotypical categories we have for "boy" things. Then, somewhere around age four, the Pink Princess Phase snuck upon us, and it was all pink and all princesses all the time. "Mommy, who's your favourite princess?" she would ask me with the utmost seriousness. After discovering that there was really no avoiding the question, I finally gave in. "Belle," I answered, "because she loves to read." Whenever possible, I tried to inject my own helpfully subversive comments, but it was like doggy paddling against a tsunami - a powerful pink tidal wave of commercialism.
"I kind of like Maleficent," I said cheerily after watching Sleeping Beauty for about hundredth time. "At least she has personality, you know? And that black cape and that headdress with the horns? Very cool."
Sitting on the other couch, John tried not to laugh too hard.



"Mommy," Sylvia said, sighing, as if dealing with a dimwitted child, "she's the Mistress of All Evil."
"Yeah, she's evil, Steph," John said, enjoying every minute of this exchange. "Get with the program."
"Hey, John," I shot back with fake sweetness. "Weren't you saying you wanted to play a game of Pretty, Pretty Princess after the movie?"
Sylvia clapped her hands in glee at the prospect of dressing her daddy up like a princess, then snuggled up next to me and rewound to her favourite scene: Prince Charming coming across the long-haired, funnel-waisted Aurora singing in the forest with all the cute, furry animals.
"Well, maybe Maleficent is just misunderstood," I mumbled, in vain. "She was the only fairy not invited to Sleeping Beauty's coronation - her feelings were hurt!" This is what I have been reduced to, defending a villain in a Disney movie and making my poor husband play princess games. But what else was a feminist mother to do?"

Stephanie Staal: Reading Women. How the great books of feminism changed my life. 224-225.

Kao i mnoga aktualna literatura na temu dječjeg razvoja i prehrane, i ova smatra da s uvođenjem obroka krute hrane ne treba krenuti prije 6. mjeseca, ali ne ni mnogo kasnije, budući da je to proces koji traje. Navodno se većina savjeta roditeljima o dječjoj prehrani i dalje temelji na sposobnostima tro- i četvoromjesečnih beba, što je nekad bila preporučena dob za uvođenje krute hrane, pa se zato rijetko u obzir uzimaju vještine koje imaju šestomjesečne bebe. Kaže dalje, tih prvih mjeseci uzimanja nemliječne hrane, primarni su zabava i istraživanje okusa, hrane, žvakanja, jer tek oko 10. mjeseca života dijete zapravo počinje jesti i shvaća da hrana služi da utaži glad. U međuvremenu je mlijeko, bilo majčino ili adaptirano, izvor svega što treba djetetu koje je zdravo i dobro napreduje.