Kao da je jučer bilo, a zapravo prije dvije i pol godine, čekala sam red u ugodno hladnom podrumskom wc-u negdje oko Castelo de Sao Jorge i kratila vrijeme - znate već kakvi su ti redovi u ženskim wc-ima - čavrljajući sa simpatičnom ženom iz Zagreba koja je bila na istoj ruti kao i mi, u društvu svoje dvije kćerkice. Je, krasan je Portugal, jako je vruće za ovo doba godine, a čime se vi bavite, nemate djece? Da, da, izlasci, društvo, je, tako smo i mi, a onda krene ekipa s djecom, promijeni se forma i sadržaj druženja. Ne mogu točno rekonstruirati nastavak razgovora, ali sjećam se točno da sam taman bila na redu kad je zaključila: Kad netko iz ekipe dobije dijete, najbolje da ih ostali u stopu prate, lakše je i praktičnije.  

Poslije sam se puno puta toga sjetila jer to iskustvo koje je iz nje govorilo bilo je uvjerljivo, i imalo je pravo. Večeras sam se toga sjetila jer gledam u jednu iz nasljeđenog paketa knjiga i materijala koje idu uz dob 0-1. Najprije ih je prikupljala i čitala i podcrtavala Tanja, koja ih je onda predala Nini, od nje sam ih dobila ja, a od mene skoro idu dalje. Mašala, baby eksplozija.

Nasljeđeno štivo za kojim sam prošli tjedan posegnula je ovo:

Kako s nježnošću pomoći svom djetetu da spava tijekom noći - to je podnaslov i povod da umalo odustanem od čitanja. Odnosno, odustala bih da mi tijelom pojačano kolaju neke od Galenovih tjelesnih tekućina umjesto hormona. Ovako sam zagrizla.

O spavanju sam već pisala OVDJE, i od tog posta ponešto se promijenilo. Negdje s 4 i pol mjeseca curka se počela više buditi i više sisati, umjesto da sisa manje i ide prema tome da prospava noć, kako u teoriji kažu da bi trebalo, a u praksi nisam još ni od koga čula da se to događa. Ili barem ne samo od sebe. Istovremeno se u sljedećih par mjeseci ustalio ritam dnevnog spavanja - jedno prijepodnevno i jedno poslijepodnevno, po sat ili više, a sukladno tome i raspoloženje je na nivou - velika je i na prvi pogled vidljiva razlika između naspavane i umorne bebe. Isto tako, i dalje je stavljam budnu u krevet i zaspi vrlo brzo sama, i prilično sam sigurna da se sljedeća najmanje 4 sata neće probuditi, što je poprilično zgodan prostor za moje i naše dodatne aktivnosti.

E, sad, taj isprekidani noćni san bio je razlog što sam posegnula za knjigom Elizabeth Pantley, Amerikanke i "edukatorice roditelja" - whatever. Budući da sam prilično sigurna da dijete noću ne plače zbog gladi, isprobala sam par načina umirivanja, alternativa stavljanju na prsa, ali svi su bili prilično neuspješni i vodili su isključivo razbuđivanju mene, njega i nje same, plačnom krešendu, pojačanoj nervozi i većem umoru sljedeći dan. Te su metode bilo vrlo soft- nisam se odlučila ni na kakav sleep training, puštanje da plače dok ne zaspi i slično. Da odmah spomenem, znam za sjajne i uspješne pokušaje učenja djeteta da zaspi i da spava, ali nije to za mene. Možda nema trauma za dijete, ali mislim da ima za roditelje. (Ili samo još nisam došla do kritične točke? Možda!). Osim toga, budući da ima dana kad su obroci rjeđi, i nisam sto posto sigurna koliko pojede (sisa nema dozimetar, jel), može biti i da je dijete fakat gladno: ima mi smisla kad Pantley kaže da se čak i stručnjaci za spavanje koji su najzagriženiji zagovornici "pusti da se isplače" metode slažu oko toga da ima djece koja su do godine dana doista gladna nakon 4 sata spavanja.

Spomenuta Elizabeth Pantley žestoka je protivnica spomenutog sleep traininga, i u knjizi detaljno obrazlaže zašto. Međutim, bila je i žestoko neispavana pa je tražila alternativu puštanju djeteta da se isplače. I našla ju je, nakon opsežnih teorijskih i empirijskih istraživanja, i razradila je kroz niz koraka, točnije, deset. I uz dosljednu primjenu uspjela postići da joj dijete spava cijelu noć pa me zanimalo kako.

Tekst je pristupačno napisan, američki personalno, ifyouknowwhatImean, brzo se čita, i čak ako nećete raditi dnevnik spavanja pa potom njegovu analizu i plan i deset koraka svakih deset dana i što sve ne, može vam dati dobre ideje. Ili možete biti zadovoljni jer ste se njezinih dobrih ideja već sami sjetili. Osim toga, zgodan je i dio gdje su opisane činjenice o spavanju te sve po čemu se ciklus spavanja bebe do godinu dana razlikuje od ciklusa spavanja odrasle osobe.

Prije nego knjigu odložim na policu, odnosno vratim u pročitani dio paketa za prosljeđivanje, zaokružit ću čitanje i ovaj tekst, vrlo školski, da ne kažem štreberski, s dvije spoznaje. 

Prvo, doznala sam da mi metode uspavljivanja i treninga spavanja ne trebaju, jer moje dijete zapravo spava cijelu noć. Kad sam počela čitati, mislila sam da se budi 1-3 puta, ovisno o tome kakva je noć, ali onda sam doznala da se ne računa ako se ona probudi pa je staviš na prsa pa za par minuta opet zaspi i ne probudi se kad je vratiš u krevetac. To se JA budim 1-3 puta svake noći (ako ne računamo ona djetetom neisprovocirana buđenja), a ONA zapravo spava. Nadalje, i pod kišobranom iste spoznaje, ispada da spavati cijelu noć za dijete staro 6 mjeseci znači spavati 5 sati u komadu. So, there you go.

I drugo, ali nikako manje važno, opet sam naišla na loš prijevod. Ili prijevod koji bi i te kako profitirao od poboljšanja. Ne pati toliko od materijalnih pogrešaka koliko je stilom vrlo neadekvatan. Ali dobro, od izdavača koji kasapi kapitalna djela novije suvremene književnosti ne može se ni u ovom resoru očekivati više. Nažalost. Nemojte kupiti njihovu knjigu, posudite je u knjižnici.