"When Sylvia was first born, John and I took great pains to be gender neutral, without drawing too much attention to these pains, and for a while, it seemed to be working. Her favorite toys were a wooden toolbox and some baby approximation of whack-a-mole, and she had no qualms about tumbling in the dirt, building fortresses with Legos, or picking up dead bees on the playground - all those ridiculously stereotypical categories we have for "boy" things. Then, somewhere around age four, the Pink Princess Phase snuck upon us, and it was all pink and all princesses all the time. "Mommy, who's your favourite princess?" she would ask me with the utmost seriousness. After discovering that there was really no avoiding the question, I finally gave in. "Belle," I answered, "because she loves to read." Whenever possible, I tried to inject my own helpfully subversive comments, but it was like doggy paddling against a tsunami - a powerful pink tidal wave of commercialism.
"I kind of like Maleficent," I said cheerily after watching Sleeping Beauty for about hundredth time. "At least she has personality, you know? And that black cape and that headdress with the horns? Very cool."
Sitting on the other couch, John tried not to laugh too hard.



"Mommy," Sylvia said, sighing, as if dealing with a dimwitted child, "she's the Mistress of All Evil."
"Yeah, she's evil, Steph," John said, enjoying every minute of this exchange. "Get with the program."
"Hey, John," I shot back with fake sweetness. "Weren't you saying you wanted to play a game of Pretty, Pretty Princess after the movie?"
Sylvia clapped her hands in glee at the prospect of dressing her daddy up like a princess, then snuggled up next to me and rewound to her favourite scene: Prince Charming coming across the long-haired, funnel-waisted Aurora singing in the forest with all the cute, furry animals.
"Well, maybe Maleficent is just misunderstood," I mumbled, in vain. "She was the only fairy not invited to Sleeping Beauty's coronation - her feelings were hurt!" This is what I have been reduced to, defending a villain in a Disney movie and making my poor husband play princess games. But what else was a feminist mother to do?"

Stephanie Staal: Reading Women. How the great books of feminism changed my life. 224-225.

Kao i mnoga aktualna literatura na temu dječjeg razvoja i prehrane, i ova smatra da s uvođenjem obroka krute hrane ne treba krenuti prije 6. mjeseca, ali ne ni mnogo kasnije, budući da je to proces koji traje. Navodno se većina savjeta roditeljima o dječjoj prehrani i dalje temelji na sposobnostima tro- i četvoromjesečnih beba, što je nekad bila preporučena dob za uvođenje krute hrane, pa se zato rijetko u obzir uzimaju vještine koje imaju šestomjesečne bebe. Kaže dalje, tih prvih mjeseci uzimanja nemliječne hrane, primarni su zabava i istraživanje okusa, hrane, žvakanja, jer tek oko 10. mjeseca života dijete zapravo počinje jesti i shvaća da hrana služi da utaži glad. U međuvremenu je mlijeko, bilo majčino ili adaptirano, izvor svega što treba djetetu koje je zdravo i dobro napreduje. 

Ne bi bilo točno reći da me do prije godinu dana u ovo doba djeca nisu zanimala, ali ne bi bilo ni posve pogrešno. Nikad nisam bila tip koji gleda tuđu djecu niti koji se raznježi na prizor djeteta, ako takvi tipovi uopće postoje kao što se meni čini da postoje. A možda su to samo muški i ženski ljudi u određenim životnim fazama u kojima zamjećuju djecu. Kao ja sada.

I nije problem to što ja zamjećujem djecu dok im se smješkam u šoping centru, na tržnici i na ulici, jer ta djeca redovito imaju roditelje i staratelje sa sobom, izgledaju nahranjeno, odjeveno i manje ili više zadovoljno, čak i kad urlaju jer im nešto nije po volji. Problem nastaje kad vidim, pročitam ili čujem djecu koja su premala za velike probleme koji su ih snašli. Empatije nisam bila lišena ni prije, i uvijek bi me štrecnulo, i bilo bi mi žao i sve to, ali sad je reakcija na jadna i nezaštićena mala bića visceralna i prilično nekontrolirana. Posebno na mala bića u dobnoj skupini od 0-6 mjeseci.

Bit će da su hormoni, jer ne mogu drukčije objasniti zašto ridam ko ljuta godina kad Horatio Caine Miamski na mjestu zločina majku nalazi mrtvu, a nedaleko od nje bebača koji niti ne plače, jer ne zna što ga je snašlo. Ako u nekom drugom filmu - ili seriji - pronađeni ili nedajbože ostavljeni bebač tuli, onda i ja tulim još glasnije. Hormoni su vjerojatno krivi i što sam neki dan dok sam čekala ispred kioska Tiska na Kukuljevićevom trgu nekoj nemladoj prosjakinji s jako malim djetetom zamalo ostavila 100 kn za nahraniti bebu. Jer nisam imala sitno. Nema veze što je dijete očigledno sisalo, bilo fino odjeveno i zbrinuto, i djelovalo zadovoljno. Posve sigurno mu nije mu mjesto na ulici, možda da ga doma povedem?

Bila sam uvjerena da su hormoni u kombinaciji sa zimom, snijegom do trepavica i siječanjskim sivilom kad sam plakala čitajući svejedan tekst u novoj zbirci priča Romana Simića Bodrožića, malo od sreće, još više od ganuća, a najviše od nedefiniranog emotivnog miksa koji bi se uzvrtložio na određene ključne riječi. Više mjeseci poslije i dalje krivim hormone, dok iz zanimljive feminističke vizure čitam o dnevniku i sudbini mlade subverzivne Rimljanke Perpetue Vibije. Sjajno je to što je autorica teksta uvela Perpetuu kao suvremenicu svetog Augustina, ženski glas koji direktno i iz prvog lica kontrira svemu što je Augustin svalio na sve hude Eve, ali ja sam opet više zabrijala na sluškinju Feliciju koja je uhićena trudna i bačena u zatvor i tamo je rodila i uzeli su joj dijete i to je bilo nadasve grozno i obavijeno opipljivom agonijom. I na dva, tri, četiri trenutka me više od ženskog pitanja zabrinulo što će biti s Perpetuinim malim sinom.

I taman kad sam uvježbala bez suza i skoro bez štrecanja pročitati rečenicu u kojoj su obje spomenute protagonistice gole bačene u arenu, Felicity's breasts still dripping with milk from her recent childbirth, sve dok me nije prestalo štrecati, upalim televizor i naiđe beba 59. Naravno da medijski diskurs ne pomaže, mada priča ima sretan kraj. Kao. Baka i djed brinut će se za #ostavljenu #bebu #iz cijevi. Ajme.

Uz doručak, kavu i RSS feedove koji mi već dugo i uspješno glume novine, subotom ujutro najviše volim naslove i slikovne sadržaje. Pa sam tako pokušavajući odlučiti trebaju li mi još jedne tajice, ili dvoje, ili tenisice, ili troje, nabasala na još jedan hodnik u labirintu potrošačkog bezdana koji prodaje aksesoare za roditelje i bebe. I klikam ja tako klik klik, čitam opet naslove i gledam slike bez naslova, i naiđem na ovo:




Prva asocijacija mi je bila - trudna žena kod frizera - al malo me zbunila rupa ispod vrata, kao i blaženi pogled žene usmjeren prema rupi. Onda sam pročitala što piše ispod: My Brest Friend Nursing Cover. I bilo mi je tek malo jasnije.
O dojenju u javnosti već sam pisala OVDJE, i to je stvar odabira, kao i dojenje samo. Dok nisam rodila, mislila sam da m ineće biti apsolutno nikakav problem staviti svoju visokofunkcionaliziranu sisu, tj, dojku na izvol'te gdje god bila, jer to je najprirodnija i najnormalnija stvar na svijetu. U prvim tjednima nakon poroda, dok smo se uhodavali sa silnim procedurama, entuzijazam oko javnog hranjenja malko mi je splasnuo. Bilo mi je bitno da mi je udobno, opušteno, i nisam mogla zamisliti da sjedim, recimo, u kafiću ili restoranu i hranim dijete. Ne zbog drugih ljudi, već zbog sebe same. Pa što ću obući i kako ću se diskretno raskopčati a gdje ću sa stvarima i kako ću namjestiti dijete kad ga inače dojim ležeći a ne bi baš bilo zgodno da tu sad u separe legnem i sebe i dijete, ili sebe na stolac, a dijete na stol, ili šank, mislim. Ali to je bilo na početku, i bili smo još mali i zeleni i temperature su bile ispod nule i snijeg posvuda, i gotovo nismo ni izlazili iz kuće. Kad je granulo sunce, a izlasci sa silnom gomilom stvari, radnji i predradnji postali rutina, više mi nije padalo na pamet da izlazak ograničavam dojenjem, već sam dijete počela hraniti kad je bilo gladno na mjestu na kojem smo se u tom trenutku nalazili. I od prvog puta je to bilo jako prirodno i normalno, i iznenađujuće opušteno. Sad je već toliko opušteno da ne tražim više ni bre(a)st-friendly odjeću - sve se da podvrnuti, pomaknuti i maknuti te zamotati u pašminu ili maramu. Tres chic, i doista nitko ni ne primijeti da je mliječni restoran otvoren, osim ako baš ne zuri. Diskretno je, za razliku od ovog nursing covera koji, ako ćemo pravo, upravo kliče: ja dojim, ja dojim! Osim što mi se raspoloživi uzorci pregača za dojenje ne sviđaju, ne sviđa mi se ni ideja da radim šator od sebe i djeteta. Ali možda to ima neke prednosti kojih nisam svjesna, neke tajne pretince. Hm. Zanima me, ali ne toliko da naručim jedan.